To su franjevačke župe u sjevernoj i srednjoj Bosni. Pri kraju putovanja opet sam bio u Sarajevu. Vidio sam mnogo ružnoga, bolnoga, a najdublju bol osjetio sam kada sam se vozio od Kiseljaka prema Busovači. Neke kuće još su gorjele, a znam da ih nisu zapalili četnici. To je tinjala vatra muslimansko-hrvatskih sukoba koji, nažalost, još traju, a što nam nije trebalo.

Rekoh, vidio sam mnogo ružnoga i bolnoga, no to nije cijela istina. Vidio sam i mnogo dobroga, mnogo onoga čemu se čovjek mora diviti i što mora poštivati. Naši ljudi u Bosni, kada je nevolja, znaju ni iz čega napraviti nešto. Ono malo komšijskoga što se uspjelo očuvati pretvorilo se u veliku uzajamnu pomoć. No, to ne bi bilo dovoljno da se nije probudila kršćanska ljubav, kršćanska caritas. U gradu pod granatama, bez struje, vode, u kojem nitko nije siguran ni za trenutak života, neumorni djelatnici župnih Caritasa danonoćno se trude da nekako dođu do hrane i podijele je ljudima. Svjedok sam daje ne dijele samo našima nego svi­ma potrebitima. Ne želim od njih praviti anđele, i oni znaju da je košulja bliža od kaputa.

Teško je shvatiti, ali u Sarajevu ljudi pokušavaju živje­ti normalno. U sarajevskim se crkvama slave mise kad god je to od pucnjave moguće. Crkve su prepune, osobito nedjeljom, ako, naravno, ne tuku. Ja sam 19. ožujka na blagdan sv. Josipa u Crkvi sv. Josipa s nadbiskupom Vin­kom Puljićem i predsjednikom Napretka Franjom Topićcm slavio misu. Pjevao je Napretkov zbor. Ali glasnija od naše molitve i pjevanja prepune crkve bila jc pucnjava koja je odjekivala gradom. Divio sam se hrabrosti vjernika koji i inače okupljeni u crkvama oko svojih svećenika slave mis­no otajstvo. A posebno što su bili tako mnogobrojni u crkvi na Sv. Josipa kada se po Sarajevu tako žestoko pucalo.

Osim toga, već sam jednom rekao daje moralo doći do ove nevolje pa da svećenici, a ovdje posebno ističem svoje fratre, pokažu pravo lice. To je lice kristovske požrtvov- nosti, pa i dobrote. Susreo sam neke svećenike koji, otkako je rat, rade i šesnaest sati na dan. To je u jednome i pasto­ralni i karitativni rad. Takvima priznanje i hvala! A tako je i po brojnim bosansko-hercegovačkim župama, jer većina pučanstva, poglavito sarajevskoga, živi od karitativne i osta­le dobrotvorne pomoći koja se, koliko jc moguće, u opko­ljeno Sarajevo dovozi zrakoplovima. Da nema karitativne pomoći koju pružaju kako Caritas, tako i Kruh sv. Ante, pa i Merhamct, svijet bi umirao od gladi. U Sarajevo bi mogle stizati i veće količine hrane, i kamionima, ali to sprečavaju četnici koji je otimaju za sebe. Sva ta pomoć nije dovoljna, ali u Sarajevu narod još ne umire od gladi premda se u opkoljenom građu bez struje i vode umire od raznih, pa i zaraznih bolesti i hladnoće. U Sarajevu gotovo više nema nijednog stabla; sva su posječena za ogrjev. Patnja ljudi je golema i rekao bih daje veća zbog oskudice i zime negoli zbog granata.

Sarajevo je razrušeno. Nema ni jedne neoštećene crkve ili samostana. Četnici ga neprestano tuku s okolnih brda. Naša braća koja su u Sarajevu imaju hrane, ali ih agresor neprestano tuče. Obje su nam kuće teško oštećene, i samo­stan i Provincijalat, na kojemu nema ni jednoga cijeloga prozora i otvori su pokriveni folijama. Braća trpe zimu, strah i neizvjesnost, ali ipak ostaju i ne napuštaju grad u koji ćemo se mi vratiti.

Naša je zajednica u Bosni teško ranjena. Očito je da su naši neprijatelji znali što mi značimo za Bosnu, za hrvatski narod u Bosni, pa su sa svom mržnjom i žestinom rušili naše samostane, crkve i obitavališta. Doživjeli smo trage­diju, možda najveću u našoj povijesti u Bosni, no, hvala Bogu i mnogim dobrim ljudima, poglavito iz hrvatske crkvene i državne vlasti, naša stara provincija živi.

Nama fratrima velika je bol odijcljcnost od Bosne, kao i cijelom našem izbjeglom narodu, iako smo međusobno povezani, napose s našom braćom koja brinu za protjerane. Skrbimo za mnogo što, od hrane, odjeće i smještaja prog­nanih, pa sve do izdavanja crkvenih dokumenata i raznih potvrda bez kojih bi se svi oni često našli pred nerješivim problemima. Mi čvrsto vjerujemo da ćemo se vratiti.

Bit ćemo protiv svega onoga što bi nam se ispriječilo na putu k onome zbog čega smo poslani u Bosnu i Hercegovinu, u kojoj smo punih sedam stoljeća. I naš nadbiskup više je puta pokušavao izreći naše crkveno stajalište o BiH i njenu unutrašnjem ustrojstvu, prepuštajući, dakako, glavnu riječ političarima, uz zahtjev da se poštuju sve one vrijednosti koje Bosnu čine Bosnom, a to su suživot više naroda, više religija i više svjetonazora. BiH bi trebala postati uzorom mogućeg suživota medu pravim ljudima ako se poštuju načela pravde i pravednosti.

Prilikom posljednjeg pohoda Bosni put me vodio do Ki­seljaka, a odatle preko Kraljeve Sutjcskc i Vijake do Tuzle. U Tuzli sam ostao dva dana s povremenim odlascima u župe tuzlanskoga kraja. Iz sjeverne su Bosne Hrvati prog­nani, a crkve i župne kuće su srušene i popaljene. Isto se dogodilo i u jajačkom kraju, ali sve te okupirane i poharane hrvatske krajeve držimo svojima i vratit ćemo se u njih. Pohodio sam župe na brđanskoj bojišnici, Dubrave, Zovik, pokušao otići u Boće, ali nisam uspio, jer su se upravo tih dana vodile najteže borbe. Bilo je na obje strane pedesetak mrtvih.

Kada putujem u Bosnu, uvijek nastojim povesti nekoga tko može pružiti ne samo utjehu nego i materijalnu pomoć. Ovaj put bio mi je u pratnji fra Božidar Blažević, predsjed­nik karitativnog društva Kruh sv. Ante u Splitu, i tajnik S. Buzuk, te direktor dobrotvorne organizacije Cap Anamur dr. Rupert Ncudcck, predstavnik njemačkih isusovaca iz Frankfurta o. Peter Edenhoffer i novinar iz Frankfurter Allgemeine Zeitunga Peter Schilder. Isusovci su tuzlansku bolnicu dosad darovali u vrijednosti većoj od milijun nje­mačkih maraka. Dobrotvorna organizacija Cap Anamur zakupila jc jedan internat u Tuzli, koji će se obnoviti za smještaj nekoliko stotina prognanika, s posebnom brigom za silovane žene i njihovu djecu, a planira se i uređenje jedne takve kuće u Zenici. Novinar FAZ-a već je objavio više potresnih reportaža o tragičnim događanjima u Tuzli i tom dijelu Bosne.

Po povratku iz gornjih krajeva bio sam u srednjoj Bosni, a onda sam preko Novog Sehera i Osove putovao u Sivšu, naravno, preko Tešnja. Toga dana bilo jc mirnije ne­go inače. U srednjoj Bosni posjetili smo Novu Bilu kod Travnika, gdje jc bolnica o kojoj skrbe franjevci. Od ljepših doživljaja je susret sa svećenicima Zenice u župnom dvoru sv. Ilije. I njih sam poticao da vode dnevnike, jer toliko se toga događa oko njih što valja zabilježiti za svjedočanstvo. Gdje god smo došli pokušali smo unijeti tračak nade i optimizma, i među naše fratre, i među narod s kojim smo se susretali. Najteži su problemi u župama Ulice, Doma- ljevač, Gornja i Donja Tramošnica, Tišina, Žeravac, Svilaj, Potočani, Koraće, Donja Dubica, Foča kod Doboja, Plehan, Jajce, Dobretići, Podmilačje, Sokoline. Ne možemo doz­nati što se u njima pod okupacijom događa. Kotor-Varoš je okupiran, ali u njemu djeluje jedan svećenik, naš franjevac, župnik fra Ivan Franjić. U ostalim spomenutim župama nema svećenika, a ni vjernika. Iz sela Bosanska Bijela du­hovno za župljane Dubrava i Ulica skrbi župnik fra Franjo Filipović, a za Domaljevac brine fra Vinko Curo, koji po­vremeno živi u Tolisi i Županji.

Čitavo to putovanje po ratnoj Bosni bilo je, naravno, opasno, no najdramatičniji je bio ulazak i izlazak iz Sarajeva. Ni dan proveden u njemu nije prošao bez tut­njave granata i mnogo poginulih i ozlijeđenih. U razgovoru s nadbiskupom konstatirao sam da je najveći problem životna nesigurnost, glad i nesređena politička situacija, posebice kod nas Hrvata. Svećenicima i drugim karitativ­nim poslenicima najteže je kada nemaju što dijeliti glad­nu i promrzlu narodu.

Nesređena politička situacija i jest uzrok svemu već od početka. Mi Hrvati, čini se, zbog toga trpimo najviše. Isprekidane su veze između naroda i političke stranke, a nastali su veliki problemi i u samoj stranci. Posebice držim opasnim stoje premalo hrvatskih političara u Sarajevu, a Hrvata je u Sarajevu ipak velik broj. Za božičnog blago­slova kuća blagoslovljeno je više od jedanaest tisuća stanova. Računamo li samo s tri člana obitelji, to je više od trideset tisuća Hrvata, da ne spominjemo one koji su se morali odseliti.

Gdje je rješenje rata u Bili? Sam Bog zna. Mi ljudi smo istrošili svoje snage, posebice oni napadnuti. Političari, bra­nitelji, karitativni djelatnici nisu dovoljni. Sve su potreb­nije postrojbe molitelja. Nisam klonuo duhom, mira će biti, a bit će i Bosne, mislim Bosne i Hercegovine, ali bez Božje pomoći mi kao vjernici, fratri, svećenici, znamo da nećemo izići nakraj sa zlom koje nas je u ovom ratu snašlo. Zato je potrebna ustrajna molitva i duboko pouzdanje u Boga.