Uskrsnuh i sad sam s tobom,

Na mene si ruku svoju stavio.

Čudesna je briga tvoja za me, aleluja.

 

Ili: Lk 24, 34; usp. Otk 1,6

 

Doista uskrsnu Gospodin.

Njemu slava i vlast u vjeke vjekova.

 

ZBORNA MOLITVA

 

Bože, ti si danas po svojem Jedinorođencu pobijedio smrt i nama otvorio pristup vječnome životu. Zato slavimo blagdan njegova uskrsnuća: obnovi nas, molimo, svojim Duhom, i daj da i mi uskrsnemo u svjetlo života. Po Gospodinu…

 

1. ČITANJE. Dj 10, 34a. 37-43

 

Trebalo je da Isus ustane od mrtvih.

 

Čitanje Djela apostolskih

 

U one dane: Prozbori Petar i reče: »Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih! Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.« Riječ Gospodnja.

 

PRIPJEVNI PSALAM: 118 ,1-2. 16-17. 22-23

 

Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu.

 

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
Neka rekne dom Izraelov:
»Vječna je ljubav njegova!«

Gospodnja se uzdignu desnica,
Gospodnja se proslavi desnica!
Ne, umrijeti neću, nego živjeti
i kazivati djela Gospodnja.

Kamen koji odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni
Gospodnje je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!

 

 

2. ČITANJE: Kol 3, 1-4 ili 1Kor 5, 6b-8

 

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima

 

Braćo: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.
Riječ Gospodnja.

 

EVANĐELJE: Iv 20, 1-9

 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

 

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.
Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

Riječ Gospodnja.

 

                                   Slika 2 USKRSNO JUTRO - ŽENE NA GROBU ISUSOVU

 

1) USKRSNA ZORA: ŽENE NA GROBU[1]

(NEDJELJA, 9. TRAVNJA G. 30)

Mt 28,1—10; Mk 16,1—8; Lk 24,1—12; Iv 20,1—18

 

Sva četiri evanđelista govore o događajima u nedjelju u zoru, ali ih je dosta teško čitati, jer se ne slažu u pojedinostima, premda se svi slažu u nekim temeljnim stvarima.

Prije je glavna briga tumača bila dovesti u sklad podatke koji se toliko razilaze; izlazio je to vrlo izvještačen posao.

Danas se priznaje da je ta harmonizacija nemoguća. I beskorisna.

Očito je da svaki evanđelist slijedi drugu predaju, u skladu s posebnim ciljem svakoga od njih (nemoguće je na primjer ne vidjeti polemički značaj Mt).

Svaki od ovih izvora obavijesti ima svoju povijesnu vrijednost s obzirom na glavne događaje. Stroga kronologija i druge sporedne pojedinosti ne ulaze nužno u način gledanja stare historiografije. Poznato je da se stari historiografi (i to ne samo biblijski) ne brinu toliko za »točnost« okolnosti, tako da je danas besmisleno tražiti od naših evanđelista onu krajnju pomnost u najmanjim pojedinostima, koju mi danas strastveno ljubimo, a za koju oni nisu imali previše osjećaja.

Dobro je da se sve ove predaje međusobno dopunjavaju, tako da, kad skupimo sve ove obavijesti, možemo imati prilično potpunu sliku onog znamenitog jutra, jedinstvenog u povijesti, koje je obilježilo novi smjer čovjekovom životu.

Sinoptičke predaje, unatoč razlikama, čine zasebnu cjelinu nasuprot Iv; radi toga i radi veće jasnoće, ispitat ćemo ih pojedinačno.

Na pozornici se javlja nekoliko žena, dosta unutarnjeg i vanjskog pokreta, snažnih i suprotnih doživljaja...

 

A) SINOPTIČKA PREDAJA

 

1) Protagonisti su, prema Mk, Marija Magdalena, Marija, majka Jakovljeva, i Saloma. Mt govori samo o Mariji Magdaleni i o »drugoj Mariji«, koje je prije bio spomenuo. Lk ne spominje nijednu po imenu: radi se o istoj skupini žena, koje su u ranijem prizoru izdaleka promatrale grob.

2) Vrijeme: Mt kaže, da su žene došle na grob »u svanuće« nedjelje. Kad bi ova vijest Mt bila jedina, mogla bi promijeniti cijelu panoramu. Izraz »po suboti, u svanuće prvog dana sedmice« mogao bi se razumjeti o našoj suboti navečer, kad se prema židovskom računanju, svršila subota i počela nedjelja. Prema tome, imali bi jedan pohod žena grobu još u subotu navečer. Tako bi se i tumačilo da Mt ne govori o balzamiranju (kao Mk i Lk): bavi se drugim predmetom, samo pobožnim i ljubaznim pohodom grobu pokojnika, s mišlju da se sutradan ujutro povrate i balzamiraju ga... Međutim, opći kontekst čini se da nas primorava vidjeti u ovom pohodu onaj isti o kojem govore ostala dvojica sinoptika a koji se vrši u nedjelju ujutro. Lk kaže »vrlo rano izjutra«. Slaže se i Mk: »rano u zoru«; samo što on još dodaje: »kad je već bilo izašlo sunce«. Ova dva izraza izgleda da si proturječe pa da se nekako dovedu u sklad, obično su tumačili ovaj tekst u tom smislu da su žene izašle da idu na grob rano u zoru, ali da su stigle tamo kad je sunce već bilo izašlo... Previše lako usklađenje. Sigurno je da žene idu na grob rano u zoru (slaže se Ivanova predaja: »još je bila tama«). Markov izraz ne smije se uzeti suviše doslovno; to je nevažna pojedinost, osobito u kraju gdje je jutarnji sumrak (razmak između tame i sunčanog svjetla) vrlo kratak.

3) Cilj: prema Mt, idu naprosto »da vide grob«. Pohod grobu, kao što je bio običaj. Ne govori se o balzamiranju.

Naprotiv, prema Mk i Lk, žene namjeravaju balzamirati Isusovo tijelo; to jest svršiti po svom ukusu ono što se na brzu ruku učinilo u petak. Već imaju sve stvari koje su za to potrebne.

Prema Mk, mirodije su kupljene »kad je prošla subota«.[2] Obično se shvaća taj izraz kao nedjelja ujutro, što samo uzaludno zamršava situaciju onog jutra. Po židovskom računu, subota se svršava zalaskom sunca. Čim se svršio subotnji odmor, žene su izašle da kupe mirodije; sigurno im se učinile nedostatnim one koje su kupile u petak popodne.

Lk govori jedino o ovim mirodijama, kupljenim u petak prije zalaska sunca.

4) Upravo jer idu balzamirati leš, žene su na putu zabrinute za jednu pojedinost (Mk): kamen koji je zatvarao predsoblje groba. Tko će im ga odvaliti? Osjetljive i za najmanju sitnicu, one su za vrijeme pokopa zapazile da je kamen bio »vrlo velik«. Očekivale su možda da netko slučajno naiđe i da im pomogne....

Nisu bile psihološki pripravne naći otvoren grob a još manje prazan. Ni izdaleka, ni u snu im ne bi došla misao na uskrsnuće. One su se kretale potpuno po stvarnosti smrti. Nije ženska zagrijana mašta stvorila uskrsnuće, nego su neke stvarne činjenice njih primorale da ga priznaju protiv svakog očekivanja.

• Kad su došle do groba, žene se susretoše s iznenađenjem: kamen je bio odmaknut na stranu (Mk i Lk). Od Mt znamo da je to učinio anđeo, koji je odmaknuo kamen i sjeo na njega. Anđeli u Bibliji imaju vrlo važnu ulogu: naviještaju božanske novosti.
• Slijedi sada najvažniji dio događaja, s uobičajenim razlikama u pojedinostima.

Prema Mt i Mk, anđeo je sjedio na kamenu, izvan groba. Prema Mk i Lk, bio je (bili su) unutra. Mk još dodaje naoko nevažan detalj, ali koji pokazuje realističko zapažanje najmanjih stvari, da se anđeo nalazio na desnoj strani.  

Prema jednodušnom opisu evanđelista, žene kad su vidjele anđela reagiraju strahom. Mt to ne kaže izričito, ali se to vidi iz anđelovih riječi: »Ne bojte se!« Mk izričito kaže da su se »zaprepastile«: mješavina vjerskog straha i zbunjenosti. Lk kaže da su bile prestrašene i da su oborile pogled na zemlju: toliko su se bojale, da se nisu usudile dalje gledati u onu dvojicu anđela.

Još jednom: sve je ovdje izvanredno i neočekivano: nema prethodne uvjetovanosti, nema psiholoških preduvjeta za lakovjernost.

7) Velika vijest u biti je jednaka kod trojice sinoptika: onaj Isus (Nazarećanin: Mk), kojega vi tražite (Mt i Mk), onaj isti koji je bio razapet u petak (Mt i Mk) i pokopan na ovom mjestu, nije više ovdje. Uskrsnuo je (Mt i Mk). Ponovno živi. Zar se može tražiti živoga među mrtvima? (Lk).

Ove su riječi potresno jednostavne. I one izražavaju ono što kažu ili ne kažu ništa. Postoji neosporna istovjetnost između razapete i uskrsle osobe. Razlika između »povijesnog Krista« i »Krista vjere« jest izmišljotina i magična formula naše nevjere, koja tvrdoglavo neće da čita tekstove. Ovdje nije važno što o toj stvari možemo misliti ja ili ti ili Bultmann, nego ono što su vidjele i iskusile same žene: bile su došle da balzamiraju leš, a sada izlazi da onaj leš nije na mjestu gdje su ga prekjučer sahranili, nego da je izašao odanle ponovo živ... Ili bismo naprosto morali priznati da riječi kojima se ljudi služe nemaju stvarnog značenja, nego da stoje tu kao kabalistička šala.

8) Anđeo poziva žene da vide mjesto gdje je u petak bilo stavljeno Isusovo tijelo (Mt i Mk). Neka osobno ustanove da je mjesto prazno, da tu nema nikog i ništa.

Ova dva evanđelista ne kažu da su žene provjerile stvar. Ali su to učinile. Znamo to od Lk.

Ovaj evanđelist nema anđelovog poziva, jer prema predaji koju on slijedi, žene su još prije razgovora s anđelom ušle u grob i nisu našle Isusovo tijelo...

Prazan grob. Osnovna objektivna činjenica, koja govori o stvarnosti uskrsnuća.

Nitko nije vidio kako je Isus uskrsnuo. Ako se kome sviđa, može reći da čin sam u sebi nije povijestan, jer ga nitko nije povijesno doživio. Ali, prazan grob je zaista povijesna činjenica, jer su je stvarno doživjela neka stvarna ljudska bića od krvi i mesa. I ta činjenica, za ova konkretna ljudska bića, znači neposrednu očevidnost uskrsnuća. Nijekati taj odnos značilo bi još jednom govoriti nekim nestvarnim jezikom.

Lk nam govori i o duševnom stanju žena kad su vidjele da je grob prazan: bile su »zaprepaštene«.

Njihove misli i očekivanja nisu izvor činjenica, nego kruta stvarnost činjenica zbunjuje sve njihove pojmove. Uskrsnuće ne nastaje iz »vjere«, nego kasnije postaje temelj vjere.

9) Žene sada dobivaju od anđela zadaću u skladu s ovim časom. Moraju odmah vidjeti apostole i obavijestiti ih o ovim dvjema stvarima: da je Isus uskrsnuo (Mt) i da će ići pred njima u Galileju (Mt i Mk), kao što im je prije bio rekao (Mk; usp. 14,28).

Lk ne spominje te zadaće; njegovi anđeli samo podsjećaju žene na prijašnja Isusova pretkazanja o svom uskrsnuću (usp. Lk 9,22; 18,33), kojih se i one sada sjećaju. Međutim, kaže zatim da su žene otišle da jave apostolima te stvari.

10) Još jednom se govori o unutarnjim reakcijama žena; ovaj put s obzirom na sve doživljaje ovog jutra.

Prema Mt, osjećaju »strah« i »veliku radost«. Strah, jer su vidjele jedno nebesko biće i jer su ustanovile da se dogodilo nešto posve vrhunaravno. Ali, u isto vrijeme, beskrajnu radost, jer znaju da je Učitelj ponovno živ. I u njima se opet rađa život.

Mk me govori o veselju. Žene pritište užasan strah, »užas i ekstaza«, ludi strah, otuđujući strah, koji dovodi nekoga izvan sebe. Toliki strah, da su pobjegle od groba...

11) Zabilježene su također vanjske reakcije... Prema Mt, žene na krilima ogromnog veselja trče da donesu apostolima veliku vijest. Lk kaže isto to: žene se vraćaju od groba i javljaju sve te stvari Jedanaestorici »i svima ostalima«, to jest drugim učenicima i simpatizerima, koji su skupa s apostolima i puni straha čekali negdje da prođe oluja. Evanđelist spominje poimence tri žene: Mariju Magdalenu, Ivanu, i Mariju, majku Jakovljevu; ali dodaje: »i druge koje su ih pratile« (usp. Lk 23,55).

Prema Mk, naprotiv, žene zbog velikog straha pobjegoše od groba i »ne rekoše nikome ništa«. Ovaj se izraz odnosi na ovaj prvi osjećaj straha, ali to ne znači da kasnije, kad su se oporavile od straha, nisu ispričale ono što se dogodilo... Osim toga, ovdje se treba sjetiti, da je izvorni završetak Markova evanđelja očito prekinut i bez logičnog svršetka (očekivalo bi se da bude govora o nekim prije najavljenim stvarima; usp. 14,2.8; 16,7). Današnji svršetak (rr. 9—20), koji nije izvoran, ali jest kanonski, sastavljen je od kasnijih dodataka, koji upravo imaju za cilj popuniti djelomično one praznine. Kako se izgubio izvornik, gdje je sigurno bilo govora o ženama, koje nose ovu vijest apostolima, to je vjerojatno nerješiv problem.

12) Lk nas izvještava također o tome kako reagiraju apostoli na poruku žena: oni otvoreno ne vjeruju. Ne povjeravaše im, jer sve što su govorile njima je izgledalo »delirij«, bulažnjenje. Nestvarnosti. Ženska mašta. Ženske gluposti! To je nevjera koja potvrđuje našu vjeru. Apostoli prolaze kroz duševna stanja koja su protivna ideji uskrsnuća. Ne očekuju ga. Uskrsnuće, dakle, ne može biti plod neke vjere koja ne postoji. Kod autora se ne zapaža nikakav apologetski cilj. On samo pripovijeda događaj, krajnje autentično. I krajnje siromašno izražajem: jedna jedina riječ (»epistun«: ne povjerovaše).

»Ne povjerovaše«: prva reakcija na ovu posve neobičnu vijest. Vjera Crkve nije bila laka. Iz pripovijesti o ukazanjima znamo da je ušla boreći se s otporom, kao pod udarcima toljage... Kako smo daleko od »Krista vjere«!

13) Neki stari rukopisi Lukinog evanđelja nemaju Lk 24,12, gdje se nalazi jedna vijest o Petru: on, unatoč nevjeri, pobuđen tako čudnovatom viješću, trči na grob, naginje se, vidi jedino plahte i vraća se začuđen onim što se dogodilo…

Ova pripovijest izgleda uistinu sažetak Ivanove predaje (Iv 20,3—10), samo vrlo kratak (Petar je sam, itd.). Stoga je mnogi ne prihvaćaju kao izvorni dio ovog evanđelja i smatraju je kasnijim apokrifom, sastavljenim na temelju podataka četvrtog evanđelja. U nekim izdanjima N. Z. naprosto je nema (Nestle je stavlja u kritički aparat).

Drugi je naprotiv prihvaćaju kao Lukinu, upravo zato što se toliko razlikuje od Ivanove pripovijesti i jer se očito pretpostavlja u drugim tekstovima ovog istog evanđelja (usp. Lk 24,24.34). Možda oba evanđelista, u ovoj pojedinosti, zavise od istog sloja predaje.

To je pitanje tekstualne i književne kritike. Bilo kako bilo, ovaj podatak ne dodaje ništa novog onomu što već znamo iz evanđeoske povijesti (Ivan).

Zanimljivo je u svakom slučaju da ovaj Petrov pohod grobu ne pobuđuje u njemu vjeru, nego mu naprotiv predstavlja novi misterij i novu zabunu.

14) Konačno, Mt (jedini od sinaptika) pripovijeda vrlo važnu stvar: prvo ukazanje Uskrslog. Ukazuje se ženama dok se vraćaju od groba, pune straha i radosti, da apostolima donesu vijest o uskrsnuću. Isus im izlazi ususret i pozdravlja ih riječju koja je poziv na radost (»radujte se!«), nikada tako prikladnom kao ovoga časa; ili im je možda, u izvornom obliku, zaželio mir, običajnim židovskim pozdravom. Ukazuje im se i pozdravlja ih iz izvjesne udaljenosti. One mu se onda približuju, jasno ga prepoznaju, bacaju se ničice pred njega i grle mu noge u znak najvećeg poštovanja i osjećaja. Teško je zamisliti svu buru uzbuđenja koja su ih potresala onog časa. I malo straha također, jer su se nalazile pred tako izvanrednim događajem kakvog nikada nije moglo ni sanjati neko ljudsko biće. Isus to zapaža u njihovim pogledima i ljubazno ih opominje, da nemaju razloga za bojazan. I ponavlja im isti zadatak koji im je prije bio dao anđeo: predati apostolima nalog da idu u Galileju.

Ova je pripovijest očito paralelna s Iv 20,11—18, jedino što je ova posljednja opširnija i što polazi od svoje vlastite perspektive. Jasno se zapaža zajednička pozadina dvostruke predaje. Opća kateheza sačuvala je vjerno osnovne činjenice.

Po ovom kratkom tumačenju možemo sada znati sve što su proživjele ove žene onog nedjeljnog jutra, prema sinoptičkoj predaji. Sjetimo se da među njima zauzima uvijek prvo mjesto Marija Magdalena. Ona je protagonist iskustva koje se proživjelo samo jednom u povijesti. Bilo je to jutro razočaranja, krajnje napetosti i beskrajne jasnoće.

Iv nam ga predstavlja u još dramatičnijem obliku.

 

B) IVANOVA PREDAJA

 

Ova je predaja posve očito neovisna od sinoptičke. Međutim, lako je vidjeti da se svi evanđelisti slažu u glavnim činjenicama a također u nekim pojedinostima. To dokazuje da sve te predaje proizlaze iz zajedničkog izvornog sloja, koji se onda dijelio na razne struje putevima koje mi vjerojatno nikada nećemo moći posve točno razjasniti.

Najviše pada u oči da Iv ne govori o raznim ženama, nego jedino o Mariji Magdaleni.

Objektivno, to ne znači da druge nisu sudjelovale u događajima (nije to nijekanje sinoptika), nego da se pripovijeda isključivo iskustvo jedne od njih.

Izvor obavijesti o događajima ovog nedjeljnog jutra mogu biti jedino žene, koje su ih isključivo doživjele. Sinoptičke predaje temelje se na oba­vijestima skupine općenito; Ivanova predaja, na obavijestima Magdalene posebno. Da je ona uživala izvanredni ugled u prvoj kršćanskoj zajednici, jasno je iz povlaštenog mjesta koje joj se uvijek pridaje u skupini žena.

Međutim, iako se Magdalena pojavljuje sama, izgleda da uspomene na sinoptičku tradiciju izlaze na vidjelo skoro nehotice; na primjer, kad Magdalena govori u množini (premda ovu množinu drugi tumače na drugi način), kao da uključuje i ostale drugarice (usp. Iv 20,2).

Pogledajmo sada njezine doživljaje ovog uskrsnog jutra (Iv 20,1—18).

1) Ide na grob »rano«, u zoru i »kad je još uvijek bila tama«; za jutarnjeg sumraka.

Da je posjet bio rano ujutro svjedoče također sinoptici, u ovom kontekstu (izuzev jedne Markove bilješke, koja se razilazi) i u pripovijesti o učenicima iz Emausa (Lk 24,22).

2) Kad se približila, vidjela je da je veliki kamen na ulazu bio pomaknut sa svog mjesta.

I prema sinopticima (Mk i Lk), kad su žene došle do groba, našle su da je kamen bio pomaknut na jednu stranu.

3) Kad je vidjela da je grob otvoren, jedino što joj je na pamet došlo bilo je da je grob bio oskvrnut i da je netko ukrao leš.

Nijedna normalna osoba ne bi bila drukčije mislila ovoga časa. Magdalena ne misli na uskrsnuće. Nema kod nje ni traga lakovjernosti, koja bi mogla izmisliti nešto što ne postoji.

4) Bila je toliko smućena tom činjenicom, da nije ni unišla u grob da provjeri stvar. Ona je uvjerena da je tijelo bilo ukradeno. S tim uvjerenjem trči u grad, nalazi Petra i Ivana[3] i javlja im novost koju je otkrila: ukrali su Gospodina i ona nema pojma gdje su ga kradljivci mogli sakriti...

Obraća se ovoj dvojici apostola ne slučajno. Petar je od samog početka, i po izričitoj Isusovoj volji, bio prvak skupine. Ivan je uvijek imao posebno mjesto u Učiteljevim osjećajima, a njegova je važnost silno porasla u Magdaleninim očima od onog časa kad mu je Isus predao na brigu svoju majku, prizor kojemu je i ona prisustvovala pod križem.

3) Apostoli sigurno misle isto: netko je vjerojatno ukrao tijelo. Magdalenino uzbuđenje i mišljenje zaražava i njih. To je uznemirujuća vijest.

Nije se moglo gubiti vremena. Treba odmah vidjeti mjesto, provjeriti sve i poduzeti odgovarajuće mjere.

Radi toga, odmah se upute prema grobu i idu »trčeći«. Ova »trka«, u doslovnom smislu, ovdje je vrlo uvjerljiva. Neko vrijeme idu usporedo, ali onda Ivan pređe naprijed, jer trči brže; velika nestrpljivost ne pušta mu vremena da vidi da je Petar zaostao. Prema tome, dolazi prije do groba. Kako je ulaz u grob nizak, on se »sageo« da pogleda unutra. Ova i druge male pojedinosti, koje izgledaju nevažne, otkrivaju svjedoka koji sve to proživljuje i na izvanredan način doprinose realizmu prizora i vjerodostojnosti događaja.

Od ulaza se može vidjeti grobna soba, barem djelomično. Jedino što Ivan tako vidi jesu plahte u koje je bilo uvijeno Isusovo tijelo. Bile su bačene na tlo, (kao nijemi svjedoci. Na kamenoj klupi nije bilo tijela. Iščezlo.

Magdalena je imala pravo...

Ova prva provjera časovito mu je dovoljna. Ne ulazi u grob da pogleda bolje. Ova je stvar previše važna, pa je bolje da najprije pogleda poglavica.

U međuvremenu stiže Petar pa ulazi samo on u grob. Otkriva odmah još stvari koje Ivan nije mogao vidjeti od ulaza. Grob je prazan. Nigdje se ne vidi leš. Plahte su na tlu, kao što ih je vidio i Ivan. Ali ima jedna pojedinost, koju ovaj nije mogao zapaziti: rubac, u koji je bila zavijena Isusova glava. Nije skupa s plahtama, nego stavljen na jednom mjestu napose i pomno uvijen.[4] Ova je pojedinost važna. Ovdje se postupilo sasvim mirno i bez žurbe, protivno onomu što bi se moglo očekivati da se radilo o krađi. Netko tko bi se dao na to da ukrade i odnese mrtvaca, ne bi ostavio sve tako uredno...

Nisu zabilježene Petrove reakcije. Ali u njegovoj glavi sigurno se već pojavljuje misao uskrsnuća. Ima dovoljno razloga za to: u grobu nema tijela, ostali su nijemi svjedoci pokopa, a nije vjerojatno da se radilo o krađi...

Ulazi zatim Ivan i ustanovljuje to isto. Čovjek brzih zaključaka, on više ne sumnja niti koleba: Učitelj je uskrsnuo.

»vidje i povjerova«.

Ovoga časa rađa se vjera Crkve, premda će proći još dosta dana prije nego što se učvrsti u svim ostalima. I ova vjera rađa se ne iz nekog prethodnog subjektivnog raspoloženja (sasvim protivno, dvojica apostola misle o krađi), nego zato jer su materijalno ustanovili stvar: grob je prazan i ostali su materijalni svjedoci pokopa. Štaviše, izričito se dodaje da oni još nisu shvaćali nagovještaje uskrsnuća sadržane u Pismu; to jest da im ideja uskrsnuća nije bila bliska, usprkos Pismu; tako da se mora odbaciti djelovanje toga možebitnog uzroka.

Dosljedno tome, Marija Magdalena nije prva osoba koja je povjerovala u uskrsnuće. U to vrijeme ona je još uvijek bila opsjednuta svojom mišlju o krađi. Prema tome, uskrsnuće nije bilo plod lude mašte jedne žene, kao što je zastupao Renan.

Obavijest o posjetu grobu nekih apostola toga nedjeljnog jutra nije isključivo Ivanova. Već znamo da se odjeci tog posjeta nalaze i u sinoptičkoj predaji (Lk), premda sažeto i pojednostavljeno. Kod Lk 24,12 govor je samo o Petru. Ali učenici iz Emausa govore o »nekim od naših« (Lk 24,24), što se vrlo dobro može odnositi na Petra i Ivana u Ivanovoj predaji.

Ono što se u nastavku kaže u Ivanovoj predaji, odnosi se na Mariju Magdalenu izravnije i intimnije.

4) Kad dvojica apostola odlaze od groba, tu još ostaje Marija.

Ne kaže se kad se bila povratila ovamo. Vjerojatno je došla s Petrom i Ivanom. Dok su oni razgledali unutrašnjost groba, ona je iz poštovanja ostala vani. Bila je, dakle, izvan groba, ali uz njega. Dvojica apostola na polasku sigurno joj nisu saopćili što misle o ovoj stvari, tako da je Marija i dalje uvjerena da je tijelo bilo ukradeno. I gorko plače. Oteli su joj i to očajno zadovoljstvo da bar još jednom vidi tijelo ljubljene osobe.

Konačno se odluči da i ona baci pogled u unutrašnjost groba. Zato što je ulaz nizak, ona se saginje (kao šio je prije učinio Ivan) da pogleda unutra. Kamena klupa, u grobnoj sobi, na kojoj je bilo položeno tijelo, nalazila se nasuprot ulazu, tako da ju je Marija mogla vidjeti s mjesta odakle je gledala. Tijela nije bilo tu. Namjesto njega, bila su tu dva anđela, koji su sjedili na klupi, jedan na mjestu gdje se nalazila glava, a drugi gdje su bile noge...

Anđeli se nalaze i u sinoptičkoj predaji (jedan kod Mt i Mk, dva kod Lk).

Anđeli je pitaju zašto plače. Oni već znaju za razlog, ali je to prirodni način da se započne razgovor. Ovdje će opet izaći na površinu upornost žene. S mišlju čvrsto usredotočenom na krađu, odgovara da plače zato što su odnijeli tijelo »njezinog Gospodina«, te sada ne zna gdje je pokopan. Za osobu koja ljubi, najgora nesreća je ne znati čak ni mjesto gdje je pokopana ljubljena osoba. ..

7) Tada, zbog onog tajanstvenog predosjećaja, koji smo toliko puta iskusili u životu, da nas netko gleda ili da netko stoji iza nas, ili možda radi šuma koraka u blizini, Marija se okrene. Vidi lik čovjeka. Nepoznat čovjek.

Bio je to Isus, ali ga ona nije prepoznala. Ovdje bi se moglo govoriti i nagađati o svojstvima slavnih tjelesa. Sigurno je (to se vidi iz ovog i iz drugih ukazanja), da Uskrsli Isus ne otkriva uvijek svoju fizičku istovjetnost, nego samo osobama i u prilikama koje njemu izgledaju prikladne.

Onaj lik čovjeka također je pita zašto plače i koga traži. Budući da ga ona ne poznaje, prirodno je da na ovom mjestu pomišlja da se radi o vrtlaru i pazitelju groba. On mora znati da je grob prazan. Moguće je upravo on prenio leš na drugo mjesto, iz razloga koje samo on zna. Stoga njemu ne ponavlja pripovijest o krađi, nego ga izravno izaziva: ako si ga ti odnio, reci mi kamo si ga stavio. I ne treba da se više brineš za njega. Ja ću ga odnijeti sa sobom i sahraniti!

Nikad se nećemo moći spustiti do dubina ovoga povika, koji ne vidi čak ni prostu nemogućnost onoga što misli učiniti.

8) Tada čuje da je zove po imenu: Marija! I vidi ga.

Ista toplina glasa, isti ton govora, ista blizina, nježnost i intimnost u izgovoru njezinog imena.

Glas dopire ne samo do sluha, nego i do vida. Sad ga prepoznaje. I dopire također do srca.

»Rabboni«!: Dragi moj Učitelju!

Zamišljam da toga časa stvarno nije mogla izgovoriti više nijedne riječi. Već je sve rekla. To je nenadani ponovni sastanak, koji ugušuje govor.

9) Iz riječi Uskrsloga izlazi da se Magdalena bila bacila ničice pred njega i zagrlila mu noge, kao izraz dubokog uzbuđenja onoga časa i stare ljubavi i poštovanja prema njegovoj osobi, sve to sada produhovljenije nego ikada.

Ova se pojedinost nalazi i u sinoptičkoj predaji (usp. Mt 28,9).

Nemoj me više doticati, kaže joj Isus. Nemoj me više grliti, nemoj me zadržavati i nemoj se niti više zadržavati, jer moraš ići mojim učenicima i odnijeti im vijest da sam ponovno živ.

Kao razlog da ga se ne dotiče redovito se navodi ono što tekst redakcijski kaže: »jar još nisam uzašao k Ocu«. Ali povezivanje toga dvoga znači slijepu ulicu. Po sebi nema razumnog smisla pa da mu nađu neko značenje, tumači upadaju u najčudnovatije spekulacije.

U stvari, tekst treba ovako čitati: »Nemoj me više doticati... nego hajde mojim učenicima«.

Sve ostalo predstavlja sadržaj poruke.

Kakav je to sadržaj?

Iskreno mislim da nije moguće izraziti ga slijedeći slovo teksta, jednog od najzagonetnijih tekstova N. Z. Izneseno je bezbroj mišljenja o toj stvari, ali treba pošteno priznati da nijedno od njih ne zadovoljava. Ono čime obiluju jest izvještačenost.

Izrazi: »Još nisam uzašao k Ocu — uzlazim k Ocu« oprečni su objektivnom stanju stvari. Od samog časa Uskrsnuća, Isus je bio »uzašao k Ocu«. Njegovo uskrsnuće nije drugo nego prijelaz u onaj puni božanski život, život slave i uzvišenja, život Kyriosa (Gospodina), život na desnoj strani Oca, prema biblijskoj slici. Nije razumljivo, dakle, kako može reći da nije uzašao k Ocu kad govori s Marijom Magdalenom...

Možda misli na svoje vidljivo »uzašašće« na dan »uzašašća«. Ali u tom slučaju morali bismo napraviti veliko zaobilaženje, da učinimo razumljivim ovaj tekst: uskrsnuo sam..., ali neću vas ostaviti same ovako odjedanput…, još ću ostati s vama kroz neko vrijeme u ovom novom stanju u kojem se sada nalazim..., još nije došao čas konačnog rastanka..., premda će brzo doći...

Ali, je li to hitna poruka upravo ovoga presudnog časa: nešto što će se dogoditi poslije četrdeset dana?

Poslije tolikih napora, mislim da treba ponizno priznati da se ovom tekstu nije dosada našlo neko osrednje zadovoljavajuće tumačenje.

Međutim, usprkos tomu, moguće je uhvatiti opći smisao ovih riječi Uskrsloga. Nešto je bitno izmijenjeno. Ljudski odnosi s njime nisu više isti. On posjeduje novi život kod Oca... i tu vijest treba donijeti učenicima.

Kako god se doslovno istumačio ovaj tekst, sigurno je da Isusove riječi sadržavaju bit uskrsne poruke.

Najveća vijest u povijesti svijeta.

»Dobra vijest«.

Ista poruka kao i u sinoptičkoj predaji (Mt 28,5—7; Mk 16,5—7; Lk 24,3—8).

10) Magdalena vrši sada zadaću koju je dobila od Uskrsloga. Zanimljivo je da ne navješćuje apostolima samu činjenicu uskrsnuća.

Čini se da pretpostavlja da je oni već poznaju i prihvaćaju. Stvarno, u Ivanovom kontekstu, već su neki od njih, barem Petar i Ivan, vjerovali; moguće još neki, oslanjajući se na vjeru ove dvojice.

Naviješta im svoj susret s Uskrslim, što je puno više. Sad se ne radi samo o praznom grobu, iz čega vjera zaključuje da je Isus uskrsnuo, nego o fizičkom iskustvu ponovno živog Isusa.

»Vidjela sam Gospodina!«. Čula sam njegov glas. Nazvao me je mojim imenom, kao tisuće puta prije. Ja sam mu zagrlila noge. On isti...

11) Ivan ne bilježi reakciju apostola na ovu vijest. Ali ona je zabilježena u dodatku Markovog evanđelja, koji svi smatraju kratkim sažetkom Ivanove predaje (Mk 16,9—11). Tu se kaže da su apostoli bili žalosni i plakali zbog Učiteljeve smrti a kad im je Magdalena rekla da on opet živi i da se njoj osobno ukazao, »nisu joj vjerovali« (r.ll).

Ovu vijest treba uzeti relativno, prema Ivanovom kontekstu, jer su barem neki od apostola vjerovali.

Nevjera apostola u poruku uskrsnuća još je jedan elemenat koji se nalazi i u sinoptičkoj predaji (Lk 24,11). Apostoli nisu bili ni obmanuti, ni fanatici, ni žrtve lažnih nada, nego tvrdi ljudi, čvrsto ukorijenjeni u ovoj zemlji, otporni prema vrhunaravnosti. Vjera ulazi u njih s poteškoćama. Iz cijelog konteksta ovog nedjeljnog jutra jedna se stvar jasno ističe: oni nisu bili pripravni za ovakvu vijest.

12) Ukazanje Uskrsloga Mariji Magdaleni smatramo paralelnim ukazanju cijeloj skupini žena u sinoptičkoj predaji (Mt 28,9—-10), među kojima se nalazila također Magdalena. S tim želimo reći da se radi o istom događaju, samo što Ivanova predaja govori isključivo o Magdaleninim doživljajima. Ovo je mišljenje protivno vrlo raširenoj hipotezi, prema kojoj bi se radilo o dva različita događaja; po toj hipotezi logično moramo dopustiti dva ukazanja Mariji Magdaleni: jedno njoj samoj a drugo njoj skupa s ostalim ženama. Po istoj logici, i da dovedu u sklad sve događaje s toga gledišta, autori izrađuju također cijeli kronološki i topografski sistem, koji nekada dolazi do smiješnog.

Nema razloga da se pretpostave dva ukazanja, koja su i inače u cje­losti razmjerno malobrojna. Psihološki, naprotiv, treba odbaciti tu mogućnost. Podvostručenost ukazanja proizlazi iz težnje za usklađivanjem, koja je vrlo jaka kod izvjesne egzegetske struje, koja nastoji na silu dovesti u sklad četiri predaje. A njih je, treba pošteno priznati, nemoguće uskladiti.

Treba se naprosto okaniti posla da se izradi detaljna kronologija ovog nedjeljnog jutra, minutu po minutu i centimetar po centimetar. Naša evanđelja, nastala na temelju dugog procesa uklapanja raznih predaja, ne gube ništa na ozbiljnosti, ako se ne mogu uskladiti sve njihove suprotnosti. Nisu to profesionalne knjige povijesti, nego sažeci kateheze. Kakvu je važnost moglo imati za kršćansku katehezu da li su bila dva jerihonska slijepca ili samo jedan? I kakvu je važnost moglo imati pitanje kad je točno Marija Magdalena stigla na grob, ili da li je stigla prije svojih drugarica. Ova »proturječja« u stvarima koje nemaju religioznog značenja, treba naprotiv poštivati; ona dobro svjedoče da su pisci bili nezavisni jedan od drugoga, i da su autentične stvari koje oni pripovijedaju.

Naša evanđelja imaju bitno religiozni cilj. Njih zanimaju događaji, ali ukoliko imaju veze s vjerom. I ovdje ima nekoliko temeljnih događaja, koje jamči cjelina predaja:

- da je Krist uskrsnuo u zoru u nedjelju;

- da su neki apostoli pregledali grob i da su ga našli prazna;

- da su neki apostoli povjerovali na temelju materijalnog uvjerenja na samom mjestu;

- da se Krist ukazao nekim ženama, među njima Mariji Magdaleni, i da je to bio isti Krist kojega su one otprije poznavale;

- da je većina apostola primila svjedočanstvo žena s nevjerom. I to je ono što je važno u ovoj zbrci nervoznih obavijesti.

 

13) To što Marija Magdalena nije bila sama nego u društvu drugih žena, kad im se ukazao Gospodin, čini još vrednijim i čvršćim njezino svjedočanstvo. Sudeći po svim pojedinostima koje poznajemo, njezine su drugarice praktične žene, daleko od svakog misticizma. Uskrsnuće se ne može više pripisivati bolesnoj mašti jedne zanesene žene.

14) U tom istom kontekstu treba shvatiti ono što kaže Mk (16,9), da se Uskrsli »najprije« ukazao Mariji Magdaleni. Budući da se radi o sažetku Iva­nove predaje, tvrdnja je istinita prema toj predaji, gdje je govor isključivo o Magdaleni. Istinita je također s obzirom na sinoptičku predaju, ukoliko je to prvo ukazanje u nizu nekoliko njih, jedino što skupa s Magdalenom moramo zamisliti prisutne i njezine drugarice.

Važno je da je Marija stvarno vidjela Uskrsloga i da je proživjela taj susret dramatskom i nezaboravnom snagom.

Burna duša koja konačno nalazi odmor, kao njezino lijepo jezero, kad se smiri poslije bjesnila izazvanog od sjevernih vjetrova.

I srce prepuno, jer je ljubilo jedinu osobu koju se može vječno ljubiti.

Tekstovi koje smo netom vidjeli, o iskustvu ovog nedjeljnog jutra, sile nas da se pozabavimo, makar sasvim površno, imajući u vidu značaj ovog našeg djela, s

 

PROBLEMATIKOM USKRSNUĆA, koja se danas pojavljuje s ponovljenom snagom.

Radi li se ovdje o povijesnoj stvarnosti (o nečemu što se stvarno dogodilo u povijesti), ili o izmišljotini mašte, koju su kasnije htjeli predstaviti kao stvarnost?

Ovo je pitanje vrlo staro, a ipak vrlo moderno.

 

Prije više od jednog stoljeća (njegov Isusov život pojavio se g. 1863) pisao je Renan, da je Uskrsnuće djelo Marije Magdalene i njezine halucinirane mašte: »Recimo, međutim, da je u onoj okolnosti zanesena mašta Marije Magdalene odigrala prvenstvenu ulogu. Božanska moć ljubavi! Sveti oni časovi, kad je strast jedne halucinirane žene dala svijetu uskrslog Boga«.

To isto iskustvo primjenjuje se također na apostole i na ostale žene-svjedokinje: »Najčudnije glasine kružile su u isto vrijeme u kršćanskoj zajednici. Povik 'uskrsnuo je!' širio se brzo kao munja među učenicima, i zahvaljujući ljubavi takvo mišljenje bilo je lako prihvaćeno. Što se dogodilo u Isusovom grabu?... Za povjesničara, Isusov se život završava njegovim posljednjim izdisajem. Ali, tako je dubok trag ostavio u srcu svojih učenika i nekih privrženih prijateljica, da je kroz nekoliko sedmica Isus za njih ostao živ i tješio one duše. Da li je bilo odneseno njegovo tijelo iz groba, ili je uvijek lakovjerni zanos proizveo mnogo kasnije skup pripovijesti, pomoću kojih se mislilo ustanoviti vjeru u uskrsnuće? To je ono što nikad nećemo znati, radi potpunog manjka protivnih dokumenata« (nav. dj., pogl. XXVI).

Navodim Renana, jer ga imam pri ruci, ali ovako bih mogao navesti i mnogo drugih; ova fina formula ponovila se bezbroj puta.

Ako se analizira ovakav pogled na uskrsnuće, mogu se ustanoviti slijedeće crte:

• Uskrsnuće nije povijesna činjenica; Isusova povijest svršava se njegovom smrću.
• Ne zna se što se dogodilo s Isusovim lešom; jedino je sigurno da nije bilo nikakvog uskrsnuća.
• Porijeklo legende o uskrsnuću treba zahvaliti posebnom duševnom stanju apostola i pobožnih žena, osobito Marije Magdalene.
• Isus je bio ostavio neizbrisiv trag u njihovim dušama. I za vrijeme njegovog povijesnog života postojala je čvrsta veza ljubavi među njima. Ljubav sada stvara želju da on vječno bude prisutan među njima. Želja i ljubav uvijek su lakovjerni. Iz te lakovjernosti rađa se uvjerenje da je Isus stvarno prisutan. Tako nastaje »vjera« u uskrsnuće.
• Ova »vjera« toliko je živa, da dolaze čak do toga da ga »vide«, da ga se dotiču, da ponovno osjećaju utjehu njegove riječi i njegove osobe. Halucinacije. Marija Magdalena vidjela je unutarnju sliku, subjektivnu sliku, koju je stvorila halucinacija. Božanska moć ljubavi! Isto to treba reći za sve one koji su kroz nekoliko sedmica mislili da su ga »vidjeli«.
• Tek puno kasnije, ova ista »vjera« proizvela je poznati skup uskrsnih pripovijesti (prazan grob, ukazanja), da opravda samu sebe i da uspostavi Vjeru Crkve.

Zaključak: najprije je postojala »vjera«, a tek kasnije ispripovijedani »događaji«. »Vjera« je pronašla »događaje«.

Zanimljivo je zapaziti, da sva negativna kritika uskrsnuća (i Isusove osobe uopće) ovog posljednjeg stoljeća je dodala ništa bitno novoga ovom pravcu mišljenja; suvereno prelazeći preko čitanja tekstova, maštala je o novim uglovima, pogledima i dosegu ovog pitanja, ali polazeći uvijek od ove iste osnove. Njezina je izvornost vrlo relativna.

Odavle na primjer treba promatrati (terminologija se pokazala vrlo za­raznom!) razliku između »pretpashalnog« i »postpashailnog« Krista, između Krista »povijesti« i Krista »vjere«. Rezultat svega toga bila je takova »stratifikacija« predaja i takovo izbacivanje tekstova, da više nije ništa sigurno, i da se prava povijesna srž svih naših evanđelja može svesti na nekoliko stranica...

 

Odavle treba promatrati također modernu teoriju o »mitu«, koja je to­liko opčarala neke pisce. Sažeta u svojim osnovnim značajkama, ova bi se hipoteza mogla ovako sintetizirati: Mora se praviti razlika između »značenja« neke stvari i simboličke »predstave«, kojom se ta stvar izražava. »Značenje« »uskrsnuća« ima kerigmatički značaj. Sastoji se u vjeri da su riječ Božja i Isusova poruka uvijek živi i djelotvorni za nas i da su stalan poziv da se obratimo... Uskrsnuće je, dakle, samo simbol kojim se izražava ovaj sadržaj vjere. Mjesto da se kaže da je Isus uvijek živ za nas svojom riječju i svojim pozivom, kaže se da je »uskrsnuo«. Prazan grob i ukazanja, cijeli onaj skup uskrsnih pripovijesti, nisu stvarni događaji, nego »mitovi« nastali poslije vjere, stvoreni da istumače vjeru... Ne preostaje nam ništa drugo nego »demistificirati«!

Što se tiče Magdalene, cijela ona slika, izrađena realistički na temelju tekstova, uništena je jednim potezom pomoću književnog ubojstva.

S jedne strane, izlazi da je to patološki tip. Zanesena žena bolesne mašte, halucinirana, koja vidi ono što želi vidjeti, premda to uopće ne postoji. Morbidna mističarka.

S druge strane, ako se bolje promotri cijela stvar, njezini doživljaji uopće ne postoje. Sve ono što se kaže da je ona doživjela i iskusila, u stvari nije doživjela, niti mistički. Sve su to mitovi, simbolički oblici, kasnije iznađeni, kojima se izražava i tumači čin vjere i osobno životno opredjeljenje, ono što Isusova poruka za nas u stvarnosti znači.

U vezi s ovom u najopćenitijim crtama predstavljenom problematikom uskrsnuća, bilježimo samo nekoliko isto tako vrlo općenitih opaski, koje mogu biti od pomoći običnom čitatelju.

 

1. HALUCINACIJA?

 

Ukratko, Isusovo uskrsnuće bilo bi učinak goleme halucinacije jedne za­nesene žene i nekolicine očajnih i lakovjernih ljudi.

Na to treba primijetiti da ovdje nije važno što bismo mi danas mogli misliti o tom problemu, nego kakav utisak ostavlja jednostavno čitanje tekstova a osobito kakav su utisak mogli imati prvi čitatelji ovih tekstova.

1) Prije svega, trebalo bi vidjeti ono što se kaže o Magdaleninoj zanesenosti i mističnosti i o njezinim halucinatornirn doživljajima. Renan se oslanja isključivo na vijest o »sedam zlih duhova«, koji su bili iz nje izašli, zaključujući da se radi o ženi s teškim živčanim poremećajima. To je u najmanju ruku netočan zaključak. To bi mogla biti istina; sam izraz dopušta koju bilo od ovih mogućnosti. Do prave stvarnosti treba doći na temelju drugih svjedočanstava. A sve što kažu ili pretpostavljaju tekstovi, oprečno je ovom načinu gledanja. Marija Magdalena je žena koja je uvijek na prvom mjestu. Žena koja ohrabruje i predvodi druge. Neumorna. U stalnom pokretu. Žena koja svraća pažnju na konkretne stvari. Koja pazi na sitne pojedinosti. Psihološki čvrsta žena. A to znači da je bila temeljito izliječena, ako je prije nego što je upoznala Isusa bila teško bolesna.

Istina je da je snažno ljubila. Ali, radi se o »normalnoj« ljubavi, koja se izražava oblicima razumljivim za svakoga koji bi se našao u istim okolnostima. Najveće i najistinskije ljubavi redovito su najmanje patološke, tko to ne zna?

2) Iako je Marija Magdalena izvanredno važna kao svjedok Uskrsnuća, ona nije bila jedina koja je doživjela te događaje. Prazan grob i Isusovo

 

ukazanje iskusile su i ostale njezine drugarice. Štoviše i dva apostola, pomno su tog (nedjeljnog jutra pregledali grob bez leša, i to materijalno provjeravanje bilo je prvi korak do njihove vrhunaravne vjere. Reći da je ona svojom strašću halucinirane žene »dala svijetu uskrslog Boga«, očito je romantičko pretjerivanje.

3) Nema ništa što bi upućivalo na lakovjernost ni kod Magdalene ni kod apostola. Naprotiv, njihovo duševno stanje isključuje takvo predraspoloženje.

• Ono što ona i njezine drugarice najjače osjećaju jest strah.
• Ona se osjeća nemoćnom pred stanjem stvari koje smatra očajnim.
• Sve do zadnjeg časa, ona se čvrsto hvata za misao o krađi, daleko od toga da bi se moglo raditi o nečemu vrhunaravnom.
• Ne prepoznaje odmah Isusa, ne misli da bi to mogao biti on, ustanovljuje to tek poslije nekog vremena.
• I dvojica apostola idu na grob misleći na krađu, i samo na licu mjesta uvjeravaju se da se ne radi o tome.
• Ova dvojica apostola ne uspijevaju prenijeti svoju vjeru cijeloj skupini. Većina apostola i dalje je nevjerna. Poruku žena primaju napola podrugljivo, kao tipično žensko besmisleno maštanje.
• Izričito se ustanovljuje da učenici (ovdje možemo uključiti i žene), prije uskrsnuća, nisu razumjeli nagovještaje Pisma o tom događaju (usp. također Lk 18,34), tako da se ni s te strane nije moglo stvoriti neko iščekivanje. Naravno, reći će da je sve to kasnija apologetika, izrađena izričito s ciljem da se pobiju tumačenja protivna vjeri zajednice. Tekstovi nas nekada sile da dopustimo tu apologetsku tendenciju, kao na primjer u slučaju laži o krađi (Mt 28,11—15). Ali, pripovijedati neki događaj s apologetskim ciljem ne znači da je taj događaj izmišljen. U drugim slučajevima, tekstovi nikako ne opravdavaju takvu pretpostavku. Sasvim protivno. Bilo bi dovoljno vidjeti, na primjer, da su svjedoci žene, koje po ondašnjem pravu nisu mogle valjano svjedočiti. A osim toga, pune su straha...

4) Govoriti o halucinaciji vrlo je lagan postupak. Kaže se da je kod Isusovog ukazivanja Marija vidjela sliku koju je stvorila njezina vlastita mašta. Njezino viđenje bilo bi čisto unutrašnje i subjektivno, bez ičega što bi mu odgovaralo u objektivnoj stvarnosti. Njezina vjera i njezina ljubav puna iščekivanja učinile (bi da vidi nešto što nikad nije postojalo. Njezina bi vjera bila stvorila uskrsloga...

Ova pretpostavka, osim što je jeftina psihologija, jest također posve odvojena od teksta. Ovaj vrlo živi opis, koji silazi u sitnice, konkretan, upućuje na nešto stvarno, na osjetni doživljaj. Za autora knjige (a to je važno) ne radi se o mističnom iskustvu.

• Kad ga prepoznaje i naziva »Rabboni«, Marija je potpuno svjesna da se radi o istom Isusu, kojega je ona otprije poznavala, koji je bio razapet u petak i bio položen u ovaj grob. Ona ustanovljuje istovjetnost. U njezinom neposrednom iskustvu ove osobe nema nikakve razlike između »pretpashalnog« i »postpashalnog« Krista. Krist kojega ona vidi nije djelo njezine »vjere«, nego onaj isti Krist njezinog »povijesnog« iskustva.
• Marija opći s ukazanim pomoću fizičkih osjetila: »čuje« kako je zove njezinim imenom, »vidi« Isusa...
• Marija ustanovljuje Isusovu fizičku stvarnost: dotiče ga, grli mu noge. Ne radi se samo o viđenju, postoji i tjelesni doticaj.
• Marija dolazi do vjere iza kako je ustanovila. Ne vidi jer vjeruje, nego vjeruje jer vidi.

 

Magdalena nije vizionarka. Ona je doživjela stvarno iskustvo nečeg opipljivog. Tumačiti tekst drukčije, znači nanositi mu silu na način koji nijedan egzegeta ne bi sebi smio dozvoliti.

Glavni je grijeh svih ovih teorija namjerno zapuštanje tekstova. Za povijesno razumijevanje bilo koje knjige nije važno što mi možemo misliti o stvarima o kojima je govor, nego ono što autor namjerava reći. U našem slučaju, nije važno što psihologija može reći o viđenjima, nego ono što je, prema autoru, Magdalena stvarno doživljavala. Potpuno je pogrešno prenositi na autore naših evanđelja naše današnje psihološke spoznaje i ono što nas u toj stvari zabrinjava. Mi znamo da unutarnje viđenje može biti tako »realno« kao i objektivno, ali kad evanđelist kaže da Magdalena »vidi« i »čuje« i »dotiče«, daleko je od toga da misli na ove suptilnosti, i izražava ono što bi bilo koja obična osoba razumjela, i što su njegovi čitatelji sigurno bez poteškoća razumjeli: osjetno iskustvo.

Za biblijsku hermeneutiku nema goreg neprijatelja nego što su osobni ideološki apriorizmi. Istina je da ih se nikada nećemo moći potpuno osloboditi, ali upravo stoga potrebno je uvijek postupati s najvećim znanstvenim poštenjem, a najsigurniji način da se to postigne jest držati se što vjernije tekstova unutar njihovog vlastitog povijesnog konteksta.

 

1. MITOVI?

 

Pogledajmo sada mitološku hipotezu. Izgleda da je ozbiljni autori sve više ostavljaju. Mislim da bi se razlozi toga ostavljanja mogli svesti na ova dva osnovna pravca:

• izvjesna osnovna nelogičnost u postavljanju pitanja;
• oštar, apriorističan subjektivizam, bez ikakvog obzira na tekstove.

1) Kad se kaže da je »uskrsnuće« samo »mit« ili simbolička »predstava«, izmišljena da izrazi unaprijed postojeći čin vjere, postupa se po vrlo čudnovatoj logici. Odakle dolazi ona vjera? Kad se vjeruje, uvijek se vjeruje u »nešto«. Dosljedno, to »nešto« mora prije postojati. To »nešto« motivira i rađa vjeru. Nema vjere bez predmeta vjere. Nije moguće zamisliti neko »značenje« uskrsnuća, ako se ne misli da ono postoji; nema odnosnog predmeta.

Najprije čin, zatim vjera; ne može biti obrnuto, barem ne kod normalnog svijeta.

2) Drži se da je »uskrsnuće« bitno kerigma, Isusova vječna poruka, poziv nama da vjerujemo i da se obratimo. Ali, uskrsne pripovijesti u našim evanđeljima ne gledaju tako na ovu stvar. Nemaju prvenstveno namjere (koja je jasno vidljiva u drugim spisima N. Z.) da nam navijeste neku poruku; barem to ne čine izravno.

Istina je ono što kaže Moltmann: »Uskrsne pripovijesti N. Z. propovijedaju pripovijedajući, i pripovijedaju povijest propovijedajući. Moderna alter­nativa, da li ih treba čitati kao povijesno-znanstveni izvor ili kao kerigmatički poziv nama da se odlučimo, tako je strana tim pripovijestima kao što im je strana moderna dioba na istinu stvari i istinu egzistencije«.[5]

Naša filozofska umovanja ne možemo naprosto prenijeti na židovski mentalitet prvoga stoljeća. Prisutna su oba elementa. Ali prisutna su u odnosu izravno-neizravno, izričito-podrazumijevano. Ne može se nijekati da evanđelisti, iako nisu svjesni do čega je nama posebno stalo, žele prvenstveno

 

pripovijedati čine, događaje, nešto što se stvarno dogodilo, ono što je podloga poruke.

• Ovdje treba još jednom podsjetiti na »stvarni« značaj uskrsnih iskustava. Ova »stvarnost« utemeljuje vjeru i buduće propovijedanje i našu angažiranost. Izbaciti ovu »stvarnost«, značilo bi lišiti smisla sve ovo. Kako bih mogao vjerovati u nešto što nikada nije postojalo, i kako bih se mogao obvezati na vjeru bez predmeta? Još jednom treba dati pravo Moltmannu, da bez te pretpostavke »propovijedanje uskrsnuća ostaje viseći u zraku, a to isto važi i za život kojeg se ono tiče, tako da se ne bi razumjelo ni zašto je propovijedanje nužno, ni zašto bi bilo uopće potrebno donijeti neku odluku s obzirom na njega«.[6]
• Međutim, treba priznati, da je ovaj uporni naglasak na poruci i angažiranosti kao na »značenju« uskrsnuća značio velik doprinos životu vjere i tradicionalnoj egzegezi.

Prije se govorilo o uskrsnuću skoro isključivo kao o Kristovom osobnom događaju, bez važnosti za život vjernika, i kao o »čudesnom« događaju ve­like apologetske vrijednosti. Golemi Tanquereyev priručnik, koji sam i ja upotrebljavao u bogosloviji, posvećuje samo dvadesetak stranica ovom predmetu, i to u traktatu »De Christo Dei legato seu de Religione christiana revelata« (što je dio fundamentalne teologije ili apologetike), i ograničava se strogo na gore naznačenu shemu.

Danas smo svjesni da je Kristovo uskrsnuće sve to i mnogo više: jest stalan izazov našoj angažiranosti, vječni poziv na našu vjeru, na naše vlastito uskrsnuće, na božanski život u nama i u našim društvenim odnosima, kao na prethodne i nužne korake k eshatološkom sjedinjenju s Bogom.

 

1. »ZNANSTVENA« POVIJEST

 

Konačno, bit će korisno baciti jedan pogled na terminologiju, koja lako može zavesti u zbrku i bludnju. Radi se o »znanstvenom« pojmu povijesti. Danas već sama riječ ima nešto od ucjene. Označiti nekoga ili nešto »neznanstvenim«, znači skoro pokopati ga...

A stvar je upravo u tome da se sva ova mišljenja, koja na ovaj ili na onaj način niječu povijesnu stvarnost Uskrsnuća (nešto što se stvarno dogodilo u povijesti), temelje na ovom takozvanom »znanstvenom« pojmu povijesti. Postoji tendencija, čak i među nekim katoličkim piscima, da se taj pojam učini apsolutnim i da se slijepo prihvati, s ciljem da budemo uvjerljiviji — tako misle — današnjem čovjeku.

Ovaj pojam povijesti polazi od apsolutne autonomije ljudskoga. Na povijest pripada samo ono što čovjek radi, što je redovito, što se može predvidjeti, što je stalno, što je iskustveno, što čovjek može provjeriti. Božje djelo­vanje (ako ga ima) trebalo bi staviti drugamo (u predio vjere), ali nikako u povijest.

A ipak oni koji se trude da istumače uskrsnuće polazeći od ovih pretpostavki, misleći da će ih tako sadašnji čovjek bolje razumjeti, previše se zavaravaju, jer se danas svi ne služe s takvim pojmom povijesti. Izbaciti iz povijesti prekid, neredovitost, iznenađenje, izvornost, transcendenciju, previše miriši na fiksizam, na determinizam, na konzervatizam.

 

Međutim ni oni kojima je drago i dalje ostati s ovim »znanstvenim« pojmom povijesti, ne bi trebalo da se boje ni za valjanost ni za »povijesnost« Uskrsnuća.

Potrebno je samo imati jasne ideje o nekim stvarima.

1) Kritika ne bi smjela upadati u proturječja. Na primjer, mora se shvatiti relativno ono što kaže Renan, da se Isusova povijest završava njegovim posljednjim izdisajem na križu. Isusova je smrt tako povijesna ili tako nepovijesna kao i njegovo uskrsnuće.

Isusova smrt posjeduje dvije dimenzije: jednu, koju je bilo moguće provjeriti, smrt čovjeka osuđenog na raspeće; i drugu, vrhunaravnu, isključivo predmet vjere, »otkupiteljsku« ili »spasiteljsku« smrt, koja je takva upravo snagom uskrsnuća, jer je Isus uzdignut na kategoriju Gospodina. Ako se smrt i uskrsnuće rastave jedno od drugog, niti su shvatljivi niti imaju smisla. Za N. Z., Kristova smrt nije samo fizički događaj. I to nije moguće provjeriti: u tom smislu, ni Kristova smrt ne pripada povijesti, nego je predmet vjere.

Dakle, isti je slučaj s uskrsnućem. I ovdje postoji jedan iskustveni elemenat. Marija Magdalena imala je opipljivo iskustvo Uskrsnuća. Ima li kakve razlike između ovog ustanovljenja i onoga na križu? Isti dokumenti govore o jednom i o drugom i s istim značajem istinitosti. Ali, postoji i vrhunaravni elemenat: djelovanje Božje u uskrsnuću. Isusovo uskrsnuće nije samo ponovni povratak u život, kao što je slučaj Lazara ili sina udovice iz Naima, nego je to novi način življenja, koji je potpuno božanski, u slavi »na desnoj strani Božjoj«. A to se ne može dokazati nikakvim ljudskim iskustvom, to je isključivo predmet vjere...

Kod uskrsnuća, dakle, treba razlikovati vanjski događaj i misterij. Vanjski događaji su predmet povijesti, a misterij ne. I to nas ne treba zabrinjavati. Nitko to ne misli. I nitko ne misli da bi »povijest« trebala ići tako daleko...

• Isto tako nije »povijestan« ni sam događaj uskrsnuća, ukoliko nitko nije vidio Isusa u času uskrsnuća, ali to ne dokida autentičnost događaja, jer su nam od njega ostali neki »iskustveni tragovi«, kako bi rekao Pannenberg. Prazan grob i ukazanja. Ovo je svakako bilo ljudsko iskustvo, nešto što su osjetljivo doživjele neke ljudske osobe od krvi i mesa: puna »povijest«, ništa natpovijesno... Netko bi se mogao uhvatiti za činjenicu, da ukazanja na primjer niti su iskusili niti su mogli iskusiti svi, nego jedino neki unaprijed odabrani svjedoci, kako to naglašava N. Z. To bi nas odvelo na spekulacije o objektivnosti ukazanja, slučaj uostalom apsolutno jedinstven i bez mogućnosti isporedbe. Važno je da ljudsko svjedočanstvo, makar bilo jedno jedino, nije radi toga manje ljudsko i dosljedno »povijesno«...
• Ako ništa od svega ovoga ne bi bilo uvjerljivo, kad bismo morali ostaviti po strani sve što smo dosad reki, ostalo bi još nekih stvari, koje ni »najznanstveniji« pojam »povijesti« ne može izbrisati.

— Jedna od tih stvari jest činjenica, da su svjedočanstva o praznom grobu i ukazanja bila napisana kao nešto što se stvarno dogodilo. A to su učinili ljudi, to je sigurno povijesni događaj. I radi se o knjigama koje su vrlo vrijedne poštovanja, koje su puno proučavane i koje se sve više pokazuju kao vrijedni povijesni dokumenti. Ima već prilično vremena, da razorna kritika evanđelja nije više pomodna stvar...

Uskrsne pripovijesti ili kažu ono što kažu, ili ne kažu ništa. Ako ne kažu ono što kažu, zašto da se brinemo za njih kao da kažu? A ako kažu,

 

onda barem treba priznati činjenicu. Ja se mogu ne slagati s onim što kažu, ali kako mogu sada primorati biblijskog autora da misli kako se meni sviđa? Osim toga, treba imati u vidu da su ovi spisi napisani vrlo kasno, daleko od mogućeg izvornog zanosa i nezrele vjere, s dovoljno vremena da se procijede »legende« i »mitovi«.

Kako se vidi, sve se svodi na naš stav pred biblijskim tekstovima. Oni zaslužuju u najmanju rubu da se s njima postupa isto onako kako se postupa s ostalim starinskim dokumentima.

— U slučaju da se zaniječe svaka vjerodostojnost ovim svjedočanstvima, ostaje još uvijek činjenica, još više iznenađujuća nego ijedna druga: vjera u uskrsnuće, o kojoj je govor u ovim knjigama, kao izvor kršćanstva. Ova vjera rađa se u apostolima a oni je predaju drugima. Jasno je izražena već na Duhove. Tek dvadesetak godina kasnije (1 Kor), sv. Pavao je poznaje kao ustaljenu i općenito propovijedanu »predaju«.

Crkva je nastala s vjerom u Uskrsnuće. I kršćanstvo i dalje živi, usprkos svim krizama kroz koje prolazi. I što je najvažnije: kršćanstvo još uvijek postoji upravo snagom ove iste apostolske vjere u Uskrsnuće. To su opipljive povijesne činjenice, ne samo činjenice stare povijesti (koja nas svojom udaljenošću i nepristupačnošću stalno mami da joj pripišemo bar »legende«), nego i ove povijesti našeg vremena, koja je svima iskustveno pristupačna.

Ako nije bilo Uskrsnuća, kako da se istumači ova pojava?

Zar smo možda svi mi kršćani i dalje halucinirani, gore od Marije Magdalene?

Postanak kršćanstva stara je tema. Ako se zaniječe stvarnost uskrsnuća i vjere u njega, ovo bi čudo bilo teže istumačiti nego samo uskrsnuće.

4) Nijekanje Uskrsnuća ima mnogo širi okvir: to je nijekanje mogućnosti vrhunaravnog u čovjekovoj povijesti. Ova tendencija ima svoj izvor u samim postancima čovjeka, koji se od samog početka bori da postigne potpunu autonomiju pred svojim Stvoriteljem... Radi toga, i dalje se bori. Ali nije razumljivo čemu toliki bijes protiv Uskrsnuća. Trebalo bi izbaciti bezbroj drugih stvari. Trebalo bi se naprosto oprostiti od Biblije, već od prvih riječi, gdje se kaže, da je Bog stvorio nebo i zemlju...

Vrhunaravno je sama duša Biblije. Tu je knjigu apsolutno nemoguće razumjeti bez ovog elementa. Onaj koji se daje na proučavanje Biblije bez ove pretpostavke, moći će savršeno upoznati ljusku, ali neće moći doći do jezgre...

Povijest nam je dosad pokazala da se vrhunaravno ne da iskorijeniti. Možda živimo u povlaštenom vremenu, kad je to moguće još opipljivije dokazati. Današnji čovjek, kojega su htjeli nasilu lišiti Boga i duše, na vrhuncu obožavanja znanosti i borbenog ateizma, više nego ikada žeđa za »živom vodom«, i viče to na tisuće načina, iako nekada neurotički i ludo.

Kao što smo rekli s obzirom na čudo općenito, tako i pred Isusovim uskrsnućem nije moguć neki drugi stav nego vjera ili nevjera. Tvrdnja ili nijekanje. Hrabri su i jedan i drugi stav. Nastojati sačuvati riječ a nijekati činjenicu, jest tipičan stav onih koji se boje i jednog i drugog...

 

 (Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, Sarajevo 1984. str  393-409)

 

P.S.

Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)

Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946). 

 

 

Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952). 

(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.

 - Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:

 

Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,

daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,

te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,

koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe

i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,

svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

(spomeni što tražiš od Boga)

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,

daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.

Amen.

(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)

(Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)

 

 

Neka naše svagdanje obraćanje i molitve Gospodinu, budu vođene i željom da što prije SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT I PRIZNAT KAO UZOR ZA CIJELU CRKVU! Čitajmo, razmišljajmo i Molimo!

 

 Priredio: fra Petar Matanović

 _______________________________________________________________________________________________

 

 

[1] Vidjeti također neke naše članke iz serije o Magdaleni, u dnevniku ha Religion (Caracas) između 18. i 30. listopada 1977.

[2] Netočan je hrvatski prijevod u izdanom Stvarnosti: »kada dođe subota« (mjesto »kada prođe«); kad nastupi subota, nije moguće ništa kupiti.

[3] U tekstu ne stoji Ivan, nego učenik »kojeg je Isus ljubio«. Mi ovdje uzimamo tradicionalnu identifikaciju, ne ulazeći u znanstvenu raspravu o tom predmetu (vidjeti jedan sažetak u Schnackenburg, III 463—480).

 [4] Oni koji brane autentičnost turimskog platna, tumače ove podatke na svoj način, tako izvještačen, da će teško moći nekoga uvjeriti; usp. M. Corsini de Ordeig, o.c., 43—44.

[5] Teologija nade (u španjolskom prijevodu, Salamanca 1969, 246). 106

[6] O.c, 233.