Dobitnik je brojnih nagrada: "Posebne nagrade gradonačelnika Karlovyh Vary", “Oktavijan” na “Danima hrvatskog filma”, “Baldo Čupić” za najbolji nacionalni turistički film, 4 Global Music Awards nagrade. Njegov CD “Vivaldi 4 Seasons for 3 pianos” uvršten je na Sptify listu 50 klasičnih izdanja. U izdanju PARMA Recordings, Meštrovićev CD “3 Rapsodije za klavir i orkestar” snimljen sa Zagrebačkom Filharmonijom, prvi je službeni CD u povijesti tog orkestra za američko tržište te ujedno i dobitnik "Global Music Awards Golden Medal" 2109. godine. Krajem ove godine Meštrovića očekuje snimanje njegovog novog projekta u Abbey Road Studiu sa London Symphony Orchestra. Američka kritika proglasila je Mateja Meštrovića hrvatskim John Williamsom.

Redoviti je član Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, i… od javno dostupnoga a toliko toga nisam stigao reći, ni o brojnim nagradama i… i …

Dobitnik ste zlatne medalje međunarodne nagrade Global Music Awards u kategoriji Best of Show. Nagrađeni stee za album Tri rapsodije za klavir i orkestar koji je snimljen sa Zagrebačkom filharmonijom uz ravnanje dirigenta Mirana Vaupotića. Nova je to potvrda Vašeg jedinstvenog pristupa glazbi. Što možete reći upravo o tome, Vašeme pristupu glazbi?

Glazbi uvijek pristupam na prvom mjestu - radom! Svakodnevnim radom. Biti kompozitor i pijanist znači živjeti glazbu svaki dan. I u onim trenutcima kada ne sjedim za instrumentom, gotovo uvijek razišljam o glazbi. Glazba unutar mene uvijek svira. U mladosti sam sebe poticao rečenicom koju sam izmislio “Ako želiš vježbati klavir 25 sati dnevno, trebaš se ustati sat vremena ranije!”. To je nešto što me pratičitav život. Želja za radom, sviranjem i stvaranjem. Često puta me pitaju od kuda crpim inspiraciju? I uvijek je odgovor : radeći! Inspiracija dolazi radom, sviranjem i bavljenjem glazbom. Postoje dani kada se čovjek želi odmoriti, kada mu se ništa ne radi, kada bi se najradije “izležavao na kauču”, no i u takvim danima ( iako ih nema puno kod mene ) ja se natjeram i sjednem raditi… Sve što sam u životu postigao, postigao sam radom.

Ciklus Hrvatskog radija Oda-birano zaključio je svoju sedmu sezonu dokumentarno-glazbenom pričom o Vama i Vašem glazbenome svijetu koji ne poznaje granice - Matejizam s ovoga svijeta, termin koji se sve više koristi za Vas? Što dodati ovom? Što Matej može reći o Matejizmu?

Prije nekoliko godina pisao sam autorsku obradu Vivaldijeva 4 godišnja doba i na pitanje što bi rekao Vivaldi da čuje moju obradu izjavio sam: “Kada sam bio mali prišao mi je Vivaldi i rekao - jednom kada narasteš poigraj se samnom kao da si dijete”. To je Matejizam. Pokušati ostati dijete i sa 50 godina. Vjerujte mi - nije lako!

Od starog naslijeđenog pijanina, do čudesnih mogućnosti instrumenta na kojem sklada i vježba za nastupe, od prvih improvizacija do velikih rapsodija za klavir i orkestar, od nastupa u Povijesnom muzeju grada Zagreba u djetinjstvu do sjajnog prošlogodišnjeg uspjeha u Carnegie Hallu u New Yorku, od Jurišićeve do Molvica, uz umjetnički instinkt, neobuzdanu kreativnost i predanost glazbi - to je ukratko priča Mateja Meštrovića koja zvuči kao matejizam u glazbi. Što se može dodati ovome zapisu o Vama na stranicama HRT?

Sviram i kad sanjam, sanjam kada sviram.

Izjavili ste kako je Vaš cilj Grammy?

Što je cilj veći, to je bliži!

„Dan ovog talentiranog i svestranog umjetnika trebao bi trajati bar 50 sati da stigne sve što je naumio i planirao.“ - stoji u jednome intervjuu. Kako izgleda radni dan Mateja Meštrovića?

Često izgleda tako da nema noći :) Kada sjednem za klavir, vrijeme stane. Vrijeme nestane. Radeći, često puta zaboravim jesti. Shvatim da sam gladan tek onda kada mi jagodice na prstima postanu “hladne”... Shvati da je svanula zora po tome što kroz prozor svoje studija čujem jutarnju cvrkut ptica… Radni dan za mene traje često puta dan i noć. traje onoliko koliko me glazba u meni “tjera” da ju pretvorim u note. Da ju “oživim”. Često puta mi se dogodi da nakon čitavog dana i noći, umoran legnem i pokušam zaspati. No glazba mi i dalje “svira u glavi”... Ustanme se i nastavim raditi.

„Mateja Meštrovića možemo nazvati hrvatskim John Williamsom...“. Vaša prva američka kritika… Kako gledate na nju?

Sa velikim ponosom ali i obavezom!

Posebno me se dojmila Vaša izjava: „Budući da iza sebe imam nebrojene nagrade kao redatelj za vlastite video filmove, niti malo mi se nije bilo teško odlučiti napraviti video za prvi stavak Dunavske Rapsodije s kojim i počinje čitav CD. Glazba je ritam, video je ritam. Sve je ritam. Vjerujem da mnogi od nas slušajući glazbu zatvorenih očiju, ispred sebe vide neke slike, boje, odlutaju u maštu. Spot koji sam radio upravo je takav. Pokušao sam na jedan moderan način prikazati Dunav, rijeku koja je moćna, ali koja je i nježna. Veliki izazov mi je predstavljala činjenica da taj stavak traje gotovo 8 minuta, što je za video formu iznimno dugačko.“

Dobro je zamijećeno u jednome intervjuu, Vaš glazbeni život posljednjih se mjeseci vrti oko 3 rapsodije, Dunavske, Kineske i New England, koje su zaživjele svaka svojim životom – što povezuje ta tri kontinenta i čime je svaki od njih zaslužio rapsodiju?

Uvijek ističem da je u današnje vrijemepotrebno imati proizvod. Glazba sama po sebi danas više nije dovoljna ( sama za sebe ), potrebno je imati proizvod. Kada sam razmišljao o projektu 3 Rapsodije za klavir i orkestar, u samom početku postojala je ideja da napišem jedno veliko djelo za klavir i orkestar. Tako je i nastala prva Rapsodija - Dunavaska Rapsodija koja ima 4 stavka i traje 30 minuta. Tada sam shvatio da ako želim imati projekt i proizvod da Dunavska Rapsodija nije dovoljna. I tu mi se otvorila ideja o 3 Rapsodije. U razgovoru sa dirigentom Miranom Vaupotićem otvorila se ideja za koncert “Kineska Nova Godina” u Velikoj dvorani Lisinski u Zagrebu. Za taj koncert ( nakon što je Dunavska Rapsoija bila već gotova) napisao sam Kinesku Rapsodiju. Svjetska premijera uz Zagrebački filharmoniju, 4 solista iz Kine na tradicionalnim kineskim instrumentima i ja za klavirom održana je u Velikoj Dvorani Vatroslav Lisinski pod ravnanjem Maestra Johnatana Griffitha. Nakon toga Maestro Griffith, pozvao me je u Carnegie Hall, gdje smo pod ravanjem Mirana Vaupotića i Distinguished Concerts International New York raizveli Dunavsku Rapsodiju. Budući da sam ekzluzivni umjetnik PARMA Recordingsa, kao treću Rapsodiju napisao sam New England Rhapsody, budući da se moji izdavači nalaze upravo u toj amrečkoj državi. New England Rhapsody praizvedena je na svjetski dan glazbe u Dubrovniku sa dubrovačkim simfonijskim Orkestrom pod ravnanjem Maestra normana Widjaje. Na taj način zaokružio sam taj veliki projekt koji se snimljen za Zagrebaćkom filharmonijom u produkciji PARMA Recordingsa kao prvi služebi CD Zagrebačke Fihlarmonije za američko tržište.

Za Vas govore da ste i umjetnik i manager i vozač i tehničar za svoje projekte. Kako to u praksi izgleda? Kakva iskustva imaju Vaši inozemni kolege te što hrvatska kulturna i kreativna industrija može naučiti od njihovog primjera? A što drugi od nas?

Zahvaljujući PARMA Recordingsu i tome što sam postao njihov eksluzivni umjetnik sada sam samo umjetnik! Sve ostalo je njihova briga, i moram reći da je zaista neopisiv osjećaj kada kao umjetnik mogu doći na pozornicu i samo sjesti i svirati a da se prije toga ne trebam baviti desetinama poziva, mailova i svega ostalog…

Nezaobilazno pitanje u svijetu umjetnosti: EU Direktiva o autorskom pravu? 

Svi se bore za dio svojeg kolača.

Arsen je za sebe volio reći kako je glazbeni težak. Kako Vi vidite sebe?

Kada se opet rodim, biti ću glazbenik.

Riječ dvije o planovima pred Vama?

Budući da nas je sve COVID usporio, trebao sam već imati iza sebe snimanje u Londonu sa London Simphony Orchetra. Čekamo novi termin, nadamo se do kraja godine.

Ne mogu ne pitati Vas, grad Zadar, gdje je i kada na Vašoj sada već glazbenoj karti svijete, jer je Zadar odavno prepoznat kao grad glazbe? Jedan od 15 najstarijih gradova na svijetu.

Ogromna mi je želja održati koncert sa orkestrom u Zadru. Nekoliko puta “kucao sam na vrata” ali na žalost bez uspjeha. Siguran sam da će doći dan kada će se to ipak desiti.

 Nikola Šimić Tonin