Ovoga časa, stanje u hramu je slijedeće: poslije parabole o vinogradarima, bilo se povuklo izaslanstvo Velikog vijeća (Mk 12,12); oni su poslali nekoliko rabinskih učenika i nekoliko herodovaca da stave Isusa u poteškoću s pitanjem poreza, ali i ovi se povukoše poslije neuspjeha (Mt 22,22); međutim, cijelo je vrijeme ostalo na tom mjestu nekoliko pismoznanaca (usp. Lk 20,39), sigurno od onih koji su pripadali Velikom vijeću, da pripaze na razvoj događaja; oni će ući u raspravu kasnije, ali zasada šute i promatraju da vide kako će se svršiti sukob između Isusa i jedne skupine saduceja, koji također dolaze kao napadači.

Za saduceje^[1] kaže se ovdje da niječu uskrsnuće mrtvih. Ovaj je podatak potreban radi konteksta, ali to nije jedina razlika između njih i farizeja, ili službene vjere (usp. Dj 23,8). Ova je prihvaćala uskrsnuće mrtvih na izričit način, počevši od makabejskih vremena (usp. Dan 12,2; 2 Mak 7,9.11.14.29).

Neprijateljstvo saduceja različito je od farizejskog. Oni ne dolaze ovamo kao urotnici protiv Isusovog života, nego samo žele, s pitanjem na koje je nemoguće odgovoriti, ismijati i njega i vjeru u uskrsnuće, koju on dijeli skupa s ovdje prisutnim pismoznancima ...

Da formuliraju svoj upit, polaze od dvije poznate točke: s jedne strane, od ustanove levirata, ili braka s djeverom, u određenim prilikama (usp. Pnz 25,5—10); a s druge strane, od grubog pojma što ga židovstvo ima o drugom životu, koji ono sebi predstavlja kao nastavak ovoga, ali u poboljšanom obliku, čak i s pojačanom spolnom djelatnošću i moću.

Zamišljeni »slučaj« leviratskog braka, iako teoretski moguć, očito ne računa sa stvarnošću, nego želi stvoriti besmislen položaj, koji ne može imati rješenja: neka žena udaje se uzastopce za sedmoricu braće jer svi umiru jedan za drugim; kad i ona umre, čija će biti na uskrsnuću? Nijedan učitelj ne može odgovoriti na to pitanje. Ali, Isusov odgovor ne dolazi iz pravca iz kojega ga oni očekuju.

On im najprije predbacuje da se varaju i da njihova zabluda ima dva izvora. Prvi izvor, jest njihovo nepoznavanje Pisama, koja govore o toj stvari; ovog časa navest će im jedan tekst. Drugi izvor, jest njihovo nepoznavanje Božje moći: misle da je drugi život isti kao i ovaj, da ljudi i tamo sklapaju brakove kao i ovdje, jer ne vjeruju da Bog može stvoriti i drukčiji život...Sada ispravlja njihove zablude, ali obrnutim redam.

— Što se tiče drugog života, kod Mt i Mk im samo kaže, da tamo neće biti ženidbe ni udaje, jer ljudi će tu biti preobraženi i bit će slični anđelima Božjim na nebu; imat će tijelo, ali produhovljeno (»angelizirano«), tako da neće više biti tjelesnih funkcija kao u ovom životu, nego će sav njihov interes biti usredotočen na slavljenje Boga, kao što rade anđeli na nebu.

Izlaganje kad Lk je opširnije i obrazloženje. On pravi razliku između sadašnjeg eona (vijeka, svijeta) i budućeg, između ljudi sadašnjeg eona i ljudi koji su dostojni da imadnu udjela u budućem eonu i u uskrsnuću (uzima se u obzir samo uskrsnuće pravednika, ali se tim ne niječe uskrsnuće osuđenih); uskrsli pravednici niti se žene niti se udaju. Razlog je u tome što »više ne mogu umrijeti«, što su postali besmrtni i kao takvi ne trebaju novog potomstva. Tako su postali slični anđelima, i »sinovi su Božji, jer su sinovi uskrsnuća«, to jest sinovi su Božji, jer su uskrsli; njima uskrsnuće znači božanski život, učestvovanje u samom Božjem životu.

— Što se tiče Pisana, Isus im navodi »mjesto o grmu« (Izl 3,6), gdje Jahve izjavljuje da je Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Toga časa, ovi patrijarsi bili su mrtvi već puno vjekova, a ipak Jahve još uvijek »jeste njihov Bog. To znači da su oni za njega živi, premda su za nas umrli: on nije Bog mrtvih, nego onih koji žive... Izravno, Isus tvrdi da patrijarsi i dalje žive, ali neizravno izražava nauk o uskrsnuću, jer Semit ne može zamisliti život u Bogu bez perspektive uskrsnuća tijela: puni je život jedino život potpunog čovjeka.

Kako smo vidjeli, ovdje su cijelo vrijeme ostali neki pismoznanci. Oni sada hvale Isusa da je dobro govorio (Lk r. 39), dovoljno jakim glasom da ih saduceji mogu čuti: vesele se, ne zbog Isusove pobjede, nego zbog poraza saduceja, njihovih doktrinarnih neprijatelja. Ali, ne mogu zaboraviti da su i oni bili poraženi u dva prethodna slučaja; stoga se nisu usudili da ga upitaju išta drugo (Lk r. 40). Stvarno, u jedinom sukobu kojeg Lk još donosi u ovom kontekstu, inicijativu ima Isus.

Fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova, Sarajevo, 1984. sv. II, str 328-329.

________________________________________________

^[1]  O saducejima usp. J. Jaremias, Jerusalem zur Zeit Jesu, 245—248, 278—280; Jesusy la polltica, 160—163; i jednu bilješku J. — C. Ingelaere u Le Monde de la Bible 21 (1981) 49. Ta se sljedba držala pisane predaje, osobito Petoknjižja. Tvrdila je da u njoj nema nauka o uskrsnuću tijela (usp. 2 Mak 7,9+). Farizeji su im se u tome suprotstavljali (usp. Dj 4,1+; 23,8+). Kad Bog pojedinca ili narod štiti do te mjere da postane „njegov Bog“, to ne može biti u tako nesavršenu i prolaznu stupnju da bi takav pojedinac ili narod mogao biti potpuno uništen. Božanska ljubav nužno uključuje vječnost.