Ispiši ovu stranicu
15
Prosinac

Fra Petar Anđelović: ,,MI OSTAJEMO'' ŽENEVA JE ZA BOSANSKE HRVATE KAPITULACIJA (16)

Objavljeno u Feljton

Priredio: fra Petar Matanović

 

Iz razgovora s Brankom Vujnović, Novi List, Rijeka, 28. 9. 1993.

 

  • Nedavno ste prisustvovali skupu podružnice Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak u Bosanskoj Posavini, gdje se, medu ostalim, zahtijeva da hrvatsko izaslanstvo uskrati potpis na Owen-Stoltenbergov plan. Kakav je vaš stav o ponuđenim kartama?

 

  • Prihvaćanje Owcn-Stoltcnbergova plana znači prihvaćanje okvira bez pravog sadržaja u kojem je nejasna pozicija hrvatskog naroda. Ono što nam se nudi premalo je - izvan Hrvatske Republike I Icrccg-Bosnc ostaje previše Hrvata o čijoj daljoj sudbini plan ne govori ništa. Je li im namijenjena seoba u Herceg-Bosnu ili pak ostaju na svojim ognjištima, s time da ne znaju što ih čeka? Čini mi se da ćemo biti prisiljeni napustiti te prostore, a osobito me žalosti to što sami potpisujemo svoju kapitulaciju.

Mi Hrvati iz srednje Bosne i Bosanske Posavine već smo se okupljali kako bismo spriječili hrvatsko izaslanstvo da potpiše zemljovide sve dok nam se ne zajamči bolja sudbina. Čini se, međutim, daje hrvatsko izaslanstvo, vjerojatno pod pritiskom rata, prisiljeno dati svoj potpis. To mije razumljivo, jer i sam bih štošta učinio i potpisao da dođe do mira, ali na drugačiji način.

 

  • Kako?

 

  • Problemi u Bosni ne mogu se riješiti ratom nego samo dogovorom, ali ne nužno na ovaj način, gdje se unaprijed, prije prestanka sukoba, potpisuju planovi kojima ni jedna strana nije zadovoljna. Prihvaćam taj dogovor ako donosi mir, ali s jednim dodatkom - da se o zemljovidu raspravlja naknadno, nakon uspostave mira. Bolje bi bilo postići prekid sukoba, a tek potom prići konstruktivnu dogovoru kojim bi sva tri naroda mogla postići najbolje rješenje.

 

  • Predložene karte nisu potpisane zato što ih je muslimansko izaslanstvo odbilo, pa bosanski Hrvati često kažu da ih je Alija Izetbegović time spasio. Ako se karte ipak potpišu, kakva sudbina očekuje hrvatski narod u Bosni i vašu provinciju?

 

  • U posljednje je vrijeme postalo jasno da Izetbegović želi riješiti sudbinu muslimanskog naroda i da mu je u ovoj situaciji očito manje stalo do drugih dvaju naroda ili do cjelovite Bili. Donekle je povoljno što u Žcncvi nije potpisao sporazum. Čini se da ni sada nije spreman potpisati, no ovaj se put probudilo i hrvatsko izaslanstvo, ne zato što možda želi Bosansku Posavinu ili srednju Bosnu nego zbog Neuma. Ako sve tri strane pod pritiskom potpišu plan kakav jest, bit ću razočaran, jer ono što očekuje Hrvate u srednjoj i sjevernoj Bosni kao i našu franjevačku zajednicu - bit će pogubno. Potpisivanje sporazuma sigurno bi dovelo do iseljavanja Hrvata s prostora koji bi pripali Srbima ili Muslimanima u Herceg-Bosnu, Hrvatsku ili inozemstvo, a riječ je o dvjema trećinama hrvatskoga korpusa u Bili. I ranije smo napuštali te prostore, ali smo se uvijek vraćali i nikad dosad nismo potpisali da pristajemo na preseljenje.

 

  • Vice Vukojević tvrdi daje Hrvatima srednje Bosne preostalo jedino preseljenje u Hrvatsku i Herceg-Bosnu te da su ljudi spremni na te seobe.

 

  • Takve su izjave utemeljene, ali nisu kazani razlozi zbog kojih taj narod želi preseljenje. Ako ljudi moraju godinu dana živjeti u ratnim uvjetima, ne znajući kakva ih sudbina očekuje, naravno da žele otići, pogotovo ako im se uz dobar smještaj obeća i povratak. 1 nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić i ja pokušali smo političare uvjeriti da humano preseljenje nije moguće ako je posrijedi 30 tisuća Hrvata u Sarajevu, 40 tisuća u tuzlanskoj regiji ili 23 tisuće u Zenici. Fizički je nemoguće bez velike opasnosti preseliti toliko ljudi, a osim toga, to bi značilo kapitulaciju. Držali smo da jc moguć život svih triju konstitutivnih naroda u cjelovitoj Bosni, s time da sva tri naroda mogu ostvarivati svoja prava na svakom dijelu Bili. Uz male korekcije, Vance-Owcnov plan bio je bolje rješenje od sadašnjih zemljovida. Nakon posljednjih istupa A. Izctbcgovića jasno je da je na djelu cijepanje Bosne, stvaranje muslimanske države i oduzimanje velikoga dijela teritorija od strane Srba. Žalosno je da su se ideji velikosrpskih agresora pridružila i druga dva naroda. Prihvaćanje podjele BiH donosi tragediju za sva tri naroda, osobito za nas Hrvate - i bosanske i hercegovačke - od čega ćemo se vrlo teško oporaviti.

 

  • Nedavno ste se vratili iz središnje i sjeverne Bosne. Kakvi su vam dojmovi?

 

  • Situacija je vrlo teška, posvuda glad, strah i bolest. Veliko- muslimanski desni ekstremisti žele dovršiti “etničko čišćenje”, nastoje istjerati Hrvate kako bi se uselili u njihove stanove. Pritom ne primjenjuju silu kao velikosrbi, no učinak je isti. Civilne vlasti pokušavaju, koliko mogu, učinili život Hrvatima podnošljivim. Najveći je problem mobiliziranje Hrvata u Armiju BiH tako da se velik broj mladih ljudi krije.

U Tuzli je specifična situacija. Bosansko-herccgovačka je vlada dugo bila u okruženju u Sarajevu i ljudi su shvatili da svoje probleme moraju sami rješavati. Hrvati su ondje u manjini i rame uz rame s Muslimanima bore se protiv zajedničkog neprijatelja. Istina, ima pokušaja sa strane da se izazovu sukobi tako da Hrvati strahuju što će sc desiti sutra. Moram napomenuti da u svim većim mjestima srednje Bosne boravi mnogo prognanih Muslimana iz istočne Bosne koji žele osvojiti životni prostor za sebe, tako da ne mora doći do sukoba između Hrvata i Muslimana nego između onih koji imaju i onih koji nemaju.

U Zenici sam se susreo s glavnim imamom i njegova tri pomoćnika. Razgovor je bio težak, osobito početak, kada su spomenuti Ahmići. Odgovorio sam im da razgovor, počnem li i ja govoriti o onim mjestima gdje su muslimanske postrojbe učinile genocid nad Hrvatima, nema nikakva smisla. Obećali su učiniti sve što mogu da spriječe napade na svećenike te uzeti u zaštitu hrvatski narod. Razgovarali smo i o mogućem oslobađanju tuzlanskog muftije kojeg je HVO uhapsio prije nekoliko mjeseci. Predložio sam da se izvrši razmjena za trojicu franjevačkih svećenika i tri časne sestre koje drži muslimanska vlast u Konjicu. Dobio sam obećanje Jadranka Prlića i Mate Bobana da će to biti obavljeno, no za sada nemam vijesti daje razmjena ostvarena.

Među muslimanskim vjerskim službenicima ima različitih ljudi, simpatičnih poput fojničkog imama koji je nakon zauzimanja Fojnice prvi došao fratrima i ponudio im svoju pomoć, ali, kako sam čuo, i vrlo ratobornih imama koji se uključuju u muslimanske postrojbe. Teško je tako nešto shvatiti i prihvatiti.

 

  • Sto je s franjevačkim samostanima i stoljetnim spomenicima kulture u središnjoj Bosni?

 

  • Za razliku od Srba, koji redovito poruše sve crkve, samostane i župne kuće u osvojenim mjestima, Muslimani to ne čine u osvojenim hrvatskim selima. Doduše, nekad njihove ekstremne snage obeščaste crkvu, nešto polome, ali dosad nije bilo slučajeva rušenja ili paljenja crkvenih objekata. U odnosu prema crkvenim službenicima Muslimani pokazuju veliku zrelost, jer znaju da bi im svaka takva greška donijela negativne bodove pred svjetskom javnošću. U tome su Hrvati, nažalost, bliži Srbima nego Muslimanima. Bilo je nekoliko incidenata, u župi Brajkovići, samostanu Guča Gora te u Fojnici, gdje su svećenici jedno vrijeme živjeli u internaciji, nisu mogli izlaziti iz samostana niti im je tko mogao dolaziti. No, osim straha, svećenicima nije naneseno nikakvo zlo.

 

  • Sto je dovelo do sukoba Hrvata i Muslimana?

 

  • Na početku rata Katolička crkva u BiH prehranila je mnoge Muslimane, svećenici su jednako dijelili hranu jednome i drugome narodu. Jedino razumljivo objašnjenje sukoba jest da ga je izazvao KOS, koji je još u službi velikosrba. Srbija je ispravno ocijenila da će je pogađati sankcije sve dok se Srbe doživljava kao agresore, pa je KOS nastojao uvući u rat i druga dva naroda kako bi se Europa uvjerila da je riječ o građanskom ratu u kojem ratuju svi protiv svih. Jedna je od posljedica njihova djelovanja osnivanje “hrvatskih” logora, poput onih na drugim dvjema stranama, i zlostavljanje zatočenika u njima. Ne čini to hrvatski narod, obični dobri borci, nego neki njihovi vođe zaluđeni nacionalnim idejama.

 

  • Neposredno prije proglašenja HRHB posjetili ste Matu Bobana. O čemu ste razgovarali?

 

  • Upozorio sam ga na stani istinu - ono što se događa Muslimanima u Herceg-Bosni, događat će se Hrvatima u onim dijelovima koje drže Muslimani ili Srbi. Treba stalno imati na umu pomiješanost, povijesnu uvjetovanost svih triju naroda, i biti pravičan prema povijesnoj, zemljopisnoj, kulturnoj i vjerskoj situaciji u Bosni. Jednostavna rješenja znaju biti pogubna.

Boban je postao iskusniji političar. Obećao mi je, kao što to čini i u javnim nastupima, kako će poduzeti sve da se nađe najbolje rješenje za sva tri naroda, a posebice za hrvatski. Oštro sam ga upozorio zbog postojanja logora i sprečavanja prolaza humanitarnim konvojima, a donekle sam se dotakao i načina informiranja svjetske javnosti o događajima u BiH. Rekao sam mu da laž eventualno pomaže u dnevnoj politici, ali je na kraju najpogubnija za onog tko laže. Stekao sam dojam da su političari Herccg-Bosne, u suradnji s političarima iz Hrvatske, počeli rješavati te probleme.

 

  • Mate Boban nudio je nadbiskupu vrhbosanskom Puljiću da prijeđe u Mostar? Je li i vama što slično predloženo?

 

  • Sumnjam da postoji političar koji bi se usudio tako nešto meni ponuditi. Nama je prezime bosansko, mi smo bosanski fratri. U Bosnu smo došli prije sedam stoljeća, u njoj smo opstali i opstat ćemo i ubuduće. Uvjeren sam da će i u slučaju podjele i osnivanja republika u okviru Unije u Bosni ostati velik broj Hrvata. Možda ne u onom opsegu kao dosad, ali mjesta i posla za nas franjevce će biti. Koliko i gdje, to sada ovisi o politici.

 

  • Kalcvi su odnosi bosanske i hercegovačke franjevačke provincije?

 

  • Većina hercegovačkih fratara školovana je na našoj Teologiji u Sarajevu, tako da se svi međusobno poznajemo. Znamo tko kako razmišlja i donekle je istinit stereotip da su Hercegovci tvrđi, eksplozivniji, da nose nešto od ljutoga hercegovačkoga kamena. Sigurno je da je poneki fratar rodbinski povezan s pripadnicima HVO-a ili tamošnjim političarima, vjerujem da neki drugačije razmišljaju od nas bosanskih fratara, ali službeno, velika je većina na istoj evanđeoskoj, fratarskoj liniji - da poput svetog Franje dogovorom, a ne mačem, rješavamo ove sukobe.

 

  • Ponuđene karte o podjeli BiH ne idu u prilog bosanskim Hrvatima. Takvoj podjeli usprotivila se hrvatska oporba, ali i dio HDZ-a. Kome bi odgovarala podjela BiH?

 

  • Vjerujem da i među Muslimanima ima ljudi koji su sanjali velike snove o muslimanskoj Bosni, a slično je i s Hrvatima koji su željeli imati svoj dio Bosne. Nažalost, to nije dobro za većinu stanovništva BiH, a pogotovo nije dobra metoda ostvarivanja tih snova. Ako ih se već moralo ostvariti, trebalo je to napraviti dogovorom, a ne žrtvovati tisuće ljudi. Prevelika je to žrtva za ostvarenje ovako nesigurnih snova.
Pročitano 626 puta Poslijednja izmjena dana Utorak, 15 Prosinac 2020 10:24
Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)

Srodni sadržaj (po oznakama)