DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA

Nedjelja, 7. 12. 2025

MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko.

Prvo čitanje: Iz 11,1-10

Po pravdi će sudit siromasima.
 
Čitanje Knjige proroka Izaije

U onaj dan: Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit siromasima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubiti bezbožnika. On će pravdom opasati bokove, a vjernošću bedra. Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pâsti, a djetešce njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pâsti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu ko govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Gospodnjom kao što se vodom pune mora. U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 72,1-2.7-8.12-13.17

Pripjev:
U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik dovijeka.
 
Bože, sud svoj daj kralju
i svoju pravdu sinu kraljevu.
Nek puku tvojem sudi pravedno,
siromasima po pravici!

U danima njegovim cvjetat će pravda
i mir velik – sve dok bude mjeseca.
I vladat će od mora do mora,
i od Rijeke do granica svijeta.

On će spasiti siromaha koji uzdiše,
nevoljnika koji pomoćnika nema;
smilovat će se ubogu i siromahu
i spasit će život nevoljniku.

Bilo ime njegovo blagoslovljeno dovijeka!
Dok je sunca, živjelo mu ime!
Njim se blagoslivljala sva plemena zemlje,
svi narodi nazivali ga blaženim!

Drugo čitanje: Rim 15,4-9
 
Krist spašava sve ljude.
 
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo: Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu. A Bog postojanosti i utjehe dao vam da međusobno budete složni po Kristu Isusu te jednodušno, iz jednoga grla, slavite Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista. Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju. Krist je, velim, postao poslužitelj obrezanika za istinu Božju da ispuni obećanja dana ocima, a pogani da za milosrđe proslave Boga, kao što je pisano: Zato ću te slaviti među pucima i psalam pjevati tvome imenu.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Mt 3,1-12
 
Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!
 
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!
Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: 'Imamo oca Abrahama!' Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«
Riječ Gospodnja.

1) KRSTITELJEV LIK
(JESEN G. 27. posl. Kr.)
Mt 3,1—6; Mk 1,1—6; Lk 3,1—6

Ova tri evanđelista najprije nam predstavljaju Krstitelja: njegovu osobu, predmet njegova propovijedanja i druge okolnosti njegova djelovanja kao preteče.
Sva trojica se slažu u slijedećim točkama:
a) U općem predmetu njegovog propovijedanja koji se sastoji u »metanoji«, što mi prevodimo kao obraćenje ili pokora. Etimološki, ova riječ znači »promjenu mentaliteta«: promjenu našeg načina kako promatramo i ocjenjujemo stvari, što će nas prirodno dovesti do promjene našeg načina života i djelovanja (usp. Lk 3,7—14).
Matej dodaje, kao motivaciju obraćenja, prisutnost »nebeskog Kraljevstva«, onog novog doba za koje bi morala biti značajna Božja vladavina u svijetu. U ovom kontekstu, obraćenje koje Ivan propovijeda, osim što znači unutarnju i vanjsku promjenu, dobiva i puno širi smisao: postaje potpuna preorijentacija prema ovoj novoj stvarnosti, njezino usvajanje. Zahtjev je (radikalan.
Kad Ivan kaže da je Kraljevstvo već tu, misli na Mesiju, koji je već prisutan, i kojega će on sam uskoro otkriti svijetu.
b) U krštenju metanoje, koje se sastojalo u tome da se osoba zaroni u vode rijeke Jordana. Taj pokornički obred bio je određen za oproštenje grijeha (Mk i Lk). Naravno, učinak oprosta ne proizlazi od obreda, nego je plod unutarnjeg obraćenja, koje se obredom izražava.
Prije obreda, ispovijedaju se grijesi (Mt i Mk). Sve što znamo o toj ispovijedi jest to da je bila usmena (izvanjska).
Vjerojatno se radi o javnom i kolektivnom priznanju grijeha cijelog naroda, kao u Neh 9,2—3, i kako je bio običaj u kumranskoj zajednici pri primanju novih članova. Ako se radilo o tome, nema nikakve poteškoće što se i Isus podvrgao tom obredu, premda je bio bez osobnih grijeha.
Mnogi misle da postoje izvanbiblijske analogije toga obreda: npr. krštenje prozelita i naročito dnevna ritualna pranja u kumranskoj zajednici, u vezi upravo s obraćenjem ili iz želje za obraćenjem i unutarnjom čistoćom. Ali, unatoč tome, Ivanovo je krštenje različito: davalo se samo Židovima (ne i prozelitima), i to svima koji bi htjeli (ne samo članovima jedne zajednice ili jedne sekte), i davalo se samo jedanput (nije se moglo ponoviti).
c) U navodu iz S. Z., koji odgovara Iz 40,3 (kod Mk proširen s Mal 3,1).
d) pozornici njegovog djelovanja. To je »pustinja« (Mk), tj. »judejska pustinja« (Mt), veliki kraj, što ga Lk označuje kao »jordansku pokrajinu«: onaj malo nastanjeni dio krajeva nižeg Jordana, blizu njegovog ušća u Mrtvo More.
Obred krštenja vršio se u rijeci Jordanu (Mt i Mk). Kako ćemo odmah vidjeti, Ivan se premještao duž rijeke, prema časovitim potrebama, ali se mora pretpostaviti, da se najviše zadržavao na mjestu gdje je priliv svijeta bio najveći: pobliže govoreći, na onom mjestu kuda je vodio tradicionalni put iz Jerihona, kojim su se služili svi oni koji bi išli u Transjordaniju i na tom mjestu prelazili rijeku. Na tom odsjeku rijeke, sučelice Jerihonu, sigurno je i Isus bio kršten.
Matej i Marko slažu se u slijedećim točkama:
a)Označuju Ivana kao »Krstitelja« (Mk: »Krštavajućeg«, ako se usvoji čitanje s članom), po najupadnijem činu njegova djelovanja (uronjavanje u rijeku).
b) Njegov strogi način života u odijelu i hrani, potpuno usklađen s pustinjskom sredinom:
asketski lik, koji za sebe ,ne traži ništa više od onoga što mu pustinja može dati.
c) Veliki priliv svijeta iz cijele Judeje, uključivši Jeruzalem (i pokrajinu (Jordana: Mt).
d.) Izričito se spominje ovaj kraj, jer je odavde bio sigurno najveći dio svijeta.
Vidjet ćemo odmah da je među Ivanovim slušateljima bilo i Galilejaca, što znači da je njegov pokret u kratko vrijeme postigao nacionalni odjek.
Sa svoje strane, Luka je jedini koji nas stavlja u povijesni okvir ovoga događaja: »petnaeste godine vladanja cara Tiberija« (3,1). Ovo je jedini izričiti i točni kronološki podatak u svim našim evanđeljima, pa bi prema tome morao biti od. najveće važnosti za kronologiju Isusova života,.
Na žalost, nije tako očit zaključak koji se može izvesti iz ove vijesti s obzirom na naše kršćansko doba. Tekst se može tumačiti na mnogo načina, i ja se ograničavam samo na neke bitne stvari.
August je umro 19. kolovoza g. 14. posl. Kr. Toga dana, Tiberije ga je službeno naslijedio na carskom prijestolju. Prema rimskom računu, Tiberijeva petnaesta godina išla bi, prema tome, od 19. kolovoza godine 28. do 18. kolovoza godine 29. posl. Kr. U nekom razdoblju između ova dva krajnja datuma trebalo bi staviti djelovanje Ivana Krstitelja.
Uza sve to, danas se redovito ne usvaja ta pretpostavka. S jedne strane, ne slaže se dobro s ostalom kronologijom Isusova života. S druge strane, manje je vjerojatno da bi se Luka služio rimskim računanjem vremena. Mnogo je prirodnije pretpostaviti, da se služio s irskim računanjem i računanjem građa Antiohije; treba imati u vidu da je Luka »Sirac iz Antiohije« prema Euzebiju i sv. Jeronimu; uostalom ovaj način računanja bio je uobičajen također u Palestini sve do vremena Seleukovića.
Prema ovom sirskom računanju, civilna godina počinje s 1. listopada, tako da bi prva godina Tiberijeva odgovarala za onih nekoliko sedmica između 19. kolovoza i 30. rujna godine 14, a njegova petnaesta godina išla bi onda od 1. listopada godine 27. do 30. rujna godine 28. posl. Kr. U toj godini, dakle, treba staviti početak javnog djelovanja Krstiteljevog.
Treba još odrediti točno razdoblje te godine. Bez sumnje, radi se o jeseni (počevši od rujna) godine 27, iz slijedećih razloga: Ivanu se obraćaju velike mase puka, i to nas upućuje na jesen, kad su poslovi u poljima već završeni a novi se još ne mogu početi, tako da svijet ima vremena da čuje glasovitog proroka.
— Ovih mjeseci smanjuje se snaga sunčane žege, koja je u drugo doba godine vrlo jaka u dolini Jordana blizu Jerihona i Mrtvog Mora (depresija od skoro 400 m ispod nivoa mora). Osobno se dobro sjećam te žege, i znam da u ljetnim mjesecima tamo stanuju, ili idu oni koji moraju tu stanovati, ili ići, i to sigurno ne da provedu nekoliko sedmica praznika…
— Kako ćemo kasnije vidjeti, Isus je vjerojatno bio kršten početkom siječnja, i razmak vremena između početka Krstiteljevog djelovanja i toga događaja nije velik.
Ostajemo, dakle, pri tome da Krstitelj započinje svoju službu u jesen g. 27. posl. Kr. Tada mu je više od 35 godina. Kao i u ostalim kronološkim pitanjima, ni ovdje ne možemo računati s apsolutnom sigurnošću, ali možemo računati s razumnom vjerojatnošću. Ova je točka od bitne važnosti, jer polazeći odavde možemo izraditi cijelu kronologiju Isusova života na prilično (skladan način.

2) POZIV NA OBRAĆENJE
Mt 3,7—10; Lk 3,7—9

Prema Luki, Ivanovi su slušatelji narod ili mnoštvo. Matej, naprotiv, govori o farizejima i saducejima (iako ove dvije grupe nikad nisu bile dobri prijatelji, Matej ih nekada stavlja skupa po ustaljenom obrascu; usp. također 16,1.6.11-12). Uzevši skupa oba evanđelista, rekli bismo da je u onom mnoštvu bilo također farizeja i saduceja. Ništa čudno, jer i Luka spominje neke posebne skupine, kao što su carinici i vojnici (3,12.14).
Ono što kod Mateja začuđuje jest upravo to da dolaze Ivanu farizeji i saduceji. Zna se da su farizeji odbacivali Ivanovo krštenje (Lk 7,30), jer nisu vjerovali ovom propovjedniku (Mt 21,32); naprotiv, šalju istražna poslanstva radi ispitivanja (Iv 1,24; 5,33). Možda se nalaze ovdje upravo radi špijunaže (prorok je uvijek prijetnja za ustaljeni red, što ga oni predstavljaju), pa da mogu kasnije poduzeti neke službene mjere. Tu istu brigu možemo razumjeti i kod saduceja: u narodu se komentiralo da bi taj pokret mogao imati mesijanski značaj (Lk 3,15), što je stvar u najvećoj mjeri pogibeljna za njihov (društveni i politički položaj, tako da je dobro ispitati i osobno provjeriti.
Farizeji su bili relativno malena skupina (oko 6000) religioznih ekstremista i teologa; svi »pismoznanci« pripadali su toj skupini. U stvari, oni su predstavljali, ili bolje rečeno, željeli da predstavljaju duh Izraela kao naroda Saveza. Krajnji konzervativni na tom polju, smatrali su herezom svaku novu stvar koja ne bi slijedila njihovu vlastitu liniju.
Saduceji su bili više politička stranka nego li skupina s religioznim težnjama. Stranka narodne aristokracije, bezuvjetni podržavatelj rimske vladavine, pa je njihova glavina svrha bila sačuvati svoje ekonomsko-društvene privilegije. Odskakale su u toj skupini naročito velike svećeničke obitelji. Sinedrij (Veliko vijeće) bio je u ono vrijeme potpuno pod uplivom saduceja. Njegov predsjednik bio je Veliki svećenik. Od tri skupine koje su ga sačinjavale, najjača je bila svećenička aristokracija. Iste usmjerenosti bila je i druga skupina, zvani »starješine«, sastavljena od laičke aristokracije. Treća grupa, »pismoznanaca«, sastavljena od svjetovnjaka i od farizeja, bila je manjina u vijeću. Odnošaji između saduceja i farizeja nisu bili previše srdačni, jer su u mnogom pogledu saduceji bili religiozni »racionalisti«.
Njihova prisutnost u ovom prizoru je nesumnjiva, jer način kojim Ivan kori svoje slušatelje odgovara puno bolje farizejima i saducejima, nego pučkim masama, koje su otvoreno dobro raspoložene (Lk 3,7).
Slušajući Ivana, imamo dojam da govori neki od starih izraelskih proroka. Najavljuje se »Jahvin dan«, strašni mesijanski sud, koji je već na vratima.
On vodi borbu protiv religiozne obmane, istu borbu koju su vodili i stari proroci.
U prošlosti, živjelo se od mnogih takvih obmana, uspavljujući se idejom da nijedan zločin neće biti kažnjen i da se može mirno nastaviti kao i dosad, ne obazirući se na zločine: ništa se neće promijeniti (»i sutra, će biti kao danas«. Iz 56,12), Jahve će i dalje činiti čudesa za dobrobit svoga naroda (Jer 21,2), ne može se dogoditi nikakva nesreća, jer je Jahve uvijek s njima (Mih 3,11), jer postoji hram (Jer 7,4)..., itd. Sva ta lažna sigurnost zasniva se na činjenici da je Izrael Božji narod, izabrana rasa; da je Jahve njegov otac i prijatelj njegove mladosti (Jer 3,4).
Kao što se u svoje vrijeme Jeremija borio protiv tih obmana, govoreći da hram nije nikakvo jamstvo (Jer 26,6), tako sada Ivan izjavljuje, da biti »sinovi Abrahamovi« isto tako nije nikakvo jamstvo: Bog nije vezan uz etničko potomstvo, već i od kamenja može sebi načiniti djecu. Jedino važno za Spasenje jesu »plodovi dostojni obraćenja«, tj. život u skladu s novom religijom srca.
Jasno se najavljuje nova vizija Božjeg naroda, koji duguje svoj postanak ne rasnim elementima, nego novim odnosima s Bogom. I u toj stvari Ivan nastavlja liniju starih proroka, koji su prije nekoliko vjekova prorekli dolazak novog saveza, osnovanog na ljudskom srcu, na unutarnjim nagnućima čovjeka, na unutarnjosti njegova bića (usp. Jer 31,31—33).

(Tumačenje Evanđelja: fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova I, str. 50 – 54)

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA

 30.11. 2025.

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Bdijte da budete pripravni!

Prvo čitanje: Iz 2,1-5

Gospodin sabire sve narode u vječni mir kraljevstva Božjega.

 Čitanje Knjige proroka Izaije

Viđenje Izaije, sina Amosova, o Judeji i Jeruzalemu: Dogodit će se na kraju danâ: Gora Doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: »Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer će iz Siona Zakon izaći, iz Jeruzalema riječ Gospodnja.« On će biti sudac narodima, mnogim će sudit plemenima i oni će mačeve prekovat u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju. Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!

Riječ Gospodnja.

 Otpjevni psalam: Ps 122,1-2.4-9

 Pripjev:

 Hajdemo radosno u Dom Gospodnji!

 Obradovah se kad mi rekoše:
»Hajdemo u Dom Gospodnji!«
Eto noge nam već stoje
na vratima tvojim, Jeruzaleme.

Onamo uzlaze plemena,
plemena Gospodnja!
Po zakonu Izraelovu
da slave ime Gospodnje.
Ondje stoje sudačke stolice,
stolice doma Davidova.

Molite za mir Jeruzalemov!
Blago onima koji tebe ljube!
Neka bude mir u zidinama tvojim
i spokoj u tvojim palačama!

Radi braće i prijatelja svojih
klicat ću: »Mir tebi! «
Radi Doma Gospodina, Boga našega,
za sreću tvoju ja ću moliti.

 Drugo čitanje: Rim 13,11-14a

 Blizu je spasenje naše.

 Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo: Shvaćate ovaj čas: Vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom.

Riječ Gospodnja.

 Evanđelje: Mt 24,37-44

 Bdijte da budete pripravni!

 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.

Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.

Riječ Gospodnja

 39) IZNENAĐENJE KAO U DANIMA POTOPA I LOTA

(APOKALIPSA, 10)

Mt 24,37—41; (Lk 17,26—30.34—35)

Odavle nadalje, govor ima novu temu: sud. Dosada je bila u vidu samo optimistička strana parusije, spasenje izabranika (Mt 24,31 i paral.) Odsada se nazire također kazna zlih, i ta misao usmjeruje cijeli preostali dio govora; njegov temeljni sadržaj je poticaj na bdijenje.

Stanje posljednjeg ljudskog naraštaja u neposrednoj blizini parusije slično je stanju koje je vladalo uoči dviju velikih katastrofa svete povijesti: za Noinog i Lotovog naraštaja (Lota spominje jedino Lk). U onim povijesnim prilikama, ljudi su živjeli posve normalno, dajući se na uživanja i poslove bezbrižno, ravnodušno i lakomisleno pred neminovnim kaznama koje su ih ugrožavale zbog njihovih grijeha; i kad su to najmanje očekivali, iznenada, pala je na njih kazna, ubivši ih sve... Tako će biti i uoči parusije: ljudi će živjeti normalno (sugerira se, da će posljednji ljudski naraštaj doživjeti eshatološki preobražaj a da prethodno ne umre), bit će zauzeti svojim uživanjima i poslovima, potpuno ravnodušni pred znakovima pretkazanja, a onda će iznenada doći svršetak, što će za zle značiti kazneni sud...

Stvar je u tome što će to biti čas konačnog razlučenja, kad će biti odijeljena pšenica od ljulja i dobre ribe od nevaljalih (Mt 13,40—42.49—50).^[1] Od dvojice ljudi, zauzetih istim poljskim poslom (Mt), ili koji preko noći spavaju na istom ležaju (Lk), jedan će biti »uzet« za slavu a drugi »ostavljen« za osudu. Od dviju žena, koje melju skupa na istom ručnom mlinu (Mt 5 Mk), jedna će biti »uzeta« za Kraljevstvo, a druga će biti »ostavljena« svojoj zloj sudbini... Sudeći po vanjštini, ovi ljudi i ove žene izgledaju u svemu jednaki, ali Bog poznaje njihova srca. On zna tko je pšenica a tko ljulj.

Spomenute čine Lk stavlja po noći, ne zato što će se parusija dogoditi noću, nego stoga što

noću sva iznenađenja ostavljaju još jači utisak...

40) POTICAJ NA BDJENJE: RAZBORIT DOMAĆIN

(APOKALIPSA, 11)

Mt 24,42—44; Mk 13,33; <Lk 12,39—40)

Ovaj je ulomak usko povezan s prethodnim. Parusija će se pojaviti iznenada pa zato može biti tragična za one koje zateče neoprezne i nespremne. Odatle poticaj na bdijenje (kod Mk, r. 33, izraz pojačan): ne zna se dan kad će doći Gospodin, neka nas ne iznenadi...

Poticaj objašnjava i motivira kratka parabola o razboritom domaćinu. Slika je uzeta iz života siromašnog seoskog svijeta. Njihove kuće imaju slabe zidove, načinjene od zemljanih ćerpiča. Na takvom zidu lako je napraviti rupu te kroz nju ući i pokrasti kuću. Naravno, kradljivac neće najaviti svog posjeta. Bitan je stav domaćina. Kad bi on na neki način mogao znati da će u noći imati posjet razbojnika, sigurno bi bdio toga časa da izbjegne taj zločin. Parabola zatim ne kaže ono što je očit zaključak: budući da domaćin ne zna kad će doći kradljivac, mora biti pripravan bdeći svaki čas, uvijek (mora poduzeti neke mjere opreza, koje imaju stalan učinak), da ne bude iznenađen kad se najmanje nada... Dakle, takav mora biti i naš stav pred nesigurnošću Gospodinovog dolaska: budući da ne znamo ni dana ni časa, moramo biti uvijek spremni, živeći životom dostojnim vjernika, da nas ne iznenadi sud Božji, jer se parusija može dogoditi kad joj se najmanje nadamo.

Lk ima ovu parabolu u različnom povijesnom kontekstu; nema sumnje da joj je mjesto ovdje, u eshatološkom govoru.

(Tumačenje: fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova II, str. 270-271) 

[1] Usp. sv. I, str. 266—268. 270

TRIDESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODIU 

Nedjelja, 23. 11. 2025.

ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA

Misao iz evanđelja dana

Gospodine, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!

Prvo čitanje: 2Sam 5,1-3

Pomazaše Davida za kralja nad Izraelom.

Čitanje Druge knjige o Samuelu
U one dane: Dođoše sva izraelska plemena k Davidu u Hebron i rekoše: »Evo, mi smo od tvoje kosti i od tvoga mesa. Već prije, dok još Šaul bijaše kralj nad nama, ti si upravljao svim pokretima Izraela, a Gospodin ti reče: ’Ti ćeš pasti narod moj izraelski i ti ćeš biti knez nad Izraelom!’« Tako dođoše sve starješine izraelske kralju u Hebron, a kralj David sklopi s njima savez u Hebronu pred Gospodinom; i pomazaše Davida za kralja nad Izraelom.
Riječ Gospodnja.


Otpjevni psalam: Ps 122,1-5

Pripjev: Hajdemo radosno u Dom Gospodnji!

Obradovah se kad mi rekoše:
»Hajdemo u dom Gospodnji!«
Eto, noge nam već stoje
na vratima tvojim, Jeruzaleme.

Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani
i kao u jedno saliveni!
Onamo uzlaze plemena,
plemena Gospodnja.

Po zakonu Izraelovu
da slave ime Gospodnje.
Ondje stoje sudačke stolice,
stolice doma Davidova.


Drugo čitanje: Kol 1,12-20

Prenio nas je u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje!

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima

Braćo:
Zahvaljujemo Ocu
koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti.
On nas izbavi iz vlasti tame
i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje,
u kome imamo otkupljenje,
otpuštenje grijeha.
On je slika Boga nevidljivoga,
prvorođenac svakog stvorenja.
Tà u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji,
vidljivo i nevidljivo,
bilo prijestolja, bilo gospodstva,
bilo vrhovništva, bilo vlasti –
sve je po njemu i za njega stvoreno:
on je prije svega
i sve stoji u njemu.
On je glava tijela, Crkve;
on je početak, prvorođenac od mrtvih,
da u svemu bude prvak.
Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu
i po njemu
– uspostavivši mir krvlju križa njegova –
izmiriti sa sobom sve,
bilo na zemlji, bilo na nebesima.
Riječ Gospodnja.


Evanđelje: Lk 23,35-43

Gospodine, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Podrugivali se Isusu glavari s narodom: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!«
Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.«
Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«
Riječ Gospodnja.

32) ISUSU SE IZRUGUJU
(IZMEĐU PODNE I TRI SATA POPODNE U PETAK, 7. TRAVNJA G. 30)
Mt 27,39—44; Mk 15,29—32; Lk 23,35b—43

U ovim posljednjim časovima Isusova života sinoptici pripovijedaju kako su mu se rugale četiri vrste osoba: prolaznici, članovi Vijeća, vojnici i zločinci raspeti s njim.
1) Pogrde prolaznika. — Stratište se nalazilo blizu gradskih vrata, na mjestu kud je prolazilo dosta svijeta. Neki koji su tada prolazili stadoše grditi Isusa gestama i riječima. Gesta se sastojao u »mahanju glavom«, stari židovski izraz za ruganje (usp. Iz 37,22; Jer 18,16; Tuž 2,15, itd.). Ovim riječima bitno se ponavlja ono što su rekli lažni svjedoci na sudu (Mk 14,58; usp. Iv 2,19). Bila bi golema stvar srušiti jeruzalemski hram i podignuti ga u tri dana. Takav izraz ostaje duboko urezan u pučkoj mašti, pa je razumljivo da su vođe govorili o tome prolaznicima. Ali, lakše nego srušiti i ponovno sagraditi hram, bilo bi osloboditi samog sebe s križa. Ako si rekao da možeš učiniti ono, puno bi lakše mogao učiniti ovo: siđi, dakle, s križa, spasi se! Mt stavlja prije toga: »Ako si Sin Božji«. Ovo je druga, glavna optužba, zbog koje je Isus bio osuđen na smrt od židovskih vlasti (Mt 26, 63—65; Mk 14,61—64; Lk 22,67—71). I ovu su pojedinost vođe vješto proturile među svijet. Lukavi su i dosljedni: pred jednostavnim svijetom, koji je osjetljiv na svoju vjeru, Isus je predstavljen kao buntovnik protiv vjere otaca (sin Božji, rušenje hrama), dok je kod Pilata bio optužen kao buntovnik protiv carstva (Lk 23,2; Iv 19,12).
2) Pogrde članova Velikog vijeća. — Blizu križa nalaze se i neki predstavnici Velikog vijeća. Lk ih naziva općim imenom (prvaci, poglavice), Mk spominje dvije kategorije osoba, koje su ulazile u sastav Vijeća (veliki svećenici i pismoznanci), Mt dodaje još i treću kategoriju (starješine). Njihova je prisutnost ovdje razumljiva: veliki je neprijatelj uništen, treba uživati u događaju i lično provjeriti svršetak; a možda su ponešto i zabrinuti, jer je za vrijeme svog života ovaj čovjek učinio mnogo izvanrednih stvari, i tko zna da nije i ovdje spremio kakvo iznenađenje...
I poglavice se rugaju Isusu gestama i riječima. Gesta je »napeti nos« (Lk), a tako se i usta iskrivljuju: poznato je da se mimikom lica može izraziti mnogo toga. Ali, sve to rade »među sobom« (Mk); oni se ne miješaju s pukom, niti se obraćaju osuđeniku kao puk: njihovo je veselje puno istančanije, intimno. Tako i razgovaraju o stvari među sobom. Druge je spašavao: liječio je bolesne, čak je i mrtvace uskrsavao. Ne mogu se nijekati činjenice, ali tko zna kakvim je to sredstvima postizavao. Oni su dobro učinili što nikad nisu priznali da on djeluje božanskom moću, jer kad bi posjedovao tu moć, morao bi to sada pokazali. Stvarno je ne pokazuje: dobro je prikovan na križ, ne može se spasiti.
Na sudu je rekao da je Mesija, Krist Božji, Izabranik (Lk), kralj Izraela (Mt, Mk): ako to jest, neka sada siđe s križa, možda mu i povjerujemo (uživaju u ironiji)... 3) Pogrde vojnika. — Donosi ih jedini Lk. Činjenica nije nevjerojatna: ako se sami njegovi sunarodnjaci ne umaraju rugajući mu se, zašto to ne bi i oni učinili, da tako malo razbiju dosadu stražarenja? Sadržaj pogrda je bitno isti kao i prije.
4) Pogrde razapetog razbojnika. — Doslovno, prema Mt (r. 44) i Mk (r.32), Isusu su se izrugivala oba razbojnika, koja su s njime bila razapeta. To se obično shvaća kao množina kategorije a ne broja. Slično kaže Lk (r.36), da su se »vojnici« približavali da mu ponude ocat, iako je očito da se radi samo o jednom. Treba, dakle, pripustiti Lukinu obavijest (r.39), da je samo jedan od obješenih zlikovaca počeo grditi Isusa.
Što se tiče sadržaja, Mt i Mk sažimaju: kažu naprosto da su ga grdili. Lk naprotiv donosi same riječi pogrde i reakciju drugog, »dobrog« razbojnika. Razbojnik koji grdi Isusa jest Židov, jer zna za Mesiju, za Krista. On u stvari kori« Isusa (grčki glagol ima više to značenje): sav svijet kaže da ti svojataš za sebe da si Mesija; ako je to tako, morao bi spasiti sebe i nas; onda, zašto to ne činiš?
Njegov drug reagira protiv njega: ti si bezbožan čovjek, ti si izgubio strah Božji, kad sebi dopuštaš grditi nesretnog čovjeka, koji trpi isto što i ti: tim teži je tvoj grijeh što grdiš dobrog čovjeka, koji je bio nevino osuđen, dok smo nas dvojica zaslužili našu kaznu pa bi stoga trebalo da se još više bojiš Boga...
Zatim se obraća k Isusu i moli ga da ga se sjeti kad dođe »u svom kraljevstvu«, to jest u svom kraljevskom dostojanstvu, u svojoj slavi i kraljevskom veličanstvu... Vidi se da je i ovaj razbojnik Židov, jer vjeruje u slavnu objavu Mesije u eshatologiji, koja će biti popraćena uskrsnućem.
Odgovor Isusov dobrom razbojniku jest njegova T R E Ć A R I J E Č na križu: »Uvjeravam te da ćeš danas biti sa mnom u raju«. Danas. Nećeš trebati čekati onog slavnog svršetka, o kom si govorio, jer ćeš već danas, skupa sa mnom, iskusiti sreću života u Bogu. »Raj«, prema židovskim apokaliptičkim idejama onog vremena, jest slasni vrt, kamo idu duše pravednika poslije smrti. I židovska vjerovanja o »šeolu« razlikuju u njemu dva odjela: jedan za dobre a drugi za zle. Isus mu obećaje (znači da s potpunom vlašću raspolaže ljudskom sudbinom), da će biti skupa u onom dobrom odjeljenju …

(Tumačenje evanđelja: fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova II, str. 278-279)

Priredio: P.M.

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU
Nedjelja, 16. 11. 2025.

Misao iz evanđelja dana
Svojom ćete se postojanošću spasiti.

Napomena:
Svjetski dan siromaha. Prigodom zaključenja Godine milosrđa na svetkovinu Krista Kralja, 20. studenog 2016. papa Franjo je u apostolskom pismu “Misericordia et misera” odredio da se na 33. nedjelju kroz godinu obilježava ovaj dan kada Crkva promišlja o tome da se siromaštvo nalazi u srcu Evanđelja i da je nemoguća društvena pravednost i mir sve dok nam Lazar kuca na vrata vlastite kuće.


Prvo čitanje: Mal 3,19-20a

Ogranut će vam sunce pravde.

Čitanje Knjige proroka Malahije
Evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Gospodin nad vojskama – neće im ostati ni korijena ni grančice. A vama koji se imena moga bojite sunce će pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:Ps 98,5-9

Pripjev: Gospodin dolazi suditi pucima po pravici.

Zapjevajte Gospodinu uz citru,
uz citru i zvuke glazbala;
uz trublje i zvuke rogova:
kličite Gospodinu kralju!

Neka huči more i što je u njemu,
krug zemaljski i stanovnici njegovi!
Rijeke nek plješću rukama,
zajedno s njima neka se brda raduju!

Jer Gospodin dolazi,
dolazi suditi zemlji.
Sudit će krugu zemaljskom po pravdi
i pucima po pravici.



Drugo čitanje:2Sol 3,7-12

Tko neće da radi, neka i ne jede.

Čitanje Druge poslanice
svetoga Pavla apostola Solunjanima
Braćo: Sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.
Riječ Gospodnja.



Evanđelje:Lk 21,5-19

Svojom ćete se postojanošću spasiti.

Čitanje svetoga Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«
Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«
Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.
No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.
Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.
Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«
Riječ Gospodnja.

UVOD U ESHATOLOŠKI GOVOR
(APOKALIPSA, 1)
Mt 24,1—3; Mk 13,1—4; Lk 21,5—7

U ovom uvodu imamo okolnosti govora: teme, sugovornike, mjesta.
a) Teme su dobro određene kod Mt, manje kod ostale dvojice.
— Kronološki, prva je tema rušenje hrama. Isus proriče da će se ono dogoditi u nedalekoj budućnosti. Rušenje će biti potpuno: neće ostati ni kamen na kamenu. Tako se stvarno dogodilo godine 70, kako to svjedoči Josip Flavije Od svetišta (veličanstvena herodovska građevina, koju su smatrali jednim od svjetskih čuda), stvarno nije ostao nijedan kamen; jedino što se još uvijek može vidjeti od onog sjaja, jest pokoji masivni kamen od vanjske ograde.
Proročanstvo se izričito odnosi na hram, ali se zna da će s njim biti porušen cijeli grad (u nedjelju, kad je svečano ulazio u Jeruzalem, Isus je plačući rekao da od grada neće ostati ni kamen na kamenu: Lk 19,44); stvarno, govor odsada ima u vidu tragediju grada.
Poznato je da su Isusove riječi o rušenju hrama odigrale veliku ulogu na sudu, u izjavi lažnih svjedoka (Mt 26,61; Mk 14,58). Vidi se da je stvar bila opće poznata. Tako su bile shvaćene one tajanstvene Isusove riječi
(Iv 2,19—20) koje su, po našoj kronologiji, bile izgovorene tog istog utorka ujutro. Ako se pretpostavi da je i ovo proročanstvo, izgovoreno navečer, poslužilo za ono lažno svjedočanstvo, trebalo bi pretpostaviti da je toga časa bilo uz Isusa, osim učenika, i drugog svijeta, koji je to čuo i razglasio što je on rekao...
— Druga tema odnosi se na to »kad« će hram biti porušen. Upit je jasno postavljen kod sva tri evanđelista, i opravdan je tim što je Isus ostavio neodređenu tako važnu stvar. »Doći će dani«, ali nije rekao kada.
Zanimljivo je da kasnije u govoru nema izravnog odgovora na taj upit. Govorit će se naprotiv o propasti Jeruzalema, o čemu nije bilo nikakvog upita. Očito je da za Isusa te dvije stvari idu skupa: kao što je proričući rušenje hrama, podrazumijevao također propast Jeruzalema, tako će kasnije i u tragediji grada pretpostaviti rušenje hrama.
— Treća tema radi o predznacima Isusove »parusije« i svršetka svijeta. Riječ »parusija« (= »prisutnost«) poslala je u N. Z. stručni izraz da se označi drugi Isusov dolazak, u slavi, na svršetku povijesti. Stoga Mt povezuje parusiju sa »svršetkom eona« (sadašnjeg vijeka ili svijeta): isti će znakovi prethoditi i jednom i drugom. »Svršetak« ne znači da će nestati ovoga svijeta, nego da će s tim započeti transformiran svijet.
Od svih evanđelista, jedino Mt upotrebljava riječ »parusija«. Mjesto nje Luka uzima opisne izraze: dan Sina čovječjeg (Lk 17,24), dani Sina čovječjeg (Lk 17,26), dan kad će se pojaviti Sin čovječji (Lk 17,30). To su eshatološki izrazi koje, prema tome, ne možemo tumačiti ni u kakvom povijesnom smislu.
Tema parusije izražena je kod Mt posve jasno (r. 3). U tamnim tekstovima kao što je ovaj govor, nedvoznačni izrazi kao što je ovaj imaju veliku važnost za točno tumačenje paralelnih mjesta koja nisu tako jasna. Na primjer, i kod Mk upit je dvostruk, ali nije vrlo jasno da li je i predmet dvostruk. Prvi je upit: »Kad će se to dogoditi?«. Misli se na rušenje hrama. Drugi je: »Koji će biti znak da će se sve to ispuniti?«. Strogo govoreći i unatoč svečanom tonu, i ovaj bi se upit mogao shvatiti o rušenju hrama, i stvarno ga mnogi tako tumače. Ali, isto tako može se shvatiti o parusiji, a kad se poveže s Mt, to tumačenje postaje sigurno. To isto treba reći za Lk, koji uopće nema drugog pitanja: moramo ga popuniti.
b) U prvo vrijeme, dok govore o sjaju hramskih građevina, sugovornici Isusovi su kod Mt
»njegovi učenici«; dok je kod Mk »jedan od njegovih učenika«; ova zadnja vijest sigurno je vjerodostojnija, jer je određenija. Kod Lk, to su »neki«, što bi prema kontekstu označivalo radije drugi svijet, različan od učenika. Ponovno, neki neodređeni izraz mora biti osvijetljen jasnijim paralelnim mjestima.
U drugom času, kad postavljaju spomenuta dva upita, sugovornici su kod Mt »učenici«, dok su kod Mk njih četvorica, spomenuta poimence (Petar, Jakov, Ivan i Andrija); ponovno, bolja obavijest. Kod Lk, isti su kao i prije; što se mora ispraviti.
Kaže se da su sugovornici upitali Isusa »zasebno« ili »nasamo« (Mt i Mk). Kod Mt, to znači da pitaju samo učenici, ne drugi svijet. Kod Mk znači, da pitaju samo ona četvorica, a ne drugi učenici. Ostali su se vjerojatno već spremali da prenoće u Getsemaniju...
c) Što se tiče mjesta, u prvo vrijeme nalaze se još uvijek u grupi, blizu hrama, ali izvan njegovih prostorija. U drugo vrijeme, već su na Maslinskom brdu, vjerojatno u Getsemaniju, gdje sjede nasuprot hrama, koji je još uvijek obasjan zadnjim sunčanim zrakama. Pitanja se nadaju sama od sebe...

PRETHODNI ZNAKOVI, ZAVOĐENJA I NESREĆE, POČETAK BOLOVA
(APOKALIPSA, 2)
Mt 24,4—8; Mk 13,5—8; Lk 21,8—11

Na ovom početku govora, Isus izravno odgovara na drugo pitanje učenika, naime o znakovima njegove »parusije« i svršetka sadašnjeg svijeta. Isus im najavljuje nekoliko tih znakova.
a) Prvi od tih znakova jesu lažni mesije. Predstavit će se »u ime« Isusovo, što ne znači njegovo vlastito ime, nego njegovo mesijansko dostojanstvo: oni će sebi pripisivati mesijansku vlast. Doći će s ciljem da varaju, da vuku u zabludu, da zavode. Ta je prevara dvostruka:
— U prvom redu, navest će svijet da vjeruje da su oni mesije: »ja sam krist« kod Mt, osvjetljuje neodređeno »ja sam« kod Mk i Lk.
— Zatim, propovijedat će svijetu da je već »došlo vrijeme« svršetka svijeta. »Vrijeme« (određeno, providnosno vrijeme) sinonim je »dana Sina čovječjeg«, što kod Lk znači parusiju (Lk 17,24.26.30).
b)Druga vrsta znakova bit će neke javne nesreće, koje će se oboriti na cijeli svijet:
— ratovi među narodima (usp. Iz 10,6; 2 Ljet 5,6);
— glad (usp. Iz 8,21; Am 4,10);
— kuge ili epidemije (Mt i Lk) (usp. Jer 21,6; Am 4,10) (treba znati da su ove tri nesreće postale apokaliptička formula — »mač, glad i kuga« — kod Jer 14,12; 21,7.9; 24,10; 34,17; Ez 6,11; usp. Ez 5,12);
— pobune (Lk), revolucije, prevrati, građanski ratovi (usp. Iz 19,12);
— potresi (usp. Iz 13,13; Am 8,8);
— kozmički poremećaji (»strahovite pojave i veliki znakovi na nebu«: Lk) (usp. Iz 13,13: »Nebesa ću potresti«; usp. Iz 13,10; 34,4; Jer 4,28; Ez 32,7—8; Am 8,9; JI 2,10; 3,4; 4,15).
Navodi iz S. Z. (kojih bi moglo biti još više) jasno dokazuju da se Isus služi već ustaljenim govorom biblijske apokalipse (kojom će se služiti i kasnija židovska apokalipsa). Iz toga treba izvući slijedeće zaključke:
— da se ove stvari ne smiju shvatiti doslovno, jer se radi o posebnom književnom rodu, koji upotrebljava ove slike da označi vrijeme svakovrsnih izvanrednih nevolja;
— da se radi o istaknuto eshatološkom govoru, koji se prema tome ne može odnositi ni na kakav posebni povijesni događaj, na primjer na propast Jeruzalema. Skupa s ovim navještajima, i upravo radi njih, Isus upravlja nekoliko poticaja učenicima:
— da paze i da se ne daju zavesti od lažnih mesija (koji će ipak prevariti mnoge); neka ne slijede njihove lažne propovijedi (usp. također Lk 17,23);
— da se ne boje, kad se počnu događati ove stvari, jer tako mora biti: to se »mora dogoditi u posljednje dane« (Dan 2,28); sve je to predviđeno, sve je to sadržano u Božjim planovima; — da prisutnost ovih pojava još ne znači da je došao svršetak (Mt i Mk); da svršetak ne dolazi »odmah« (Lk); da je to tek početak porođajnih bolova (Mit i Mk).
Ova posljednja tvrdnja (»ne dolazi odmah svršetak«: Lk) ima veliku važnost za pitanje »kada«: Isus je svjestan da svršetak nije blizak.
»Porođajni bolovi«, izraz također ustaljen u Bibliji (usp. Iz 13,8; 26,17; Jer 6,24; 13,21; Mih 4,9—10; Hoš 13,13) sretan je način da se označi rođenje novog svijeta: ovom »porođaju« prethodit će »bolovi«. Stoga je manje vjerojatno mišljenje onih koji shvaćaju ove znakove kao općenitu značajku ljudske povijesti (povijesne etape Kraljevstva), premda su na žalost ove nevolje nerazdružive od nje; prema njemu bliskoj apokalipsi, Isus radije misli na uzburkani i bolni period, koji će prethoditi punoj objavi mesijanskog eshatona.

PROGONI PROPOVJEDNIKA EVANĐELJA
(APOKALIPSA, 3)
Mt (10,17—25); 24,9—14; Mk 13,9—13; Lk 21,12—19; (6,40); (12,11—12)

Ovaj dio Mt donosi i u galilejskom poslanju Dvanaestorice (10. pogl.), kamo očito ne spada, kako se vidi iz paralelnih mjesta u eshatološkom govoru kod samog Mt, koji se djelomično ponavlja, kao i kod ostale dvojice sinoptika.
U ovom odsjeku, Isus nastavlja izlaganje o znakovima svršetka. Ali znak progona različit je od ostalih prije spomenutih. Nije strogo prethodni znak. Nije izvanredan znak. Postoji od početka Crkve. Mučeništvo Crkve jest njezina povlastica u svim vremenima. Stalna progonstva i ustrajnost u njima, znak su da se stvarno pripravlja svršetak (usp. Mt 24,13—14).
Stoga, prema onome kako mi vidimo ovaj tekst, trebalo bi razlikovati dva načina gledanja: jedan židovski, koji se odnosi na početak, a drugi općenit, koji važi za sva vremena do svršetka. U oba slučaja, Isus postupa kao i u prethodnom odsjeku: najavljuje znak a onda daje praktični poticaj.
a) Židovsko gledište, najbliže, sastoji se po našem mišljenju od Mt 10,17a (i paral.: Mk 13,9a; Lk 21,12a; 12,11a) i Mt 10,23; uključivši i zaključak, koji izražava čistu vjersku logiku (Mt 10,24—25).
Prilike koje se ovdje pretpostavljaju jesu židovske a nagovor je upravljen izravno apostolima, koji savršeno dobro poznaju ovu sredinu:
— učenici će biti predavani »sinedrijima« (velikim vijećima); riječ je u množini kod Mt 10,17 i Mk 13,9; radi se o malim mjesnim vijećima, koja su se sastojala od 23 člana i koja su mogla rješavati nevažnije parnice (gdje nije bilo potrebno ići na veliki jeruzalemski sinedrij, sastavljen od 71 člana);
— bit će bičevani po sinagogama (usp. Dj 22,19; 26,11, itd.);
— gradovi kroz koje će prolaziti jesu »gradovi Izraela« (Mt 10,23).
Isus opominje apostole da moraju očekivati ta progonstva kao nešto logično; bit će proganjani, jer je i njihov učitelj bio proganjan; ne mogu imati drukčiju sudbinu od njegove, to jest bolju od njegove; zdrava pamet kaže
da učenik ne može biti veći od svog učitelja, ni rob od svog gospodara. Ta ista izreka nalazi se i u Lk 6,40, s nešto različitim smislom: učenik ne može biti višeg razreda ili učeniji od učitelja. U našem slučaju, poziva se na zakon solidarnosti, koji važi u bilo kojem iznutra povezanom ustrojstvu: ako su domaćina nazvali Beelzebulom, koliko će više to učiniti s njegovim ukućanima! (Mt 10,24-—25). Apostoli su se lako sjetili riječi o Beelzebulu.
Na posljednjoj večeri, Isus će dvaput ponoviti apostolima ovo pravilo religiozne logike, da rob nije veći od svog gospodara (Iv 13,16; 15,20), i tom će im zgodom izričito naglasiti ono što se ovdje na Maslinskom brdu podrazumijevalo: ako su mene proganjali, i vas će proganjati (Iv 15,20).
Skupa s progonima, Isus najavljuje i apostolske neuspjehe: njihova poruka neće biti svagdje prihvaćena. Ali, u vezi s tim je poticaj: ako ih progone u jednom gradu, neka bježe u drugi (Mt 10,23), neka se nikad ne osjete pobijeđenim; ako njihova poruka nije primljena na jednom mjestu, treba je nositi drugamo. Apostoli već znaju, na temelju prijašnjih poduka, (usp. Mt 10,14) da ne treba da troše vrijeme i nade s onima koji konačno odbijaju vjerovati.
U vezi s ovim bježanjem iz jednog grada u drugi, Isus pravi opasku (Mt 10,23), o kojoj se oduvijek puno raspravljalo: »Nećete svršiti posao s izraelskim gradovima, dok dođe Sin čovječji«. Smisao je ovaj: doći će prije nego što prođete kroz sve izraelske gradove naviještajući Evanđelje; dolazak Sina čovječjeg dogodit će se prije nego što Evanđelje bude naviješteno cijelom Izraelu. Mnogi shvaćaju pod ovim »dolaskom« parusiju; ovaj bi tekst bio još jedan dokaz da ju je Isus smatrao bliskom. Ali, kontekstualno, to je besmisleno: ovom istom zgodom Isus će upozoriti da će se prije svršetka Evanđelje propovijedati po cijelom svijetu (Mt 24,14). Kako smo vidjeli, ovdje se radi o židovskom gledištu progona; prema tome, i »dolazak« treba shvatiti u židovskoj sredini; obično se tumači o kazni godine 70; kako smo vidjeli u tekstovima S. Z., navedenim u prethodnom odsjeku, pripada skupa apokaliptičkih slika.
b) Sve ostalo u ovom dijelu pripada općenitom gledištu, progonima i mukama svih vremena; oni koji će ih trpjeti, nisu više apostoli (prvi crkveni naraštaj), nego učenici uopće, svi propovjednici Evanđelja i svi koji vjeruju u Isusa.
Izvodit će ih pred kraljeve i upravitelje (Mt 10,18; Mk 13,9; Lk 21,12), to jest pred poganske vlasti; već se prešlo preko židovskog gledišta. Strogo govoreći, ovo bi moglo biti istina i prije 70. godine, ali se puno bolje razumije u smislu što mu ga mi dajemo.
To što će biti izvođeni na poganske sudove, bit će za njih prilika da dadnu svjedočanstvo svoje vjere tim istim vlastima i poganima uopće (Mt 10,18; Mk 13,9; Lk 21,13).
— Najtragičnije je da će Isusovi učenici biti predavani nekada na smrt (na muke i smrt: Mt 24,9) od svoje vlastite rodbine (Mt 10,21; Mk 13,12; Lk 21,16) i prijatelja (Lk). Znamo da je već za svog povijesnog života Isus izazivao podjele oko svoje osobe; tako će biti uvijek do konca vremena.
Podjele u obitelji spadaju također na židovsku apokaliptičku simboliku.
— Bit će podjela i u samoj kršćanskoj zajednici: sablazni, izdaje i mržnje (Mt 24,10). Sama mučenja navest će neke da se odreknu svoje vjere i da prijave svoju braću po vjeri.
— Uključivši, dakle, vlastitu obitelj i vlastitu zajednicu vjere, razumljivo je da će mržnja na Isusove učenike biti općenita: svi će ih mrziti i mrzi! će ih »radi mog imena«, to jest upravo radi njihove kršćanske vjere (Mt 10,22; Mk 13,13; Lk 21,17).
Jedan od neposrednih uzroka svih tih situacija jest pojava lažnih proroka, koji će zavarati mnoge (Mt 24,11). Već među znakovima prethodnog odsjeka bilo je govora o lažnim mesijama (Mt 24,5 i paral.); ovdje se najavljuju lažni proroci, to jest sve vrste krivovjernika i sumnjivih učitelja. Budući da će oni zavesti u zabludu mnoge, kao posljedica njihovih lažnih nauka porast će također zloća a radi nje će se ohladiti ljubav mnogih (Mt 24,12) — a to će, kao daljnju posljedicu, potaknuti mržnje i progone i mučeništva o kojima se prije govorilo.
Međutim, usprkos svim tim zaprekama, Evanđelje Kraljevstva propovijedat će se na cijeloj zemlji (Mt 24,14). Evanđelje »mora« biti propovijedano svima narodima (Mk 13,10), jer tako je bilo predviđeno u Božjim plamovima. Jedino, kad se poruka navijesti, svaki će se čovjek morati odlučiti, prihvatiti je ili odbiti. U slučaju da Evanđelje bude odbijeno, samo propovijedanje bit će »svjedočanstvo svim narodima« (Mt 24,14); bit će svjedočanstvo protiv njihove nevjere; neće imati isprike da nisu mogli spoznati istinu.
Propovijedanje Evanđelja na cijelom svijetu mora se dogoditi »najprije« (Mk 13,10), a tek »onda doći će svršetak« (Mt 24,14), iako ne nužno odmah.
»Svršetak« je parusija; ovdje nema nikakvog razloga da se on drukčije shvati. Vidi se, dakle, da se na taj svršetak ne gleda kao na blizak događaj, nego radije kao na nešto daleko i neodređeno: pretpostavlja cijeli nepoznati period kršćanskog poslanja. Daljina je još više naglašena, ako se uzme u obzir Lukina bilješka (21,12), da se svi ovi znakovi moraju dogoditi »prije« onih drugih, o kojima smo govorili u prethodnom dijelu i koji sačinjavaju »početak porođajnih bolova«, dob koja u pravom smislu prethodi parusiji.
I u ovom dijelu Isus ima nekoliko praktičnih poticaja.
— Izravni poticaj sačinjava poziv da se ne brinu što će govoriti na sudovima, jer će u pravo vrijeme dobiti potrebno nadahnuće, tako da u stvari neće govoriti oni nego Očev Duh (Mt 24,19— 20) ili Duh Sveti (Mk 13,11). Kod Lk, mjesto Duha Svetog, sam će Isus saopćiti svojim učenicima takav govor i mudrost, da im se svi njihovi neprijatelji neće moći oduprijeti (Lk 21,14—15). Ali u drugom kontekstu, to djelo i on pripisuje Duhu Svetom (12,11—12).
— Neizravan poticaj sačinjava bilješka o ustrajnosti do konca (Mt 10,22; Mk 13,13). Kao da kaže: ustrajte u svojoj vjeri do konca, usprkos progonima, da se spasite. Ovo je poziv za svakoga napose, tako da »svršetak« ovdje ne može biti svršetak svijeta, nego svršetak muka i života... Isto to želi reći Lk kad kaže, da će učenici svojom postojanošću (ustrajući u vjeri i za vrijeme progona) spasiti svoj život (21,19), to jest postići neprolazni život.
— Neizravan je poticaj također opaska da im nijedna vlas s glave neće propasti (Lk 21,18). Isus ovdje u stvari ponavlja ono što je rekao drugom zgodom, govoreći o pouzdanju: ništa se ne može dogoditi što ne bi bilo predviđeno u Božjem planu (Mt 10,30; Lk 12,7). Ovdje smisao treba tražiti u vezi ovog retka sa slijedećim: nikakvo progonstvo i nikakvo mučeništvo ne mogu dovesti u pogibelj njihovo spasenje, ako ustraju u vjeri...

(Tumačenje današnjeg Evanđelja Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 256-261)

Proredo: P.M.