MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Doći će s istoka i zapada i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem.

Nedjelja, 24. 8. 2025.

DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU

Prvo čitanje: Iz 66,18-21
 
Dovest će svu vašu braću između svih naroda.
 
Čitanje Knjige proroka Izaije
Ovo govori Gospodin:
»Ja dobro poznajem njihova djela i namjere njihove. Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju slavu! Postavit ću im znak i poslat ću preživjele od njih k narodima u Taršiš, Put, Lud, Mošek, Roš, Tubal i Javan – k dalekim otocima koji nisu čuli glasa o meni ni vidjeli moje slave – i oni će navješćivati slavu moju narodima. I dovest će svu vašu braću između svih naroda kao prinos Gospodinu – na konjima, na bojnim kolima i nosilima, na mazgama i jednogrbim devama – na svetu goru svoju u Jeruzalemu« – govori Gospodin – »kao što sinovi Izraelovi prinose prinos u čistim posudama u domu Gospodnjem. I uzet ću sebi između njih svećenike, levite« – govori Gospodin.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 117,1-2

Pripjev:
Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje!
 
Hvalite Gospodina, svi puci,
slavite ga, svi narodi!

Silna je prema nama ljubav njegova
i vjernost Gospodnja ostaje dovijeka!

Drugo čitanje: Heb 12,5-7.11-13
 
Koga ljubi Gospodin, onoga i stegom odgaja.
 
Čitanje Poslanice Hebrejima
Braćo: Zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena:
Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.
Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti. Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava, poravnite staze za noge svoje da se hromo ne iščaši, nego, štoviše, da ozdravi.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Lk 13,22-30
 
Doći će s istoka i zapada i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem.
 
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.
Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’
Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«
Riječ Gospodnja.

U JERUZALEMU, ZA BLAGDAN POSVEĆENJA
(POLOVICOM PROSINCA G. 29)
Iv 10,22; Lk 13,22

Prema kronologiji koju slijedimo, Isus je poslije blagdana Sjenica proveo oko dva mjeseca na apostolskom pohodu izvan Jeruzalema, u unutrašnjosti Judeje. Sad se, prema Iv 10,22, nalazi ponovno u Jeruzalemu za blagdan posvećenja hrama, ali ovaj evanđelist nije zabilježio nikakve promjene mjesta poslije blagdana Sjenica. Kao što smo u svoje vrijeme vidjeli, ovo vrijeme između dvije svetkovine treba ispuniti (i mi smo tako učinili) s Lk 9,57—13,21, što predstavlja cijeli period misionarske djelatnosti u Judeji, negdje izvan Jeruzalema, koji ide od polovice listopada do polovice prosinca godine 29.

Kad se svršio ovaj period, Isus ulazi u Jeruzalem za blagdan Posvećenja. Toj vijesti Iv 10,22 stavljamo paralelno Lk 13,22, gdje se po drugi put spominje »put« u Jeruzalem, što je, kako smo u svoje vrijeme zabilježili, sjećanje sačuvano u predaji na ovaj posebni put za blagdan Posvećenja.                                                                                                                                                                                           

Ne znamo gdje se nalazio Isus neposredno prije svetkovine, ni, prema tome, odakle je pošao da ide u Jeruzalem. Neki, među njima P. Lagrange, misle da je to bila zapadna Judeja, pozivajući se i na predaju sačuvanu kod povjesničara Sozomena (obuhvaća povijest od g. 324. do g. 425), o nekom izvoru blizu Emausa-Nikopolisa, gdje bi Isus, umoran od puta, bio oprao noge; ako je ispravna ta predaja, Isus bi na zapadu Judeje bio stigao barem do Emausa-Nikopolisa; odatle bi bio uzašao u Jeruzalem za blagdan Posvećenja.
Ovaj blagdan (hebrejski »hanukkah«, grčki »ta enkainia« — obnova ili inauguracija) ustanovio je Juda Makabejac (1 Mak 4,52—59; 2 Mak 2,20; 10,1—8) na spomen novog posvećenja hrama, koji je bio obeščastio Antioh Bpifan, i novog oltara podignutog 25. kislewa godine 164. pr. Kr. Blagdan se slavio osam dana počevši od 25. kislewa, to jest oko polovice prosinca ili u drugoj polovici tog mjeseca.

Velike svečanosti blagdana privukle su i Isusa, premda ovom zgodom nije bilo propisano hodočašće u Jeruzalem.
Evanđelist Iv bilježi vrlo točno, da je bila zima, i da se Isus šetao u hramskom trijemu zvanom. Salomonovom (10,22—23). Taj je trijem bio pokrivan s istočne strane, da se prisutne osobe u njemu tako zaštite od hladnih vjetrova, koji su u tim mjesecima žestoko puhali s istoka.

ODBACIVANJE ŽDOVA I POZIV POGANA
(SIJEĈANJ-VELJAĈA G. 30)
(Mt 7,13—14.22—23; 8,11—12); Lk 13,23—30

U sadanjem stanju, ovaj je ulomak kod Lk logična cjelina. Međutim, činjenica da se neke od tih izreka nalaze u raznim kontekstima kod Mt, navodi na misao da se radi o vještačkom ili redakcionom jedinstvu. Nismo sigurni koje je bilo njihovo izvorno povijesno mjesto. U svakom slučaju, ove izreke bile su tako dobro ujedinjene da cijeli ovaj ulomak možemo smatrati jednom cjelinom.                                                 

Jedini Lk ima uvod, gdje jedan od slušatelja pita Isusa, je li malo onih koji se spasavaju. Takav upit mogli su staviti Isusu u bilo kojem času njegova života, ali mi ga zadržavamo na ovom mjestu zato što ga je evanđelist ovdje stavio. Prema tome, ovamo također vremenski pripada barem neposredni Isusov odgovor u r. 24.

»Spasiti se«, u ovom kontekstu, znači učestvovati u (eshatološkom) Kraljevstvu Božjem, koje se ovdje predstavlja kao gozbena dvorana.
Ovaj upit Isusu je shvatljiv, jer u Židovstvu nije postojalo jednodušno mišljenje o broju onih koji se spašavaju. Jedna je struja zastupala da će se spasiti svi Izraelci, čak i prokleti »zemaljski narod«, izuzev možda neki od poznatih izvanrednih grešnika. Ovako glasi jedna izreka rabi Meira: »Može se smatrati sinom budućeg svijeta onoga koji boravi u Izraelovoj zemlji, koji govori njegovim svetim jezikom i koji moli izjutra i navečer molitvu Šema«. Ali, druga je struja zastupala da se mnogi gube i malo njih spašava (npr. 4 Knj. Ezdre). Sigurno je to zabrinjavajuće mišljenje razlog ovog upita. Iz konteksta je jasno da se upit odnosi na broj Izraelićana koji se spašavaju: kod Židova onog vremena nije se postavljalo pitanje spasenja drugih ljudi. Ovaj problem, prema tome, ima određen povijesni doseg i teološki je ograničen; važno je imati to u vidu, da se ispravno razumije Isusov odgovor, osobito, u Mt 7,13—14.                                                                                                                     

 Isus ne odgovara na pitanje ali ga iskorištava da pobudi slušatelje. Nije važan broj onih koji se spasavaju; važno je da se njegovi sugovornici spase. Isus ih nuka da uzmu taj put, i trud i žrtvu što ih on zahtijeva. Neka učine sav potrebni napor, da imadnu udjela u Kraljevstvu. Slika »uskih vrata« izražava taj napor; uzak prostor dobar je simbol da se izrazi neugodnost i trud kojim se savlađuje neugodnost. Prema kontekstu, ta »uska vrata« vode u dvoranu gdje se drži gozba, simbol Kraljevstva. Isusov poziv da »uđu« jest hitan. Vrijeme za ulazak nije neodređeno; prema kontekstu, zatvorit će se vrata i poslije neće biti moguće ući pa ma kako vruće to željeli. Božja je strpljivost beskrajna, ali i ona uzmakne ako se ne prihvati pokora.

Perspektiva iz koje Isus gleda jest izravno povijesna: poziv je upravljen Židovima njegova vremena, da se pomoću njega uključe u Kraljevstvo. Kad njega jednom nestane, »mnogi će tražiti da uđu, ali neće moći« (r. 24); što ne znači da će stvarno tražiti, nego da ne bi mogli ući i kad bi tražili: njihova prilika je prošla, konačno odbacivanje Isusa zapečaćuje konačnu sudbinu onih koji ne vjeruju. Stvar se promatra iz perspektive konačnog nevjerovanja u Isusa, ne iz perspektive onoga što je apsolutno moguće (uvijek je moguće obratiti se i »ući«).. .

Ove Isusove riječi o »uskim vratima« kao simbolu nužnog napora da se učestvuje u Kraljevstvu Božjem, duboko su izmijenjene kod Mit. U prvom redu, suprotstavljaju se uska i široka vrata. Slika se zatim proširuje na tijesni i prostrani put. Tako Isusova izreka zadobiva posve općenit značaj i postaje nauk o »dva puta«, o putu dobra i putu zla, putu koji vodi u život i putu koji vodi u propast. Ono što najviše zabrinjava jest činjenica da se mnogi odlučuju za put propasti a malo njih izabire put spasenja. Izreka tako postaje načelna izjava: malo je onih koji se spašavaju a mnogo onih koji se gube. To je bez sumnje krajnje pesimističko stanovište i protivno općoj biblijskoj viziji, naglašenoj još od starih izraelskih proroka, o pobjedi Božje milosti nad ljudskim grijehom.                                                                                                         

Stoga, s obzirom na Matejev oblik, treba pribilježiti slijedeće:                                                                                                                      — I ako se ove Isusove riječi uzmu u obliku kako se nalaze kod Mt, trebalo bi ih shvatiti u čisto fenomenološkom smislu, to jest onako kako stvar izvana izgleda. U tom pogledu, sasvim je sigurno da se većini ljudi ne sviđa ići težim putem kreposti; kretanje pravcem manjeg otpora kod čovjeka je nagonsko. Ali, nitko ne može znati što se skriva iza pojave; na primjer, iz kakvih unutarnjih razloga netko zauzima takav životni stav a ne neki drugi, a prema tame se na koncu određuje kriterij spasenja. To samo Bog može znati. Takav sud ne ulazi u Isusovu perspektivu.

  — Mt donosi ovaj logion u Govoru na gori, na mjestu gdje nema nikakve veze s kontekstom. Kod Lk, naprotiv, stavljen je vrlo dobro kao odgovor na jedan upit. Prema tome, treba se držati smisla što ga ima kod Lk: ne opća izjava o broju onih koji se spašavaju, nego poziv Isusovim suvremenicima, da vjeruju u njega i tako se uključe u Kraljevstvo prije nego što bude previše kasino.

Slijedeći odsječak (rr. 25—27) navodi razlog zašto bi moglo biti prekasno. Naime, mogu se zatvoriti vrata dvorane. Postoji određeno vrijeme za primanje uzvanika. Kad se jednom svrši to vrijeme, vlasnik kuće ustane i konačno zatvori vrata. Oni koji su zakasnili kucat će na vrata želeći ući, ali neće ući jer će im kućedomaćin reći da ih ne poznaje. Oni će uporno tvrditi da se poznaju, da su iz istog mjesta i da su skupa živjeli. Ali domaćin će tvrdoglavo ostati pri svome: da ih on ne pozna i neka idu daleko, zlotvori...

Lako je zamisliti što znače ove slike. Kućedomaćin je Isus. Zatvaranje vrata, konačno odbacivanje Isusa sa strane Židova, gubljenje prilike koja im je bila data da se spase. To što kasnije nastoje da uđu, navodeći da se poznaju i da pripadaju istom narodu, izražava vrlo staro uvjerenje u Izraelu, da oni imaju pravo na spasenje već stoga što su izabrani narod, potomci Abrahamovi. Kao prije proroci, tako sada Isus želi im izbaciti iz glave tu zastarjelu rasnu obmanu (usp. još Lk 3,8; Iv 8,33). Rr. 26—27 slični su Mt 7,22—23. Ipak ih ne smatramo strogo paralelnim. Kod Mt, logion se nalazi u Govoru na gori, u vrlo dobrom kontekstu o autentičnosti učenika; i uvjerenje se osniva ne na pripadanju Božjem narodu, nego na izvanrednim karizmama.

Tu, pred zatvorenim vratima, bit će plači škrgut zubi (r. 28), žalost, bijes i očaj zbog prizora što će ga morati promatrati i što nitko nije mogao ni zamisliti: u dvorani, već uživaju na gozbi patrijarsi i proroci (svojom vjerom, oni su već postigli spasenje); najprirodnije bi bilo, da i zakašnjeli Isusovi suvremenici budu s njima, jer su njihovi potomci i jer imaju pravo na to; a ipak, bit će isključeni i na njihovo mjesto doći će drugi sa sve četiri strane svijeta, da uzmu učešća u gozbi Kraljevstva (rr.
28—29)... Isključenje Židova (zbog nevjere) i uključivanje pogana (zbog vjere).

Odlomak se svršava izrekom, koja se ponavlja i u drugim kontekstima (Mt 19,30; 20,16) o izvrnutom redu spasenja, zadnji će biti prvi i obratno. »Prvi« su Židovi, po svojoj povijesti i povlasticama Božjeg naroda. Sada gube svoje mjesto, zato što ne odgovaraju novom kriteriju spasenja: vjeri u Mesiju-Isusa. Naravno, vizija je kolektivna: poganski narodi prije Židovskog; na individualnoj razina, odlučuje individualna vjera (pojedinačni Židov može biti prije pojedinačnog poganina).           

(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 122; 127-129)
Priredio: P.M.

DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU

17.08.2025.

Misao iz evanđelja dana

Nisam došao mir dati, nego razdjeljenje.

Čitanja:

Prvo čitanje: Jr 38,4-6.8-10

Rodila si me, majko, da se svađam i prepirem sa svom
zemljom. (Jr 15, 10)

Čitanje Knjige proroka Jeremije
U one dane: Dostojanstvenici rekoše kralju: »Jeremiju valja ubiti: on zaista obeshrabruje ratnike koji su još ostali u ovome gradu i sav narod kad takve riječi pred njima govori. Pa taj čovjek ne traži dobrobit ovoga naroda, nego njegovu propast.« A kralj Sidkija odgovori: »Eto, on je u vašim rukama, jer kralj ionako više nema nikakve vlasti nad vama.« Tada pograbiše Jeremiju i baciše ga u zdenac kraljeva sina Malkije, što bijaše u tamničkom dvorištu, i spustiše ga na užetima. Ali u zdencu ne bijaše vode, već samo glib, tako da Jeremija propade u glib.
Tada Ebed-Melek izađe iz kraljevskog dvora te ovako reče kralju: »Gospodaru, kralju moj, zlo čine ovi ljudi kad tako postupaju s prorokom Jeremijom: bacili su ga u zdenac, gdje će od gladi umrijeti, jer više nema kruha u gradu.« Nato kralj zapovjedi Kušitu Ebed-Meleku: »Povedi trojicu ljudi te izvuci proroka Jeremiju iz zdenca dok nije umro.«
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 40,2-4.18

Pripjev: Gospodine, u pomoć mi pohitaj!

Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim
i on se k meni prignu i usliša vapaj moj.
Izvuče me iz jame propasti,
iz blata kalnoga;
noge mi stavi na hridinu,
korake moje ukrijepi.
U usta mi stavi pjesmu novu,
slavopoj Bogu našemu.
Vidjet će mnogi i strah će ih obuzeti,
i uzdanje će svoje staviti u Gospodina.
Bijedan sam ja i nevoljan,
al Gospodin se brine za me.
Ti si pomoć moja i moj spasitelj;
o Bože moj, ne kasni!

Drugo čitanje: Heb: 12,1-4

Postojano trčimo u borbu koja je pred nama!

Čitanje Poslanice Hebrejima
Braćo: I mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u početnika i dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom.
Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Lk 12,49-53

Nisam došao mir dati, nego razdjeljenje.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!
Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«
Riječ Gospodnja.

RAZDORI U VEZI S ISUSOM
(LISTOPAD-PROSINAC G. 29)
(Mt 10,34—36); Lk 12,49—53

Poslije izreke o blagu na nebu, Lk ima nekoliko opomena (pojačanih parabolama) o bdijenju i vjernosti, s paralelama u eshatološkom govoru (Mt 24,42—51); ostavljamo ih za taj kontekst.U ovom ulomku, Lukini nr. 49—50 nalaze se samo kod njega, dok su ostali paralelni s Mt, koji ih je stavio u misionarski govor, ali nema sumnje da je njihovo pravo mjesto ovo kod Lk, imajući osobito u vidu slijedeću temu (znakovi vremena i prešutni poziv da se odlučimo za Isusa).

Ove isključivo Lukine retke (49—50) tumače na vrlo različite načine: ne zna se što je »oganj«, niti da li je već zapaljen ili se samo želi da se zapali; kao što se ne zna da li se Isus već unaprijed tjeskobno muči zbog svog »(krštenja«, ili samo vruće želi da se što prije završi... Bit će nesigurno sve sto se rekne o toj stvari. Ta je nesigurnost najbolji dokaz da ove dvije izreke ne pripadaju izvorno ovom kontekstu. Njihova veza sa slijedećom izrekom je vještačka, evanđelistovo djelo. Budući da ne poznajemo njihovog izvornog konteksta, razumljivo je da ne možemo sa sigurnošću odrediti njihov izvorni smisao. Isto je tako sigurno da su i ove dvije izreke izvorno bile nezavisne jedna od druge (one rade o dvjema različnim temama) i da je njihova sadašnja međusobna povezanost također vještačka.
Lk je povezao ove dvije izreke jer mu se činilo da jedna može nadopuniti drugu; a obje je povezao sa slijedećom izrekom o razdoru, jer mu se činilo da se mogu međusobno objasniti. Prema tome, sada moramo tražiti smisao kojeg je evanđelist pretpostavljao da imaju, i to zadovoljavajući se samo s pokušajima, daleko od svake sigurnosti.
Protiv općeg mišljenja, ja bih, s nekim autorima, Lukine retke 49—50 više volio prevesti ovako: »Oganj sam došao baciti na zemlju, i što hoću, kad je već zapaljen? Krštenje moram primiti, i kako sam tjeskoban dok se to ne završi!«
U sadašnjem kontekstu (vještačka veza koju je evanđelist napravio), značenje »ognja« što ga je Isus donio treba nužno tražiti u rr. 51—53: sastoji se u onim borbama i razdorima, koji se neizbježno pojavljuju u vezi s Isusovom osobom i porukom. Ali taj je »oganj« već sadašnja stvarnost; samo želja (»koliko bih želio da je već zapaljen!«), osim što manje spontano izražava slovo teksta, bila bi protivna povijesnoj perspektivi. I slijedeća tema (znakovi vremena) pretpostavlja, da Isus traži odluku u sadašnjem vremenu. Otkako se pojavio, Isus je izazivao razdore u židovskom društvu, čak i u vladajućim slojevima židovstva; znamo da tu stvar osobito naglašava četvrto evanđelje. U Isusovom poslanju postoji tragičan vidik, koji je bio naviješten već od njegova djetinjstva (Lk 2,34).
Dosljedno tome, Isus želi reći (prema evanđelistovom mišljenju), da njegov dolazak znači neizbježivi oganj razdora u svijetu, da on već postoji, i da je Isus zadovoljan (što bi više želio?), da se tako ispuni što mora biti. Međutim, njegovo spasiteljsko poslanje s tim još nije svršeno; još mu preostaje »krštenje«, kojim mora biti kršten, »potopiti« se posve u bolu i smrti (usp. Mk 10,38), što će značiti konačno oslobođenje za čovjeka; kako bi želio da taj dan dođe što prije!
Pojava Isusova, dakle, uzrok je ne mira, nego rata, ili »mača« (izvorni izraz: Mt), koji se sastoji u »razdoru« (tumačenje: Lk), koji dolazi čak do obiteljskog kruga.
Proturječi li to smislu Isusovog poslanja?
Mesijanska vremena bila su najavljena kao vremena mira a Mesija kao knez mira (Iz 9,5—6), koji će navijestiti mir narodima (Zah 9,10). Pri Isusovom rođenju, nebo je pjevalo početak te epohe mira (Lk 2,14). Kako to uskladiti s ratom što ga je donio Isus?
Stvar je u tome da mesijanski mir nije onaj prevarljivi i obmanjivački mir, kojim su lažni proroci uspavljivali svoju publiku (Jer 6,14; 8,11; Ez 13,10.16). A isto tako nije ni nepokretno mirovanje. Isus donosi svijetu pravi mir, ali njega ne možemo postići bez borbe. Mir je duboko pomirenje sa samim sobom, s ljudima i s Bogom, i do njega se ne može doći bez snažnih oporbi. Isus je proglasio blaženim ne nepokretljive, nego borce za mir (Mit 5,9).
Ovaj razdor u obitelji predstavljen je kao ispunjenje jedinog proroštva (Mih 7,6).
Drugo je pitanje duboki razlog ovog svrstavanja za ili protiv Isusa. Odgovor se nalazi u Iv 3,19—21. Životne su odluke uvjetovane životom, a život je opet uvjetovan odlukama. S Isusom »otkrivaju se misli mnogih srdaca« (Lk 2,35).

(Tekst iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova ii, str. 116-118)

Priredio: P.M.

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

I vi budite pripravni!

ČITANJA:

Prvo čitanje: Mudr 18,6-9

Čime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas pozvavši nas k sebi.

Čitanje Knjige Mudrosti

Noć oslobođenja bijaše unaprijed najavljena ocima našim da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali, i da budu dobre volje. Tako je tvoj narod očekivao spas pravednika i propast neprijatelja. Jer čime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas, pozvavši nas k sebi. Tada su pobožna djeca pravednikâ žrtve tajno prinijela i složno postavila zakon božanstven da sveti tvoji jednako snose i dobra i pogibelji. I tad su zapjevali svete pjesme otaca.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 33,1.12.18-20.22

Pripjev: Blago narodu koji Gospodin odabra sebi za baštinu!

Pravednici, Gospodinu kličite!
Hvaliti ga pristoji se čestitima.
Blago narodu kojemu je Gospodin Bog,
narodu koji on odabra sebi za baštinu!

Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,
nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:
da im od smrti život spasi,
da ih hrani u danima gladi.

Naša se duša Gospodinu nada,
on je pomoć i zaštita naša.
Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama
kao što se u tebe uzdamo!

Drugo čitanje: Heb 11,1-2.8-19

Iščekivaše onaj utemeljeni grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.

Čitanje Poslanice Hebrejima
Braćo: Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo.
Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer iščekivaše onaj utemeljeni grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.
Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj.
U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.
Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! – uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Lk 12,32-48

I vi budite pripravni!

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.
»Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!
A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«
Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.
No rekne li taj sluga u srcu: 'Okasnit će gospodar moj' pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan koji mu se ne nada i u čas koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima.
I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.«
Riječ Gospodnja.

BLAGO ZA NEBO
(LISTOPAD-PROSINAC G. 29)
(Mt 6,19—21); Lk 12,32—34

         R. 32 ima jedini Lk: »Ne boj se, malo stado, jer je Otac odlučio da vam dadne Kraljevstvo«. Teško bi bilo reći, da li je ovo izvorno mjesto ovog ulomka. Vjerojatno nije. Možda bi bolje pristajao u ulomak o ispovijedanju vjere ,(Mt 10,26—33; Lk 12,2—9). Međutim, evanđelist ga je iskoristio na ovom mjestu kao most između onoga što prethodi i onoga što slijedi.
         U prethodnom je ulomku bio govor o pouzdanju u Boga, koji poznaje naše potrebe i pazi na njih, uz uvjet da naš napor bude usredotočen na jedino važno, naime na Kraljevstvo Božje. Ovdje se kaže, da je izvor našeg pouzdanja upravo sigurnost Kraljevstva, koje je zajamčena stvarnost koju je Bog već predao onima koji vjeruju u Isusa: Isusovi učenici nemaju razloga da se boje zbog onoga što bi moglo nadoći, jer ako su sigurni za ono najveće, mogu se uzdati da će im se dati nevažnije stvari. Na taj način, logion bi mogao poslužiti kao zaključak ulomka o pouzdanju.
         Ali isto tako on može poslužiti kao uvod u slijedeći ulomak. Kraljevstvo je ne samo dar Božji, nego i ljudska zadaća. I to je prva zadaća, pri čemu ostaje mjesta za Božju providnost u našim materijalnim potrebama; upravo bi stoga materijalna dobra trebalo tako upotrebljavati da ona postanu vječna vrijednost za Kraljevstvo.
         »Stado« je klasična biblijska slika da se označi Izrael, narod Božji, kojem je Bog pastrr. Isus posve prirodno prenosi tu sliku na cjelinu svojih vjernika, kojima je on Dobri Pastir (Mt 26,31; Iv 21,15—17; 10,1—16). Ovo je stado sada maleno, slabo, brojčano i društveno neznatno; okolnost koja bi mogla povećati njegove bojazni; ali njih štiti sigurnost, koja je jača od svih ljudskih nedostataka.
           Ostatak ulomka zajednički je dvojici evanđelista, ali s nekim razlikama. Mt ga donosi u Govoru na gord, ali iz onoga što smo rekli jasno je da je njegov povijesni kontekst ovaj Lukin.
           Ulomak se sastoji od dvije Isusove izreke, koje se međusobno tumače.
           a) Prva izreka (Mt 6,19—20; Lk 12,33) opširnija je kod Mt nego kod Lk; jer kod Mt sadrži jednu pozitivnu i jednu negativnu opomenu, dok Lk ima samo pozitivnu. Osim toga, kod Mt zahtjev nije posebno određen, dok se kod Lk izričito kaže u čemu se sastoji; što dokazuje da se već radi o tumače¬nju i da je izvorniji Matejev oblik.
           Prema izražajnijoj Matejevoj formulaciji, Isusov učenik treba više skupljati blago na nebu nego na zemlji. Suprotstavljaju se (literarno) ne raznenaravi dobara (zemaljsko-nebesko, materijalno-duhovno), nego različna mjesta gdje se skupljaju, i dosljedno tome, njihovo različno trajanje i konačna vrijednost.
           Iz mnogostrukih razloga čovjek ne može tražiti svoju sigurnost u skupljanju dobara na ovom svijetu:
kese gdje se drže novci mogu ostariti (Lk): kad istrunu i proderu se, novac se rasipa i kvari;
           • moljac može izgristi odijela i skupocjene tkanine;
           • kiseline rastoče kovine i dragulje;
           • ako vlasnik kuće nije uvijek pažljiv, lopovi će lako otvoriti rupu u zidu od nepečene cigle, ući u kuću i sve pokrasti.
           Jednom riječju: nijedna stvar koja se čuva ovdje na zemlji nije sigurna.
           Prijevod metafore: ako se sav čovjekov napor usredotoči isključivo na skupljanje dobara ovoga svijeta, ne stječe time nikakvu zaslugu za Kraljevstvo.
           Stoga treba skupljati blago »u nebu«, to jest u Bogu. Na posve sigurnom mjestu. Nikakva nesreća ne može uništiti ono što se tu ostavi. Mt ne kaže što se ostavlja; znamo iz Lk da je to milostinja; bolje rečeno, materijalna dobra pretvorena u milostinju; mi bismo danas nadodali, svaki društveni posao u prilog siromaha, sve što se radi da se pomognu siromasi i podigne njihova životna razina. Za Isusa, to je jedino trajno blago koje vrijedi za vječnost. To nam Bog (naša jedina sigurna žitnica) čuva kao zalihu, kad dođemo na sud njegove pravde.
          b) Uzročni veznik »jer«, kojim se ova izreka (Mt 6,21; Lk 12,34) povezuje s prvom, pokazuje da u njoj treba tražiti razlog onoga što se prije ustvrdilo: »Jer gdje je vaše blago, tu će biti i vaše srce«. Srce je djelatno počelo osobe, ono što pokreće naše snage: osjećajna i voljna opruga života. Radi se o opće poznatoj i istinitoj poslovici. Volimo i sav interes stavljamo u ono što mislimo da je naše dobro. Po tom interesu može se odrediti narav i vrijednost naših ideala.
          Logični izvod, dakle, mogao bi biti slijedeći: Naše jedino sigurno, trajno i vrijedno blago u Božjima očima jest ono što u ovom životu možemo učiniti :za druge; uz to, dakle, treba prianjati i za to djelovati.
         

          (Tumačenje Evanđelja preuzeto iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest isusova II, str115-116)
         

           P.S.

                                                  Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)

          Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946).
Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952). (…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.
          - Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:

Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,
daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,
te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,
koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe
i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,
svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

                 (spomeni što tražiš od Boga)

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,
daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.
Amen.

(I nakon ove molitve Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)

(Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)

POMOLIMO SE I MI DA SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PROGLAŠEN BLAŽENIM I SVETIM I PRIZNAT KAO UZOR ZA CIJELU CRKVU!

Neprstano se zahvaljujmo Bogu što nam je dao tako divne uzore u vjeri kao što je bio naš fra Augustin!

Priredio: P. M.