Ispiši ovu stranicu
fra Luka Markešić fra Luka Markešić
28
Rujan

MARKEŠIĆ, fra Luka (Mirko) - Odnos Crkve i svijeta u teološkom mišljenju fra Luke Markešića (3)

Objavljeno u Feljton

Za vrijeme svoga cijelog života fra Luka Markešić bavio se odnosom Katoličke Crkve i svijeta, počevši od svoje doktorske radnje pod naslovom Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinćanima (Sarajevo/Zagreb: Svjetlo riječi, 2006), pa do svoje posljednje knjige Pitanje Boga u Crkvi i društvu danas (Sarajevo: Franjevačka teologija, 2013). Riječ je o tome kako se kršćani i kako se cijelo kršćanstvo, cijela Crkva, odnosi prema svome temelju koji se zove Isus Krist: prema vrijednostima Božjega kraljevstva što ih je Krist prakticirao, tj. prema univerzalnim vrijednostima bez kojih ljudski život ne može uspjeti. Drukčije rečeno, govori se o tome kako se Crkva odnosi prema eshatonu (prema eshatonskim odnosno eshatološkim vrijednostima koje je Isus odjelotvorio u svom zemaljskom životu).

          Mi smo kršćani ukoliko nasljedujemo Isusa Krista, a to znači ukoliko ga nasljedujemo u svom odnosu prema ovome svijetu. To je temeljna dilema Crkve, svakoga kršćanina i svakoga čovjeka. Ta se dilema iskazuje teološkim rječnikom na sljedeći način: ili je važna samo mistika odnosno vjernost Bogu, ili je važna samo politika odnosno vjernost zemaljskim vladarima. Izražena jezikom političke filozofije ta dilema glasi: ili je važna samo podložnost zemaljskom vladaru (Levijatanu, čudovištu koje proždire ljude), ili je važna samo vjernost Behemotu (čudovištu koje također proždire ljude). Talijanski filozof Ricardo Panattoni napisao je knjigu pod naslovom Pripadnost i eshaton (Sarajevo: Forum Bosnae 24/2004). U toj knjizi Panattoni pokazuje kako se spomenute krajnosti dodiruju i kako proizvode nasilje. Te je krajnosti, uostalom, imenovao već u naslovu knjige. Apsolutiziranje bilo koje pripadnosti (nacionalne, religijske, političke, državne) izručuje nas nemani koja se zove Levijatan, a negiranje svake pripadnosti u ime eshatona (u ime budućega sretnog života) izručuje nas nemani koja se zove Behemot.

          Veliki mislilac Radomir Konstantinović u svojoj čuvenoj knjizi Filosofija palanke oštroumno uviđa i uvjerljivo dokazuje da svaki apsolutizam vodi u poništavanje ljudi, a time i sama života. Apsolutizam postojećega kao i apsolutizam budućega, drukčije rečeno, apsolutni realizam i apsolutni utopizam lice su i naličje istog problema. Nacionalni apsolutizam zabranjuje svaki otpor i svaku kritiku, obožava postojeće i time onemogućuje budućnost, a klasni apsolutizam negira sve postojeće i obožava ono buduće. Obožavanje svake pripadnosti vodi u uništenje života, a jednako tako i obožavanje svake nepripadnosti ili apsolutne slobode. Konstantinović tvrdi: „Jedna apsolutna sloboda, to je božanstvo koje proždire samo sebe“ (Na margini, Sarajevo: University Press, 2013, 165).

          Fra Luka Markešić bio je oduševljen reformom Crkve koju je zagovarao Drugi vatikanski sabor (1962–1965). Glavni ekleziološki princip glasi: Ecclesia semper reformanda est [Crkva se mora stalno reformirati]. Ta se reforma po Saboru provodi tako što se Crkva vraća svome izvoru, svome eshatonu koji se ostvario u Isusu Kristu. Naime, Isus je za sve kršćane i za cijelu Crkvu ostvareno Božje kraljevstvo (ostvareni eshaton). Crkva se mora stalno vraćati svome eshatonu, koji je za nju cilj i norma, i istodobno se vraćati svome vremenu, što znači da mora biti suvremena. To zastupa fra Luka Markešić u svojoj doktorskoj disertaciji i u svojim objavljenim knjigama, a osobito u posljednjoj. Crkva je, po fra Luki, eshatonska zajednica jer je eshatološko Božje kraljevstvo prisutno u njoj po Isusu Kristu te ona sada teži svome eshatonu, tj. ostvarenju Božjega kraljevstva u sebi i u svijetu. Fra Luka tvrdi (Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinćanima, 176):

 

Zajednica je u Korintu prava Crkva u svijetu. Ona nije zatvorena u sebi niti je isključiva prema religijskom i kulturnom židovsko-poganskom svijetu. Pavao izgrađuje tu Crkvu upravo u srcu zbilje toga svijeta, koji nameće mnogostruke probleme mladoj zajednici. On ih ne niječe niti zatvara oči pred njima, nego ih rješava prema Gospodinovim uputama ili u njegovu Duhu /usp. [1 Kor] 7,10.12.25/.

Kristovim se dolaskom svijet nalazi stalno u eshatonskoj situaciji: on je uvijek stavljen pred dilemu da prihvati mudrost Božju koja se objavila po Isusu Kristu ili da ostane u svojoj mudrosti. Ovaj je svijet stalno u opasnosti da se zatvori u sebi i svoj već izgrađeni sustav, te da odbaci objavljenu istinu o sebi. Prvo pismo Korinćanim nam pokazuje koko treba dobro razlikovati svijet kao nazorno-religijski ili quasi-religijski sustav i svijet kao povijesno-prirodnu stvarnost. Tada će se mnogo lakše izbjeći nepotrebni sukobi između svijeta i Kristove Crkve koja živi u njemu.

 

    Iz navedenoga je očito da se fra Luka u bitnome slaže s Panattonijem kad Panattoni tumači odnos Crkve prema svijetu pozivajući se na kontroverznoga njemačkog filozofa Karla Schmitta i na sv. Pavla. Tu Panattoni jasno kaže da obrana postojećega pošto-poto nije rješenje kao ni stalna revolucija, dakle: ni Levijatan, ni Behemot; ni stalno da svijetu, ni stalno ne svijetu. Nego: i jedno i drugo, jer je život Crkve complexio oppositorum [jedinstvo suprotnosti]. Treba biti lojalan političkom poretku, što sv. Pavao iskazuje grčkom riječju katéhon (2 Sol 2,6), ali se ne utopiti u njemu, nego sačuvati kritičku distancu, koja je izražena grčkom riječju stasis, i to u ime buduće punine. Biti vjeran samo eshatološkoj punini, a zaboraviti politički svijet u kojem živimo, ne poduzimati ništa na njegovu popravljanju također nas vodi u propast. Fra Luka je također izrazio u navedenom tekstu da treba biti vjeran i Bogu i ovome svijetu.

          Vjera u jednoga Boga za sve ljude u svijetu i za cijeli svemir najveća je revolucija u povijesti čovječanstva, ali je vrlo malo takve vjere u ovome svijetu. Svuda su nastale idolatrije, tj. pretvaranje Boga u idola odnosno pravljenje Boga na svoju sliku i priliku. Umjesto onostranih apsolutista danas vladaju ovostrani apsolutisti, a ne zna se koji su od njih gori. Zato u Lukinu Evanđelju stoji upozorenje: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (18,8). Svi plemenski i nacionalni bogovi su puki idoli. To su božanstva smrti koja ljude pozivaju na uzajamnu mržnju i na ubijanje. Već je Ciceron davno napisao što je prava religija, a što je praznovjerje. Naime, prava religija štuje Boga jer smatra da je Bog dostojan štovanja, tj. da je Bog bonum honestum, a kad ljudi štuju Boga radi svojih interesa i radi svoje koristi, to je praznovjerje. Svi veliki filozofi i teolozi misle da je Bog jedan za sve i da je on Stvoritelj. Bog iz ništa stvara život i iz smrti stvara život. To je prava vjera u Boga Stvoritelja. Svi oni, međutim, koji u ime Boga Stvoritelja uništavaju život puki su idolopoklonici, a ne vjernici. Klanjanje idolima tijekom povijesti čovječanstva vodilo je sve u zajedničku propast.

          Kad tumači dogmatsku konstituciju o Crkvi Lumen gentium [Svjetlo naroda] i pastoralnu konstituciju o Crkvi u svijetu Gaudium et spes [Radost i nada], fra Luka ističe da je vraćanje na izvore (redditus ad fontes) odnosno na vita apostolica et evangelica, na apostolski i evanđeoski život Isusa i njegovih učenika, temelj reforme Crkve i jedinstva među kršćanima. Naime, Isus Krist je mjerodavan za sve kršćane i za cijelu Crkvu kao zajednicu vjernika i kao instituciju vjere. U predgovoru svojoj doktorskoj disertaciji ustrajno ističe da je potreban neprestani povratak izvorima. Zato je za temu svoje radnje uzeo jednu od najstariji Pavlovih poslanica.

          Drugi vatikanski sabor zahtijeva povratak na izvore i obnovu cijele Crkve u svim njezinim dimenzijama, počevši od Liturgije koja  treba ispovijedati vjeru na suvremen način, a to znači koja je istodobno otvorena Bogu i svijetu. U katoličkoj Liturgiji svećenik je okrenut zajednici koja živi u ovome svijetu. Veliki filozof Jacques Derrida piše da je bit religije molitva i etička praksa, a mi to u teologiji kažemo: ispovijedanje vjere i svjedočenje vjere. Fra Luka je molitvu ili liturgiju koja ispovijeda vjeru u Boga zastupao ne samo u svojim knjigama, nego i u svom životu, osobito kao provincijal Bosne Srebrene. Kao provincijal pohodio je samostane i na samostanskim kapitulima se raspitivao kako se braća mole Bogu. U razgovoru sa svojim prijateljima, kad bi se s njima rastajao, običavao je reći: „Izgleda da ti stvarno vjeruješ u Boga.“

          Za fra Luku kršćanski molitveni život, tj. liturgija, ima futurno-eshatonsko obilježje. Zato je za njega kršćanska zajednica  futurno-eshatonski Božji narod. Što je kršćanin vjerniji i odaniji Bogu, tj. Božjem kraljevstvu ostvarenom u Isusu Kristu, to je vjerniji ovome svijetu, tj. preobrazbi ovoga svijeta u skladu sa zahtjevima Božjega kraljevstva odnosno eshatona. U eshatonu se nadamo ostvarenju univerzalnoga bratstva i sestrinstva ne samo svih ljudi, nego i svih Božjih stvorenja. Božje se kraljevstvo može ostvariti samo nenasilnim putem, ali postoje iznimne situacije u kojima je dopuštena primjena sile radi ljubavi. Fra Luka u svojoj posljednjoj knjizi Pitanje Boga u Crkvi i društvu danas navodi kako papa Pavao VI u enciklici Populorum progressio tvrdi da je primjena sile dopuštena „u slučajevima očite i trajne tiranije koja teško ugrožava osnovna prava osobe i u opasnoj mjeri škodi interesima zemlje“ (141). Ta se primjena može, dakle, opravdati kao samoobrana od sila koje ugrožavaju život i dostojanstvo čovjeka: „I tada je ona ne samo opravdana, nego i potrebna ukoliko se ugrožavajuća sila ne može suzbiti metodom revolucionarnog nenasilja“ (141–142).

          Tumačeći pastoralnu konstituciju Radost i nada fra Luka zaključuje da Crkva mora biti znak nade u suvremenom svijetu, ali nade koja sve kršćane potiče na preobrazbu ovoga svijeta, jer su ljubav prema Bogu i ljubav prema njegovu cjelokupnom stvorenju u Evanđelju nerastavljive. Kad raspravlja o dogmatskoj konstituciji o Crkvi Svjetlo naroda on pokazuje da je Crkva narod Božji: „To znači da prije svakog međusobnog razlikovanja članova u Crkvi među njima postoji jedna temeljna jednakost: jednakost vjernika u dostojanstvu kršćanske egzistencije kao djece Božje. Promjena koja Crkva danas hoće izvršiti jest u tome da se shvati da je cijela zajednica vjernika Crkva. Crkva nije samo onaj njezin hijerarhijski dio, ona je cijela sa svojom mnogostrukom strukturom jedan narod Božji“ (96). Sadašnji oblik Crkve i svijeta nije u skladu s vrijednostima Božjega kraljevstva. Zato treba mijenjati i sebe i Crkvu i svijet kako bismo se približili eshatonu, tj. punom životu.

 

Mile Babić

 

Pročitano 718 puta Poslijednja izmjena dana Srijeda, 29 Rujan 2021 07:24
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)