¹⁹ Ukazanje učenicima

(Mt 28, 16–20; Mk 16, 14–18; Lk 24, 36–49)
I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« ²⁰ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina.
²¹ Isus im stoga ponovno reče:
»Mir vama!
Kao što mene posla Otac
i ja šaljem vas.«

²² To rekavši, dahne u njih i kaže im:
»Primite Duha Svetoga.
²³ Kojima otpustite grijehe,
otpuštaju im se;
kojima zadržite,
zadržani su im.«

Luka 24, 36-43

³⁶ Isus se ukazuje apostolima

(Mt 28, 16–20; Mk 16, 14–18; Iv 20, 19–23; Dj 6, 1–8)
Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« ³⁷ Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. ³⁸ Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? ³⁹ Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.«
⁴⁰ Rekavši to, pokaza im ruke i noge. ⁴¹ I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« ⁴² Oni mu pruže komad pečene ribe. ⁴³ On uzme i pred njima pojede.

UKAZANJE UČENICIMA BEZ TOME

(U NEDJELJU U NOĆI, 9. TRAVNJA G. 30)

Lk 24,36—43; Iv 20,19—23

Unatoč razlikama, ove su dvije pripovijesti očito paralelne. Ako ih uzmemo tako kao da jedna dopunjuje drugu, dobivamo povijesno jasnu i realističku sliku događaja.

Okolnosti ovog ukazanja ne predstavljaju nikakve poteškoće.

Što se tiče vremena, Iv kaže izričito, da je to bilo »prvog dana u sedmici«, to jest u nedjelju, na sam dan uskrsnuća. Evanđelist kaže još potanje, da je to bilo »uvečer« tog dana (r.19), izraz dosta elastičan. Mi bismo ga (na temelju kronologije uspostavljene u prethodnom paragrafu) stavili oko devet sati u naći, jer prema Lk (r.36), Isus se ukazuje kad dvojica učenika iz Emausa pripovijedaju svoj doživljaj.

Mjesto ukazanja je nepoznato. Redovito se misli da je to Cenakul (dvorana posljednje večere), ali ne postoji nikakav biblijski oslonac za to. Sigurno je da se radi o (prostranom mjestu, gdje može stati dosta osoba, i da je njegov vlasnik osoba povjerenja (učenici se boje Židova: Iv, r. 19).

Osobe kojima se Isus ukazuje poznajemo od Lk (r.33): to su »Jedanaestorica i oni koji su bili s njima«. U stvari, to su deset apostola (nema Tome: Iv, r.24) i neodređena vjerojatno dosta brojna skupina drugih učenika; predstavljena je, dakle, cijela zajednica vjernika; važan podatak, u vezi s ovlastima koje ovom zgodom primaju (Iv, r.23).

Prema Iv (r.19), vrata dvorane bila su zaključana. Spominje se ta pojedinost s dvostrukim ciljem: da se kaže da su se učenici bojali židovske osvete i stoga se čuvali (dobro opravdana bojazan); da se naglasi novo stanje Isusovog tijela, koje ne poznaje više materijalnih zapreka pri kretanju, kako je to pokazao već izašavši iz zapečaćenog groba.

Lk ne spominje ove pojedinosti, ali je očito pretpostavlja, jer se Isus ukazuje lako iznenada, da se prisutni straše i prepadaju i misle da vide prikazu (r.37).

Našavši se među učenicima, Isus ih pozdravlja uobičajenim »Šalom!« (»Mir!«). On je imao svoj posebni ton pri ovom pozdravu; možda je to bila prva stvar po kojoj je htio da ga prepoznaju (tako ga je prepoznala Magda­lena). Ali, učenicima to nije bilo dovoljno i oni se prepadoše misleći da vide prikazu (Lk r.37). Učenici se ne samo boje nego i ne vjeruju u fizičku stvarnost onoga što vide. Isus im kaže da se ne trebaju ni bojati ni sumnjati o njegovoj tjelesnosti (Lk, r.38). Poziva ih da provjere da je njegovo tijelo fizička stvarnost; pokazuje im ruke i noge, to jest rane raspeća na rukama i nogama. Najprije ih poziva da vide, da sve dobro pregledaju, ali osim toga uporno hoće također da ga opipaju, da budu sigurni da se ne radi ni o kakvoj vidnoj varci; pomoću doticaja uvjerit će se da se radi o stvarnom tijelu, jer znaju da duh nema mesa ni kostiju (Lk, r.39).

Lukin cilj je pokazati da Uskrsnuće nije nikakva halucinacija, nego da se radi o stvarnom i fizičkom Isusu; o nečemu što se može iskustveno provjeriti (pretpostavlja se da su učenici pregledali i opipali).

Kod Iv, strah i sumnja učenika ne spominju se izričito, ali se pretpostavljaju, jer im Isus pokazuje ruke i bok (r.20), to jest rane raspeća na rukama: boku; sigurno s istim ciljem kao i kod Lk: da vide i opipaju.

Pretpostavlja se isto tako da su učenici provjerili stvarnost rana i tijela. Oni su se uvjerili da se stvarno radi o Gospodinu i uzradovali se radi toga (Iv, r. 20). To je isti Gospodin kojega su oni upoznali za vrijeme njegovog povijesnog života. Ivanov cilj pretpostavlja Lukin, ali prvenstveno želi dokazati istovjetnost pretpashalnog i postpashalnog Isusa.

Međutim, sudeći po Lk, učenici još uvijek nisu odmah povjerovali iza kako su ustanovili ovu istovjetnost, premda ih evanđelist nastoji ispričati navodeći njihovo veselje i zaprepaštenost (r.41). I da im dadne još jedan dokaz svoje fizičke stvarnosti, traži da mu dadnu nešto za jelo. Oni mu (donesoše komad pečene ribe, koju Isus pojede pred njima (rr.42—43). Duh ne jede. Osim toga, Isus je jeo na svoj poseban način, koji su oni vrlo dobro poznavali, tako da su ga i po tome mogli prepoznati.

Kako se vidi, Isusa su ovaj put teško prepoznali i on je upotrijebio nekoliko znakova da im to omogući: pozdrav, rane raspeća i jelo. Sve je to u vezi s otporom apostola da prihvate stvarnost uskrsnuća: misle da se radi o duhu, ustanovljuju stvarnost i istovjetnost tijela i još uvijek ne vjeruju...

Kao što prije rekosmo, vjera u uskrsnuće nije bila laka: ušla je malo pomalo, naporno, poslije velikih otpora i fizičkih provjeravanja: stanje posve protivno nekoj tobožnjoj prethodnoj »vjeri«, koja bi izmislila događaje...

Ukazanje ove uskrsne noći znači ispunjenje nekih obećanja na posljednjoj večeri:

Isus je bio obećao da će poslije svog odlaska ponovo »doći« k svojima (Iv 14,3.18.28): sad je »došao«.

Bio im je obećao da će ga poslije njegovog odlaska ponovno »vidjeti« (Iv 14,19): sad su ga »vidjeli« (Iv 20,20).

Bio im je obećao da će se njihova žalost pretvoriti u radost, radost tako potpunu i tako sraslu s njima, da im je nitko nikada više neće moći oduzeti (Iv 16,20-22.24): sad su se »uzradovali« (Iv 20,20).

Iv dodaje (rr.21—23) prvi svečani nalog općeg poslanja Crkve.

Najprije bilježi, da je Isus ponovio pozdrav mira (r.21). To izgleda malo čudno. Ponovni pozdrav daje slutiti da se ne radi o običnom pozdravu, i da riječ »mir« dobiva ovdje svoje puno biblijsko značenje najvišeg Božjeg blagoslova. Za psihološko stanje učenika, koji su puni nemira, straha i sumnje, ovo je još jedno ispunjenje obećanja: ono što im je na posljednjoj večeri proleptički najavljivao kao već ostvareno (Iv 14,27), u stvari daje im sada: svoj mir, mir što ga samo on može dati, puninu božanskih blagoslova, koji će im biti tako potrebni u njihovom poslanju.

Upravo ovog časa naznačuje im to poslanje. S ovim uskrsnim danom započinje nova epoha. On je ušao u svoju slavu, ali njegovo djelo mora biti nastavljeno: »Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas« (r.21). To je isto poslanje, ista zadaća data od Boga, samo što su sada činioci drugi. Prema tome, poslanje učenika mora imati iste značajke kao i njegovo, a uživat će i njegovu vlast.

To je potpuno općenito poslanje, bez ikakvog ograničenja. Općenito, s obzirom na osobe. Isus se obraća svima prisutnima, koji ovoga časa predstavljaju cijelu Crkvu. Dosljedno tome, ovo poslanje nije isključivo povlastica apostola i njihovih nasljednika, nego svih vjernika: poslanje prima Crkva kao takva, podrazumijevajući da će zajednica, na temelju ove iste moći, znati odrediti ulogu svakom pojedincu, u skladu s njegovim vlastitim zvanjem...  Ali, to je poslanje općenito i s obzirom na predmet. Ovdje joj se ne doznačuje nikakav posebni predmet (učinit će se to u r. 23), nego se samo kaže da u potpunosti treba nastaviti Isusovo djelo.

Da se može ispuniti ovo poslanje, potrebno je odgovarajuće osposobljenje pa im ga Isus daje: dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga« (r. 22). Dah je simbolički gest, koji označuje davanje života (Post 2,7): s njim simbolizira Isus davanje svog vlastitog života, to jest Duha, svojoj Crkvi... To znači da se na sam uskrsni dan dogodila neka vrsta »Duhova«. I to su temeljni »Duhovi«. To je ispunjenje još jednog obećanja, učinjenog već na blagdan Sjenica, da će se izliti Duh na sve one koji budu vjerovali u Isusa, na temelju njegovog proslavljenja (Iv 7,38—39), obećanje nekoliko puta ponovljeno apostolima na posljednjoj večeri. Crkva uživa prisutnost Duha Svetoga od samog dana Isusovog proslavljenja. Događaj na Duhove (Dj 2) bio je samo posebni vidik ovog općenitog izljeva: bučno očitovanje Duha preko izvanrednih karizmi, čime se započinjalo propovijedanje i širenje Crkve.

Konačno, unutar ovog općenitog poslanja, Isus se sada usredotočuje na jednu posebnu moć koju ono sadržava: oproštenje grijeha: moć opraštati ili »zadržavati« (ne oprostiti) grijehe (r.23). Ispunjenje još jednog obećanja. Isus je bio obećao, najprije Petru (Mt 16.19)[1] a zatim cijeloj zajednici (Mt 18,18),[2] vlast »svezati i razriješiti«, to jest opću vlast stvaranja odluka: unutar te opće vlasti, daje im sada ovu posebnu moć nad ljudskim grijehom. Tridentinski sabor vidio je u ovom tekstu ustanovljenje sakramenta pokore, i u vrlo općem teološkom smislu ovaj tekst to dozvoljava-

Prema kontekstu, ova vlast nije data samo apostolima, nego svim prisutnim učenicima, zajednici vjernika kao takvoj. Naravno, zajednica nije isto što i »svaki pojedinac u zajednici«: zajednica, koja ima vlast, odredit će osobe koje će je u određenom času predstavljati.

(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, Sarajevo 1984. str  415-419)

P.S.

Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)

Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946). 

Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952). 

(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.

 - Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:

Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu, daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju, te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića, koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu, svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

(spomeni što tražiš od Boga)

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije, daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.

Amen.

(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)

                                                           (Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)

Neka naše svagdanje molitve Gospodinu, budu vođene i željom da što prije SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT I PRIZNAT KAO UZOR ZA CIJELU CRKVU! Čitajmo, razmišljajmo i Molimo!

 Priredio: fra Petar Matanović

 ______________________________________________________________________________________

[1] Sv. I, str. 338—339.

[2] Sv. I, str. 370—371.