Od početka sukoba Hrvata i Muslimana, dakle punih šest mjeseci, nije mi pošlo za rukom ući u srednju Bosnu. To je u ovim ratnim okolnostima dugo vrijeme. Stanje je danas mnogo, mnogo gore. Neusporedivo je. Za prijašnjih mojih prelazaka srednjom Bosnom i tuzlanskom regijom nevolja još nije bila toliko postala bosanskom svako- dncvicom. Sada pažljivom promatraču upadaju u oči i urezuju se u pamćenje porušene kuće, čitava porušena sela, nova groblja, sve izgladnjeliji i izbezumljeniji ljudi. Traže hranu, a nje je sve manje, gotovo daje više i nema, ali se čini da s više upornosti pitaju: Dokad ovako, kada će se ovo zaustaviti, zar nam je ovo trebalo? Mene boli kada tim ljudima ne mogu dati ni približno točan odgovor. Ondje gdje je muslimanska armija ostalo je veoma malo Hrvata. Uglavnom su svi pobjegli, mnogi od njih “navrijeme”. Razlozi bijega su mnogobrojni, no teško je kazati jesu li svi bili opravdani. Sigurno je jedno: tako je spašeno mnogo ljudskih života, ali je bijeg omogućio lopovima da plijene i odnose. Teško će biti vratiti se.
Iz nekih su župa morali pobjeći i svećenici. Prijetnje su bile teške i ozbiljne, ali ih je mnogo i ostalo, što držim veoma važnim. Ipak su oni moralna sila koja može barem donekle zaštititi preostale Hrvate. U BiH je ostalo još 155 franjevaca u tuzlanskoj, zeničkoj, travničkoj, banjalučkoj, livanjskoj i bugojanskoj regiji. Naravno, i u Sarajevu.

⦁ U kakvom su stanju vjerski objekti, poglavito samostani Guča Gora i Kraljeva Sutjeska? Jesu li zaista u njih useljena vojna zapovjedništva?

Muslimani su donekle “mudriji” od Srba i Hrvata i ne ruše vjerske objekte. Znaju da to donosi negativne bodove pred svjetskom javnošću. Što se događa u crkvama, to je druga priča. Ima ih obeščašćenih, pokidanih križeva, oštećenih slika. Ta zlodjela pripisujemo nevjernicima i zločincima. Samostani i crkve u Kraljevoj Sutjesci i Gu- čoj Gori su cijeli. Mnogo je štete učinjeno u Gučoj Gori, ali ne takve da se ne bi mogla brzo popraviti kada bi bilo mira. Više zabrinjavaju prijetnje jednog travničkog imama da će samostan Guča Gora biti pretvoren u islamski centar. Te prijetnje unose strah medu ono malo preostalih Hrvata, pogotovo zato što su u samostanu još nazočni neki vojnici, koji ga čuvaju... Valjda za franjevce, kojima i pripada!?

⦁ Dosta se govori o stradanjima Hrvata u Zenici, čak su spominjana i vješanja. Je li toga bilo i mogu li se Hrvati ondje osjećati sigurnima i ravnopravnima s drugim građanima?

Sjećam se Finkielkrautove knjige “Kako se može biti Hrvat?” Postalo je to teško i u Hrvatskoj, a o Bili da i ne govorim. Zenica je zasebno poglavlje. Istina je da nema vješanja Hrvata, nema, koliko znam, već dugo ni “običnoga ubijanja”, ali je beskraj drugih nevolja: istjerivanja iz stanova, pljački, gladovanja i opće nesigurnosti. Istini za volju, pošteno je reći da se nastoji popraviti stanje, pa i sa službene strane. Sva se krivnja svaljuje na neregularne jedinice, a njima je teško stati ukraj. Sve u svemu, dok je rata, teško je govoriti o ravnopravnosti. U mjestima u kojima nije bilo sukoba pokušao sam uvjeriti najodgovornije da se ratom ništa ne rješava, pogotovo ne u Bosni.

⦁ Stižu vijesti o sve napetijim odnosima u Tuzli i okolici. Jeste li u razgovorima s tamošnjim Hrvatima stekli dojam da hi oni napustili svoje domove ipošli u izbjeglištvo?

Ne može se naći ni najmanje mjesto u Bili a da se u njemu ne osjete posljedice sukoba Muslimana i Hrvata. Ako ništa drugo, a ono ga prenesu mediji. Uzajamno nepovjerenje postoji, no razum još pobjeđuje. Možda je to i zbog blizine zajedničkog neprijatelja, tko zna? Razgovarao sam i s Hrvatima u Tuzli. Nije im lako, no ne vide izlaz u bijegu. Sigurno je da bi bolesni i gladni rado izišli iz Tuzle, ali takvi nisu samo Hrvati.

⦁ Potiču li ih na to lokalne vlasti?

U Tuzli to ne čine. Ako tko i čini, onda je riječ o Muslimanima prognanima iz istočne Bosne. Oni bi se rado uselili u stanove izbjeglih Hrvata ili Srba. Njih je teško “disciplinirati”.

⦁ Katoličku crkvu u Bosni nitko službeno ne drži oporbom tamošnjoj hrvatskoj politici, ali je takvo mišljenje vrlo rasprostranjeno. Je li to zaista tako?

Naš je nadbiskup često ponavljao da hrvatskih političara u Bosni gotovo i nema. Koga onda treba čuditi što hrvatski narod u Crkvi, u svećenicima, vidi i traži zaštitu, što joj dodjeljuje i političku ulogu?! U podjeli BiH Crkva je sigurno bila oporba, jer je bila svjesna kamo to vodi. U najnovijoj izjavi biskupi iz Bili, dajući potporu svim pravednim mirovnim rješenjima, ističu kako ih duboko uznemiruju vijesti i događaji koji navode na zaključak da bi planirana republička razgraničenja mogla dovesti do nasilnih etničkih razgraničenja i “čišćenja”, suprotnih Božjem zakonu i ljudskom pravu. Uz ovo valja spomenuti da su u Glasu Koncila objavljeni precizni podaci o tome kakvu “korist” donose republička razgraničenja. Od 850.000 bosansko-hercegovačkih Hrvata, njih je 640.000 živjelo u Bosni, a pokušava im sc dodijeliti samo 17 posto teritorija Bil i, uglavnom hercegovačkoga krša. Trebaju li se oni tamo seliti?! Tko to može od njih tražiti?! Zar da ostave svoja svetišta i crkve, svoje katedrale i povijesne samostane, dvije bogoslovije, dva sjemeništa? Treba ti još nabrajati? Ili da spomenem još jedan primjer: u tuzlanskoj općini Hrvatima pripada, prema gruntovnim knjigama, 55 posto zemljišta.
Sigurno je da će i dalje biti pritisaka na Hrvate da sc sele u svoj “tor”. Dosad im je činjena nepravda, jer ih se gonilo s njihova posjeda, iz njihova doma, a sada im se čini “usluga”, jer ih sc goni u njihovu zemlju, u njihovu republiku. Bože, pa to ne bi trebalo činiti ni stoci!

⦁ Ako hi se to dogodilo, Vrhbosanska i Banjalučka biskupija te Franjevačka provincija Bosna Srebrena zapravo bi nestale. Mnogi baš u tome vide uzroke, najblaže kazano, suzdržana odnosa Crkve u BiH prema hrvatskoj politici.

Dijagnoza je sasvim ispravna, samo naši političari nisu svjesni što se događa. Mogu nas jači od nas ubijati, prognati nas, oteti nam sve naše, ali tko može i smije staviti svoj potpis da se s tim slaže, da sc slaže s nestankom dviju biskupija i jedne franjevačke provincije, zapravo s nestankom hrvatskog naroda iz Bosne?

⦁ S Alijom Jzetbcgovičem održavali ste dobre odnose, ali ste mu napisali ili supotpisali nekoliko vrlo oštrih pisama. Kakvi su sada vaši odnosi s njim?

Gospodin Alija Izetbegović jedan je od najzaposlenijih ljudi koje sam upoznao. U njemu su zapravo tri osobe, tri Alije. Jedan je Alija onaj fini, blagi gospodin, koji plijeni svojim očima. U njemu je nešto begovsko. Drugi je onaj nedorečeni, u kojega ponekad može i ovako i onako, ne znaš dobro na čemu si. Treći je onaj za kojega kažu da naređuje napade, bombardiranja, rušenje hrvatskih kuća, ubijanje nedužnih ljudi. Koji je pravi Alija? Ja sam susretao prvoga i ponekad drugoga, a neki kažu daje pravi onaj treći. Teško je u to vjerovati. Kako bilo da bilo, to neće umanjiti moju spremnost da pomognem muslimanskom narodu, posebno onima koji su, ni krivi ni dužni, žrtve ovoga rata. To je, uostalom, i Kristova zapovijed. Čovjeku u nevolji treba pomoći ne pitajući za boju kože ili nacionalnu pripadnost. Dakle, to je bila i bit će deviza bosanskih franjevaca, a ako nas je Alija Izctbegović prevario, prevario je Bosnu, jer nje nema bez Hrvata ni bez bosanskih franjevaca.