Zauvijek će ostati u našim srcima.

Supruga Olga, kćerke Nina i Agata i sin Igor sa obiteljima, te mnogobrojna rodbina i prijatelji

Umro je Ljubo, Ljupko Aždaha, tako je sam sebe imenovao, a mi ga kao takvoga znali i voljeli.

Nije saginjao glavu ni pred kim. Ne zato što je intelektualac, enciklopedijskoga znanja, duhovit i osebujan, svojstven, što se izdvajao neuobičajenim svojstvima karaktera i rada, nego iz nekoga (da probam etimološki objasniti!) teško prihvatljivoga i svatljivog iskonskoga gospodluka. Da, gospodluka, ma šta to značilo. Kad se netko rodi u Kraljevoj Sujesci, onda i nesvjesno, ponekad i svjesno, osvijesti i baštini značenje prvoga  segmenta ovoga ojkonima  i -  kraljevski se ponaša.

Za sebe je govorio da pripada ekleziji (zajednici po rođenju), što bi trebalo značiti da nije u prvi plan isticao i naglašavao pripadnost nekoj ideologiji, vjeri ili naciji  koju ta zajednica naglašava. Jednostavno rečeno, bio je svoj, a opet u svako vrijeme, u socio-lingvističkom  značenju ove posvojne zamjenice, naš. U ostalom, o tome svjedoči i činjenica  da će njegovi posmrtni ostaci, po njegovoj želji, čekati dan uskrsnuća tijela, u njegovoj rodnoj Kraljevoj Sutjesci.

Kad smo se susreli, već dovoljno formirani i zreli, bilo je vrijeme kada je mnogo ljudi naglašavalo svoju pripadnost vjerskoj i nacionalnoj zajednici i kada je to bilo kurentno. Kako sam u to vrijeme bio tuzlanski gvardijan, naslušao sam se takvih priča.

Zato je, zbog te drugačijosti, Ljubo Aždaha bio drag, iskren i poseban – čovjek, jedan od nas!

Surađivali smo na osnivanju i uređivanju Hrvatskoga glasnika, časopisa koji ima povijesnu ulogu na prostoru i vremenu u kojemu smo prijateljevali. Sigurno znam, da unatoč brojnim, kvalitetnim suradnicima i prijateljima, taj list ne bio tako snažan i važan, da mu urednik nije bio Ljubomir Aždajić.

Umro je čovjek, otac i muž, konfesionalni katolik (kolebljivi bosanski  katolik), Bosanac i Hrvat u onom najljepšem i najplemenitijem značenju! Posebno je isticao svoju duhovnu i rodbinsku vezu sa sutješkim franjevcima, a naročito, po majčinoj lozi, sa fra Franjom Komadanovićem, čuvenim franjevcem i graditeljem sadašnjeg samostana u Kraljevoj Sutjesci i provincijalom Bosne Srebrene.

Ni u čemu nije pretjerivao, osim u iskrenosti i ljubavi prema onome što je smatrao svojim. Ne ističem njegov rad na UNTZ, tamo je bio zaposlen prije i  u vremenu kada su se profesori engleskoga jezika u Tuzli mogli nabrojati na prste jedne ruke. Istaknut ću njegovu angažiranost u prvom profesorskom zboru Gimnazije pri Katoličkom školskom centru sv. Franje. U tom vremenu, ni jedna škola nije imala sve profesore, a pogotovo su deficitarni bili profesori stranih jezikâ. Bez razmišljanja (unatoč skromnoj materijalnoj nadoknadi), zajedno sa svojim prijateljem, prof. Jugoslavom Stahovom, prišao je Gimnaziji i tako podigao ugled škole koja je nastajala u teškom, ratnom i poratnom vremenu i čija izvjesnost nije bila sigurna. To sam znao cijeniti.

Pokoj vječni Ljubomiru Aždajiću, čovjeku i prijatelju!

Fra Petar Matanović