PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA
30.11. 2025.
MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Bdijte da budete pripravni!
Prvo čitanje: Iz 2,1-5
Gospodin sabire sve narode u vječni mir kraljevstva Božjega.
Čitanje Knjige proroka Izaije
Viđenje Izaije, sina Amosova, o Judeji i Jeruzalemu: Dogodit će se na kraju danâ: Gora Doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: »Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer će iz Siona Zakon izaći, iz Jeruzalema riječ Gospodnja.« On će biti sudac narodima, mnogim će sudit plemenima i oni će mačeve prekovat u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju. Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 122,1-2.4-9
Pripjev:
Hajdemo radosno u Dom Gospodnji!
Obradovah se kad mi rekoše:
»Hajdemo u Dom Gospodnji!«
Eto noge nam već stoje
na vratima tvojim, Jeruzaleme.
Onamo uzlaze plemena,
plemena Gospodnja!
Po zakonu Izraelovu
da slave ime Gospodnje.
Ondje stoje sudačke stolice,
stolice doma Davidova.
Molite za mir Jeruzalemov!
Blago onima koji tebe ljube!
Neka bude mir u zidinama tvojim
i spokoj u tvojim palačama!
Radi braće i prijatelja svojih
klicat ću: »Mir tebi! «
Radi Doma Gospodina, Boga našega,
za sreću tvoju ja ću moliti.
Drugo čitanje: Rim 13,11-14a
Blizu je spasenje naše.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Shvaćate ovaj čas: Vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Mt 24,37-44
Bdijte da budete pripravni!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.
Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.
Riječ Gospodnja
39) IZNENAĐENJE KAO U DANIMA POTOPA I LOTA
(APOKALIPSA, 10)
Mt 24,37—41; (Lk 17,26—30.34—35)
Odavle nadalje, govor ima novu temu: sud. Dosada je bila u vidu samo optimistička strana parusije, spasenje izabranika (Mt 24,31 i paral.) Odsada se nazire također kazna zlih, i ta misao usmjeruje cijeli preostali dio govora; njegov temeljni sadržaj je poticaj na bdijenje.
Stanje posljednjeg ljudskog naraštaja u neposrednoj blizini parusije slično je stanju koje je vladalo uoči dviju velikih katastrofa svete povijesti: za Noinog i Lotovog naraštaja (Lota spominje jedino Lk). U onim povijesnim prilikama, ljudi su živjeli posve normalno, dajući se na uživanja i poslove bezbrižno, ravnodušno i lakomisleno pred neminovnim kaznama koje su ih ugrožavale zbog njihovih grijeha; i kad su to najmanje očekivali, iznenada, pala je na njih kazna, ubivši ih sve... Tako će biti i uoči parusije: ljudi će živjeti normalno (sugerira se, da će posljednji ljudski naraštaj doživjeti eshatološki preobražaj a da prethodno ne umre), bit će zauzeti svojim uživanjima i poslovima, potpuno ravnodušni pred znakovima pretkazanja, a onda će iznenada doći svršetak, što će za zle značiti kazneni sud...
Stvar je u tome što će to biti čas konačnog razlučenja, kad će biti odijeljena pšenica od ljulja i dobre ribe od nevaljalih (Mt 13,40—42.49—50).[1] Od dvojice ljudi, zauzetih istim poljskim poslom (Mt), ili koji preko noći spavaju na istom ležaju (Lk), jedan će biti »uzet« za slavu a drugi »ostavljen« za osudu. Od dviju žena, koje melju skupa na istom ručnom mlinu (Mt 5 Mk), jedna će biti »uzeta« za Kraljevstvo, a druga će biti »ostavljena« svojoj zloj sudbini... Sudeći po vanjštini, ovi ljudi i ove žene izgledaju u svemu jednaki, ali Bog poznaje njihova srca. On zna tko je pšenica a tko ljulj.
Spomenute čine Lk stavlja po noći, ne zato što će se parusija dogoditi noću, nego stoga što
noću sva iznenađenja ostavljaju još jači utisak...
40) POTICAJ NA BDJENJE: RAZBORIT DOMAĆIN
(APOKALIPSA, 11)
Mt 24,42—44; Mk 13,33; <Lk 12,39—40)
Ovaj je ulomak usko povezan s prethodnim. Parusija će se pojaviti iznenada pa zato može biti tragična za one koje zateče neoprezne i nespremne. Odatle poticaj na bdijenje (kod Mk, r. 33, izraz pojačan): ne zna se dan kad će doći Gospodin, neka nas ne iznenadi...
Poticaj objašnjava i motivira kratka parabola o razboritom domaćinu. Slika je uzeta iz života siromašnog seoskog svijeta. Njihove kuće imaju slabe zidove, načinjene od zemljanih ćerpiča. Na takvom zidu lako je napraviti rupu te kroz nju ući i pokrasti kuću. Naravno, kradljivac neće najaviti svog posjeta. Bitan je stav domaćina. Kad bi on na neki način mogao znati da će u noći imati posjet razbojnika, sigurno bi bdio toga časa da izbjegne taj zločin. Parabola zatim ne kaže ono što je očit zaključak: budući da domaćin ne zna kad će doći kradljivac, mora biti pripravan bdeći svaki čas, uvijek (mora poduzeti neke mjere opreza, koje imaju stalan učinak), da ne bude iznenađen kad se najmanje nada... Dakle, takav mora biti i naš stav pred nesigurnošću Gospodinovog dolaska: budući da ne znamo ni dana ni časa, moramo biti uvijek spremni, živeći životom dostojnim vjernika, da nas ne iznenadi sud Božji, jer se parusija može dogoditi kad joj se najmanje nadamo.
Lk ima ovu parabolu u različnom povijesnom kontekstu; nema sumnje da joj je mjesto ovdje, u eshatološkom govoru.
(Tumačenje: fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova II, str. 270-271)
[1] Usp. sv. I, str. 266—268. 270