»Neka se ne uznemiruje srce vaše!

Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!

² U domu Oca mojega ima mnogo stanova.
Da nema, zar bih vam rekao:
‘Idem pripraviti vam mjesto’?
³ Kad odem i pripravim vam mjesto,
ponovno ću doći i uzeti vas k sebi
da i vi budete gdje sam ja.

⁴ A kamo ja odlazim, znate put.«
⁵ Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš.

Kako onda možemo put znati?« ⁶ Odgovori mu Isus:
»Ja sam Put i Istina i Život:
nitko ne dolazi Ocu osim po meni.
⁷ Da ste upoznali mene,
i Oca biste moga upoznali.
Od sada ga i poznajete
i vidjeli ste ga.«

⁸ Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« 

⁹ Nato će mu Isus:

»Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?«
»Tko je vidio mene, vidio je i Oca.
Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’?
¹⁰ Ne vjeruješ li
da sam ja u Ocu i Otac u meni?

Riječi koje vam govorim,
od sebe ne govorim:
Otac koji prebiva u meni čini djela svoja.
¹¹ Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni.
Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte.

¹² Zaista, zaista, kažem vam:
Tko vjeruje u mene,
činit će djela koja ja činim;
i veća će od njih činiti
jer ja odlazim Ocu.

Riječ Gospodnja

                                     Slika 2 Josip Biffel, Posljednja večera

PRVI OPROŠTAJNI GOVOR

(VEČERA)

Iv 14,1—12

(…) Ovaj govor, po stilu i ustrojstvu, sličan je drugim govorima u četvrtom evanđelju. Bilo bi uzaludno tražiti ovdje neku akademsku organizaciju. Nema jasnih prelaza od jedne stvari na drugu. Misli vriju, dolaze i odlaze, ponavljaju se, skoro udaraju jedna o drugu. Teme su mnogobrojne i vrlo pokretne.

Zbog svega toga, nemoguće je jasno razdijeliti ovaj govor. Stvarno, dovoljno je pogledati podnaslove u raznim komentarima i prijevodima, da uvidimo kako se nalazimo na nesigurnom tlu.

Radi bolje jasnoće, i mi ćemo napraviti nacrt govora, ne predmnijevajući da će biti posve točan, slijedeći neke temeljne ovdje razrađene teme, svaku od njih sa svojim lancem sporednih tema:

• l—3: uvod, najava glavnih tema govora;
• 4—17: Isus ide k Ocu;
• 18—24: Isus se vraća k svojima;
• 25—31: zaključak, Isusov oproštaj.

1) Uvod (rr. 1—3). — On sadrži Isusov poticaj i njegovo obrazloženje ali on u isto vrijeme sadrži najavu dviju tema ovog govora.

Smatramo neophodnim početi čitati ova tri retka polazeći od glavnog uvoda (Iv 13,31-35):

- konkretno od Isusove tvrdnje o njegovom skorom odlasku u 13,33.

(Dječice, još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kao što rekoh Židovima, kažem sada i vama: kamo ja odlazim, vi ne možete doći.)

Bez ove neposredne veze, ovi reci, a osobito r. 2b, stvarno ne bi mogli imati prihvatljivog tumačenja.

• Poticaj r. 1 (»neka se ne uznemiruje vaše srce«) potpuno je opravdan u vezi s ovom tvrdnjom. Isus je rekao apostolima, da će biti s njima samo još kratko vrijeme, da će ga tražiti, ali da ga neće naći, jer kamo ide on, oni ne mogu ići...

Bio je to navještaj tragedije. Već poznajemo reakcije Petrove i ostalih apostola. Bili su duboko uznemireni.

...Sad ih Isus poziva da se ne uznemiruju. Nema razloga za to. Ovo je samo privremena tragedija; ona će za njih imati neočekivano velike učinke.

Oni, budući da su dobri, jednostavni ljudi, uvijek su imali vjeru i pouzdanje u Boga; neka, dakle, imaju tu istu vjeru i pouzdanje u njega, upravo u ovim teškim časovima.

»Vjerovati« u Isusa, na ovom mjestu, znači imati pouzdanje u njega, ali pouzdanje osnovano na vjeri u viši značaj njegove osobe, kao što je on nebrojeno puta ustvrdio i svojim čudesima dokazao za vrijeme svog povijesnog života. Oni iz iskustva znaju, da se mogu pouzdati u njegovu riječ i moć.

Treba zapaziti da Isus stavlja na istu razinu vjeru u Boga i vjeru u njega: istovjetnost s Bogom, koja se na razne načine i stalno ustvrđuje u četvrtom evanđelju.

— R. 2 je vrlo teško istumačiti. Mislimo da mu je smisao slijedeći: kod Boga ima mjesta za sve; zato se apostoli ne moraju uznemirivati radi njegovog odlaska, jer on ide k Bogu, da im pripravi mjesto...

Kako rekosmo, ovdje se daje motivacija r. 1 i u isto vrijeme najavljuje se tema koja je stalno prisutna u ovim govorima: Isusov odlazak.

»Kuća« Božja je »nebo«, kako to puk zamišlja; u stvari jest sam Bog, njegov život.

Kad se kaže da u Božjoj kući ima »mnogo stanova« (boravišta, soba), ne želi se reći »različitih« stanova, prema raznim zaslugama ljudi (kako se mislilo, počevši od najstarije predaje), nego naprosto mnogo: kod Boga ima mjesta za sve.

R. 2b treba čitati upitno: »Inače, zar bih vam to rekao?«, u vezi s onim što je rečeno u 13,33: da odlazi. On im je rekao da ide, ali to je zato da im pripravi mjesto; neka se ne uznemiruju... Cijela rečenica, dakle, može se ovako prevesti: »U kući moga Oca ima mnogo stanova; inače, zar bih vam rekao (da odlazim)?; idem da pripravim mjesto«.

R. 3 najavljuje drugu veliku temu ovih oproštajnih govora, nadodajući još jedan znak nade i utjehe: odlazi, ali će se povratiti... Isusov povratak. Iza kako je pripravio u kući svog Oca mjesto za svoje apostole, opet će se povratiti da ih uzme sa sobom, da budu ondje gdje je on...

Nema sigurnosti među tumačima, na koji povratak Isus misli: povratak u parusiji ), ili u času smrti svakog apostola.

(parusia - novozavjetni eshatološki naziv kojim se označuje ponovni dolazak Isusa Krista u slavi da sudi i dovrši Kraljevstvo Božje; parusija. Ostvarit će se iznenada, a slavljenje večere Gospodnje (kasnije sv. mise) jest priprema i navještaj tog dolaska)

Velika većina modernih tumača razumiju to o parusiji. Ali, onda bi učenici Isusovi bili »sirote« do konca svijeta. Mislimo stoga da se radi o povratku koji je tema ovog govora (rr. 18-24); duhovni povratak Isusov po svom Duhu. On će »uzeti sa sobom« svoje učenike: udružit će ih intimno u svoj vlastiti život. Oni će onda »biti gdje je on«: bit će ponovno ujedinjeni, ali zauvijek i nerazdruživo, tako intimno ujedinjeni, da »ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni moći, ni visina, ni dubina, ni bilo koja druga stvorena stvar, neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je objavljena u Kristu Isusu, Gospodinu našem« (Rim 8,38—39).

2) Isus ide k Ocu (rr. 4-17). — Može se vidjeti ovdje pet sporednih te­ma: Isus je put k Ocu (rr. 4—6); Isus je objava Očeva (rr. 7-11); učenici će nastaviti Isusovo djelo (r. 12); uspješnost molitve učenika (rr. 13—14); obećanje Duha (rr. 15—17).

a) Isus je put k Ocu (rr. 4—6). - Isus kaže apostolima da oni poznaju put koji vodi k mjestu kamo on ide. Taj je put sam on (r.6), tako da ga učenici stvarno poznaju, iako ne misle na to. Ali učenici ne vide tako tu stvar; uistinu ne znaju. Ne samo to, nego ili nisu razumjeli, ili nisu svratili pažnju ni na ono što je on sada rekao. Toma, u ime drugih, kaže mu, da oni ne znaju kamo ide, tako da će još manje znati put koji tamo vodi, premda je on rekao da ide u kuću svog Oca, da im pripravi mjesto.

Isus im onda kaže, da je om put, istina i život.

To je jedna od velikih Isusovih samoobjava u četvrtom evanđelju.

Isus kaže o sebi tri stvari. Glavna je ona o »putu«, kako se vidi iz drugog dijela r. 6 (»nitko ne dolazi k Ocu nego po meni«). Sva tri predikata su s članom: Isus je jedini, isključivi, u sva tri pogleda. Ali zadnja dva su podređena prvom, njegov su razlog: Isus je put, jer je istina i život. On je istina, jer je objava Boga, najviše istine. I zbog toga, posjeduje puninu božanskog života. Prema tome, njegova osoba naznačuje nam način kako doći do Boga, istine i života.

U izvjesnom smislu, Isus je cilj a u isto vrijeme put do njega; cilj sam u sebi, put za nas.

Već je član označivao isključivost. Ali, sad se to još više naglašava: »Nitko ne dolazi k Ocu nego po meni«. Još jednom, izričito im naznačuje cilj puta. I jedini put koji vodi do tog cilja. Bogu se ne može doći osim po Isusu. Prije je moglo biti i drugih puteva, ali sada je samo ovaj. Njegova riječ i cjelokupni primjer njegove osobe obvezatni su (o vrijednosti Isusovog primjera govorili smo prije). Obično se ističe ovdje uski paralelizam s Iv 10,9: »Ja sam vrata: onaj koji ulazi preko mene, bit će spašen«.

b) Isus je objava Očeva (rr. 7—11). — Pada u oči da je sve što Isus ovdje kaže o svojim odnosima s Ocem, to već rekao u drugim zgodama: to su kristološke tvrdnje koje otprije dobro poznajemo.

U r. 6 Isus je govorio o putu do Oca i tako posve jasno naznačio cilj puta (Otac). Tomin nastup (r. 5) pokazuje da apostoli stvarno ne poznaju dobro ni cilj ni put. A ne poznaju Oca, jer, usprkos svojoj ljudskoj blizini s Isusom, oni ga stvarno ne poznaju u dubini, u njegovoj istinskoj vezi s Ocem. Jer (r. 7) da su ga oni bili upoznali u ovoj dimenziji, bili bi upoznali također Oca preko njega. A ipak, oni već sada, na razini povijesne objektivnosti, poznaju Oca i »vidjeli« su ga: objektivno, oni su svjedoci cijelog Isusovog djelovanja, u kom se očitavala prisutnost Božja u njemu, tako da oni, kad su vidjeli njega na djelu, vidjeli su također i Oca

Isus je govorio o nekom viđenju Oca. Apostoli ne razumiju tu vrstu viđenja. Oni bi ga željeli vidjeti fizički, materijalno: neka im Isus tako pokaže Oca i bit će im dosta, neće više ništa tražiti. Filip, koji vodi riječ u ime drugih, ne kaže to iz prezira prema Učitelju, nego izražava ono što njegova vjera onoga časa živo osjeća kao potrebu.

Isus odgovara Filipu s ukorom: toliko je vremena s njima i još ga nisu duboko spoznali, po vjeri? Vidi se da nisu, jer, kako im je prije rekao, tko vidi njega, vidi i Oca. Inače, bio bi bez temelja njihov zahtjev da im pokaže Oca.

Ali, za to je potrebna vjera. Treba vjerovati da je Isus u Ocu i Otac u njemu; da postoji tijesno unutarnje zajedništvo među njima, tako da, kad Isus govori, ne radi to sam za sebe, nego Otac govori u njemu; i uopće, sve što Isus čini, to Otac radi preko njega, upravo stoga jer uvijek boravi u |njemu.

Budući da to nisu učinili dosada, Isus ih sada izričito poziva da vjeruju u to intimno jedinstvo između njega i Oca. I ako im je još uvijek teško vjerovati samo njegovoj riječi, (koja bi po sebi morala biti dostatna), neka se sjete svih čudesa koja su vidjeli, i neka vjeruju zbog njih, jer u njima se očituje moć Božja.

c) Učenici će nastaviti Isusovo djelo (r. 12). — Novi razlog utjehe za apostole: Isusovom smrću ne svršava se sve, nego se naprotiv otvara slavno doba za njih.

U prethodnom retku, Isus je govorio o svojim »djelima« kao razlozima da mu se vjeruje, misleći na svoja čudesa. Ali čudesa su samo jedan vidik njegovog cjelokupnog djela; u tom potpunom smislu Isus upotrebljava sada riječ »djela«. I pretkazuje apostolima da će oni nastaviti njegov posao, da će raditi sve što je on radio, i još više, jer će preći sve one geografske i ljudske ograničenosti, na koje je on bio povijesno vezan. Ali ti uspjesi nisu plod njihove vlastite djelotvornosti, nego ih duguju činjenici da on ide k Ocu, odakle će im poslati svog Duha, koji će biti pokretna snaga misionarskog rada Crkve. U stvari, sam Isus nastavlja svoje djelo, samo što to radi po svojim učenicima. U stvari, sam Isus nadvisit će sam sebe, jer kad jednom bude u slavi svog Oca, neće više biti podložan neizbježivim ograničenjima svog povijesnog života.

(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, Sarajevo 1984. str 317-320)

P.S.

Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)

Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946). 

Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952). 

(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.

 - Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:

     Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,

daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,

te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,

koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe

i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,

svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

(spomeni što tražiš od Boga)

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,

daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.

Amen.

(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)

                                            (Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)

Neka naše svagdanje molitve Gospodinu, budu vođene i željom da što prije SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT I PRIZNAT KAO UZOR ZA CIJELU CRKVU! Čitajmo, razmišljajmo i Molimo!

 Priredio: fra Petar Matanović