Studeni
TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU
Nedjelja, 16. 11. 2025.
Misao iz evanđelja dana
Svojom ćete se postojanošću spasiti.
Napomena:
Svjetski dan siromaha. Prigodom zaključenja Godine milosrđa na svetkovinu Krista Kralja, 20. studenog 2016. papa Franjo je u apostolskom pismu “Misericordia et misera” odredio da se na 33. nedjelju kroz godinu obilježava ovaj dan kada Crkva promišlja o tome da se siromaštvo nalazi u srcu Evanđelja i da je nemoguća društvena pravednost i mir sve dok nam Lazar kuca na vrata vlastite kuće.
Prvo čitanje: Mal 3,19-20a
Ogranut će vam sunce pravde.
Čitanje Knjige proroka Malahije
Evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Gospodin nad vojskama – neće im ostati ni korijena ni grančice. A vama koji se imena moga bojite sunce će pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:Ps 98,5-9
Pripjev: Gospodin dolazi suditi pucima po pravici.
Zapjevajte Gospodinu uz citru,
uz citru i zvuke glazbala;
uz trublje i zvuke rogova:
kličite Gospodinu kralju!
Neka huči more i što je u njemu,
krug zemaljski i stanovnici njegovi!
Rijeke nek plješću rukama,
zajedno s njima neka se brda raduju!
Jer Gospodin dolazi,
dolazi suditi zemlji.
Sudit će krugu zemaljskom po pravdi
i pucima po pravici.
Drugo čitanje:2Sol 3,7-12
Tko neće da radi, neka i ne jede.
Čitanje Druge poslanice
svetoga Pavla apostola Solunjanima
Braćo: Sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje:Lk 21,5-19
Svojom ćete se postojanošću spasiti.
Čitanje svetoga Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«
Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«
Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.
No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.
Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.
Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«
Riječ Gospodnja.
UVOD U ESHATOLOŠKI GOVOR
(APOKALIPSA, 1)
Mt 24,1—3; Mk 13,1—4; Lk 21,5—7
U ovom uvodu imamo okolnosti govora: teme, sugovornike, mjesta.
a) Teme su dobro određene kod Mt, manje kod ostale dvojice.
— Kronološki, prva je tema rušenje hrama. Isus proriče da će se ono dogoditi u nedalekoj budućnosti. Rušenje će biti potpuno: neće ostati ni kamen na kamenu. Tako se stvarno dogodilo godine 70, kako to svjedoči Josip Flavije Od svetišta (veličanstvena herodovska građevina, koju su smatrali jednim od svjetskih čuda), stvarno nije ostao nijedan kamen; jedino što se još uvijek može vidjeti od onog sjaja, jest pokoji masivni kamen od vanjske ograde.
Proročanstvo se izričito odnosi na hram, ali se zna da će s njim biti porušen cijeli grad (u nedjelju, kad je svečano ulazio u Jeruzalem, Isus je plačući rekao da od grada neće ostati ni kamen na kamenu: Lk 19,44); stvarno, govor odsada ima u vidu tragediju grada.
Poznato je da su Isusove riječi o rušenju hrama odigrale veliku ulogu na sudu, u izjavi lažnih svjedoka (Mt 26,61; Mk 14,58). Vidi se da je stvar bila opće poznata. Tako su bile shvaćene one tajanstvene Isusove riječi
(Iv 2,19—20) koje su, po našoj kronologiji, bile izgovorene tog istog utorka ujutro. Ako se pretpostavi da je i ovo proročanstvo, izgovoreno navečer, poslužilo za ono lažno svjedočanstvo, trebalo bi pretpostaviti da je toga časa bilo uz Isusa, osim učenika, i drugog svijeta, koji je to čuo i razglasio što je on rekao...
— Druga tema odnosi se na to »kad« će hram biti porušen. Upit je jasno postavljen kod sva tri evanđelista, i opravdan je tim što je Isus ostavio neodređenu tako važnu stvar. »Doći će dani«, ali nije rekao kada.
Zanimljivo je da kasnije u govoru nema izravnog odgovora na taj upit. Govorit će se naprotiv o propasti Jeruzalema, o čemu nije bilo nikakvog upita. Očito je da za Isusa te dvije stvari idu skupa: kao što je proričući rušenje hrama, podrazumijevao također propast Jeruzalema, tako će kasnije i u tragediji grada pretpostaviti rušenje hrama.
— Treća tema radi o predznacima Isusove »parusije« i svršetka svijeta. Riječ »parusija« (= »prisutnost«) poslala je u N. Z. stručni izraz da se označi drugi Isusov dolazak, u slavi, na svršetku povijesti. Stoga Mt povezuje parusiju sa »svršetkom eona« (sadašnjeg vijeka ili svijeta): isti će znakovi prethoditi i jednom i drugom. »Svršetak« ne znači da će nestati ovoga svijeta, nego da će s tim započeti transformiran svijet.
Od svih evanđelista, jedino Mt upotrebljava riječ »parusija«. Mjesto nje Luka uzima opisne izraze: dan Sina čovječjeg (Lk 17,24), dani Sina čovječjeg (Lk 17,26), dan kad će se pojaviti Sin čovječji (Lk 17,30). To su eshatološki izrazi koje, prema tome, ne možemo tumačiti ni u kakvom povijesnom smislu.
Tema parusije izražena je kod Mt posve jasno (r. 3). U tamnim tekstovima kao što je ovaj govor, nedvoznačni izrazi kao što je ovaj imaju veliku važnost za točno tumačenje paralelnih mjesta koja nisu tako jasna. Na primjer, i kod Mk upit je dvostruk, ali nije vrlo jasno da li je i predmet dvostruk. Prvi je upit: »Kad će se to dogoditi?«. Misli se na rušenje hrama. Drugi je: »Koji će biti znak da će se sve to ispuniti?«. Strogo govoreći i unatoč svečanom tonu, i ovaj bi se upit mogao shvatiti o rušenju hrama, i stvarno ga mnogi tako tumače. Ali, isto tako može se shvatiti o parusiji, a kad se poveže s Mt, to tumačenje postaje sigurno. To isto treba reći za Lk, koji uopće nema drugog pitanja: moramo ga popuniti.
b) U prvo vrijeme, dok govore o sjaju hramskih građevina, sugovornici Isusovi su kod Mt
»njegovi učenici«; dok je kod Mk »jedan od njegovih učenika«; ova zadnja vijest sigurno je vjerodostojnija, jer je određenija. Kod Lk, to su »neki«, što bi prema kontekstu označivalo radije drugi svijet, različan od učenika. Ponovno, neki neodređeni izraz mora biti osvijetljen jasnijim paralelnim mjestima.
U drugom času, kad postavljaju spomenuta dva upita, sugovornici su kod Mt »učenici«, dok su kod Mk njih četvorica, spomenuta poimence (Petar, Jakov, Ivan i Andrija); ponovno, bolja obavijest. Kod Lk, isti su kao i prije; što se mora ispraviti.
Kaže se da su sugovornici upitali Isusa »zasebno« ili »nasamo« (Mt i Mk). Kod Mt, to znači da pitaju samo učenici, ne drugi svijet. Kod Mk znači, da pitaju samo ona četvorica, a ne drugi učenici. Ostali su se vjerojatno već spremali da prenoće u Getsemaniju...
c) Što se tiče mjesta, u prvo vrijeme nalaze se još uvijek u grupi, blizu hrama, ali izvan njegovih prostorija. U drugo vrijeme, već su na Maslinskom brdu, vjerojatno u Getsemaniju, gdje sjede nasuprot hrama, koji je još uvijek obasjan zadnjim sunčanim zrakama. Pitanja se nadaju sama od sebe...
PRETHODNI ZNAKOVI, ZAVOĐENJA I NESREĆE, POČETAK BOLOVA
(APOKALIPSA, 2)
Mt 24,4—8; Mk 13,5—8; Lk 21,8—11
Na ovom početku govora, Isus izravno odgovara na drugo pitanje učenika, naime o znakovima njegove »parusije« i svršetka sadašnjeg svijeta. Isus im najavljuje nekoliko tih znakova.
a) Prvi od tih znakova jesu lažni mesije. Predstavit će se »u ime« Isusovo, što ne znači njegovo vlastito ime, nego njegovo mesijansko dostojanstvo: oni će sebi pripisivati mesijansku vlast. Doći će s ciljem da varaju, da vuku u zabludu, da zavode. Ta je prevara dvostruka:
— U prvom redu, navest će svijet da vjeruje da su oni mesije: »ja sam krist« kod Mt, osvjetljuje neodređeno »ja sam« kod Mk i Lk.
— Zatim, propovijedat će svijetu da je već »došlo vrijeme« svršetka svijeta. »Vrijeme« (određeno, providnosno vrijeme) sinonim je »dana Sina čovječjeg«, što kod Lk znači parusiju (Lk 17,24.26.30).
b)Druga vrsta znakova bit će neke javne nesreće, koje će se oboriti na cijeli svijet:
— ratovi među narodima (usp. Iz 10,6; 2 Ljet 5,6);
— glad (usp. Iz 8,21; Am 4,10);
— kuge ili epidemije (Mt i Lk) (usp. Jer 21,6; Am 4,10) (treba znati da su ove tri nesreće postale apokaliptička formula — »mač, glad i kuga« — kod Jer 14,12; 21,7.9; 24,10; 34,17; Ez 6,11; usp. Ez 5,12);
— pobune (Lk), revolucije, prevrati, građanski ratovi (usp. Iz 19,12);
— potresi (usp. Iz 13,13; Am 8,8);
— kozmički poremećaji (»strahovite pojave i veliki znakovi na nebu«: Lk) (usp. Iz 13,13: »Nebesa ću potresti«; usp. Iz 13,10; 34,4; Jer 4,28; Ez 32,7—8; Am 8,9; JI 2,10; 3,4; 4,15).
Navodi iz S. Z. (kojih bi moglo biti još više) jasno dokazuju da se Isus služi već ustaljenim govorom biblijske apokalipse (kojom će se služiti i kasnija židovska apokalipsa). Iz toga treba izvući slijedeće zaključke:
— da se ove stvari ne smiju shvatiti doslovno, jer se radi o posebnom književnom rodu, koji upotrebljava ove slike da označi vrijeme svakovrsnih izvanrednih nevolja;
— da se radi o istaknuto eshatološkom govoru, koji se prema tome ne može odnositi ni na kakav posebni povijesni događaj, na primjer na propast Jeruzalema. Skupa s ovim navještajima, i upravo radi njih, Isus upravlja nekoliko poticaja učenicima:
— da paze i da se ne daju zavesti od lažnih mesija (koji će ipak prevariti mnoge); neka ne slijede njihove lažne propovijedi (usp. također Lk 17,23);
— da se ne boje, kad se počnu događati ove stvari, jer tako mora biti: to se »mora dogoditi u posljednje dane« (Dan 2,28); sve je to predviđeno, sve je to sadržano u Božjim planovima; — da prisutnost ovih pojava još ne znači da je došao svršetak (Mt i Mk); da svršetak ne dolazi »odmah« (Lk); da je to tek početak porođajnih bolova (Mit i Mk).
Ova posljednja tvrdnja (»ne dolazi odmah svršetak«: Lk) ima veliku važnost za pitanje »kada«: Isus je svjestan da svršetak nije blizak.
»Porođajni bolovi«, izraz također ustaljen u Bibliji (usp. Iz 13,8; 26,17; Jer 6,24; 13,21; Mih 4,9—10; Hoš 13,13) sretan je način da se označi rođenje novog svijeta: ovom »porođaju« prethodit će »bolovi«. Stoga je manje vjerojatno mišljenje onih koji shvaćaju ove znakove kao općenitu značajku ljudske povijesti (povijesne etape Kraljevstva), premda su na žalost ove nevolje nerazdružive od nje; prema njemu bliskoj apokalipsi, Isus radije misli na uzburkani i bolni period, koji će prethoditi punoj objavi mesijanskog eshatona.
PROGONI PROPOVJEDNIKA EVANĐELJA
(APOKALIPSA, 3)
Mt (10,17—25); 24,9—14; Mk 13,9—13; Lk 21,12—19; (6,40); (12,11—12)
Ovaj dio Mt donosi i u galilejskom poslanju Dvanaestorice (10. pogl.), kamo očito ne spada, kako se vidi iz paralelnih mjesta u eshatološkom govoru kod samog Mt, koji se djelomično ponavlja, kao i kod ostale dvojice sinoptika.
U ovom odsjeku, Isus nastavlja izlaganje o znakovima svršetka. Ali znak progona različit je od ostalih prije spomenutih. Nije strogo prethodni znak. Nije izvanredan znak. Postoji od početka Crkve. Mučeništvo Crkve jest njezina povlastica u svim vremenima. Stalna progonstva i ustrajnost u njima, znak su da se stvarno pripravlja svršetak (usp. Mt 24,13—14).
Stoga, prema onome kako mi vidimo ovaj tekst, trebalo bi razlikovati dva načina gledanja: jedan židovski, koji se odnosi na početak, a drugi općenit, koji važi za sva vremena do svršetka. U oba slučaja, Isus postupa kao i u prethodnom odsjeku: najavljuje znak a onda daje praktični poticaj.
a) Židovsko gledište, najbliže, sastoji se po našem mišljenju od Mt 10,17a (i paral.: Mk 13,9a; Lk 21,12a; 12,11a) i Mt 10,23; uključivši i zaključak, koji izražava čistu vjersku logiku (Mt 10,24—25).
Prilike koje se ovdje pretpostavljaju jesu židovske a nagovor je upravljen izravno apostolima, koji savršeno dobro poznaju ovu sredinu:
— učenici će biti predavani »sinedrijima« (velikim vijećima); riječ je u množini kod Mt 10,17 i Mk 13,9; radi se o malim mjesnim vijećima, koja su se sastojala od 23 člana i koja su mogla rješavati nevažnije parnice (gdje nije bilo potrebno ići na veliki jeruzalemski sinedrij, sastavljen od 71 člana);
— bit će bičevani po sinagogama (usp. Dj 22,19; 26,11, itd.);
— gradovi kroz koje će prolaziti jesu »gradovi Izraela« (Mt 10,23).
Isus opominje apostole da moraju očekivati ta progonstva kao nešto logično; bit će proganjani, jer je i njihov učitelj bio proganjan; ne mogu imati drukčiju sudbinu od njegove, to jest bolju od njegove; zdrava pamet kaže
da učenik ne može biti veći od svog učitelja, ni rob od svog gospodara. Ta ista izreka nalazi se i u Lk 6,40, s nešto različitim smislom: učenik ne može biti višeg razreda ili učeniji od učitelja. U našem slučaju, poziva se na zakon solidarnosti, koji važi u bilo kojem iznutra povezanom ustrojstvu: ako su domaćina nazvali Beelzebulom, koliko će više to učiniti s njegovim ukućanima! (Mt 10,24-—25). Apostoli su se lako sjetili riječi o Beelzebulu.
Na posljednjoj večeri, Isus će dvaput ponoviti apostolima ovo pravilo religiozne logike, da rob nije veći od svog gospodara (Iv 13,16; 15,20), i tom će im zgodom izričito naglasiti ono što se ovdje na Maslinskom brdu podrazumijevalo: ako su mene proganjali, i vas će proganjati (Iv 15,20).
Skupa s progonima, Isus najavljuje i apostolske neuspjehe: njihova poruka neće biti svagdje prihvaćena. Ali, u vezi s tim je poticaj: ako ih progone u jednom gradu, neka bježe u drugi (Mt 10,23), neka se nikad ne osjete pobijeđenim; ako njihova poruka nije primljena na jednom mjestu, treba je nositi drugamo. Apostoli već znaju, na temelju prijašnjih poduka, (usp. Mt 10,14) da ne treba da troše vrijeme i nade s onima koji konačno odbijaju vjerovati.
U vezi s ovim bježanjem iz jednog grada u drugi, Isus pravi opasku (Mt 10,23), o kojoj se oduvijek puno raspravljalo: »Nećete svršiti posao s izraelskim gradovima, dok dođe Sin čovječji«. Smisao je ovaj: doći će prije nego što prođete kroz sve izraelske gradove naviještajući Evanđelje; dolazak Sina čovječjeg dogodit će se prije nego što Evanđelje bude naviješteno cijelom Izraelu. Mnogi shvaćaju pod ovim »dolaskom« parusiju; ovaj bi tekst bio još jedan dokaz da ju je Isus smatrao bliskom. Ali, kontekstualno, to je besmisleno: ovom istom zgodom Isus će upozoriti da će se prije svršetka Evanđelje propovijedati po cijelom svijetu (Mt 24,14). Kako smo vidjeli, ovdje se radi o židovskom gledištu progona; prema tome, i »dolazak« treba shvatiti u židovskoj sredini; obično se tumači o kazni godine 70; kako smo vidjeli u tekstovima S. Z., navedenim u prethodnom odsjeku, pripada skupa apokaliptičkih slika.
b) Sve ostalo u ovom dijelu pripada općenitom gledištu, progonima i mukama svih vremena; oni koji će ih trpjeti, nisu više apostoli (prvi crkveni naraštaj), nego učenici uopće, svi propovjednici Evanđelja i svi koji vjeruju u Isusa.
Izvodit će ih pred kraljeve i upravitelje (Mt 10,18; Mk 13,9; Lk 21,12), to jest pred poganske vlasti; već se prešlo preko židovskog gledišta. Strogo govoreći, ovo bi moglo biti istina i prije 70. godine, ali se puno bolje razumije u smislu što mu ga mi dajemo.
To što će biti izvođeni na poganske sudove, bit će za njih prilika da dadnu svjedočanstvo svoje vjere tim istim vlastima i poganima uopće (Mt 10,18; Mk 13,9; Lk 21,13).
— Najtragičnije je da će Isusovi učenici biti predavani nekada na smrt (na muke i smrt: Mt 24,9) od svoje vlastite rodbine (Mt 10,21; Mk 13,12; Lk 21,16) i prijatelja (Lk). Znamo da je već za svog povijesnog života Isus izazivao podjele oko svoje osobe; tako će biti uvijek do konca vremena.
Podjele u obitelji spadaju također na židovsku apokaliptičku simboliku.
— Bit će podjela i u samoj kršćanskoj zajednici: sablazni, izdaje i mržnje (Mt 24,10). Sama mučenja navest će neke da se odreknu svoje vjere i da prijave svoju braću po vjeri.
— Uključivši, dakle, vlastitu obitelj i vlastitu zajednicu vjere, razumljivo je da će mržnja na Isusove učenike biti općenita: svi će ih mrziti i mrzi! će ih »radi mog imena«, to jest upravo radi njihove kršćanske vjere (Mt 10,22; Mk 13,13; Lk 21,17).
Jedan od neposrednih uzroka svih tih situacija jest pojava lažnih proroka, koji će zavarati mnoge (Mt 24,11). Već među znakovima prethodnog odsjeka bilo je govora o lažnim mesijama (Mt 24,5 i paral.); ovdje se najavljuju lažni proroci, to jest sve vrste krivovjernika i sumnjivih učitelja. Budući da će oni zavesti u zabludu mnoge, kao posljedica njihovih lažnih nauka porast će također zloća a radi nje će se ohladiti ljubav mnogih (Mt 24,12) — a to će, kao daljnju posljedicu, potaknuti mržnje i progone i mučeništva o kojima se prije govorilo.
Međutim, usprkos svim tim zaprekama, Evanđelje Kraljevstva propovijedat će se na cijeloj zemlji (Mt 24,14). Evanđelje »mora« biti propovijedano svima narodima (Mk 13,10), jer tako je bilo predviđeno u Božjim plamovima. Jedino, kad se poruka navijesti, svaki će se čovjek morati odlučiti, prihvatiti je ili odbiti. U slučaju da Evanđelje bude odbijeno, samo propovijedanje bit će »svjedočanstvo svim narodima« (Mt 24,14); bit će svjedočanstvo protiv njihove nevjere; neće imati isprike da nisu mogli spoznati istinu.
Propovijedanje Evanđelja na cijelom svijetu mora se dogoditi »najprije« (Mk 13,10), a tek »onda doći će svršetak« (Mt 24,14), iako ne nužno odmah.
»Svršetak« je parusija; ovdje nema nikakvog razloga da se on drukčije shvati. Vidi se, dakle, da se na taj svršetak ne gleda kao na blizak događaj, nego radije kao na nešto daleko i neodređeno: pretpostavlja cijeli nepoznati period kršćanskog poslanja. Daljina je još više naglašena, ako se uzme u obzir Lukina bilješka (21,12), da se svi ovi znakovi moraju dogoditi »prije« onih drugih, o kojima smo govorili u prethodnom dijelu i koji sačinjavaju »početak porođajnih bolova«, dob koja u pravom smislu prethodi parusiji.
I u ovom dijelu Isus ima nekoliko praktičnih poticaja.
— Izravni poticaj sačinjava poziv da se ne brinu što će govoriti na sudovima, jer će u pravo vrijeme dobiti potrebno nadahnuće, tako da u stvari neće govoriti oni nego Očev Duh (Mt 24,19— 20) ili Duh Sveti (Mk 13,11). Kod Lk, mjesto Duha Svetog, sam će Isus saopćiti svojim učenicima takav govor i mudrost, da im se svi njihovi neprijatelji neće moći oduprijeti (Lk 21,14—15). Ali u drugom kontekstu, to djelo i on pripisuje Duhu Svetom (12,11—12).
— Neizravan poticaj sačinjava bilješka o ustrajnosti do konca (Mt 10,22; Mk 13,13). Kao da kaže: ustrajte u svojoj vjeri do konca, usprkos progonima, da se spasite. Ovo je poziv za svakoga napose, tako da »svršetak« ovdje ne može biti svršetak svijeta, nego svršetak muka i života... Isto to želi reći Lk kad kaže, da će učenici svojom postojanošću (ustrajući u vjeri i za vrijeme progona) spasiti svoj život (21,19), to jest postići neprolazni život.
— Neizravan je poticaj također opaska da im nijedna vlas s glave neće propasti (Lk 21,18). Isus ovdje u stvari ponavlja ono što je rekao drugom zgodom, govoreći o pouzdanju: ništa se ne može dogoditi što ne bi bilo predviđeno u Božjem planu (Mt 10,30; Lk 12,7). Ovdje smisao treba tražiti u vezi ovog retka sa slijedećim: nikakvo progonstvo i nikakvo mučeništvo ne mogu dovesti u pogibelj njihovo spasenje, ako ustraju u vjeri...
(Tumačenje današnjeg Evanđelja Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 256-261)
Proredo: P.M.
Listopad
DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU.
Misijska nedjelja 19. 10. 2025.
MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Bog će obraniti svoje izabrane koji vape k njemu.
ČITANJA:
Prvo čitanje: Izl 17,8-13
Dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali.
Čitanje Knjige Izlaska
U one dane: Dođu Amalečani i zarate s Izraelcima kod Refidima. A Mojsije reče Jošui: »Odaberi momčad pa pođi i zapodjeni borbu s Amalečanima. Ja ću sutra stati na vrh brda, sa štapom Božjim u ruci.« Jošua učini kako mu je Mojsije rekao te zapodjene borbu s Amalečanima, a Mojsije, Aron i Hur uzađoše na vrh brda. I dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali; a kad bi ruke spustio, nadjačavali bi Amalečani. Ali Mojsiju ruke napokon otežaše. Zato uzeše kamen, staviše ga poda nj i on sjede na nj, a Aron i Hur, jedan s jedne, a drugi s druge strane, držahu ruke, tako da mu izdržaše do sunčanog zalaska. I Jošua oštricom mača svlada Amaleka i njegov narod.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 121,1-8
Pripjev:
Pomoć je naša u imenu Gospodina koji stvori nebo i zemlju.
K brdima oči svoje uzdižem:
odakle će mi doći pomoć?
Pomoć je moja od Gospodina
koji stvori nebo i zemlju.
Tvojoj nozi on posrnuti ne da
i neće zadrijemati on, čuvar tvoj.
Ne, ne drijema i ne spava
on, čuvar Izraelov.
Gospodin je čuvar tvoj,
Gospodin je zasjen tvoj s desne tvoje!
Neće ti sunce nauditi danju
ni mjesec noću.
Čuvao te Gospodin od zla svakoga,
čuvao dušu tvoju!
Čuvao Gospodin tvoj izlazak i povratak
odsada dovijeka!
Drugo čitanje: 2Tim 3,14 – 4,2
Da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.
Čitanje Druge poslanice
svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi: Ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu.
Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.
Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 18,1-8
Bog će obraniti svoje izabrane koji vape k njemu.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:
»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«
Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«
Riječ Gospodnja.
KATEHEZA O MOLITVI: USTRAJNA I POUZDANA MOLITVA: PARABOLA O UPORNOJ UDOVICI
(LISTOPAD-PROSINAC G. 29)
(Lk 18,1—8)
Na molbu učenika da ih Isus nauči moliti, on odgovara potpunom katehezom o molitvi. Njezine glavine točke, po našem mišljenju, bile bi slijedeće:
— U prvom redu, duh koji mora pokretati svaku kršćansku molitvu: što treba moliti, kako treba moliti i kojim redom. To je Očenaš.
—Na drugom mjestu, značajke kojima se mora odlikovati kršćanska molitva, prvenstveno ove tri:
- mara biti ustrajna; to uče, svojim prvim paraboličkim značenjem, parabole blizanke o upornoj udovici (Lk 18,1—8) i o dosadnom prijatelju (Lk 11,5—8);
- mora biti pouzdana, to uče, na sporednoj liniji, također spomenute dvije parabole;
- mora biti ponizna (izvirati iz poniznog srca), kako uči parabola o farizeju i cariniku (Lk 18,9—14).
—Konačno, moć i djelotornost molitve (Lk 11,9—13; Mt 7,7—11). Mislimo da je u svojoj katehezi Isus slijedio ovaj logični red, pa da je prema tome ovo i kronološki redoslijed; to je razlog zbog kojeg smo prenijeli drugamo neke tekstove s njihovog današnjeg mjesta u evanđelju Lk: to smo učinili i s ovom parabolom o upornoj udovici.
Općenito se dopušta da je ova parabola blizanka s parabolom o dosadnom prijatelju (Lk 11,5—8), i da su izvorno bile ujedinjene. Radi se o paraboiličnom paralelizmu, koji, uz tolike druge, nalazimo u evanđeljima:[1] cilj mu je jako naglasiti neku temu, predstavljajući je u dva različita oblika.
Razlog zbog kojeg ju je Lk odijelio od njezine blizanke vjerojatno se nalazi u njegovom prethodnom kontekstu, naime u eshatološkom govoru (Lk 17,20—37). Asocijacija misli išla bi otprilike slijedećim tokom: posljednja su vremena vremena strašnih kušnja, zato ih vjernici mogu očekivati samo uz ustrajnu i pouzdanu molitvu, a Bog će spremno uslišati molitvu svojih izabranih, jer je beskrajno savršeniji i dobrostiviji od bezbožnog suca iz parabole …
Mi je sada vraćamo na njezino vjerojatno povijesno mjesto, uz njezinu blizanku. Ali, stavljamo je na prvo mjesto, jer ima uvod (kojega njezina blizanka nema), koji posve točno određuje njezin smisao. Dosljedno tome, ovaj uvod neizbježno usmjeruje tumačenje obiju parabola.
Prema evanđelistu, Isus nas ovom parabolom želi poučiti kako je »potrebno uvijek moliti i ne umoriti se« molitvom (r. 1); to jest kako treba biti ustrajan i postojan u molitvi; da se ne obeshrabrimo i prestanemo moliti, ako odmah ne vidimo plod naših molba.
Okvir parabole vrlo je jednostavan. Sačinjavaju ga jedino dvije osobe koje nastupaju u paraboli. Kolorit je sasvim biblijski. Ličnosti su vrlo poznate. S jedne strane stoji bezbožni sudac (rr. 6), tip čovjeka kojega su proroci savršeno ocrtali u svojim propovijedima, a ovdje je predstavljen kao onaj koji se »niti boji Boga, niti drži do ljudi« (r. 2); to jest kao čovjeka kojemu je savršeno svejedno što mogu misliti o njemu Bog ili ljudi; praktični ateist, kojega jedino zanima kako da se lako obogati, to jest kako da postane »tust i ugojen«, kako bi rekao Jeremija (5,28). Njegova glavna oznaka jest podmitljivost: prima mito od bogataša i zbog njega proglašuje nevinim krivca a uskraćuje pravdu pravedniku (Iz 5,23), i koji tako u prah baca pravdu i poštenje (Am 5,7). Tako tlači siromašnog čovjeka (Am 5,12), koji nema čime podmićivati i čiji je predstavnik udovica (Iz 1,23).
Nasuprot takvom sucu stoji upravo udovica, jedina od onih u najvišem smislu siromašnih i nezaštićenih osoba. Ona se parniči s nekim protivnikom. Uvjerena je da ima pravo, ali joj ga sudac neće da prizna; daje se razumjeti da je njezin protivnik moćniji i da je možda podmitio suca. Ali, što ona ne može postići mitom, postići će ustrajnošću i postojanošću, jedinim oružjem koje joj preostaje. Nekoliko puta išla je (r. 3) k sucu da joj izreče pravdu. Ovaj to kroz neko vrijeme nije htio učiniti. Ali ona je uporno i dalje tražila svoje. I onda sudac već nije mogao više izdržati. Konačno se odluči da presudi parnicu u njezinu korist, i to iz razloga koji se dobro slaže s njegovim moralnim značajem: neće to učiniti jer se boji Boga ili jer mu je stalo što ljudi o njemu misle, nego jer mu ova udovica previše dosađuje pa bi mu, ako ovako nastavi, mogla dati i ćušku u lice (sigurno metaforički, ne fizički), to jest uništiti mu potpuno živce …
Isus onda svraća pažnju na ono što je rekao bezbožni sudac i izvodi slijedeći zaključak: ako tako bezbožni sudac konačno daje pravdu, iako kasno, upornoj udovici iz egoističkih razloga, koliko će radije Bog obraniti svoje izabranike (uslišati njihove molitve), ako ga zazivaju danju i noću, iako nekad zategne i pusti ih da čekaju?[2] Bog nekad zašuti, ali njegova šutnja nije zauvijek.
Protiv ovog tumačenja (Bog zateže, čini da čekamo) izgleda da idu slijedeće Isusove riječi: Kažem vam da će im dati »brzo« pravdu. Ali grčki izraz ne znači uvijek vremensku brzinu. Nekada može značiti »iznenada« ili »ne misleći«.[3] Smisao bi bio slijedeći: Bog zateže, ali kad se najmanje nadamo, usliša molitvu. Dapače mislimo, da »brzo« može značiti isto što i »sigurno«; bez sumnje, to je i namjera parabole.
Koja je, dakle, glavna osoba u paraboli, i kakav je, prema tome, njezin smisao?
Mnogi autori (Jeremias, Schmid, itd.) dopuštaju da, prema evanđelistu, parabola naučava ustrajnost u molitvi i da je glavna ličnost udovica, ali da se izvorna namjera Isusova izražava u primjeni parabole (rr. 7—8a), gdje je pažnja upravljena na suca, i da se prema tome naučava da Bog posve sigurno uslišava molitvu ... U skladu s tim, Jeremias stavlja ovoj paraboli naslov »Bezbožni sudac«.
Ali, ovdje se zaboravlja da se i u primjeni parabole govori o Božjim izabranicima, »koji dan i noć vapiju prema njemu«, upravo kao što je radila udovica. Bez sumnje, tu treba staviti naglasak. Izlazi, dakle, da je glavina osoba udovica a nauk parabole, ustrajnost u molitvi. U skladu s tim, stavili smo joj naslov »Uporna udovica«.
Poslije rečenoga, ovako se može sažeti glavni smisao parabole: Ako zao sudac konačno udovolji molbama udovice, zbog jedinog razloga da mu ona više ne dosađuje, koliko će radije dobri Bog uslišiti molbe svojih vjernika, iako nekada izgleda gluh, samo ako oni ustraju u molitvi!
Ipak nije moguće ostaviti po strani važnost koju ima primjena parabole (rr. 7—8a); stoga treba dopustiti da u njoj ima i sporedna misao, naime, da Bog posve sigurno uslišava molitve svojih vjernika. Odatle logičan zaključak: naša molitva mora biti pouzdana, naše potrebe treba da predamo u ruke Božje, jer on uslišava svoje.
Logion nadodat paraboli sasvim očito ne spada ovamo, jer nema nikakve veze sa samom parabolom. Dobro bi došao u nekom eshatološkom kontekstu, jer slabljenje u vjeri bit će jedina od značajki posljednjih vremena (usp. Mt 24,12.24). Tu gdje sada stoji, možda želi reći (po evanđelistovoj namjeri), da je potrebno mnogo vjere (= pouzdanja) u Božju dobrotu, da se ustraje u molitvi, što nekad uzmanjka kad je najpotrebnije, kao što će se dogoditi u posljednja vremena... Bila bi to opomena da se brinemo za čvrste podloge u našem duhovnom životu.
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 95-98)
Priredio: P.M.
[1] Usp. sv. I, str. 264—265.
[2] Posljednje riječi r. 7 su teške. Obično ih prevode sa »i on ima strpljenja s njima« ili »on zateže s njima«. Mi se odlučno izjavljujemo u prilog ovog posljednjeg prijevoda zbog konteksta parabole. Važno je ono što je napomenuo J. Jeremias (Die Gleichnisse, 189), da je ovdje glagol u indikativu, poslije kondicionala u prvom dijelu retka. U skladu s tim, cijeli redak trebalo bi doslovno prevesti ovako: »I zar Bog neće napraviti pravdu svojim izabranicima, koji viču njemu dan i noć? I on zateže s njima!«. Kakio se vidi, posljednje riječi su tvrdnja za sebe, neovisna. Stoga je stvarni prijevod ovaj: »I zar Bog neće napraviti pravdu svojim izabranicima, koji viču njemu dan i noć, premda on zateže s njima?« (premda čini da čekaju). Smisao je da Bog sigurno uslišava svoje vjernike koji su ustrajni u molitvi, premda nekad oteže sa svojim odgovorom.
[3] Usp. J. Jeremias, o.c, 190.
(Iz knjige fra Petra Anđelovića, Povijest Isusova II, str. 95-98)
Priredio:P.M.
Listopad
DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU.
Nedjelja, 12. 10. 2025.
Dan zahvale za Božja dobročinstva
MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca.
ČITANJA:
Prvo čitanje: 2Kr 5,14-17
Naaman se vrati čovjeku Božjem i prizna Gospodina.
Čitanje Druge knjige o Kraljevima
U one dane: Naaman Sirac siđe i opra se sedam puta u Jordanu, prema riječi Elizeja, čovjeka Božjega; i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta – očistio se od svoje gube!
Vrati se on Elizeju sa svom svojom pratnjom, uđe, stade preda nj i reče mu: »Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji osim u Izraelu. Zato te molim, primi dar od svoga sluge.« Ali on odgovori: »Živoga mi Gospodina, komu služim, ne primam.« Naaman navaljivaše da primi, ali on ne htjede. Tada Naaman reče: »Dobro, kad nećeš. Ali barem dopusti da meni, tvome sluzi, dadu ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge. Jer sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima nego samo Gospodinu.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 98,1-4
Pripjev:
Pred poganima Gospodin obznani spasenje svoje.
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu
jer učini djela čudesna.
Pobjedu mu pribavi desnica njegova
i sveta mišica njegova.
Gospodin obznani spasenje svoje,
pred poganima pravednost objavi.
Spomenu se dobrote i vjernosti
prema domu Izraelovu.
Svi krajevi svijeta vidješe
spasenje Boga našega.
Sva zemljo, poklikni Gospodinu,
raduj se, kliči i pjevaj!
Drugo čitanje: 2Tim 2,8-13
Ako ustrajemo, s njime ćemo kraljevati.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi: Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju. Za nj se ja zlopatim sve do okova, kao zločinac. Ali riječ Božja nije okovana! Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni postignu spasenje, spasenje u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom.
Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. Ako ga zaniječemo, i on će zanijekati nas. Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 17,11-19
Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«
Riječ Gospodnja.
1) ZADNJE PUTOVANJE U JERUZALEM
(KONAC VELJAČE G. 30)
Lk 17,11
Prema našem računanju, služba u Peraji trajala je oko dva mjeseca, do konca veljače g. 30. Do tog zaključka dovodi nas osobito redoslijed događaja između te službe i zadnje sedmice Isusovog života. Sve te događaje možemo vrlo lijepo smjestiti u ožujak te godine.
Mislimo da se vijest Lk 17,11 može smatrati svršetkom službovanja u Pereji i početkom ovog zadnjeg kratkog perioda u Isusovom životu. Ovdje Lk po treći pet spominje njegov »put« u Jeruzalem, što mi smatramo njegovim trećim putem u prijestolnicu u ovom zadnjem polugodištu njegovog života (prvi put je tamo išao prigodom blagdana Sjenica, a drugi put za blagdan Posvećenja).
Ovom zgodom Isus ne putuje iz Pereje ravno, nego u velikom krugu. Mislimo da je u prvom dijelu toga puta Isus išao objema stranama rijeke Jordana. Bilo bi teško reći zašto je izabrao upravo taj pravac; možda naprosto radi toga da iskoristi još ovo nekoliko slobodnih dana svog života u mirnom kraju, prije nego što konačno uđe u vihor posljednje Pashe.
Pretpostavljamo tu stvar na temelju topografske bilješke, kojom Lk u ovoj prilici popraća ovaj treći spomen »puta«: kaže da je Isus prolazio granicom Samarije i Galileje (17,11). Prema tome, ovom zgodom, polazna točka puta u Jeruzalem jest neko mjesto na granici ovih dviju pokrajina; prilično neodređen podatak. Ali, budući da se Isus nalazio prije u Pereji i to upravo u okolici transjordanske Betanije (nasuprot Jarihonu), znači da je odatle otišao dosta na sjever, do visine Beisana (stari Skytopolis), koji se nalazi upravo na granici Galileje i Samarije. Najzgodniji put da se tamo dođe jest sama jordanska dolina, lijevom (istočnom) obalom rijeke. U blizini Beisana ima dosta dobrih gazova, gdje je Isus mogao preći na zapadnu obalu.
Postoje dvije mogućnosti za put u Jeruzalem iz okolice Beisana: ili ići sredinom Samarije ili se spustiti samom dolinom Jordana.
U prvoj pretpostavci, Isus bi išao Jezraelskom dolinom (Wadi Đalud) i Ezdrelonskom ravnicom, do puta koji vodi u Jeruzalem (danas put Nazaret — Đenin — Nablus — Jeruzalem). U toj pretpostavci, morao je proći sredinom Samarije, ali tu je prije malo vremena bio loše primljen (Lk 9,53), i nije vjerojatno da bi se opet upustio u taj neprijateljski kraj. Uostalom, imajući u vidu upravo taj događaj, Lk bi sigurno to bio spomenuo, da je Isus i po drugi put prošao tim krajem. S druge strane, malo prije uskrišenja Lazara,Isus se nalazi blizu Jeruzalema, ali ne u predjelima Judeje (iz čega bi se moglo nagađati da je prošao kroz Samariju), nego radije u jordanskoj dolini (usp. Iv 11,7).
Zbog svega rečenog, vjerojatnije je da se Isus, prešavši rijeku (s istočne obale) blizu Beisana, zaputio prema Jeruzalemu zapadnom obalom rijeke (Beisan — Jerihon).
2) DESET GUBAVACA
(PRVA POLOVICA OŽUJKA G. 30) Lk 17,12—19
Evanđelist jednostavno kaže da se događaj odigrao »kad je ulazio (Isus) u neko selo«. Od 14. st. to se selo poistovjećuje s današnjim gradom Đeninom (biblijski Engannim: Jš 19,21; 21,29), a od 15. st. hodočasnici pokazuju tu na ruševine crkve koja bi bila sagrađena na mjestu gdje se dogodilo čudo.[1]
Prema Josipu Flaviju, Đenin se nalazio na sjevernoj granici Samarije (odatle je počinjalo zemljište ove pokrajine). Kad bi ovo poistovjetovanje bilo sigurno, ozdravljenje gubavaca dogodilo bi se na samom početku ovog trećeg puta (polazeći od granice Samarije i Galileje), ali bi trebalo pretpostaviti da je Isus išao u Jeruzalem sredinom Samairije (Đenin se nalazi na liniji Nazaret — Nablus — Jeruzalem), za što smo vidjeli da je manje vjerojatno. Po našem mišljenju, Isus putuje dolinom Jordana, zapadnom obalom rijeke (linija Beisan — Jerihon), tako da se čudo odigrava na početku puta, vjerojatno u nekom selu beisanskog okruga. Beisan je stari Skytopolis, dekaposki grad a njegov okrug graniči sa Samarijom; tako se lakše razumije da se skupa s devetoricom Židova nalazi i gubavi Samarijanac.
Čudo se događa kad Isus ulazi u selo, što znači da su i gubavci živjeli unutar sela, a to opet znači da su bili ublaženi stari propisi o boravku gubavaca izvan nastanjenih mjesta, premda je još uvijek bilo na snazi da su morali živjeti odijeljeno od ostalog stanovništva (usp. Lev 13,45—46): tako bi se razumjelo to što se zaustavljaju u nekoj udaljenosti i viču iz svega grla da ih se može čuti.
Isus ulazi u selo s glasom velikog čudotvorca. Gubavci mu se obraćaju s naslovom »Učitelju«; to je jedini put da ga tako naziva netko tko ne pripada krugu učenika, vjerojatno da tako izraze svoje pouzdanje u njega. Isus sada traži da s činjenicama pokažu to pouzdanje: mjesto da ih ozdravi tu na mjestu, samo im nalaže da se pokažu svećenicima i da dobiju od njih svjedočanstvo o ozdravljenju.[2] Prije nego što vide da su ozdravljeni, moraju vjerovati da će biti ozdravljeni. Uistinu, oni su to povjerovali i ozdravili su na putu.
Kad su vidjeli da su ozdravili, devetorica su Židova mislili samo kako da ispune zakonske propise, na što ih je njihov dobročinitelj bio podsjetio. Nijedan od njih nije pomislio da mu se zahvali za dobročinstvo i da dadne slavu Bogu u njegovoj osobi. Jedini koji je učinio taj tankoćutni gest bio je Samarijanac, omraženi stranac. I on je išao da se predstavi svojim samaritanskim svećenicima, ali je mislio da je zahvalnost njegova prva dužnost. Povrati se u selo, i pavši ničice pred Isusom u znak dubokog poštovanja, zahvali mu se. Samo jedan od desetorice, kaže Isus. I to stranac! U ovom se događaju ne ističe veličina čuda nego ovaj kontrast. U prvom se redu želi reći da zahvalnost Bogu, djelo ljudskog srca, važi više od vanjskog bogoštovlja: značajno je da to jasnije vidi Samarijanac nego Židov. Na drugom mjestu, oni koji bi trebalo da se odlikuju nad drugima, ostaju pozadi. Uvijek ista misao o »prvima« koji su zadnji, i o »zadnjima« koji su prvi...
Isus otpušta Samarijanca s uobičajenim riječima, kojima se pohvaljuje pouzdanje u njegovu osobu i moć: »tvoja te je vjera spasila«. To isto pouzdanje spasilo je i devetoricu Židova, ali Isus, na žalost, nije imao prilike da im to potvrdi.
(Tekst iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 159-161)
Priredio: P.M.
[1] Tekstove predaje vidjeti u Baldi, Enchiridion, br. 332—335.
[2] Usp. sv. I, 3tr. 146—147.
Listopad
DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU
Nedjelja, 5. 10. 2025.
MISAO IZ EVANĐELJA DANA
O da imate vjere!
Prvo čitanje: Hab 1,2-3; 2,2-4
Pravednik živi od svoje vjere.
Čitanje Knjige proroka Habakuka
»Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ’Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni!« Tada Gospodin odgovori i reče: »Zapiši viđenje, ureži ga na pločice da ga čitač lako čita. Jer ovo je viđenje za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 95,1-2.6-9
Pripjev:
O da danas glas Gospodnji poslušate, ne budite srca tvrda!
Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!
Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš,
a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.
O da danas glas mu poslušate:
»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši,
iskušavahu me premda vidješe djela moja.«
Drugo čitanje:
2Tim 1,6-8.13-14
Ne stidi se svjedočanstva za Gospodina našega.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi: Podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Božjoj.
Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 17,5-10
O da imate vjere!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«
»Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«
Riječ Gospodnja.
13) DJELOTVORNOST VJERE I MOLITVE
(ZADNJI UTORAK, 4. TRAVNJA G. 30)
Mt 21,21—22; Mk 11,22—26; (Lk 17,5—6)
Obično se priznaje da ove Isusove izreke nisu međusobno povezane. Stvarno, kod Mt i Mk rade o dva različita predmeta: o temi vjere (pouzdanja) i temi molitve (kod Lk radi se jedino o vjeri).
Isto tako, obično se misli da izvorno nisu bile povezane s osušenom smokvom: da prema tome ne stoje u svom pravom povijesnom kontekstu. Stvarno, dovoljno je vidjeti da Lk donosi logion o vjeri u drugom kontekstu. Mnogi misle da bi bio paralelan s Mt 17,20[1] i da bi taj kontekst bio bolji, a da bi na našem mjestu r. 21 Mt bio duplikat. Ali, u tom slučaju, u isti kontekst trebalo bi prenijeti i r. 23 Mk. Da izbjegnemo svu tu zbrku, radimo o ovim izrekama na ovom mjestu, gdje su ih u sadašnjoj redakciji evanđelisti stavili.[2]
Redakcijsku vezu s osušenom smokvom treba tražiti u opasci apostola (r. 20 Mt) ili Petrovoj (r. 21 Mk), koji očito naglašava čudesni značaj događaja. Isus im, dakle, odgovara da vjera može činiti mnogo veća čudesa... Evanđelisti su smatrali da je ovo mjesto dosta prikladno, da stave ovdje neke Isusove izreke o vjeri, čiji povijesni kontekst im je već bio nepoznat. Kod Mt, ova je veza izričito spomenuta (r. 21: »činit ćete ne samo ono što se dogodilo smokvi« ...).
Na Petrovu opasku, Isus potiče apostole da imaju vjeru (pouzdanje) u Boga (Mk), ali čvrstu vjeru, bez sumnjanja, potpuno uvjereni u njezinu djelotvornost, pa onda neće biti ništa što neće moći postići...
Da izraze ovu svemogućnost pouzdanja u Boga, Mt i Mk govore o brdu koje se može iščupati i baciti u more... I rabini su govorili o prenošenju brda, da označe nešto što je prirodno nemoguće učiniti. Neki tumači uporni su u tome da se ove riječi poklapaju s topografskom situacijom: »ovo brdo« bilo bi Maslinsko brdo, gdje se nalazio Isus, a more, bilo bi Mrtvo More, koje je vidljivo s brda... Ali mi smo vidjeli da se ovog časa Isus nalazi na podnožju Maslinskog brda, u predjelu Getsemanija, blizu grada: odavle bi se vrlo dobro razumjelo »ovo brdo«, ali nije moguće vidjeti Mrtvog Mora.
Lk govori o vjeri kao o gorušičnom zrnu, da naglasi, da svako pouzdanje u Boga, i ono najmanje, ima beskrajnu moć. Mjesto brda, govori o sikomori, snažnom stablu, koje ima vrlo jako korijenje: poslušalo bi na samu riječ, da se iščupa s korijenjem i prebaci u more… Što je prirodnim putem nemoguće, to čini pouzdanje u Boga.
Ova uspješnost vjere (pouzdanja) proteže se sada na molitvu (r. 22 Mt; r. 24 Mk): sve što se moli s vjerom, dobiva se. O djelotvornosti vjere govorili smo drugom zgodom. Isusovi su izrazi apsolutni, bez nijansa, ali mi znamo da ovdje treba imati u vidu cijelu teologiju molitve.
Mk dodaje (r. 25) potrebno raspoloženje, da molitva bude dobra: opraštati uvrede; svjesni da će samo tako Bog nama oprostiti naše grijehe. Želi se reći, da se s oproštenjem čovjek stavlja u Božju struju, bez koje nije moguće stupiti u saobraćaj s njim po molitvi.
Kod Mt nema te pojedinosti, jer je on o toj stvari govorio drugom zgodom.[3]
22) PARABOLA O GOSPODARU I ROBU
(SIJEČANJ—VELJAČA G. 30)
Lk 17,7—10
Lukino 17. poglavlje započinje nizom izreka (rr. 1—6), koje imaju paralele u drugim evanđeljima a koje smo vidjeli ili ćemo vidjeti u drugim kontekstima. Dolazi zatim ova mala parabola kojom se zaključuje jedan ciklus u trećem evanđelju.
Prema sadašnjem literarnom kontekstu (r. 5), parabola bi bila namijenjena apostolima. Ali rr. 5—6 pripadaju drugom povijesnom kontekstu, vjerojatno zadnjoj sedmici Isusovog života. S druge strane, uvodni izraz »tko od vas?« — prema J. Jeremiasu — »najradije uvodi riječi upravljene neprijateljima ili mnoštvu«,[4] tako da mirne duše možemo zamisliti mješovito lušateljstvo. Nauk sadržan u ovoj paraboli važi za one koji su već Isusovi učenici i za one koji to žele biti. U svakom slučaju, povijesni je kontekst nesiguran.
Okvir parabole, vrlo jednostavan, uzet je iz života čovjeka na selu. On ima samo jednog roba za radove u polju i za čuvanje stada. Kad se na svršetku radnog dana rob povrati kući, njegov ga gospodar neće pozvati da najprije on jede, jer je umoran, nego će tražiti da posvršava preostale kućne poslove, da mu spremi i iznese večeru; tek poslije toga moći će on jesti i piti. I kad rob učini sve što mu je bilo naloženo, gospodar nema zašto da mu bude zahvalan: on je rob i dužan je da to radi.[5] Isus sada prenosi tu situaciju na naše odnose s Bogom: kad smo učinili što nam Bog zapovijeda, jedino što možemo reći jest da smo »beskorisni« sluge — ne beskorisni u smislu da ni za što ne valjamo (u kontekstu, rob radi mnoge stvari), nego da ponizno priznajemo da pred Bogom ne možemo imati nikakvih zahtjeva, jer mi smo njegovi robovi, i kad ga slušamo, ne činimo ništa izvanredno nego jedino ono »što smo morali učiniti
Značenje parabole, u skladu s ovim zaključkom, jest slijedeće: čovjek je pred Bogom u odnosu apsolutne zavisnosti, i ne može istupiti pred njega s nikakvim zahtjevima (J. Schmid); prema tome, mora služiti Bogu s dubokim smislom za poniznost, smatrajući to dužnošću koju treba ispuniti.
Isus često govori o Božjoj nagradi i nadu u tu nagradu stavlja nekad kao motiv našeg moralnog djelovanja. On time želi reći da će Bog sigurno nagraditi naša dobra djela, ali isključivo zbog svoje dobrote, samo kao dar svoje ljubavi; ovdje naučava da nemamo nikakvog prava to tražiti.
S ovim se svršava jedna etapa u Isusovom životu. U slijedećem retku (11), Lk opet spominje put u Jeruzalem — ovaj puta uistinu zadnji.
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 228;155)
Priredio: P.M.
[1] Usp. sv. I, str. 355.
[2] U Mt 17,20 i 21,21 radi se, bez sumnje, o istoj misli, ali postoje neke razlike u formulaciji, koje dopuštaju pretpostaviti da je ista misao bila ponovljena u dvjema različitim prilikama.
[3] R. 26 Mk ne postoji u izvornom tekstu; ima ga Vulgata, pozajmljenog iz Mt 6,15.
[4] Die Gleichnisse, 235.
[5] Isus jednostavno govori o jednoj ljudskoj stvarnosti a da je moralno ne ocjenjuje: njegov je ideal posve drugi, usp. Lk 12,37; 22,27; Iv 13,1—17.