Rujan
DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU
Nedjelja, 14. 9. 2025.
MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Sin Čovječji ima biti podignut.
UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA
Blagdan
ČITANJA:
Prvo čitanje: Br 21,4b-9
Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.
Čitanje Knjige Brojeva
U one dane: Narod putem postane nestrpljiv. I počne govoriti protiv Boga i protiv Mojsija: »Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.« Onda Gospodin pošalje na narod ljute zmije; ujedale ih one, tako te pomrije mnogo naroda u Izraelu. Dođe narod k Mojsiju pa reče: »Sagriješili smo kad smo govorili protiv Gospodina i protiv tebe. Pomoli se Gospodinu da ukloni zmije od nas!« Mojsije se pomoli za narod i Gospodin reče Mojsiju: »Napravi zmiju i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.«Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 78,1-2.34-38
Pripjev:
Ne zaboravite djela Božjih!
Poslušaj, narode moj, moju nauku,
prikloni uho riječima usta mojih!
Otvorit ću svoja usta na pouku,
iznijet ću tajne iz vremena davnih.
Kad ih ubijaše, tražiše ga
i opet pitahu za Boga;
spominjahu se da je Bog hridina njihova
i Svevišnji njihov otkupitelj.
Ali ga opet ustima svojim varahu
i jezikom svojim lagahu njemu.
Njihovo srce ne bijaše postojano s njime
nit bijahu vjerni Savezu njegovu.
A on im milosrdno grijeh praštao
i nije ih posmicao;
često je gnjev svoj susprezao
da ne plane svom jarošću.
Drugo čitanje: Fil 2,6-11
Ponizi sam sebe, zato Bog njega preuzvisi.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima
Krist Isus: trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Iv 3,13-17
Sin Čovječji ima biti podignut.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji.
I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji
da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.
Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.«
Riječ Gospodnja.
13) TEOLOŠKA RAZMIŠLJANJA
Iv 3,13—21.
Općenito se uzima kao dijalog s Nikodemom cijeli odsjek do r. 21, tako da bi i reci 13—21 bili riječi Isusove. Ali među novijim tumačima ima ih koji misle da se razgovor s Nikodemom svršava s r. 12, ili 13, ili 14, ili 15. (već prema raznim autorima), i da zbog toga drugi dio ovog odlomka ne predstavlja Isusove riječi, nego da su to teološki komentari evanđelista, (nastali na temelju opće teme razgovora.
Čini nam se da tekst stvarno treba tako tumačiti i da je najvjerojatnije da ti komentari počinju već s r. 13. Među ostalim razlozima mogu se spomenuti slijedeći:
— rječnik je svojstven ovom evanđelistu;
— govor je u trećoj osobi;
— stil, tematika i teološke perspektive podsjećaju izbliza na Prolog.
Istina je da nema nikakvog izravnog znaka, po kojem bi se dalo zaključiti, da ovdje počinje govoriti evanđelist, ali to ne začuđuje u djelu ovih značajki, gdje prelazi nisu jasno obilježeni: na primjer, između povijesne stvarnosti i simbola, između originalnog izraza i kako je kasnije bio shvaćen, itd.
Isto to treba reći o recima 31—36. Ovaj se odlomak redovito smatra nastavkom Krstiteljevog svjedočanstva, ali se treba teško oznojiti da se nekako ujedine te dvije stvari. Tema ovih redaka različita je od teme razrađene u prethodnom kontekstu, dok je naprotiv usko povezana s odlomkom rr.13—21. Zbog toga, uzimamo oba odlomka kao cjelinu, kao jedno jedino razmišljanje evanđelista, prouzrokovano dijalogom s Nikodemom.[1]
Ovi tekstovi, prema tome, nemaju kronološkog mjesta u Isusovom životu; izvanvremenski su kao Prolog; stavljamo ih ovdje zbog njihove veze sa prizorom o Nikodemu.
Za svoje opaske u r. 13, evanđelist se oslanja na posljednje Isusove riječi (r. 12), gdje on govori o nebeskim stvarima. Dakle, nijedan čovjek ne može govoriti mjerodavno o tim stvarima, zato što nijedan čovjek nije uzašao na nebo. Jedini koji je uzašao na nebo jest Sin čovječja,[2] onaj isti koji je sašao s neba postavši čovjekom (1,14). On, dakle, zaslužuje da mu se u potpunosti vjeruje sve što rekne (r. 11), i ovo što kaže o duhovnom preporodu (rr. 3 i 5), koji se sada zove »vječni život« (r. 15): život Božji u čovjeku, ali koji se ne može zapaziti osjetilima niti mjeriti ljudskim vremenom.[3]
Sredstvo kojim se dolazi do tog »Vječnog života« jest vjera; ali vjera u spasiteljsku vrijednost Kristove smrti; zbog toga, on mora biti »uzdignut« na križ (r. 14; usp. 12,32—33), da svi oni koji pogledaju u njega s očima vjere mogu imati »život«, kao što su se Židovi spašavali od smrti pogledom na (mjedenu zmiju, koju je Mojsije bio uzdigao u pustinji (Br 21,8—9).
To je zbog toga što na početku svih stvari postoji beskrajna Božja ljubav prema svijetu. Iz te ljubavi predao je Bog svog jedinog Sina, da bi ljudi mogli postići vječni život (r. 16). To znači da se svrha utjelovljenja bitno sastoji u spasenju svijeta po Sinu (r. 17). Ali postoji i osuda, jer i čovjek sudjeluje u svom spasenju. Sve zavisi od vjere. Onaj koji vjeruje u Sina, odgovara nakanama Božjim i nakanama utjelovljenja, i neće biti »suđen« (osuđen), dok onaj koji ne vjeruje, već je osuđen, automatski, samim činom svoje nevjere (r. 18). Tako je dolazak Kristov stvorio rastavu ili diskriminaciju (grčki »krisin«) među ljudima, bilo s obzirom na samog Krista (r. 19), bilo s obzirom na ljude međusobno (r. 20—21).
Diskriminacija se sastoji u tome što je Svjetlo[i] došlo na svijet, ali svi ga ne prihvatiše: mnogi su više voljeli tamu, čemu se ne treba čuditi, jer su im djela bila zla (r. 10);[4] tj. cijeli je njihov život bio zao, bez ikakve norme savjesti i zakona. Ta je činjenica razumljiva po onome što se općenito zapaža u životu ljudi (rr. 20—21). Postoje dvije vrste ljudi: jedni koji imaju dobre nakane i drugi koji ih nemaju. Dolazak Kristov prigoda je da ljudi pokažu ono što stvarno jesu. Čovjek koji živi nemoralno, mrzi svjetlo ljudi i istine, svjesno bježi od njega, da ne otkrije pred drugima svoju moralnu golotinju i da se, kad bi to bilo moguće, sakrije i pred vlastitom savješću (r. 20). Drukčije se ponaša onaj koji »čini istinu«, tj. onaj koji uvijek polazi s čistom nakanom, iskreno, prema nalogu, svoje savjesti: on ne samo da ne bježi od svjetla, nego ga još i pozitivno traži, da budu bjelodana njegova djela kao djela učinjena u Bogu (r. 21).[5]
(Tekst preuzet iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova sv. I, str. 92-93)
Priredio: P.M.
______________________________________
[1] Naravno, ostaju na snazi svi kritičko-književni problemi, kaje ovo stanovište izaziva, ali za ta pitanja upućujemo na komentare.
[2] Očito je, da to Isus nije mogao reći govoreći s Nikodemom; dogañaj je iz vremena nakon uskrsnuća.
[3] O tom pojmu usp. A. Augustinovich , Critica »determinismi« joannei, 65—66. 104 O tim pojmovima usp. isto djelo, 62—71, 105 Isto Svjetlo iz Prologa: 1,4.5.9.
[4] »Ljudi« iz r. 19, u perspektivi evanđelista, istovjetnoj s onom iz Prologa, pred stavljaju onaj dio Izraela koji je odbacio Spasitelja (1,10—11).
[5] )Bmsmard i Lamouille misle da je redakcija rr. 1:9;—21. pretrpjela .upliv Ef 5,6—14; a oba teksta da su pod uplivom misli i frazeologije Kumrana, očite u dualizmu »svjetlo«-»tama«; usp. o.c, 116; tekstovi i citiranja Kumrana ib., 123-124. 109 Očito je, da ovdje ne može biti govora o kršćanskom krštenju, već najavljenom po Isusu (r. 5), ali ostvarenom tak poslije njegovog. proslavljenja i dolaska Duha Svetoga (16,7; usp. Mt 28,19).
Rujan
DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU
Nedjelja, 7. 9. 2025.
Misao iz evanđelja dana
Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik
Čitanja:
Prvo čitanje: Mudr 9,13-18b
Tko će se domisliti što hoće Gospodin?
Čitanje Knjige Mudrosti
Tko od ljudi može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospodin? Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli. Jer propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima. Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti? Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga? Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo su tako naučili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošću.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 90,3-6.12-14.17
Pripjev: Gospodine, ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena.
Smrtnike u prah vraćaš
i veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!«
Jer je tisuću godina u očima tvojim
ko jučerašnji dan koji je minuo
i kao straža noćna.
Razgoniš ih ko jutarnji san,
kao trava su što se zeleni:
jutrom cvate i sva se zeleni,
a uvečer već se suši i vene.
Nauči nas dane naše brojiti
da steknemo mudro srce.
Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?
Milostiv budi slugama svojim!
Jutrom nas nasiti smilovanjem svojim
da kličemo i da se veselimo u sve dane!
Dobrota Gospodina, Boga našega, nek bude nad nama!
Daj da nam uspije djelo naših ruku,
djelo ruku naših nek uspije!
Drugo čitanje: Flm 9b-10.12-17
Primi ga, ne kao roba, nego kao ljubljenoga brata.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filemonu
Predragi: Ja, Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa, molim te za svoje dijete koje rodih u okovima, za Onezima, negda tebi nekorisna, a sada i tebi i meni veoma korisna. Šaljem ti ga – njega, srce svoje. Htjedoh ga zadržati kod sebe da mi mjesto tebe posluži u okovima evanđelja. Ali ne htjedoh preko tvoje volje da ne bi tvoja dobrota bila od nevolje, nego od dobre volje. Možda baš zato bî za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga, osobito meni, a koliko više tebi, i po tijelu i po Gospodinu. Smatraš li me dakle drugom, primi ga kao mene.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 14,25-33
Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!
Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.
Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«
Riječ Gospodnja.
11) UVJETI DA NETKO BUDE UĈENIK
(SIJEĈANJ-VELJAĈA G. 30)
(Mt 10,37—38); Lk 14,25—27.33
O uvjetima da netko bude učenik, Isus je govorio i drugom prilikom, samo iz nešto drukčijeg vidika.[1] Onaj put, bili su paralelni sva trojica sinoptika. Sad su paralelni samo Mt i Lk, i to samo u prvim dvjema izrekama; treća (r. 33) je samo Lukina.
Mt ima ovaj ulomak u misionarskom govoru 10. poglavlja, koji je, kako je poznato, zbirka raznih Isusovih izreka. Puno je bolji Lukin kontekst, poslije parabole o velikoj gozbi. Tamo se govorilo o raznim zaprekama koje sprečavaju prihvaćanje Kraljevstva Božjeg. Ovdje se stvarno radi o zaprekama da netko bude Isusov učenik. Kako se vidi, ove su dvije teme posve paralelne; jedino što se Isus stavlja mjesto Kraljevstva; jedini koji to može to činiti.
Postoje neke čisto formalne razlike među dvojicom evanđelista, ali sadržaj je isti.
Lukin uvod o mnogo naroda koji je išao s Isusom i kojemu se Isus obraća, može biti umjetan, jer Isus stvarno govori učenicima. Ali, također, ništa ne smeta da ga smatramo povijesnim. Isus je znao da ovdje, kao i u Galileji, u mnoštvu naroda koje se nekad okupljalo oko njega, ima raznih stupnjeva privrženosti; možda je smatrao prikladnim opomenuti ovaj svijet koji je s njim išao, da svi ne mogu biti njegovi učenici.
Biti uistinu Isusov učenik iziskuje strašno puno. Isus kaže da onaj koji manje ljubi[2] njega nego svoju najbližu krvnu rodbinu i dapače nego svoj vlastiti život,[3] ne može biti njegov učenik.[4] On s tim ne niječe, nego stupnjuje vrijednosti i ljubavi. Ljubiti samog sebe i ljubiti svoju obitelj jest prirodni zakon, kojega nitko ne može nijekati, ali je Isus viši od toga. Isusov zahtjev pretpostavlja da ljubav može nadvisiti prirodu. Povijest kršćanskog herojstva dokazuje da to nisu bile umišljenosti nekog luđaka.
Ovu prvu izreku potvrđuje druga o križu koji treba nositi, da netko može biti Isusov učenik, a koju mi već poznajemo.209 U ovom kontekstu, križ znači odreći se obiteljskih veza, pa čak i samog života, kada to bude nužno da bismo slijedili Isusa.
Mi ovdje stavljamo skupa r. 33 Lk, koji je u sadašnjoj redakciji odvojen dvjema parabolama o kršćanskoj razboritosti, za koje mislimo da ne stoje na svom izvornom povijesnom mjestu; teško bi bilo znati što je navelo evanđelista da ih stavi ovdje i tako razdijeli nadvoje očito jedinstven sadržaj.
Naznačuje se novi uvjet da netko može biti učenik: odreći se svega što posjedujemo. Upotpunjuje se slika: prije se govorilo o moralnim odricanjima a sad je govor o odricanju materijalnih dobara. Kao i u prethodnim slučajevima, i ovdje je Isusov zahtjev posve radikalan, bez stupnjevanja. S tim u vezi treba promotriti slijedeće:
— Isus nije kazuist, nego božanski navjestitelj ideala; u tom svojstvu, on mora zahtijevati ono najviše, a od svakog pojedinca zavisit će u kojoj će mjeri ostvariti taj ideal. Zakej je dao samo polovicu svojih dobara siromasima, a ipak je postigao spasenje (Lk 19,8—9).
— Uzorak učenika su dvanaestorica apostola, a oni se opet oslanjaju na Isusov primjer. Oni se odriču svojih obitelji, svojih prijašnjih zanimanja i svojih imanja, da budu posve slobodni za zajednički život s Isusom, ali to ne znači biti bez ikakvog ekonomskog oslonca, nego samo novi način života, koji više računa s dobrohotnošću drugih ljudi i, prema tome, s Božjom providnošću.[5] Isusu je na prvom mjestu stalo do slobode pred bilo kojom
vrijednošću ovoga svijeta; sporedan je način kojim će svaki pojedinac to ostvariti u svom životu. — Kao što smo prije upozorili, ovi Isusovi zahtjevi ne znače da on niječe, nego da stupnjuje vrijednosti; u datom slučaju, sve mora biti podređeno interesima Kraljevstva i njegove osobe. Ali je jasno da sav svijet neće biti u istom položaju, i da duhovne sposobnosti isto tako nisu kod svih jednake. U okviru jednog ideala ima bezbroj stupnjeva. Isus predlaže ideal: naši su stupnjevi.
12) DVIJE PARABOLE O RAZBORITOSTI
(SIJEĈANJ-VELJAĈA G. 30)
Lk 14,28—32
Ovo su dvije parabole blizanke, koje na dva različna načina naučavaju istu misao; znamo da se Isus počesto služio ovom vrstom paralelizma.
Slika prve parabole polazi od troškova potrebnih za gradnju neke kule. Ova bi mogla biti obrambena kula-utvrda, kao ona u Siloi (Lk 13,4), ali je vjerojatnije da se radi o kuli kakvu su običavali imati u vinogradima (usp. Mk 12,1), jer bilo koji od Isusovih učenika mogao je biti zabrinut za takav pothvat (»tko od vas kad hoće da sagradi kulu...?); jedino što treba zamisliti neku bolju i skuplju građevinu nego što su one obične kolibe po palestinskim vinogradima, sagrađene od neobrađenog kamena i kako bilo, što nije predstavljalo većeg napora ni većeg troška. Naprotiv, kad se radi o skupoj građevini, čovjek treba da mirno sjedne i proračuna, da li su mu sredstva s kojima raspolaže dovoljna da dovrši djelo; ako ne, bolje je ne započinjati, jer bi mu se moglo dogoditi da postavi temelje i da onda ostavi posao; to bi pobudilo smijeh cijelog svijeta a njemu donijelo glas nerazboritog, nepromišljenog, lakomislenog i površnog čovjeka, koji sam sebi nanosi štetu, jer troši novac ni u što...
Druga se slika zasniva na razboritoj vojnoj strategiji. Kralj koji raspolaže s deset tisuća ljudi, uoči rata s kraljem koji ima dvadeset tisuća, treba vrlo dobro da razvidi cijeli položaj, da vidi da li mu prilike dopuštaju (nekada je to moguće) to suočenje s nejednakim snagama; ako ne dopuštaju, bolje je da ne započinje bitke, nego neka radije traži uvjete za mir, koji će biti uvjeti predaje; ali i to je bolje nego krvav poraz na bojnom polju ...
Značenje je ovih dviju parabola jasno, to je poziv na razboritost: prije nego što se čovjek dadne na neki pothvat, potrebno je vidjeti da li posjeduje dovoljno sredstava za taj naum, i, u protivnom slučaju, bolje je da ga uopće ne započne, da tako izbjegne veću štetu i sramotu. Ono što nije jasno, jest duhovna primjena ovog pravila, koja bi trebala odrediti njegov pravi doseg; jer ne možemo zamisliti da bi Isus htio naučavati jedino postupke naravne razboritosti, koje uostalom cijeli svijet poslovično poznaje.
Sudeći po tome što evanđelist stavlja ove parabole na ovo mjesto, rekao bih da bi njima htio osvijetliti Isusove uvjete da netko može biti njegov učenik. Tako ih stvarno uzimaju svi tumači, više-manje na ovaj način: »Budući da je slijediti Isusa izvanredno ozbiljan pothvat, bilo bi krivo dati se na njega nepromišljeno i preuzetno; samo na temelju zrelog i vedrog razmatranja stvari mora se roditi potrebna snaga da ga poduzmemo ...
Slijediti Isusa tako je velik pothvat, da svi nemaju potrebne snage koju on iziskuje. Stoga svaki pojedinac treba ispitati sam sebe, pa ako se ne osjeća sposobnim za taj pothvat, ne treba da ga poduzima« (J. Schmid).
Smatramo potpuno neprihvatljivim takvo tumačenje iz slijedećih razloga:
— Posve je očito da ove dvije parabole nisu na svom izvornom mjestu, jer nasilno kidaju naravno jedinstvo između rr. 26—27 i r. 33. Ne zna se kako su dospjele ovamo. Možda ih je evanđelist našao ovako smještene u svom izvoru, pa ih i on tako ostavio, jer im nije znao za povijesni kontekst. Iz istog razloga i mi ih ostavljamo na ovom mjestu, premda smo uvjereni da ne spadaju ovamo.
— Naglašavanje razboritosti nema nikakve veze s uvjetima da netko bude učenik, usprkos svim izvještačenim razlozima koje je moguće navesti. Izašlo bi da onaj koji se ne osjeća sposobnim da bude učenik, ne bi morao ni pokušavati da to bude! Zar se je možda neki od nas ikad osjetio sposobnim za taj pothvat? S ovom logikom, ne bi trebalo da budemo tu gdje smo. Tko se ne sjeća osjećaja nesposobnosti i nerazmjernosti velikih proroka (Mojsija, Izaije, Jeremije, Ezekijela, Pavla ...) pred svojim zvanjem.
Da se izbjegne taj besmisao, obično se govori o dvije vrste učenika: herojski učenik, od kojeg se traži da se odrekne obitelji, imanja i možda čak i vlastitog života, i obični učenik, od kojeg se ne traži ništa od svega toga ... Na ovom mjestu, Isus bi mislio samo na prvu vrstu, na radikalnog učenika: to je vrlo ozbiljna stvar, treba vidjeti da li se može, a ako se ne može, bolje je ne započinjati... Takve mjere ne bi bile potrebne za običnog učenika.
Poštujemo velike učenjake koji zastupaju to mišljenje, ali mislimo da se ono ne može povijesno obraniti. Ovo razlikovanje temelja se na kasnijem razvoju crkvenog života. Nema nikakvog znaka po kojem bi se moglo reći, da je ta razlika postojala i u Isusovom povijesnom iskustvu. Morali bismo pretpostaviti da na ovom mjestu Isus u stvari poziva, da se stvaraju nove zajednice u stilu apostolske zajednice ili kasnijih redovničkih zajednica, koje će nastati po primjeru apostolske zajednice, a ta je pretpostavka bez ikakvog temelja.
Isus poznaje samo jednu vrstu učenika, onu kojoj postavlja radikalne uvjete, ideal kako je konkretno bio ostvaren u zajednici Dvanaestorice. Kako prije rekosmo, Isus postavlja ideal; naša je zadaća da ga ostvarujemo, svaki prema svojim mogućnostima. Na ovom mjestu, on govori apsolutno, kao kod blaženstava, ali je on znao da svi ne mogu na isti način živjeti po Govoru na gori. On nije odobravao čisto utilitarnu i površnu privrženost svojoj osobi, ali je dopuštao stupnjeve u vjeri: bilo je to njegovo svakodnevno iskustvo. I stvarno, tako su razumjeli njegove riječi: i u prvoj jeruzalemskoj zajednici, koja je nastala na neposrednoj toplini njegovog primjera i nauke, jedni su prodavali svoja imanja a drugi nisu; bilo je mjesta za najrazličnije izražaje vjere.
Kao zaključak, maramo se odreći misli da ove dvije parabole o razboritosti primijenimo na neki konkretni slučaj i da tako odredimo njihovo posebno duhovno značenje. Budući da ne poznajemo njihovog povijesnog konteksta, treba ih ostaviti pri onom što smo rekli. Sigurno je da ne stoje ondje gdje bi trebalo da budu.
[1] Usp. sv. I, str. 342—345. 138
[2] Lk. upotrebljava glagol »mrziti« a Isus je zabranio mrţnju i naglašavao ljubav ĉak i prema neprijateljima; radi se o semitizmu, kroji znaĉi »manje ljubiti«; aramejski jezik nema drugog naĉina da to kaţe; i tako ga je parafrazirao Mt; sve to dokazuje, da je Lukin oblik izvoran.
[3] Mt ima samo oca, majku, sina, kćer, dok Lk dodaje još ţenu, braću, sestre i vlastiti ţivot..., oblik koji se svojom krajnjom strogošću preporuĉuje kao izvoran.
[4] Mjesto »ne moţe biti maj uĉesnik« (Lk), Mt kaţe »nije dostojan mene«, što ima izgled izraĊenog tumaĉenja uĉeništva; još jedan dokaz da je manje izvoran. 209 Usp. sv. I, str. 343.
[5] Uisp. sv. I, str. 232—237.
(Fra Augustin Azgzatinović, Povijest Isusova II, str. 138-141)
Priredio: P.M.
Kolovoz
DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU
Nedjelja, 31. 8. 2025.
MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.
ČITANJA:
Prvo čitanje: Sir 3,17-18.20.28-29
Ponizi se i naći ćeš milost u Gospodina.
Čitanje Knjige Sirahove
Sine moj, budi krotak u poslu svojem,
i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli.
Što si veći, to se većma ponizi
i naći ćeš milost u Gospodina.
Iako je velika moć u Gospodina,
on prima počast poniznih.
Nema lijeka bolesti oholnikâ,
jer se opačina u njima ukorijenila.
Srce razborita čovjeka razmišlja o izrekama,
i pažljivo uho želja je mudračeva.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 68,4-5ac.6-7ab.10-11
Pripjev: U dobroti, Bože, ti si pripravio dom siromahu.
Pravedni neka se raduju,
neka klikću pred Bogom,
neka kliču od radosti.
Pjevajte Bogu, slavite mu ime!
Ime mu je Gospodin!
Otac sirotâ, branitelj udovicâ,
Bog je u svom svetom prebivalištu.
Napuštene Bog će okućiti,
sužnje izvesti na sretnu slobodu.
Dažd obilan pustio si, Bože, na baštinu svoju,
okrijepio je umornu.
Stado se tvoje nastani u njoj,
u dobroti, Bože, ti je pripravi siromahu.
Drugo čitanje: Hebr 12,18-19.22-24a
Pristupili ste gori Sionu i gradu Boga živoga.
Poslanice Hebrejima
Braćo: Niste pristupili opipljivoj gori i usplamtjelu ognju, ni mraku, tami i vihoru, ni ječanju trublje i tutnjavi riječî. – Koji su je slušali, zamoliše da im se više ne govori. – Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima savršenih pravednika i posredniku novog Saveza – Isusu.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 14,1.7-14
Koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu:
»Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«
Riječ Gospodnja.
NE TRAŽITI PRVIH MJESTA
(SIJEĈANJ—VELJAĈA G. 30) Lk 14,7—11
(...) Uzvanici sada počinju uzimati mjesta za stolom. Isus promatra kako se bore da uzmu prva mjesta: poznata taština pismoznanaca (usp. Lk 20,46; Mk 12,39). Isus je učitelj koji zna sjajno iskoristiti date okolnosti; tako i sada iskorištava ovu priliku da nam ostavi važan nauk. Radi to obazrivo, kao da se ne obraća ovdje prisutnim osobama, nego nekim izmišljenim uzvanicima na piru.
Ovaj se nauk naziva »parabola«; to je prijevod hebrejske riječi »mašal«, koja označuje slikoviti govor uopće; ovdje se može razumjeti na razne načine (zavisi od toga kako se stvar gleda): kao konkretni primjer iz života, ili kao (mudrosna izreka, ili kao praktično pravilo ponašanja.
Od određenog praktičnog ponašanja Isus se uzdiže na duhovnu razinu, izraženu u zaključku ovog ulomka; slično ovome što se sada događa ovdje, dogodit će se u eshatologiji...
Isus podsjeća na pravilo pučke mudrosti (usp. Izr 25,6—7) osnovano na iskustvu: ne sjedaj na prvo mjesto, jer poslije tebe može doći neki uzvanik društveno viši od tebe (osobe koje se smatraju važnim uvijek dolaze najzadnje, da drugi na njih čekaju, da i na taj barbarski način istaknu svoju važnost), kojemu ćeš morati ostaviti ono mjesto i ići na zadnje (sva mjesta u sredini već će biti zauzeta), što će biti velika sramota za tebe; naprotiv, ako sjedneš na zadnje mjesto, moguće je da te gostoprimac pozove na više, i tako ćeš biti počašćen pred ostalim uzvanicima...
Dakle, što se događa ovdje, na gozbi, dogodit će se i na eshatološkom Božjem sudu: onaj koji se uzdigne, bit će ponižen (Bog će ga poniziti), i onaj koji se ponizi, bit će uzdignut (Bog će ga uzvisiti). Ovaj logion nalazi se i kod Mt 23,12 i Lik 18,14b (parabola o farizeju i cariniku). Ni za jedno od ovih mjesta ne može se sa sigurnošću reći da su njegov povijesni kontekst, premda dobro pristaje bilo kojem od njih; po našem mišljenju, najbolje ide s parabolom o farizeju i cariniku; ali i u ovom slučaju, na gozbi kod farizeja, evanđelist ga je vrlo dobro iskoristio, davši praktičnoj izreci transcendentan smisao.
IZBOR UZVANIKA
(SIJEĈANJ—VELJAĈA G. 30)
Lk 14,12—14
Ovaj nagovor je izgovoren na istoj gozbi u farizejevoj kući. Upravljen je samom gostoprimcu, upravo jer je gostoprimac: od velike je važnosti kriterij po kojem treba izabrati uzvanike. Isusove riječi ne treba shvatiti kao prigovor gostoprimcu, kao da bi među njegovim uzvanicima bili samo njegovi prijatelji, rodbina i bogati susjedi; Isus i njegovi učenici ne pripadaju nijednoj od tih vrsta. Kako smo upozorili, napetost je popustila poslije ozdravljenja bolesnog čovjeka.
Ovaj je ulomak istog ustrojstva kao i prethodni slučaj: najprije se daje praktično pravilo ponašanja (rr. 12—13), a zatim se izriče njegova transcedentna primjena (r. 14), služi se na parabolički način društvenim običajem, da se izrazi vrhunaravna istina.
Isus savjetuje da na gozbu u kući ne pozivamo prijatelje, ili rodbinu, ili bogate susjede, jer i oni nas mogu pozvati i tako nam platiti poziv; naprotiv, treba pozvati sve vrste sirotinje, one koji nam ne mogu vratiti na isti način, i tako možemo očekivati Božju plaću.
Kad bi se ove riječi shvatile doslovno, smatrajući Isusa stručnjakom u društvenim odnosima, bio bi to vrlo čudan savjet, kojega nitko ne bi slijedio. Obično je i prirodno da se na intimne događaje u obitelji poziva« osobe istog društvenog sloja, i to u sebi nije zlo. Isus ne osuđuje te društvene postupke; svršetak ulomka dokazuje da on ima drugu namjeru. Kako rekosmo, on uzima jedan društveni običaj kao parabolu. I ta parabola uči ljubav prema bližnjemu, koja se mora odnositi i na neprijatelja. Ideološki, ovaj ulomak je paralelan s Lk 6,32—35 u Govoru na gori. Naravna ljubav različna je od kršćanske. Naravna ljubav uvijek je zainteresirana, uvijek se »naplaćuje« na neki način. Kršćanska ljubav mora biti potpuno lišena osobnog interesa; ljubav prema čovjeku radi samog čovjeka, bez ikakve sebične primisli. Jedino takva ljubav dobit će nagradu od Boga (»platit će ti se« Bog će ti platiti).
Plaća se očekuje »o uskrsnuću pravednika« (r. 14). Tim se riječima ne isključuje da će i grešnici uskrsnuti (taj je nauk zajamčen u N. Z., .usp. Iv 5,29; Dj 24, 15, itd.). Govori se o pravednicima zato što su oni u perspektivi parabole: »pravednik« je onaj koji poziva one koji mu ne mogu vratiti u ovom životu...
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str.131-133)
Priredio: P.M.
Kolovoz
MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Doći će s istoka i zapada i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem.
Nedjelja, 24. 8. 2025.
DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU
Prvo čitanje: Iz 66,18-21
Dovest će svu vašu braću između svih naroda.
Čitanje Knjige proroka Izaije
Ovo govori Gospodin:
»Ja dobro poznajem njihova djela i namjere njihove. Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju slavu! Postavit ću im znak i poslat ću preživjele od njih k narodima u Taršiš, Put, Lud, Mošek, Roš, Tubal i Javan – k dalekim otocima koji nisu čuli glasa o meni ni vidjeli moje slave – i oni će navješćivati slavu moju narodima. I dovest će svu vašu braću između svih naroda kao prinos Gospodinu – na konjima, na bojnim kolima i nosilima, na mazgama i jednogrbim devama – na svetu goru svoju u Jeruzalemu« – govori Gospodin – »kao što sinovi Izraelovi prinose prinos u čistim posudama u domu Gospodnjem. I uzet ću sebi između njih svećenike, levite« – govori Gospodin.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 117,1-2
Pripjev:
Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje!
Hvalite Gospodina, svi puci,
slavite ga, svi narodi!
Silna je prema nama ljubav njegova
i vjernost Gospodnja ostaje dovijeka!
Drugo čitanje: Heb 12,5-7.11-13
Koga ljubi Gospodin, onoga i stegom odgaja.
Čitanje Poslanice Hebrejima
Braćo: Zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena:
Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.
Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti. Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava, poravnite staze za noge svoje da se hromo ne iščaši, nego, štoviše, da ozdravi.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 13,22-30
Doći će s istoka i zapada i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.
Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’
Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«
Riječ Gospodnja.
U JERUZALEMU, ZA BLAGDAN POSVEĆENJA
(POLOVICOM PROSINCA G. 29)
Iv 10,22; Lk 13,22
Prema kronologiji koju slijedimo, Isus je poslije blagdana Sjenica proveo oko dva mjeseca na apostolskom pohodu izvan Jeruzalema, u unutrašnjosti Judeje. Sad se, prema Iv 10,22, nalazi ponovno u Jeruzalemu za blagdan posvećenja hrama, ali ovaj evanđelist nije zabilježio nikakve promjene mjesta poslije blagdana Sjenica. Kao što smo u svoje vrijeme vidjeli, ovo vrijeme između dvije svetkovine treba ispuniti (i mi smo tako učinili) s Lk 9,57—13,21, što predstavlja cijeli period misionarske djelatnosti u Judeji, negdje izvan Jeruzalema, koji ide od polovice listopada do polovice prosinca godine 29.
Kad se svršio ovaj period, Isus ulazi u Jeruzalem za blagdan Posvećenja. Toj vijesti Iv 10,22 stavljamo paralelno Lk 13,22, gdje se po drugi put spominje »put« u Jeruzalem, što je, kako smo u svoje vrijeme zabilježili, sjećanje sačuvano u predaji na ovaj posebni put za blagdan Posvećenja.
Ne znamo gdje se nalazio Isus neposredno prije svetkovine, ni, prema tome, odakle je pošao da ide u Jeruzalem. Neki, među njima P. Lagrange, misle da je to bila zapadna Judeja, pozivajući se i na predaju sačuvanu kod povjesničara Sozomena (obuhvaća povijest od g. 324. do g. 425), o nekom izvoru blizu Emausa-Nikopolisa, gdje bi Isus, umoran od puta, bio oprao noge; ako je ispravna ta predaja, Isus bi na zapadu Judeje bio stigao barem do Emausa-Nikopolisa; odatle bi bio uzašao u Jeruzalem za blagdan Posvećenja.
Ovaj blagdan (hebrejski »hanukkah«, grčki »ta enkainia« — obnova ili inauguracija) ustanovio je Juda Makabejac (1 Mak 4,52—59; 2 Mak 2,20; 10,1—8) na spomen novog posvećenja hrama, koji je bio obeščastio Antioh Bpifan, i novog oltara podignutog 25. kislewa godine 164. pr. Kr. Blagdan se slavio osam dana počevši od 25. kislewa, to jest oko polovice prosinca ili u drugoj polovici tog mjeseca.
Velike svečanosti blagdana privukle su i Isusa, premda ovom zgodom nije bilo propisano hodočašće u Jeruzalem.
Evanđelist Iv bilježi vrlo točno, da je bila zima, i da se Isus šetao u hramskom trijemu zvanom. Salomonovom (10,22—23). Taj je trijem bio pokrivan s istočne strane, da se prisutne osobe u njemu tako zaštite od hladnih vjetrova, koji su u tim mjesecima žestoko puhali s istoka.
ODBACIVANJE ŽDOVA I POZIV POGANA
(SIJEĈANJ-VELJAĈA G. 30)
(Mt 7,13—14.22—23; 8,11—12); Lk 13,23—30
U sadanjem stanju, ovaj je ulomak kod Lk logična cjelina. Međutim, činjenica da se neke od tih izreka nalaze u raznim kontekstima kod Mt, navodi na misao da se radi o vještačkom ili redakcionom jedinstvu. Nismo sigurni koje je bilo njihovo izvorno povijesno mjesto. U svakom slučaju, ove izreke bile su tako dobro ujedinjene da cijeli ovaj ulomak možemo smatrati jednom cjelinom.
Jedini Lk ima uvod, gdje jedan od slušatelja pita Isusa, je li malo onih koji se spasavaju. Takav upit mogli su staviti Isusu u bilo kojem času njegova života, ali mi ga zadržavamo na ovom mjestu zato što ga je evanđelist ovdje stavio. Prema tome, ovamo također vremenski pripada barem neposredni Isusov odgovor u r. 24.
»Spasiti se«, u ovom kontekstu, znači učestvovati u (eshatološkom) Kraljevstvu Božjem, koje se ovdje predstavlja kao gozbena dvorana.
Ovaj upit Isusu je shvatljiv, jer u Židovstvu nije postojalo jednodušno mišljenje o broju onih koji se spašavaju. Jedna je struja zastupala da će se spasiti svi Izraelci, čak i prokleti »zemaljski narod«, izuzev možda neki od poznatih izvanrednih grešnika. Ovako glasi jedna izreka rabi Meira: »Može se smatrati sinom budućeg svijeta onoga koji boravi u Izraelovoj zemlji, koji govori njegovim svetim jezikom i koji moli izjutra i navečer molitvu Šema«. Ali, druga je struja zastupala da se mnogi gube i malo njih spašava (npr. 4 Knj. Ezdre). Sigurno je to zabrinjavajuće mišljenje razlog ovog upita. Iz konteksta je jasno da se upit odnosi na broj Izraelićana koji se spašavaju: kod Židova onog vremena nije se postavljalo pitanje spasenja drugih ljudi. Ovaj problem, prema tome, ima određen povijesni doseg i teološki je ograničen; važno je imati to u vidu, da se ispravno razumije Isusov odgovor, osobito, u Mt 7,13—14.
Isus ne odgovara na pitanje ali ga iskorištava da pobudi slušatelje. Nije važan broj onih koji se spasavaju; važno je da se njegovi sugovornici spase. Isus ih nuka da uzmu taj put, i trud i žrtvu što ih on zahtijeva. Neka učine sav potrebni napor, da imadnu udjela u Kraljevstvu. Slika »uskih vrata« izražava taj napor; uzak prostor dobar je simbol da se izrazi neugodnost i trud kojim se savlađuje neugodnost. Prema kontekstu, ta »uska vrata« vode u dvoranu gdje se drži gozba, simbol Kraljevstva. Isusov poziv da »uđu« jest hitan. Vrijeme za ulazak nije neodređeno; prema kontekstu, zatvorit će se vrata i poslije neće biti moguće ući pa ma kako vruće to željeli. Božja je strpljivost beskrajna, ali i ona uzmakne ako se ne prihvati pokora.
Perspektiva iz koje Isus gleda jest izravno povijesna: poziv je upravljen Židovima njegova vremena, da se pomoću njega uključe u Kraljevstvo. Kad njega jednom nestane, »mnogi će tražiti da uđu, ali neće moći« (r. 24); što ne znači da će stvarno tražiti, nego da ne bi mogli ući i kad bi tražili: njihova prilika je prošla, konačno odbacivanje Isusa zapečaćuje konačnu sudbinu onih koji ne vjeruju. Stvar se promatra iz perspektive konačnog nevjerovanja u Isusa, ne iz perspektive onoga što je apsolutno moguće (uvijek je moguće obratiti se i »ući«).. .
Ove Isusove riječi o »uskim vratima« kao simbolu nužnog napora da se učestvuje u Kraljevstvu Božjem, duboko su izmijenjene kod Mit. U prvom redu, suprotstavljaju se uska i široka vrata. Slika se zatim proširuje na tijesni i prostrani put. Tako Isusova izreka zadobiva posve općenit značaj i postaje nauk o »dva puta«, o putu dobra i putu zla, putu koji vodi u život i putu koji vodi u propast. Ono što najviše zabrinjava jest činjenica da se mnogi odlučuju za put propasti a malo njih izabire put spasenja. Izreka tako postaje načelna izjava: malo je onih koji se spašavaju a mnogo onih koji se gube. To je bez sumnje krajnje pesimističko stanovište i protivno općoj biblijskoj viziji, naglašenoj još od starih izraelskih proroka, o pobjedi Božje milosti nad ljudskim grijehom.
Stoga, s obzirom na Matejev oblik, treba pribilježiti slijedeće: — I ako se ove Isusove riječi uzmu u obliku kako se nalaze kod Mt, trebalo bi ih shvatiti u čisto fenomenološkom smislu, to jest onako kako stvar izvana izgleda. U tom pogledu, sasvim je sigurno da se većini ljudi ne sviđa ići težim putem kreposti; kretanje pravcem manjeg otpora kod čovjeka je nagonsko. Ali, nitko ne može znati što se skriva iza pojave; na primjer, iz kakvih unutarnjih razloga netko zauzima takav životni stav a ne neki drugi, a prema tame se na koncu određuje kriterij spasenja. To samo Bog može znati. Takav sud ne ulazi u Isusovu perspektivu.
— Mt donosi ovaj logion u Govoru na gori, na mjestu gdje nema nikakve veze s kontekstom. Kod Lk, naprotiv, stavljen je vrlo dobro kao odgovor na jedan upit. Prema tome, treba se držati smisla što ga ima kod Lk: ne opća izjava o broju onih koji se spašavaju, nego poziv Isusovim suvremenicima, da vjeruju u njega i tako se uključe u Kraljevstvo prije nego što bude previše kasino.
Slijedeći odsječak (rr. 25—27) navodi razlog zašto bi moglo biti prekasno. Naime, mogu se zatvoriti vrata dvorane. Postoji određeno vrijeme za primanje uzvanika. Kad se jednom svrši to vrijeme, vlasnik kuće ustane i konačno zatvori vrata. Oni koji su zakasnili kucat će na vrata želeći ući, ali neće ući jer će im kućedomaćin reći da ih ne poznaje. Oni će uporno tvrditi da se poznaju, da su iz istog mjesta i da su skupa živjeli. Ali domaćin će tvrdoglavo ostati pri svome: da ih on ne pozna i neka idu daleko, zlotvori...
Lako je zamisliti što znače ove slike. Kućedomaćin je Isus. Zatvaranje vrata, konačno odbacivanje Isusa sa strane Židova, gubljenje prilike koja im je bila data da se spase. To što kasnije nastoje da uđu, navodeći da se poznaju i da pripadaju istom narodu, izražava vrlo staro uvjerenje u Izraelu, da oni imaju pravo na spasenje već stoga što su izabrani narod, potomci Abrahamovi. Kao prije proroci, tako sada Isus želi im izbaciti iz glave tu zastarjelu rasnu obmanu (usp. još Lk 3,8; Iv 8,33). Rr. 26—27 slični su Mt 7,22—23. Ipak ih ne smatramo strogo paralelnim. Kod Mt, logion se nalazi u Govoru na gori, u vrlo dobrom kontekstu o autentičnosti učenika; i uvjerenje se osniva ne na pripadanju Božjem narodu, nego na izvanrednim karizmama.
Tu, pred zatvorenim vratima, bit će plači škrgut zubi (r. 28), žalost, bijes i očaj zbog prizora što će ga morati promatrati i što nitko nije mogao ni zamisliti: u dvorani, već uživaju na gozbi patrijarsi i proroci (svojom vjerom, oni su već postigli spasenje); najprirodnije bi bilo, da i zakašnjeli Isusovi suvremenici budu s njima, jer su njihovi potomci i jer imaju pravo na to; a ipak, bit će isključeni i na njihovo mjesto doći će drugi sa sve četiri strane svijeta, da uzmu učešća u gozbi Kraljevstva (rr.
28—29)... Isključenje Židova (zbog nevjere) i uključivanje pogana (zbog vjere).
Odlomak se svršava izrekom, koja se ponavlja i u drugim kontekstima (Mt 19,30; 20,16) o izvrnutom redu spasenja, zadnji će biti prvi i obratno. »Prvi« su Židovi, po svojoj povijesti i povlasticama Božjeg naroda. Sada gube svoje mjesto, zato što ne odgovaraju novom kriteriju spasenja: vjeri u Mesiju-Isusa. Naravno, vizija je kolektivna: poganski narodi prije Židovskog; na individualnoj razina, odlučuje individualna vjera (pojedinačni Židov može biti prije pojedinačnog poganina).
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 122; 127-129)
Priredio: P.M.