DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU
Nedjelja, 14. 9. 2025.
MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Sin Čovječji ima biti podignut.
UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA
Blagdan
ČITANJA:
Prvo čitanje: Br 21,4b-9
Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.
Čitanje Knjige Brojeva
U one dane: Narod putem postane nestrpljiv. I počne govoriti protiv Boga i protiv Mojsija: »Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.« Onda Gospodin pošalje na narod ljute zmije; ujedale ih one, tako te pomrije mnogo naroda u Izraelu. Dođe narod k Mojsiju pa reče: »Sagriješili smo kad smo govorili protiv Gospodina i protiv tebe. Pomoli se Gospodinu da ukloni zmije od nas!« Mojsije se pomoli za narod i Gospodin reče Mojsiju: »Napravi zmiju i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.«Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 78,1-2.34-38
Pripjev:
Ne zaboravite djela Božjih!
Poslušaj, narode moj, moju nauku,
prikloni uho riječima usta mojih!
Otvorit ću svoja usta na pouku,
iznijet ću tajne iz vremena davnih.
Kad ih ubijaše, tražiše ga
i opet pitahu za Boga;
spominjahu se da je Bog hridina njihova
i Svevišnji njihov otkupitelj.
Ali ga opet ustima svojim varahu
i jezikom svojim lagahu njemu.
Njihovo srce ne bijaše postojano s njime
nit bijahu vjerni Savezu njegovu.
A on im milosrdno grijeh praštao
i nije ih posmicao;
često je gnjev svoj susprezao
da ne plane svom jarošću.
Drugo čitanje: Fil 2,6-11
Ponizi sam sebe, zato Bog njega preuzvisi.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima
Krist Isus: trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Iv 3,13-17
Sin Čovječji ima biti podignut.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji.
I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji
da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.
Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.«
Riječ Gospodnja.
13) TEOLOŠKA RAZMIŠLJANJA
Iv 3,13—21.
Općenito se uzima kao dijalog s Nikodemom cijeli odsjek do r. 21, tako da bi i reci 13—21 bili riječi Isusove. Ali među novijim tumačima ima ih koji misle da se razgovor s Nikodemom svršava s r. 12, ili 13, ili 14, ili 15. (već prema raznim autorima), i da zbog toga drugi dio ovog odlomka ne predstavlja Isusove riječi, nego da su to teološki komentari evanđelista, (nastali na temelju opće teme razgovora.
Čini nam se da tekst stvarno treba tako tumačiti i da je najvjerojatnije da ti komentari počinju već s r. 13. Među ostalim razlozima mogu se spomenuti slijedeći:
— rječnik je svojstven ovom evanđelistu;
— govor je u trećoj osobi;
— stil, tematika i teološke perspektive podsjećaju izbliza na Prolog.
Istina je da nema nikakvog izravnog znaka, po kojem bi se dalo zaključiti, da ovdje počinje govoriti evanđelist, ali to ne začuđuje u djelu ovih značajki, gdje prelazi nisu jasno obilježeni: na primjer, između povijesne stvarnosti i simbola, između originalnog izraza i kako je kasnije bio shvaćen, itd.
Isto to treba reći o recima 31—36. Ovaj se odlomak redovito smatra nastavkom Krstiteljevog svjedočanstva, ali se treba teško oznojiti da se nekako ujedine te dvije stvari. Tema ovih redaka različita je od teme razrađene u prethodnom kontekstu, dok je naprotiv usko povezana s odlomkom rr.13—21. Zbog toga, uzimamo oba odlomka kao cjelinu, kao jedno jedino razmišljanje evanđelista, prouzrokovano dijalogom s Nikodemom.[1]
Ovi tekstovi, prema tome, nemaju kronološkog mjesta u Isusovom životu; izvanvremenski su kao Prolog; stavljamo ih ovdje zbog njihove veze sa prizorom o Nikodemu.
Za svoje opaske u r. 13, evanđelist se oslanja na posljednje Isusove riječi (r. 12), gdje on govori o nebeskim stvarima. Dakle, nijedan čovjek ne može govoriti mjerodavno o tim stvarima, zato što nijedan čovjek nije uzašao na nebo. Jedini koji je uzašao na nebo jest Sin čovječja,[2] onaj isti koji je sašao s neba postavši čovjekom (1,14). On, dakle, zaslužuje da mu se u potpunosti vjeruje sve što rekne (r. 11), i ovo što kaže o duhovnom preporodu (rr. 3 i 5), koji se sada zove »vječni život« (r. 15): život Božji u čovjeku, ali koji se ne može zapaziti osjetilima niti mjeriti ljudskim vremenom.[3]
Sredstvo kojim se dolazi do tog »Vječnog života« jest vjera; ali vjera u spasiteljsku vrijednost Kristove smrti; zbog toga, on mora biti »uzdignut« na križ (r. 14; usp. 12,32—33), da svi oni koji pogledaju u njega s očima vjere mogu imati »život«, kao što su se Židovi spašavali od smrti pogledom na (mjedenu zmiju, koju je Mojsije bio uzdigao u pustinji (Br 21,8—9).
To je zbog toga što na početku svih stvari postoji beskrajna Božja ljubav prema svijetu. Iz te ljubavi predao je Bog svog jedinog Sina, da bi ljudi mogli postići vječni život (r. 16). To znači da se svrha utjelovljenja bitno sastoji u spasenju svijeta po Sinu (r. 17). Ali postoji i osuda, jer i čovjek sudjeluje u svom spasenju. Sve zavisi od vjere. Onaj koji vjeruje u Sina, odgovara nakanama Božjim i nakanama utjelovljenja, i neće biti »suđen« (osuđen), dok onaj koji ne vjeruje, već je osuđen, automatski, samim činom svoje nevjere (r. 18). Tako je dolazak Kristov stvorio rastavu ili diskriminaciju (grčki »krisin«) među ljudima, bilo s obzirom na samog Krista (r. 19), bilo s obzirom na ljude međusobno (r. 20—21).
Diskriminacija se sastoji u tome što je Svjetlo[i] došlo na svijet, ali svi ga ne prihvatiše: mnogi su više voljeli tamu, čemu se ne treba čuditi, jer su im djela bila zla (r. 10);[4] tj. cijeli je njihov život bio zao, bez ikakve norme savjesti i zakona. Ta je činjenica razumljiva po onome što se općenito zapaža u životu ljudi (rr. 20—21). Postoje dvije vrste ljudi: jedni koji imaju dobre nakane i drugi koji ih nemaju. Dolazak Kristov prigoda je da ljudi pokažu ono što stvarno jesu. Čovjek koji živi nemoralno, mrzi svjetlo ljudi i istine, svjesno bježi od njega, da ne otkrije pred drugima svoju moralnu golotinju i da se, kad bi to bilo moguće, sakrije i pred vlastitom savješću (r. 20). Drukčije se ponaša onaj koji »čini istinu«, tj. onaj koji uvijek polazi s čistom nakanom, iskreno, prema nalogu, svoje savjesti: on ne samo da ne bježi od svjetla, nego ga još i pozitivno traži, da budu bjelodana njegova djela kao djela učinjena u Bogu (r. 21).[5]
(Tekst preuzet iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova sv. I, str. 92-93)
Priredio: P.M.
______________________________________
[1] Naravno, ostaju na snazi svi kritičko-književni problemi, kaje ovo stanovište izaziva, ali za ta pitanja upućujemo na komentare.
[2] Očito je, da to Isus nije mogao reći govoreći s Nikodemom; dogañaj je iz vremena nakon uskrsnuća.
[3] O tom pojmu usp. A. Augustinovich , Critica »determinismi« joannei, 65—66. 104 O tim pojmovima usp. isto djelo, 62—71, 105 Isto Svjetlo iz Prologa: 1,4.5.9.
[4] »Ljudi« iz r. 19, u perspektivi evanđelista, istovjetnoj s onom iz Prologa, pred stavljaju onaj dio Izraela koji je odbacio Spasitelja (1,10—11).
[5] )Bmsmard i Lamouille misle da je redakcija rr. 1:9;—21. pretrpjela .upliv Ef 5,6—14; a oba teksta da su pod uplivom misli i frazeologije Kumrana, očite u dualizmu »svjetlo«-»tama«; usp. o.c, 116; tekstovi i citiranja Kumrana ib., 123-124. 109 Očito je, da ovdje ne može biti govora o kršćanskom krštenju, već najavljenom po Isusu (r. 5), ali ostvarenom tak poslije njegovog. proslavljenja i dolaska Duha Svetoga (16,7; usp. Mt 28,19).