• Najprije da odgovorim potvrdno: to je stav naše zajednice od početka. U našim pogledima i u našem ponašanju nije bilo odstupanja. Mislim kako mogu reći daje to stav i cijele Crkve u Bosni i Hercegovini, barem kako ga je izricao sarajevski metropolit Vinko Puljić, s kojim sam čitavo vrijeme bio u kontaktu, savjetujući se u donošenju i izricanju političkih prosudbi.

Pitate je li se on razlikovao od tekuće politike u BiH? U svojoj postojanosti, sigurno da, a i u nastojanju da ga obranimo. U BiH nije zapravo postojala jedna politika, a ako je i postojala, onda je zbilja bila tekuća, neuhvatljiva, promjenjiva. Ispada, a mnogi mi to i potvrđuju, da smo mi jedini bili uvjereni, kako srno i napisali u svojoj Izjavi, da je zalog trajna mira u BiH cjelovitost te države u njezinim međunarodno priznatim granicama, s unutarnjim uređenjem na načelu jednakoga prava triju njezinih konstitutivnih naroda.

• Postoji mišljenje da se Srpska pravoslavna crkva od početka savršeno uklopila u velikosrpsku osvajačku politiku u BiH. Zar o tome ne svjedoči i šutnja SPC tijekom agresije, a i sada?

• Teško mi je govoriti o SPC, jer već duže vremena nemam uvid što se to u njoj događa. Gotovo je nemoguće susresti nekoga od odgovornih iz te Crkve, a nisam u mogućnosti pratiti srpski tisak. Načuo sam da su se neki pravoslavni svećenici angažirali u ratu, no nemam dokaza, pa nikoga ne mogu osuđivati. Iz povijesti znam da u pravoslavnom svijetu postoji uska veza između trona (državne vlasti) i oltara (crkve), iz čega onda nastaje zajedništvo, barem prešutno, i u činima kao što je rat. Možda je tako bilo i ovaj put. No, to ćemo moći kazati tek nakon studijskog proučavanja. Prerano je za donošenje takvih sudova.

Kontakti s drugim vjerskim zajednicama i postoje i ne postoje. Ne znam kada je pravo vrijeme za njih. Volio bih da ih jc više i da su iskreniji.

      -1 nakon sporazuma hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog naroda i dalje je akt ualno pi tanje gdje je bilo izvorište sukoba i mogu li se očuvati mir i savezništvo dvaju napadnutih naroda?

• Pravo pitanje! Ne pronađu li se i ne uklone li se izvorišta sukoba, uzaludni su svi ovi napori. Mir neće biti moguće očuvati, a ni savezništvo dvaju naroda. Čije je da otkrije i imenuje izvorište sukoba? Meni je teško upuštati se u te pothvate, ali sam u zboru onih koji to traže i očekuju. Dajem veliku važnost inzistiranjima, makar ona bila stidljiva i u obliku pisama čitatelja u novinama, da sc pronađu i pozovu na odgovornost krivci za tolike žrtve. Tako jedan čitatelj u Vjesniku piše: “Znamo daje glavni krivac velikosrpski okupator. Ali nije sam kriv’’, i dalje: “Kome i čemu je služilo Karađorđevo, Tikveš, Graz..?” pa zaključuje: “Red bi bio.da jedan i drugi narod (muslimanski i hrvatski), jedne i druge religije, osnuju zajedničko tijelo koje bi nepristrano ispitalo odgovornost onih koji su prouzročili tisuće ubijenih, ranjenih, prognanih, te bezbroj spaljenih domova (...) Nemojmo to tajiti kako bismo u korijenu iščupali uzroke užasnoga sukoba desetomjesečnog ubijanja...”

Ovome bi trebalo samo nadodati da vukovi uzalud navlače ovčje kože. Svijet će ih prepoznati!

• Je li sporazum hrvatskoga i bošnjačko-muslimanskoga naroda i rezultat odustanka od prvobitnih politika?

• Čovjek se često nađe u nedoumici kako prosuđivati politiku, nečiju politiku. Mnogi političari nisu iskreni. Mnogi sc drže načela da cilj opravdava sredstva. Ja sam zadovoljan što se u Bili događa ovo što se događa, mislim na prestanak ubijanja i sukoba, i nije najhitnije tko će sebi pripisati zasluge. Uostalom, naš narod nije ni gluh ni slijep. Vidi i čuje više nego što političari misle i siguran sam da će znati prosuditi.
• Kako (o)smisliti BiH ne prihvate li Srbi federaciju Hrvata i Muslimana i što će učiniti Crkva u dokazivanju ratnih zločina, jer mnoge su crkve porušene, a vjerski službenici ubijeni?
• Mislim da bosanski Srbi nemaju drugog izbora osim prihvatiti federaciju s drugim dvama narodima. I među njima se nešto događa. Uskoro pripremaju sabor, i to oni Srbi koji su na području na kojem i sada žive Hrvati i Muslimani.

Crkva će sigurno pomagati da se nađu zločinci, ne zbog osvete i kažnjavanja nego iz uvjerenja da netko treba štetu namiriti i svoje grijehe okajati.

• Koja je uloga Crkve i vaše zajednice u očuvanju sadašnjeg mira i obnovi svoga naroda i krajeva u kojima je obitavao?

• Bio sam siguran da sama priča, da seljakanja političara s jedne konferencije na drugu, neće donijeti mir. Zauzimao sam se za konkretne korake kao što su obustava vatre, makar u jednom selu, na jednoj bojišnici, puštanje zatočenika i slobodni prolasci konvoja s hranom. S mnogim dobrim i hrabrim ljudima sve sam stavio na to, posebice na konvoje, i siguran sam da je i to dobrano pridonijelo ovome dogovoru i konačnom prestanku ubijanja.

Sretan sam što su fratri ostali u mnogim mjestima. Oni će biti oni oko kojih će se svijet okupiti kao što se pčele okupljaju oko matice. Slučaj je to posebno u srednjoj Bosni.

• Koliko su aktualni politički vode u BiH spremni i sposobni očuvati mir i pridonijeti pravednu rješenju?

• Sve političke vođe u Bosni i Hercegovini ne možemo češljati istim češljem. Ima ih spremnih i sposobnih, ali i manje sposobnih. Jedno je sigurno, a to je daje velika većina političara uvidjela kako su mir i prestanak sukoba jedini način njihova i preživljavanja njihova naroda. Bit će još borbe, nadam sc one političke, oko pravednog rješenja zbilja kompleksne situacije u Bosni i Hercegovini.

• Sto je Crkva do sada učinila, na širem planu, u predočivanju istine o stradanju katoličkog puka, poglavito u Bosanskoj Posavini ?

• Neću biti neskroman kažem li daje učinila sve stoje mogla, sigurno mnogo više od drugih kojima je to bila zadaća.

Spomenut ću našeg nadbiskupa, pa i svoju malenkost. Ne znam gdje se nismo pojavljivali, komu nismo pisali u želji da predočimo stradanja katoličkog puka; ja sam se - kao sin Bosanske Posavine - na poseban način zauzimao za nju. Nikad nisam odustao, niti ću odustati, od uvjerenja da je Posavina hrvatska i da se Hrvati trebaju i moraju vratiti na svoja ognjišta. A Bosansku Posavinu vidim u cjelovitoj Bosni i Hercegovini kao hrvatski kanton sa svim onim obilježjima kakva su predviđena u novom ustavu.

• U povodu predstojećih uskrsnih blagdana, što biste poručili Posavljacima, odnosno čitateljima Posavskoga glasnika?

• Uskrs je svetkovina pobjede života nad smrću, svjetla nad tamom, mira nad ratom. Upravo nam toga treba: života, svjetla i mira. Predugo već traje ova naša patnja, a Krist, koji zna stoje patnja, što je umiranje, sigurno će čuti naše vapaje i izbaviti nas.

Čitateljima ne mogu poželjeti ništa ljepše od onog što je izraženo u franjevačkom pozdravu: MIR I DOBRO!