Nedjelja, 6. 4. 2025.

PETA KORIZMENA NEDJELJA

Prvo čitanje: Iz 43,16-21

Evo činim nešto novo: napojit ću svoj narod.

Čitanje Knjige proroka Izaije

Ovo govori Gospodin,

koji put po moru načini

i stazu po vodama silnim;

koji izvede bojna kola i konje,

vojsku i junake,

i oni padoše da više ne ustanu,

zgasnuše, kao stijenj se utrnuše:

»Ne spominjite se onog što se zbilo,

nit mislite na ono što je prošlo.

Evo, činim nešto novo;

već nastaje: zar ne opažate?

Da, put ću napraviti u pustinji,

a staze u pustoši.

Slavit će me divlje zvijeri,

čaglji i nojevi,

jer vodu ću stvorit u pustinji,

rijeke u stepi,

da napojim svoj narod, izabranika svoga.

I narod koji sam sebi sazdao

moju će kazivati hvalu!«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 126,1-6

Pripjev:

Silna nam djela učini Gospodin: opet smo radosni.

Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske,
bilo nam je ko da snivamo.
Usta nam bjehu puna smijeha,
a jezik klicanja.

Među poganima tad se govorilo:
»Silna im djela Gospodin učini!«
Silna nam djela učini Gospodin:
opet smo radosni!

Vrati, Gospodine, sužnjeve naše
ko potoke negepske!
Oni koji siju u suzama
žanju u pjesmi.

Išli su, išli plačući
noseći sjeme sjetveno;
vraćat će se s pjesmom
noseći snoplje svoje.

Drugo čitanje: Fil 3,8-14

Radi Krista sve izgubih, suobličen smrti njegovoj.

Čitanje Poslanice

svetoga Pavla apostola Filipljanima

Braćo: Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj – da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Iv 8,1-11

Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.

Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«

Riječ Gospodnja.

7) PRELJUBNICA[1]

(NEKOG DANA IZMEĐU POSLJEDNJEG PONEDJELJKA I SRIJEDE,

3—5. TRAVNJA30) (Iv 7,53—8,11)

Ova se pripovijest nalazi sada u Ivanovom evanđelju, ali (ne niječući tim njezin kanonski značaj, inspiraciju i povijesnu vrijednost, koju nama katolicima jamči crkveno učiteljstvo) danas nema nikoga koji bi još uvijek zastupao da je izvorno pripadala ovom evanđelju. Nema je u najstarijim svjedocima teksta. Na sadašnjem mjestu, potpuno i nasilno prekida kontekst. Možda je moguće otkriti neku daleku vezu s Isusovim riječima »ja nikoga ne sudim« u Iv 8,15, koje je možda netko hitio osvijetliti ovim primjerom, uzetim s druge strane. Stil nema ništa zajedničkog sa stilom četvrtog evanđelja, već naprotiv, to je upadno stil sinoptičkih evanđelja, osobito Lukinog, evanđelja.

Vjerojatno je ovaj ulomak pripadao Lukinom evanđelju, ili bi barem mogao u njemu naći prikladno mjesto, u kontekstu kojemu se s povijesnog stanovišta ne može ništa prigovoriti. Ako isporedimo Lukin sažetak iz prethodnog paragrafa (21,37—38) sa sažetkom Iv 8,1—2, nalazimo da se tekstovi tako upadno podudaraju, da to nije moguće ostaviti po strani. Ništa naravnije, dakle, nego staviti ovaj prizor poslije spomenutog Lukinog sažetka, što onda već određuje njegov povijesni kontekst: događa se nekog od ovih mračnih dana posljednje sedmice, između ponedjeljka i srijede, a da se ne može reći nešto pobliže; zbog te neodređenosti, prikladnije je staviti ga ovdje, prije nego što počnemo raditi o pojedinačnom gradivu svakog od ovih posljednjih dana,[2]

S ovom povijesnom okolnošću, ovaj događaj dobiva još veće značenje. Onaj koji vidi da je osuđen na smrt, spašava drugu osobu osuđenu na smrt. Nitko kao on ne bi mogao toga časa razumjeti smrtnu tjeskobu nekoga koji se već nalazi na stratištu. Ovdje bi se trebalo sjetiti njegove vlastite borbe protiv smrti u Getsemaniju. A ipak, kad je došao taj čas, sebe nije spasio. To su s gledišta providnosti dva posve različita slučaja.

Iz spomenute Lukine vijesti znamo da je Isus po danu učio u hramu, a noći provodio na Maslinskom brdu (21,37). Dakle, jednog od tih posljednjih dana, kad se svršio dnevni posao u hramu, svijet se razišao svojim kućama (Iv 7,53), a Isus izašao prema Maslinskom brdu (Iv 8,1).

Prema istoj Lukinoj vijesti, ljudi su se rano dizali, da se nađu s Isusom u hramu i da ga čuju (21,38), što znači da je i sam Isus rano ustajao da se rano ujutro nađe u hramu. Dakle, jednog dana tih zadnjih dana, Isus dolazi u hram vrlo rano, u zoru (Iv 8,2). Kaže se da je »sav narod« dolazio k njemu, da čuje njegov nauk, što točno odgovara Lukinoj vijesti (21,38).

Isus je nekad naučavao stojeći (Iv 7,37), a nekada sjedeći (Mt 5,1; Mk 4,1; Lk 5,3). Ovom zgodom, sjedio je (Iv 8,2) u nekom hramskom dvorištu, okružen mnogobrojnim slušateljima, kad mu dovedoše preljubnicu.

Dovode je pred Isusa »pismoznanci i farizeji« (r. 3), formula nepoznata kod Iv, a uobičajena kod sinoptika (osobito kod Mt). Ali to što se skupa spominju pismoznanci i farizeji nije samo primjena nekog obrasca nego se i povijesno preporučuje. Farizejima je najviše stalo da ulove Isusa (r. 6), ali u slučaju kao što je ovaj potrebna je prisutnost stručnjaka; radi toga se tu nalaze pismoznanci (rabini).

Nas danas neugodno iznenađuje da je pred Isusom osuđena samo žena, bez i najmanje riječi o preljubniku. Preljubu u ovom slučaju treba pristupiti od starog zavjeta, to jest od izrazito muškarčevog društva, gdje se ne priznaje dostojanstvo žene i gdje se ona smatra muževim predmetom ili vlasništvom. Preljub je društveni zločin na razini krađe; zločin protiv vlasništva. Starozavjetno zakonodavstvo nastoji zaštititi društveni poredak, koji se u ovom slučaju podudara s muževim pravom vlasništva.

U Izraelu onoga vremena, preljub se mogao počiniti jedino potpunim spolnim snošajem; drugi spolni izražaji manje vrste nisu dolazili u obzir. Ali zbog diskriminacije žene, nije bio isti slučaj sa ženom i sa mužem. Muž nikad nije mogao povrijediti svog vlastitog braka, jer je bio vlasnik žene pa prema tome nije joj oduzimao nikakvog prava. Čovjek je mogao počiniti preljub jedino s udatom ženom ili sa »zaručenom« (židovske »zaruke« imale su iste pravne učinke kao i brak, izuzev zajednički život pod istim krovom); to jest jedino kad je vrijeđao pravo vlasništva nad ženom drugih muževa. Ali, ako je na primjer muškarac, premda oženjen, imao odnose s ropkinjom, iako priležnicom drugog čovjeka, nije upadao u kaznu preljuba (usp. Lev 19,20), jer nije vrijeđao zakonska prava drugog muža, pošto se čovjek ne može oženiti s neslobodnom ženom. Isto to treba reći za čovjeka, iako oženjenog, koji je imao spolne odnošaje s nekom djevicom i djevojkom (još »nezaručenom«): mora odgovarati za posljedice svoga čina (između ostalog, mora platiti novčanu globu ocu, koji je vlasnik djevojke) predviđene u zakonu (Pnz 22,28—29),ali nije se s njim postupalo kao s preljubnikom, jer nije prisvojio pravo drugog muža.[3]

Stvar je drukčija kad se radi o ženi. Žena nikada nije povrijedila tuđi brak a uvijek je vrijeđala svoj vlastiti. To znači da neudata žena nije mogla počiniti preljuba, premda je imala odnošaje s oženjenim čovjekom. Žena je počinjala preljub jedino ako je bila udata ili zaručena, iako se radilo o ne­oženjenom čovjeku: u svakom slučaju, postupala je protiv prava svog muža. U našem slučaju, ova je žena ili udata ili barem »zaručena«. Kojoj vrsti 'pripada? Kako ćemo vidjeti, ovo pitanja nije bez svakog interesa, u vezi s pitanjem kazne, ali na njega se ne može sa sigurnošću odgovoriti.

Ovdje se postavlja pitanje društvene kazne preljuba, koji se smatra društvenim zločinom. Ali, prema Bibliji, taj mu značaj u osnovi dolazi od toga što je grijeh, moralni zločin. Ezekijel ga stavlja na istu razinu s idolatrijom, s ugnjetavanjem siromaha, s lihvarstvom i krađom (18,15—16). Kao i svaki drugi prekršaj volje Božje, preljub znači otvoreni prezir Boga (2 Sam 12,9—10). Prema Knjizi Sirahovoj 23,22—23, to je mnogostruki grijeh:

• u prvom redu, grijeh protiv Boga: prekršio je »zakon Svevišnjeg«;
• nepravda nanesena mužu: »kriva je pred svojim mužem«;
• grijeh protiv same grešnice: »zaprljala se preljubom«;
• grijeh protiv sina: »začela je sina s tuđim čovjekom« (takvi sinovi »neće pustiti korijenja, grane im neće ploda donijeti«, r. 25).

Tako se razumije kako je u proročkoj književnosti najveći Iaraelov grijeh, apostazija od svog Boga, bio nazvan preljubom.[4]

Budući da je grijeh, preljub zaslužuje kaznu Božju. Prorok Natan, prema starom biblijskom poimanju, naviješta tu kaznu već u ovom životu (usp, 2 Sam 12,10—15). Ali u novijim izrekama knjige Mudrih izreka već se nazire kazna s onu stranu groba (usp. 2,18—19; 5,5).

S gledišta Božje kazne, bolje se razumije također kazna Zakona o kojoj se radi u ovom prizoru.

Naglašava se da je žena uhvaćena u samom činu preljuba (r. 4); stvarno, preljub se smatra zločinom samo ako je otkriven u samom činu. S druge strane, ima se dojam da je stvar bila otkrivena nedavno; ženu je možda iznenadio njezin muž ili neka druga osoba te iste noći, pa je već rano ujutro vode na sud da je osude na smrt, ali na prolazu iskorištavaju priliku da stave u škripac nepoželjnog učitelja.[5]

Zamka je bila vrlo dobro pripravljena. Zakon predviđa kamenovanja za preljubnice, a Isus, što on misli o tome? Budući da se radi o smrtnoj kazni, ova stvar pobuđuje ljudsku osjetljivost, ali s druge strane stoji veličanstvo zakona: učitelj će se naći s mačem prislonjen uza zid.

Što se tiče same kazne smrti, zakon je posve izričit: »Čovjek koji počini preljub sa ženom svog bližnjega, morat će umrijeti, preljubnik i preljubnica« (Lev 20,10). Kao što upozorismo, preljub je smatran zločinom jedino ako je otkriven u samom činu: »Ako se zateče čovjek kako leži s udatom ženom, neka umru oboje: čovjek koji je ležao sa ženom i sama žena« (Pnz 22,22). Ovo je upravo sadašnji slučaj. Kad se sumnjalo o zločinu, ali nije bilo dokaza, jer ili nije bilo svjedoka ili žena nije bila zatečena u samom činu, u stara su vremena ženu (nikada muškarca!) podvrgavali barbarskom postupku ispitivanja (pravom »božanskom sudu«!), kojim se trebalo dokazati da li je kriva ili ne (usp. Br 5,11—28).

Kad se preljub počinio s djevicom, ali »zaručenom«, zakon govori s više pojedinosti. Pravi razliku između zločina počinjenog u gradu i u polju. U prvom slučaju, oboje se kažnjavaju smrću. Nema olakšavajućih okolnosti za djevojku. U gradu, gdje ljudi žive jedan uz drugoga, sam čin preljuba pretpostavlja, da je djevojka kriva, da je slobodno pristala na taj čin; u protivnom slučaju, mogla je vikati za pomoć i netko bi je čuo.

Podrazumijeva se da je preljubnica iz naše pripovijesti iz samog Jeruzalema; za nju nema nikakve isprike.

Drukčiji je slučaj kad je zločin počinjen u nekom nenapučenom mjestu. U tom slučaju, treba pretpostaviti da je djevojka vikala za pomoć, ali da je nitko mije mogao čuti. Prema tome, ima ispriku. Na smrt se osuđuje samo krivi čovjek (Pnz 22,23—27).

Što se tiče vrste smrtne kazne, u našem slučaju govori se o kamenova­nju, ali stvar nije potpuno jasna.

U stara vremena, u doba patrijarha, izgleda da se preljub kažnjavao lomačom. Trebalo je da tako umre Tamara (Post 38,24). Kasnije, ova je kazna ostavljena isključivo za svećeničke kćeri koje bi spolno pogriješile (Lev 21,9); ne toliko zbog obeščašćenja žene, koliko da se sačuva svetost oca svećenika, koji je »profanacijom« kćeri i sam bio »profaniran«.

U kasnijem zakonodavstvu, ništa se konkretno nije ustanovilo za slučaj preljuba između oženjenog čovjeka i udate žene; jedino se kaže, da moraju biti osuđeni na smrt (Lev 20,10; Pnz 2.2,22). Naprotiv, za slučaj »zaručene« djevojke uspostavlja se smrtna kazna kamenovanjem (Pnz 22,24).

Postoji još jedna rabinska naredba, prema kojoj bi preljub morao biti kažnjen davljenjem. Neki drže da su rabini ustanovili tu kaznu upravo za one slučajeve koji nisu određeni u zakonu (preljub između oženjenog čovjeka i udate žene). Ali te naredbe Mišne vrlo su kasne (iz kršćanskog doba) pa je prirodnije pretpostaviti, da se i u neodređenim slučajevima primjenjivala je­dina određena kazna, naime kamenovanje, barem do Isusovih vremena, kako bi to dokazivao i naš slučaj (r. 5); kasnija rabinska uredba predstavljala bi reformu kaznenog zakona.

Prema tome, iz same smrtne kazne ništa se ne može zaključiti s obzirom na civilno stanje žene: da li je bila udata ili samo »zaručena«.

Pismoznanci i farizeji imaju izričitu namjeru da stave zamku Isusu (r, 6). Izgleda da je to bio dosta uobičajen postupak kod njegovih neprijatelja (usp. još Mt 22,15; 19,3). Spada to u opći plan zavjere da ga ubiju; oni skupljaju i gomilaju dokaze za buduću optužbu; stvar osobito važna ovih dana, kad se osjećao bliži svršetak.

Slučaj koji mu predstavljaju, oni smatraju vrlo dobrom prilikom. Ali u čemu se točno sastoji?

Neki tumač iznosi misao da oni traže od Isusa da rekne odlučnu riječ u rabinskim raspravama, da li smrtna kazna treba biti kamenovanje ili gušenje. Ali čini se da ženini tužitelji ne sumnjaju da žena mora biti kamenovana (nr. 5 i 7). Uostalom, pitanje rabinskih rasprava u ovom konkretnom slučaju je nevažno: radi se samo o smrti, ne o vrsti smrti. Analogan slučaj je pitanje o otpustu (Mrt; 19,3): u njegovoj su pozadini rasprave između poznatih škola Šamaja i Hilela, ali Isus i tu ide na bitnu stvar.

Pitaju, dakle, Isusa da li ova žena treba biti kamenovana ili ne. Tu je zamka. Poznavajući njegovu prošlost, sigurno su svi očekivali da će Isus pro­glasiti ženu slobodnom; dovoljan razlog da se optuži zbog otvorenog nepriznavanja izričite naredbe Zakona. A ako se izrazi u prilog smrtne kazane, lako je pobuditi pučku osjećajnost i prikazati ga kao nemilosrdnog čovjeka. Osim toga, lako bi ispao kao neozbiljan, i oportunistički brbljavac, jer bi se otkrilo da je u protivnosti sa svojim dosadašnjim načinom postupanja; naime, on je dosad izrazito bio sklon svima onima koje je društvo smatralo grešnicima i tako stalno sablažnjavao stroge vjerske vlasti.

Čuvši upit, kaže se da se Isus sagnuo i počeo nešto šarati prstom po tlu (r. 6). Još od starih vremena, mnogo se spekuliralo s ovim neočekivanim gestom. Sve su to vrlo izvještačena tumačenja. A to je gest koji svi mi dobro poznajemo i često upotrebljavamo: kad mislimo na drugu stvar, kad nas ne zanima (ili se pravimo da nas ne zanima) ono što se govori, kad se ne bismo željeli zaustavljati na glupostima… Ovaj gest je najbolji odgovor cijelom tom izljevu licemjerja. Želeći staviti u škripac njega, sami su sebe doveli u smiješan položaj. Nisu li zatekli ženu u preljubu? Ne poznaju li zakona? Onda, ne zmaju li što treba da učine?

Ali kako oni uporno traže izričit odgovor, Isus im ga pruža, ali na posve neočekivan način: tko je grešnik nije moralno ovlašten da osuđuje grešnika. Ako oni toliko ljube zakon, neka se sjete i one druge zakonske naredbe, prema kojoj glavni svjedoci zločina moraju baciti prvi kamen (Pnz 13,10; 17,7): »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju«. Neka izađu naprijed oni koji se osjećaju najsigurniji u ovoj stvari. Ali, ako im je ostalo još imalo osobnog poštenja, neka ne zaborave upitati svoju savjest da li su tako čisti od grijeha, možda posebno od ovog grijeha: koliko ih je ove noći spavalo sa ženom koja nije njihova?

Naglasak je na riječima »tko je od vas bez grijeha«: na ispitu vlastite savjesti. Ako se pretpostavi da dolaze sa suda da usmrte ženu: neka se najprije ispitaju i tek onda bace kamen; nitko im neće poreći da zakonski imaju pravo na to. Ali ovdje se radi o ljudskom životu, pred kojim i sami zakon mora upitati sam sebe; neka dakle počnu bacali kamenje, ako se osjećaju tako nevinim, da im neće zadrhtati ruka...

A Isus je nastavljao sa svojim šaranjem (r. 8)...; on više nema ništa reći, stvar je previše ozbiljna i puna odgovornosti, da bi mogla biti predmet zakonskih ishitrenosti.

I prisutni se počeše razilaziti, povlačiti se jedan za drugim (r. 9). »Počevši od najstarijih«, bilježi se kao usput. Pametniji ljudi, konačno. Ljudi koji su vjerojatno skupili takvu količinu preljuba u svom životu, da su odmah zapazili kako je beskrajno besmislen njihov položaj ovdje. Znak za mlađe, da se oprezno i na vrijeme povuku. Možda su se i previše međusobno pozna­vali, da bi mogli i dalje ostati skupa, a osobito da bi mogli podnijeti onaj neumoljivi pogled, koji je otkrivao sve tajne. Odjednom, sami su se vidjeli razgolićeni pred ženom, a u takvom nepodnosivom položaju nema drugog izlaza nego bježati...

Isus ostaje sam sa ženom, koja još uvijek stoji tu pred njim (r. 9). »Sam«, znači bez onih koji su bili doveli ženu. Isus je samo njih izazvao, i samo oni su pobjegli. Podrazumijeva se da su prijašnji Isusovi slušaoci ostali na svom mjestu. Sad će prisustvovati i čuti još jednu važnu nauku.

Ženo, gdje su oni koji su te vodili na smrt? Nitko te nije osudio? Nitko se nije usudio da baci kamen? Ovdje moramo zamisliti malo podrugljiv podsmijeh i nešto ironije u njegovom glasu. Oni sveci! Gdje su sada?

Ni ja te ne osuđujem!

Naravno, uz uvjet da odsada više ne griješiš (r. 11).

Božje oproštenje je i apsolutno, i uvjetovano. Apsolutno je, jer je apsolutna njegova volja da oprosti. A uvjetovano je, jer njegovo oproštenje ne može do nas doprijeti, ako se mi njemu ne približimo.

Nema oproštenja iz daljine.

Nema oproštenja bez obraćenja.

oOo

Prizor s preljubnicom je važan za poznavanje Isusove osobe, jer je na liniji drugih događaja, koji odražavaju iste njegove značajke kao i ovaj.

a) U prvom redu, njegovo RAZLIKOVANJE IZMEĐU GRIJEHA I GREŠNIKA

Grijeh je uvijek vrijedan osude. Isus nikad ne odobrava grijeh. Isus nije ravnodušan pred grijehom. Ne niječe grijeha. Vrlo bi se neugodno osjećao među nama (nekada čak i u svojoj vlastitoj Crkvi), koji počinjemo ne vidjeti nigdje grijeha. Isus vidi preljubničin grijeh. I osuđuje ga jer je poziva da više ne griješi.

Tim joj pokazuje pravi korijen njezinog problema. Njezin vlastiti grijeh. Ne bi se nalazila gdje se nalazi, da nije bila sagriješila. Podsjećajući je na njezin grijeh, Isus joj želi reći dvije stvari:

Prvo. Da čovjek mora vidjeti sam sebe. Istina je da bi drugi bili počinili moralnu nepravdu protiv žene, ali u stvari ona je prva kriva. Prije nego što prebacimo krivicu na druge, bilo bi dobro da svaki od nas vidi i prizna svoj vlastiti grijeh.

Drugo. Da je čovjekov grijeh osnovni uzrok društvenog nereda. Alko postoje nepravde, tlačenja, diskriminacije, nasilje…, to je zato što postoji grijeh. Uvijek se ne zapažaju jasno njegovi putovi, ali je grijeh kao rak, koji nevidljivo prodire u cijelo tijelo. Obični preljub, u noćnoj tami i u samoći jednog ležaja, i koliko zapletaja!

Ali osuđujući grijeh, ne osuđuje grešnika (»ni ja te ne osuđujem«). Grešnik se može obratiti.

b) Ovdje dolazi njegov POZIV NA OBRAĆ

Jedini lijek protiv društvenog nereda je »ne griješi više«. Revolucija putem obraćenja. Ako želimo vidjeti stvar iskreno, bez predrasuda naše stranačke politike, ovo je jedina Isusova riječ o revoluciji. Društvene i političke revolucije nekad su neizbježive, ali nijedna nije konačna; sve su one, bez iznimke, ukinuvši neka zla, stvorile druga zla za čovjeka. Društvene revolucije, po sebi, ne preobražavaju čovjekovu unutrašnjost, i tu je sav problem. Isus to jasno vidi. Treba ići na korijen društvene bolesti. To je načelo liječničke znanosti: nekad je potrebno iščupati čir, ali najbolje bi bilo spriječiti da se ne stvori.

Poziv na obraćenje jedna je od velikih evanđeoskih tema i jedna od velikih osovina Isusove misli. Prva Crkva ga je uključila u prvobitni nacrt kršćanskog naviještanja, počevši od Duhova; pretpostavlja se da je dobro razumjela misao svog Utemeljitelja.

Kao osobno pitanje, ovaj je poziv znak povjerenja. Kad poziva preljubnicu da više ne griješi, kaže joj da ima povjerenja u nju. Isus uvijek ima povjerenja u čovjeka; ima povjerenja u zalihe dobrote, koje grijeh nije mogao uništiti. Pobijedit će ova dobrota. U tom vidu treba čitati njegove oproštajne riječi na posljednjoj večeri. Zli je već pobijeđen!

Upravo zbog tog povjerenja Isus, kad osuđuje grijeh, ne osuđuje grešnika. Čak ni razbojnika u svom zadnjem času. Poznaje kako je beskrajno uvjetovana ljudska slabost (»ne znaju što čine«), ali nikad ne očajava nad povratkom izgubljenog sina. Stoga nikome ne bi htio uskratiti priliku da se povrati. Stoga je vidljivo zadovoljan kad vidi da je žena ostala sama na ovom mučilištu.

Isusovo oproštenje nije sentimentalno; ono svom puninom pripada samom smislu njegovog poslanja da oslobodi čovjeka.

c) Ovaj prizor na poseban način pokazuje ISUSOV STAV PREMA DIS­KRIMINACIJI.

Ovo je jedna od najznačajnijih crta njegove ličnosti, koja se danas sve više cijeni, premda nekada sa stanovišta koje on nikada ne bi odobrio.

Židovskom društvu bila je tuđa »klasnost« marksističkog tipa, ali je u stvari ono bilo klasno društvo, jer je bilo diskriminatorno društvo. Diskriminacija nije ništa drugo nego »klasifikacija« ljudi na razne vrste. A najgore od svega je to da je ta klasifikacija imala pretežno vjersku pozadinu: dobri i zli, pravedni i grešnici.

»Grešnici« su bili isključeni iz društva, osobe s kojima pristojan svijet nije trebalo da ima ikakve veze. I upravo na te diskriminirane slijevala se sva Isusova simpatija. Preljubnica iz naše pripovijesti samo je jedan primjer. Taj je stav odmah neizostavno izazivao sablazan i prosvjed »dobrih«, onih koji su diskriminirali.

Kad čitamo naša evanđelja, jedna je stvar posve očita: da Isusa nije zanimalo »tko« je diskriminiran (bogataš ili siromah), nego to da je diskriminiran. On je štitio onoga koga je društvo odbacivalo.

Polazeći od ove značajke njegove osobe, moguće je izreći sud o onome što neki kršćani marksisti iznose kao svoju zastavu: »klasna svijest«, »klasno opredjeljenje«, »klasni angažman« u korist siromaha kao zahtjev Evanđelja, ali čitajući Evanđelje preko marksizma. Ta je egzegeza nepovijesna, ali s dijelom istine koju nitko ne može nijekati. Ovdje se poigravaju s dvoznačnim riječima i pojmovima.

Marksističku problematiku ekonomsko-društvenih »klasa«, i marksističko postavljanje te problematike, prenijeti jednostavno u Isusovo doba jest obična djetinjarija. To bi značilo ideologizirati iz situacije današnjice stvarnost drugih vremena. Isus nije bio čovjek ideologija i političkih blokova. I čovjek nije za njega bio samo ekonomsko biće, nego nešto mnogo više.

Međutim, kao što se događa danas, tako je i u Kristovo vrijeme bogataš diskriminirao i tlačio siromaha (vidjeti na primjer ono što se kaže o udovici, Lk 18,1—8). A Isus je bio uz siromaha. Siromah je uvijek diskriminiran i Isus će uvijek biti u njega.[6]

Dvoznačnost je u tome što se ne diskriminiraju jedino siromasi. I drugi se mogu diskriminirati i stvarno ih se diskriminira, na primjer protivnike nekog totalitarnog režima, koje ili potpuno uklanjaju ili zatvaraju da trunu u tamnicama. Isus je jednako uz njih. Nije klasist. Pripisati njemu makar i sjenu klasnosti, jest ne samo povijesna djetinjarija, nego i uvreda njegovoj osobi. Treba dobro znati da su dvojica diskriminiranih, s kojima se Isus poistovjetovao i pobudio sablazan, bili Levi i Zakej, dva bogataša.

Isus danas osuđuje one koji s položaja vlasti (bilo koje vrste) diskriminiraju druge, ali će sutra braniti njih, ako ih drugi budu diskriminirali.

Osim toga, marksističko opredjeljenje za jednu klasu znači neprijateljstvo prema drugoj klasi (»klasna borba«). Kod Isusa, biti »za« nekoga ne znači biti »protiv« nekoga drugog. Dokazuje to upravo ovaj slučaj preljub­nice. Ne spašava nju praveći nasilje nad njezinim progoniteljima, nego pozivajući se na njihovu savjest. To je jedina metoda »klasne borbe« koju Isus poznaje.

U slučaju preljubnice imamo, dakle, primjer ove bombe protiv diskriminacije, protiv klasne borbe. Protiv najgore diskriminacije koja se može za­misliti: one zakonske, pod vidom pravednosti i društvenog poretka. Žena se nalazi tu (gdje je muškarac koji je s njom počinio preljub?) samo zato što je bila zatečena u činu; da je nisu otkrili, ona bi nastavila sa svojim pothvatima … »Svaki onaj koji požudno pogleda ženu, već je u svom srcu počinio s njom preljub« (Mt 5,28). Da se bude preljubnik, nije nuždan sami vanjski čin, niti, mnogo manje, biti zatečen u činu. Dosljedno tome, koliko bi onih koji ovog časa optužuju ženu morali stajati na njezinom mjestu! Nije dovoljan zakon da se živi u društvu. Društvena profilaksa mora početi od srca svakog čovjeka. A u pitanju srca, svi su jednaki. Kad kaže progoniteljima: »tko je od vas bez grijeha«, želi ih podsjetiti na tu jednakost. Njegove su riječi imale uspjeha: vidi se da je u onim savjestima još bilo nešto poštenja.

(Tumačenje i povijesne okolnosti današnjeg Evanđelja: fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova, II, str. 216- 223)

 Priredio: fra Petar Matanović 

[1] Usp. niz naših članaka, u dnevniku La Religion (Caracas), počevši od 16. 10. 1975. 216

[2] Problemi koje ovaj ulomak podiže našli su odjeka u obilnoj literaturi, koju veliki komentari više-mamo e opširno sažimaju.

[3] »Rabini su još više ograničavali svoj pojam na nedopušten odnos sa ženom 'bližnjega', to jest drugog Židova«: Joseph Schmid, u komentaru Mt 5,2,7—28.

 [4] Po toj istoj liniji mišljenja, Isus označava cjepidlačke nevjernike svoga vremena kao »preljubnički« naraštaj (Mt 13,29; 16,4; Mk 8,36).

[5] Ova pretpostavka izgleda vjerojatnija nego ona druga da se nalaze tu, da već izvrše kaznu. U ovoj posljednjoj hipotezi, budući da Židovi nisu imali prava izvršenja samrtne kazne (usp. Iv 18,31), moralo bi se pretpostaviti da je presuda njihovog suda bila također potvrđena od rimske vlasti.

[6] Odatle toliko naglašavanje siromašnih kao onih koji imaju prvenstvo u angažiranosti Crkve u tzv. Dokumentu iz Pueble (meksički grad u kojem je održana zadnja opća konferencija latinsko-američkog episkopata, g. 1978).