Proslava Šimunova je danas više od prisjećanja na krepostan život duhovnog velikana naših krajeva koji je živio prije tri stoljeća, u vremenu koje je po mnogo čemu slično i današnjem.

S vremenom je druga subota u svibnju, kao naprikladniji i najbliži dan koji bi odgovarao datumu njegove smrti 9. svibnja 1802. godine, postala važan  datum u kalendaru mjesne Crkve u Dubravama. Jednako je tako ovaj dan bitan i kod vjernika drugih župa i samostanskih područja koji kao hodočasnici svake godine dolaze sudjelovati na svečanoj svetoj misi. Šimunovo je s vremenom preraslo u svojevrstan duhovni poticaj vjernicima kojim Franjevačka provincija Bosna Srebrena želi doprinijeti obnovi života u ovom dijelu Bosanske Posavine i raditi na kulturi sjećanja na svijetle uzore koji su ponikli na tom prostoru. Budući da je Crkva oduvijek dopuštala čašćenje istaknutih pojedinaca i njihovih zemnih ostataka, koji su za života živjeli kreposno i težili svetosti – u vrijeme prvih kršćana bili su to grobovi mučenika – povijest nam često pokazuje, a tako je i danas, kako su se vjernici redovito oko njihova primjera okupljali i ujedinjavali tako što su im se utjecali za zagovore i pomoć u različitim kušnjama, potrebama i životnim križevima.

Fra Šimun Filipović je jedan od nebrojenog mnoštva svetačkih likova Crkve koji je sin prostora na kojem danas djeluju franjevci Bosne Srebrene u Župi i Franjevačkom samostanu u Dubravama i kao takav je neprocjenjiv dar svim njegovim štovateljima. Njegov svetački život i djelo neprolaznog su značenja koji je puk prepoznao, a Crkva tek treba potvrditi i dati konačan sud u procesu za njegovu beatifikaciju. Ovogodišnju proslavu Šimunova, u suslavlju dvanaestorice svećenika, predvodio je fra Stipan Radić, gvardijan Franjevačkog samostana svetog Ante na Bistriku u Sarajevu. Pred početak svete mise pred slikom sluge Božjeg fra Šimuna Filipovića izmolio je molitvu za njegovo proglašenje blaženim. U svojoj propovijedi je istaknuo važnije dijelove iz životopisa fra Šimuna Filipovića i pokušao ga prikazati kao primjer u kršćanskom životu.

          „Draga braćo i sestre, štovatelji sluge Božjega fra Šimuna. Svatko od nas, svaki čovjek ima vlastiti životni put i svi mi želimo da naš život uspije, da budemo netko i nešto u životu, ali i da nas životni put dovede do cilja. Iskustvo nam govori da ima boljih i lakših puteva, ali i onih težih koji vode do ostvarenja ovozemaljskih ciljeva, a i do onog konačnog cilja – vječnog života u zajedništvu s Bogom. Nisu svi putevi koje čovjek bira sigurni, niti svi dovode do cilja.                          

U neprestanom traženju vlastitog puta i ostvarenja sebe kao čovjeka, može se i zagubiti, zalutati, nastradati, možemo promašiti cilj ovozemaljskog života, a i onoga u vječnosti. Zato su nam potrebni putokazi koji nas vode sigurno do cilja. Čuli smo u evanđelju gdje Isus kaže Tomi: Ja sam put, istina i život, nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Isus nam je pokazao put k Ocu, a mi smo dužni slijediti taj put i drugima ga pokazivati. Mi možemo i trebamo biti putokaz drugima. Mi danas iskazujemo poštovanje i čast jednom takvom putokazu, domaćem sinu, fra Šimunu Filipoviću, velikanu ljudskog roda.                  

Njegov život je doista bio putokaz mnogim njegovim suvremenicima, a trebao bi biti i nama danas. Vjerujem da većina vas ovdje domaćih, pa i drugi, znate o njemu više nego ja. Podsjetit ćemo se ukratko najvažnijih smjernica iz njegova života. Rodio se u blizini, u selu Seona 1732. godine. Kroz teološki studij u Mađarskoj i Italiji osposobio se za naviještanje Božje riječi. Upoznao je i prihvatio Isusa kao svoj put, istinu i život, vjerno je naviještao riječ Božju i služio narodu Božjem 23 godine u župama i samostanima po Bosni. Jedno vrijeme je službovao kao izvanredni misionar za sve župe sutješkog samostana. No, unatoč tome je osjećao kao da mu je duša još uvijek sputana i da se od njega traži još više, da je oslobodi, da se posveti Bogu u molitvi, pokori, odricanju i služenju bližnjemu. Budući da tada u Bosni nije postojao takav pokornički samostan, napušta Italiju i odlazi u grad Ripatransone gdje se nalazi jedan takav samostan,“ dio je propovijedi  fra Stipana Radića koji je nastavio: „Što nama danas govori  fra Šimunov život? Nama koji se sve manje posvećujemo molitvi, postu i odricanju, čak neki nerado o tome i govore. Nama su danas puna usta govora o slobodi, o demokraciji, o neovisnosti o bilo kome, pa čak i o Bogu. Kao da smo dovoljni sami sebi,“ istaknuo je fra Stipan i dodao kako nam evanđelje govori, a fra Šimunov život potvrđuje da je Isus jedini pravi, spasonosni putokaz i da on treba biti naš put, istina i život.

Nakon svete mise je gvardijan fra Niko Josić napomenuo kako je i ove godine na različite načine obilježeno Šimunovo. Izrazio je radost što su i ove godine imali u župi trodnevnu pripravu misama trodnevnicama koje su slavljene u filijalnim crkvama kako bi se punina Šimunova osjetila i u drugim dijelovima župe. Zahvalio je propovjedniku što je prihvatio predslaviti misu, svima koji su sudjelovali preko molitve u trodnevnicama i sve svećenike koji su svojim sudjelovanjem uzveličali misno slavlje. Spomenuo je kako propovjednici svaki put sve potaknu na nakanu da se moli za ubrzanje procesa proglašenja sluge Božjeg fra Šimuna Filipovića blaženim.

Sluga Božji fra Šimun Filipović je odmah nakon smrti u Ripatransoneu, gdje je proveo posljednjih dvadeset godina života, nazvan „sveti čovjek, duša blažena“. Njegova životna poruka svijetli i danas, potiče nas da se ugledamo na njegov put i molimo na nakanu da što prije bude uzdignut na čast oltara.

M.B.