⦁ Da, moglo bi se tako reći. Ja sam, naime, odluku da pođem na put motivirao, među ostalim, i posjetom bolnici otvorenoj u prostorijama crkve i župnog ureda. Ondje sam se uvjerio u teško stanje ranjenih i bolesnih, te u nemogućnost petero liječnika da s oskudnim instrumentarijem i malo lijekova spašavaju ljude. Na misi u bolnici obećao sam im premještaj najtežih bolesnika u Split ispuni li se preduvjet da barem nešto hrane prođe u istočni dio Mostara. Potom sam preko prijatelja i znanaca radio na probijanju toga mostarskoga humanitarnoga koridora i kada je operacija uspjela, našim su ranjenicima i bolesnicima mogli biti spašeni životi.
No, franjevačka bolnica u Novoj Biloj ostaje u funkciji dok god ima onih koji trebaju njezinu pomoć. Nadam se kako se više neće događati da ljudi umiru, jer im u Bosni nema lijeka, a do Splita se ne dopušta prolazak.

⦁ Ne prođe ni jedno zasjedanje hrvatskoga Sabora, a da se u kontekstu Bosne na ovakav ili onakav način ne spomenu bosanski franjevci i njihov provincijal. Kako vi doživljavate te riječi hvale i pokude?

- To je samo potvrda vezanosti franjevaca uz Bosnu. O povijesti te zemlje nemoguće je govoriti izvan konteksta Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Jednako je tako nemoguće govoriti o aktualnim događajima, o onome što se zbiva posljednjih godina i mjeseci, a ne govoriti o franjevcima. Mi neodvojivo tvorimo povijest i sudbinu naše zemlje.
Nama je drago kada se poštuju tc činjenice, ali nam nije nimalo drago ako se stranke i različite političke struje u Saboru koriste nama za svoja razračunavanja. Takvi ne čine dobro ni hrvatskome narodu u Bosni, a ni Hrvatima uopće.
Mi imamo prijatelja medu hrvatskim političarima, koji možda i nisu naši osobni prijatelji, ali shvaćaju narav naše misije i narav bosanske zemlje te se opiru aktualnim težnjama sveopće diobe i razaranja bosanskoga civilizacijskoga i kulturnoga bića. Oni znaju stoje Bosna, poznaju njezinu povijest i povijest njezinih Hrvata koji, nažalost, ostaju izvan granica hrvatske republike u Bosni i Hercegovini, ali i izvan interesa brojnih veoma glasnih saborskih zastupnika.
Loše je što se u Hrvatskoj o pitanjima Bosne malo konzultiraju sami Bosanci, oni koji tu zemlju poznaju, tc Katolička crkva. Da je drukčije činjeno, prevladao bi stav da se Bosna i Hercegovina ne smije dijeliti, pogotovo ne ovako oštro. Takve podjele nema bez krvi, suza i zločina, i bez “humanog preseljenja” tj. “etničkog čišćenja”.
Loša je ona politika koja se o svemu informira kod jednoga čovjeka ili kod jedne grupice ljudi. Pravo govora treba dati onima koji pripadaju određenom tlu - Hercegovci da govore o Hercegovini, Bosanci o Bosni. Naravno, ako hoćemo pravedno prosuđivati i činiti.

⦁ Neposredno prije proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne sastali ste se s Matom Bobanom. Sto ste mu mogli reći?

⦁ Da, to je bilo nakon puta po Bosni i bio sam pod dojmom stradanja naših ljudi. Rekao sam kako mu ne niječem pravo da voli hrvatski narod i za njega čini ono što misli daje dobro, ali da mu iz srednje i sjeverne Bosne mogu donijeti samo tugu, plač i osjećaj ostavljenosti. Ljudi ondje nisu zadovoljni onim što gospodin Boban čini i red je da on to zna. Natjerani su u bijeg sa svojih ognjišta, ostali su bez igdje ičega, već se duže vremena osjećaju nezaštićeni od hrvatskih političara, pa i od postrojbi HVO-a. Gospodin Boban preuzeo je odgovornost za Hrvate iz cijele Bosne i Hercegovine i nije njegovo da sada samo prima aplauze iz zapadne Hercegovine i pokoje južnobosanske općine.
No, ponovio sam mu da sam za potpisivanje svakoga ženevskoga dokumenta koji bi prekinuo rat i ubijanje. Ispravke neka se donose poslije, kada patnje nestanu ili se barem smanje. Političari moraju tražiti dogovor, ali s punom sviješću o nesreći i stradanju naroda. Ponovio sam i to da već dugo imam dojam kako oni u svome ženevskome nadmudrivanju uživaju kao u nekoj igri. Njihovi su papiri umrljani krvlju, a oni više toga nisu svjesni.
Gospodin Boban pokazivao je znakove da me razumije, a u pogledu humanitarnih konvoja nešto je i učinio kada sam mu rekao da nikome, a najmanje katolicima i Hrvatima, nije dopušteno ucjenjivati ljude hranom i lijekovima. Molio sam ga i da izvrši pritisak na informatore i novinare da se više služe istinom. Nama koji se krećemo svijetom veoma je teško odgovarati na pitanje zašto Hrvati toliko lažu. Jedna lažna dovodi u pitanje sve istinite informacije, i to stalno treba imati na umu.
Napomenuo sam mu da bi bilo pametno povesti računa i o odnošenju prema ljudima koji stižu iz Europe i svijeta, o promatračima i drugima koji su ovdje da nam pomognu. Ako nam katkad i čine nepravdu, zna se gdje treba prosvjedovati. Takvo što nipošto se ne smije prepuštati bojovnicima na barikadama ili grupama neovlaštenih ljudi.

- U kuloarima se već dugo spominje premještanje Vrhbosanske nadbiskupije iz Sarajeva, pa čak i ukidanje Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Neki političari o tome govore već mjesecima.

-To su crne prognoze i nisu bez temelja. Srpska agresija i muslimansko-hrvatski sukobi protjerali su golem broj ljudi s teritorija Sarajevske i Banjalučke biskupije. Mi franjevci trenutno imamo pristupa u tri naša samostana - u Tolisu na sjeveru, Goricu kod Livna i Šćit u Rami. U ostale samostane, ako su sačuvani, možemo samo preko vojnih barikada. Fratri jesu povezani s teritorijem, ali smo više od toga povezani s narodom. Tamo gdje se kreću naši vjernici - idemo i mi.