U Olovu jedno od „(…) zlamenja (znamenja) aliti čudesa blažene i slavne, Divice Marije“[1]
Ovaj sveti čovjek, rekoh sveti i ne pogriješih, bio je jedan od nas i svi mi, koji ga se sjećamo, dužni smo pred Bogom i narodom – zvati ga svetim.
Pišući o njemu, jedan sličan čovjek, fratar, fra Slavko Topić, napisao je da je fra Lujo zaista blažen, „a da to Bog potvrdi po svojoj Crkvi – ovisi o svima nama!“
Eto, ja sam ovdje danas pred vama, još jedan od mnogih svjedoka, Upoznao sam ga prije šezdesetak godina, kao petnaestogodišnji dječak iz Posavine; koji iz školske klupe, ili kao ministrant, ili kao sustanar u istoj zgradi, promatra prof. matematike i fizike. visokoga, mršavog, proćelava, isposničkog izgleda i brkatoga fratra, pa ipak – u svemu drugačijega u odnosu na ljude koje sam do tada susretao.
Da probam nabrojati osobine koje su me fascinirale kod fra Luje.
Slika 2 Maketa crkve u Olovu
Prvo, ime: Ljudevit /Lujo, staro hrvatsko ime koje rijetko susrećemo u Bosni, kako onda tako i danas. Živimo u vremenu kad su “u modi“ stara imena. Pa ipak, među njima nema puno Ljudevita /Luja.
Tada još nisam znao, što ću tek kasnije saznati, da su svi moji profesori i dotadašnji fratri (bilo je to važno redovničko pravilo), na prvim redovničkim zavjetima izabirali sebi novo ime koje će im služiti kao životni uzor, u njihovom budućem redovničkom životu.
Dobro se sjećam tih časnih imena iz fra Lujina vremena, kao što su : fra Šimo Šimić, fra Ignacije Gavran, fra Rasko Drljić, fra Celestin Vlajić, fra Lujo/Ljudevit Zloušić, fra Bernardin Matić , fra Vitomir Slugić…
Većina od njih je, svojim načinom života i svjedočenja, svakako i fra Lujo, potvrdila onu latinsku izreku: nomen est omen (ime je znak – kaže se kad netko ime koje nešto naznačuje!).
Po svemu sudeći, fra Lujo je, po svom mladenačkom duhovnom nadahnuću, izabrao ime jednog od najvećih širitelja pobožnosti prema Isusu i Mariji, sv, Ljudevita Marije Monfortskog (Francuska), svećenika i sveca, ustanovitelja svećeničkog pokreta Družbe Marijine. Živio je i djelovao na kraju 16. i na početku 17. stoljeća (Živio samo 43. godine: od 1673 – 1716).
Poznata je geslo ovoga sveca: „ Sav sam Tvoj i sve moje pripada Tebi , moj ljubazni Isuse, po Mariji Tvojoj Presvetoj Majci“!
U istinu, fra Lujo je svojim redovničkim i vjerničkim životom, prema uvjerenju velike većine onih koji su ga poznavali, u potpunosti opravdao izbor svog novoga imena; njegovo krsno ime Ivan i redovničko Ljudevit su bili i ostali ZNAK i uzor svima nama, da se može biti svet, usprkos svim životnim izazovima i kušnjama. O tome svjedoči i fra Lujin trud oko ove Olovske crkve i sve što se oko nje događalo u njezinoj povijesti sve do naših dana.
Slika 3 Crkva i Hodočasnici u Olovu
Fra Lujina vjera u moć Gospine krunice
Poznato je da se fra Lujo često molio Bogu! Nikada nije propuštao svoj brevijar (obvezna svećenička i redovnička molitva!) i barem jedne od Gospinih krunica. Spomenut ću samo jednu zgodu, od mnoštva sličnih koje su mi se duboko urezale u dušu i sjećanje.
Kako je samo taj izvrsni profesor, nezaobilaznih prirodnih i egzaktnih znanosti (fizike i matematike), životno i uvjerljivo ujedinjavao sa svojom metafizičkom i teološkom izobrazbom i pobožnošću!
Godine Gospodnje 1963. bio sam petnaestak dana u skupini visočkih gimnazijalaca, ovdje u Olovu. Slagali smo lomljeni kamen (kaldrmu) od centra sela do crkve.
Tu je bila i skupina radnika koji su kopali temelj za kulu gdje se sada nalazi grob našega fra Luje. Bio je to samo nastavak izgradnje, po već poznatom projektu. Naravno, da on nije mogao ni sanjati, da će tu biti njegovo mjesto zadnjeg počivališta na zemlji.
Ovdje je, po odluci njegovih đaka i poštovatelja, opravdano prenesen iz Visočkog groblja, gdje je bio prvotno sahranjen!
Iskop je bio već na četvrtom metru. Dosta je bilo komplicirano osigurati da se ne ospe zemlja, jer je ovdje dosta nasipa. Jednoga dana snažno se naoblačilo. Sve je govorilo da će pasti jaka kiša koja bi mogla zakomplicirati posao. Kao što se to redovito zbiva, svi smo bili u nekom dosta uzburkanom stanju. Tražilo se brzo rješenje…
Jedni su govorili da se navuku cerade, koje, tako to redovito biva, nisu bile baš pouzdane niti dovoljno velike da bi se jama osigurala. I u jednom trenutku došlo je pravo rješenje – to je moje uvjerenje.
Fra Lujo nas je sve pozvao u crkvu. Kleknuli smo pred oltar i fra Lujo je započeo molitvu krunice.
Vani je tutnjalo i sijevalo. Mi smo, čini mi se još glasnije, odanije djetinjski molili! I gle čuda, nakon desetak minuta, koliko je trajala molitva krunice, sve se promijenilo. Vani je prestalo grmjeti. Kiša nije pala, a mi smo nastavili s poslom!
Iz ovoga slijedi i poruka svima nama, o snazi moljenja Krunice, Evanđelja u molitvenom obliku.
Papa Ivan Pavao II nas potiče:
„Novo tisućljeće započelo je sa zastrašujućim slikama atentata 11. rujna 2001.
I svaki dan gledamo nove prizore krvi i nasilja.
Moramo ponovno otkriti krunicu!
Moramo promatrati otajstvo Kristovo u krunici. Jer On je mir naš“
Dragi molitelji krunice, evo nam uzora! To je sigurno naš fra Lujo!
Drugo, (morat ću pročitati ovaj niz fra Lujinih osobina koje nosim u svom iskustvu i koje sam dugo i često promišljao!):
otvoren za druge, u reakciji brz, ali razborit, kontroliran i staložen, izdržljiv, strpljiv, ustrajan! Bio je aktivan, radin, vitalan, molitven, istinoljubiv, pravedan, ponizan, fin, diskretan, ozbiljan, pažljiv, uzdržljiv, taktičan i profinjen, prožet idealom i vjerom, jednostavno pobožan …
I još nešto, za mene najvažnije: DRAG I PRIVLAČAN! UZOR U SVAKOME POGLEDU!
Zaključak
Kad sam ga imao sreću susresti, Olovsko je svetište, građeno sa mukom i ljubavlju, već bilo djelomično sagrađeno (crkva i desna kula, 1929-1936). Bilo je to njegovo djelo, iako je postojao imenovani Odbor. Znate kako je tu u praksi: uglavnom je važno tko je odgovoran i zauzet! A fra Lujo je to bio.
Potpuno predan onome što danas ovdje vidimo i zbog čega s pravom možemo reći: FRA LUJO JE SIMBOL OLOVA, OVO JE NJEGOV ZAVJET!
Volio je svoju Bosnu, njezinu prošlost i sadašnjost, ljude i svako mjesto u njoj. Rado se sjećam s kojom pažnjom je okupljao djecu i mlade oko sebe, a naročito one kojima je trebala pomoć! Bio je čovjek, kako bismo mi u Bosni rekli, svet, uman, duboko prožet vjerom i ljubavlju, čovjek - narodski rečeno - od SEVAPA!
U nizu znamenitih Olovljana, Varešaka i Sutješčaka (fra M. Divković, fra F. Lastrić, fra G. Ilijić Varešanin, fra I. Gavran, fra Vitomir Slugić, fra Stanko Bogeljić, fra Bernardin Matić, fra Stjepan Duvnjak, …!), i fra Lujo jedna dobra opomena ili poticaj koji ne smijemo nikada smetnuti s uma!
Čini mi se ipak, da bismo trebali biti nešto zauzetiji!
Moja generacija, generacija ljudi koje je odgajao (i) fra Lujo, budimo iskreni, MOGLA BI VIŠE POSVETITI TRUDA FRA LUJI I NJEGOVOJ DUHOVNOJ OSTAVŠTINI!
Tek na 50. obljetnicu njegove smrti 25. 10. 2019. ustanovljen je ovaj dan. Da tako kažem, Spiritus movens ovoga, sada već, projekta, bio je fra Ivan Nujić, tadašnji profesor i odgojitelj Visočke gimnazije. On je održao, toga dana, u 16h prigodno polusatno predavanje o fra Lujinu životu pod naslovom: Život darovan Bogu i ljudima.
Zato smo danas u ovom neobičnom satu u Olovu, na proslavi fra Luje Zloušića.
Hvala fra Ivanu i njegovim suradnicima, naročito, za mene također, blaženom fra Slavku Topiću, svim bivšim, i aktualnom čuvaru ovoga svetišta fra Iliji Božiću, zauzetim za promicanje svetosti fra Luje Zloušića. Hvala svima vama koji se pridružujete na ovom plemenitom putu, kojemu smo obavezani.
Ja se zahvaljujem što sam danas pozvan progovoriti o fra Luji. Iznenađen, radostan i poćašćen sam tim zadatkom i nadam se da je fra Lujo zadovoljan ovom mojim svjedočenjem u kojem sam nastojao ne biti previše emotivan iako znam iz teorije da je u ovakvim prigodama dozvoljeno biti i PATETIČAN. Pogotovo prema svome profesoru, dobrom fratru i čovjeku.
I na kraju!
Po zagovoru i potpori Olovske Gospe, i molitvama našega fra Luje, i svih njezinih štovalaca, neka svatko od nas u srcu ponovi onu divnu MOLITVU sv. Ljudevita Marije Monfortskog: Isuse želim bit sav tvoj (sva tvoja) i da sve moje pripada Tebi, moj ljubazni Isuse, po Mariji tvojoj Presvetoj Majci!
Fra Petar Matanović
______________________________________________________________________________
[1] Usp. M. Divković