TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA
Nedjelja, 14. 12. 2025.
MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?
Prvo čitanje: Iz 35,1-6a.10
Bog sam hita da nas spasi.
Čitanje Knjige proroka Izaije
Nek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i kao ljiljan procvjeta! Nek bujno cvatom cvate, neka od veselja kliče i nek se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona; oni će vidjeti slavu Gospodnju, divotu Boga našega. Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!« Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemačko će jezik klicati, vraćati se otkupljenici Gospodnji. Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 146,6c-10
Pripjev:
Dođi, Gospodine, da nas spasiš!
Gospodin ostaje vjeran dovijeka,
potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruha daje.
Gospodin oslobađa sužnje.
Gospodin slijepcima oči otvara.
Gospodin uspravlja prignute,
Gospodin ljubi pravedne.
Gospodin štiti pridošlice.
Sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
Gospodin će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.
Drugo čitanje: Jak 5,7-10
Očvrsnite srca jer se dolazak Gospodnji približio!
Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostola
Strpite se, braćo, do dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se dolazak Gospodnji približio! Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni! Evo: sudac stoji pred vratima! Za uzor strpljivosti i podnošenja zala uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Mt 11,2-11
Čitanje svetoga evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode,gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.I blago onom tko se ne sablazni o mene.«
Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima.
Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano:‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!«
Riječ Gospodnja
26) KRSTITELJEVO POSLANSTVO
(SRPANJ G. 28)
(Mt 11,2—6); Lk 7,18—23
Ivan Krstitelj bačen je u tamnicu u svibnju g. 28, i poslije tog utamničenja Isus je poduzeo svoj put u Galileju, da tamo započne svoje dugo djelovanje.
Krstitelj je već dva mjeseca u zatvoru. Ta dva mjeseca vrlo su plodna u Isusovom životu, bogata djelovanjem, čudesima, važnim naucima. Krstiteljev zatvor nije sasvim strog; mogu ga posjećivati njegovi učenici; ustupak koji se možda duguje sujevjernom strahu, što ga je pred njim osjećao Herod. Pri tim posjetima, učenici ga obavještavaju o svim stvarima koje se odnose na Isusa (Mt r. 2; Lk r. 18). Ali sve što u tamnici čuje tako je oprečno onome što je on očekivao od Mesije, da počinje sumnjati. I da se oslobodi sumnje, šalje dvojicu svojih učenika da upitaju Isusa, je li on konačno Mesija (»onaj koji ima doći«, mesijanski naslov u svim našim evanđeljima), ili treba čekati drugoga...
Ova Krstiteljeva sumnja oduvijek je sablažnjavala mnoge. Nema razloga za to. Sumnja je dobra, ako nije isto što i nijekanje ili odbijanje. Pretpostavlja želju da se bolje spozna neka stvar, da se vidi jasnije. Shvatljiva je u Krstiteljevom slučaju. Tamnica je u stanju da unese pometnju i u najjače karaktere. Njegovi su učenici ljubomorni zbog Isusovih uspjeha, i tko zna koliko su netočnosti i poluistina ispričali svom učitelju. Osim toga, tu je i objektivna stvarnost. Po njegovom mišljenju, Mesija bi morao biti eshatološki osvetnik zla, Mesija koji je položio sjekiru na korijen stablima, koji čisti svoje gumno i rastavlja pšenicu od pljeve (Mt 3,10—12); ali ništa se od svega toga nije dogodilo, niti ima izgleda da će se dogoditi.
Istina je, da je on na Jordanu bio siguran da je Isus Mesija, ali stvari su se puno promijenile od onog vremena: nisu se ispunila njegova očekivanja. Ali još uvijek ima vremena, neka već jednom počne djelovati u tom smislu, i onda nitko više neće sumnjati o njegovom mesijanskom značaju.
Isus odgovara neizravno, upozorujući na djela kojima su svjedoci bili i Ivanovi učenici iz njegova poslanstva. Vidi se da su oni neko vrijeme ostali skupa s Isusom, promatrajući sve što on radi. U njihovoj prisutnosti, (»u taj čas«, Lk r. 21), Isus je imao prilike da učini više čudesa. Ali kako njegova djela uvijek idu skupa s evangelizacijom, Ivanovi su učenici mogli isto tako čuti neke njegove nauke (stvari koje »čujete«, Mt r. 4). Osim onoga što su osobno vidjeli i čuli, sigurno su imali izvještaje i o mnogim drugim sličnim
stvarima koje je on prije bio učinio. Eh pa dobro, neka idu i kažu Krstitelju sve što su vidjeli i čuli i što su čuli od drugih: da se čine sve vrste čudesa, kojima se pomaže ljudima u nevolji, i da se naviješta vesela vijest siromasima; upravo onako kao što je naviještao prorok Izaija imajući na umu mesijanska vremena (usp. Iz 29,18—19; 35,5—6; 61,1—2). Ni sjekira ni oganj, nego milosrđe, dobrota, ljubav ...
To je autentična slika Mesije, kakvu je Bog želio i navijestio i koju Isus vjerno ostvaruje u svojoj osobi. Svi je neće moći prihvatiti. Ali blago onima koji je prihvate po vjeri, i tako se ne sablazne zbog Isusa, to jest ne stvore poteškoća svojoj vjeri unaprijed zamišljenom idejom koja ne odgovara stvarnosti...
Da Krstiteljeva sumnja nije bila nijekanje, nego da je imala pozitivne namjere, dokazuju slijedeći Isusovi izrazi o njemu; uistinu, ništa nije pretrpjelo njegovo visoko mišljenje o velikom zatočeniku.
27) ISUSOVA SVJEDOČANSTVA O KRSTITELJU
(SRPANJ G. 28)
(Mt 11,7—19); Lk 7,24—35; (Lk 16,16)
Ovaj mali odsjek sadrži niz pohvalnih Isusovih osvrta na Krstitelja. Oba evanđelista donose ga poslije Ivanova izaslanstva. To je protuteža. Postojalo je suparništvo između Ivanovih i Isusovih sljedbenika. Stoga se ona Ivanova nesigurnost mogla loše tumačiti i baciti nepovoljnu sjenu na njega. Isus želi otkloniti tu pogibelj. On je dobro razumio značenje Ivanova posredovanja iz zatvora. On je bolje nego itko poznavao i cijenio izvanrednu veličinu ovog čovjeka.
Kod Luke je određeno povijesno mjesto ovog događaja: malo poslije Govora na gori. Ove se pohvale mogu podijeliti na pet odjeljaka, koji nisu među sobom napose dobro logično povezani; iz toga bi se moglo slutiti da su neki od njih bili izrečeni drugom zgodom a doneseni ovdje radi iste teme (na primjer Mt 11,12—13 nalazi se, iako drukčije stilizirano, u drugom kontekstu kod Lk 16,16).
Isus govori ove komentare pred »mnoštvom naroda«: stalo mu je do toga da svoje visoko mišljenje o Krstitelju ustvrdi pred cijelim svijetom. I ne čini to zato da bi mu ugodio i zadobio njegovu milost, jer su njegovi izaslanici već bili otputovali.
1) Mt 11,7—10; Lk 7,24—27.
U ovom. ulomku Isus hvali jaki Krstiteljev karakter i njegov isto tako snažan stil života, a sve to povezano s posve jedinstvenom ulogom koju je on imao u povijesti spasenja. Isus oživljuje spomen na one dane prošle jeseni na Jordanu, u kojima je i on sudjelovao skupa s mnogim koji su sada ovdje njegovi slušatelji. Služeći se pitanjima, da postigne više živahnosti i interesa, ustanovljuje ove tri činjenice:
— Tamo na Jordanu nisu vidjeli nekog slabića, koji se naklanja prema volji mogućnika ili prema nestalnim prohtjevima masa, kao što se pri najmanjem vjetru njišu trske jordanskih trščaka; nego su mogli vidjeti čovjeka iskovanog od jednog komada, nepopustljivog u svojim zahtjevima, koji je tražio potpunu promjenu života, koji se nije bojao nazvati zmijskim porodima one koji su to zasluživali...
— Tamo nisu vidjeli mekušca, obučenog u sjajno odijelo, kakvi su oni koji raskošno žive u palačama velikaša, nego su vidjeli strogog asketa, isposnika, obučenog u odijelo koje odgovara pustinji.
— Mogli su vidjeti proroka, čovjeka koji naviješta narodu volju Božju, koji se ne osvrće ni na što drugo osim na volju Božju. Ali, nisu vidjeli običnog proroka, kao što su bili toliki drugi poznati iz biblijske povijesti. On je više nego prorok, on je prethodnik, oduvijek predviđen da pripravi putove Mesiji (Mal 3,1). Ova uloga prethodnika čini Krstitelja posve izuzetnom ličnošću u razvoju Božjeg plana.
- Mt 11,11; Lk 7,28.
Isus razvija dalje ideju o izvanrednom Krstiteljevom dostojanstvu, kad kaže o njemu, da je najveći dosad rođeni čovjek (»rođen od žene« = »čovjek«). Ali ga u isto vrijeme relativira: najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći je nego on... U stvari, ne dira se u osobnu Knstiteljevu veličinu; ona je i dalje izvan svake ljudske isporedbe. Ne uspostavlja se opreka između dvije osobe, nego između dvije ekonomije spasenja: ekonomija Kraljevstva i ona prijašnja. Ivan je bio prethodnik, pripravio je putove Kraljevstvu, ali je ostao na vratima, nije »ušao«; pripada prijašnjem razdoblju; razdoblje Kraljevstva je beskrajno više.
- Mt 11,12—13; Lk 16,16.
Ovaj Isusov logion nema paralele kod Lk u ovom povijesnom kontekstu, ali ga Lk ima na drugom mjestu (16,16), samo obrnutim redom, tako da Mt 11,12 odgovara Lk 16,16b i Mt 11,13 odgovara Lk 16,16a. Redoslijed Lk je logičniji i njegovi izrazi jasniji, tako da nam mogu pomoći da razumijemo r. 12 Mt, izražen na teže razumljiv način.
Isus želi reći slijedeće: Stari Zavjet dolazi do Krstitelja, uključujući i njega; on zatvara jedno razdoblje; ovaj smisao, koji i Krstitelja uključuje u S. Z., razabire se iz dviju prethodnih izreka (on je samo prethodnik, došao je samo do vrata Kraljevstva). Od tog vremena počinje novo razdoblje: razdoblje Isusovo i razdoblje Kraljevstva.
A prema Lk 16,16b, u Kraljevstvo se ulazi silom, to jest stalnim naporom, jer Kraljevstvo puno iziskuje, traži velike žrtve i velika odricanja; to su uska vrata, na koja se ne može ući bez truda (usp. Lk 13,24). Lukin tekst pretpostavlja ovu misao o naporu, ali je ne izražava izričito. Izgleda da je to ono što Mt želi reći. Glagol koji on upotrebljava može po sebi značiti, da Kraljevstvo »čini nasilje« ili da »trpi nasilje«. Ovdje je prisutno ovo drugo značenje: Kraljevstvo trpi sve vrste zapreka, koje otežavaju ulazak u njega; neke proizlaze iz samih Isusovih zahtjeva, a druge iz oporbe ljudi... Prema tome, samo »siloviti ga prisvajaju« (Mt); to jest samo oni koji se trude da svladaju sve poteškoće (Lk), oni koji prihvaćaju sva odricanja što ih Isus traži i bore se protiv svih snaga zla...
- Mt 11,14—15.
Kod Lk nema paralele.
Podsjeća se na još jedno Malahijino proročanstvo (3,22—23), u kojem se odražavaju stare židovske predaje o proroku Iliji, prema kojima on ne bi bio mrtav, nego bi se imao povratiti prije nego, što dođe »Jahvin dan« — prije nego što se pojavi Kraljevstvo Božje. A budući je Kraljevstvo već tu, znači da se i Ilija povratio, samo što je to učinio u osobi Krstitelja, o kojem je već prije njegova rođenja rečeno da će doći »s Ilijinim duhom i snagom« (Lk 1,17). Isus autentično tumači ovu staru predaju. Naravno, prihvatit će njegovo tumačenje samo »ako želite vjerovati«: nije to nešto očito, treba ga
vjerom prihvatiti. U svakom slučaju, isplati se pažljivo pripaziti i potruditi se da se razumije značenje tih tvrdnja (»tko ima uši, neka čuje!«).
- Mt 11,16—19; Lk 7,29—35.
Lk je paralelan s Mt tek od r. 31.
Rr. 29—30 nemaju paralele kod Mt. Govore o reakcijama na Krstiteljev pokret, što služi kao uvod u slijedeći ulomak (paralelan s Mt), u kojem se prave neki zaključci i s obzirom na Isusa.
Među Krstiteljevim slušateljima postoje dvije vrste ljudi i dvije vrste reakcija. Na jednoj strani, jednostavni svijet i čak neki pojedinci koje su smatrali najvećim grešnicima (carinici): oni priznaše pravednost Božju (doslovno: »opravdaše Boga«, ili »dadoše pravo Bogu«), to jest priznaše da je Ivanovo krštenje od Boga izabrano sredstvo za promjenu života i dadoše se krstiti. Na drugoj strani su farizeji i rabini (»zakonoznanci«): oni prezreše Božju volju, koja se očitovala u Krstiteljevom djelovanju, i ne primiše njegovog krštenja.
Važno je imati u vidu ovaj uvod, da se ispravno shvati »ovaj naraštaj« u slijedećem ulomku, gdje on nastupa kao opći pojam. U stvari, »ovaj naraštaj«, na ovom mjestu, jesu pismoznanci, farizeji i uopće svi oni koji odbacuju Isusa.
Uzimajući u obzir dva iskustva, Ivanovo i svoje, Isus prikazuje stav ovih ljudi pomoću simpatične parabole, smisao koje se jasno razabire. Slika je vrlo realistična i živa, uzeta s javnog trga kojeg bilo palestinskog mjesta. Prisutne su dvije skupine djece. Došle su na trg da se igraju, ali je nastala neka razmirica među njima. Jedna skupina predlaže drugoj da se igraju svatova, ali se njihov prijedlog odbija- Predlažu im onda, da se igraju sprovoda, ali su opet odbijeni. Ni radosne ni žalosne igre.
Upravo to isto događa se ovdje u zemlji ovih zadnjih mjeseci. Došao je najprije Ivan Krstitelj, strog čovjek, koji niti je jeo niti pio kao običan svijet, i uprkos tome odbaciše ga, smatrajući ga luđakom (»posjednutim«). Poslije njega došao je Isus, koji nema ništa od te asketske strogosti, koji jede i pije kao i svi drugi, koji ide na gozbe, koji ne posti..., ali odbaciše i njega, označujući ga kao izjelicu i pijanicu i kao prijatelja vrlo sumnjivih osoba.[1]
Dva različita osobna stila. Dovoljno za sve ukuse. Nijedan se nije svidio.
Iza ovih dvaju osobnih stilova kriju se dva različita religiozna stila. Ivan je stavljao naglasak na pokoru, dok ga Isus stavlja na veselje (usp. Mt 9,15 i paral.) Dovoljno za sve ukuse. Ali nijedan se nije svidio.
Iz svega toga jasno je da problem nije ni u poruci ni u navjestitelju, nego u zanimanju što ga slušatelji imaju.
Ipak, nasuprot toj nevjeri, mnogi drugi su prepoznali u Krstiteljevim i Isusovim djelima providnost Božju i njezino mudro upravljanje svijetom, tako da je tim djelima bila »opravdana« (dalo joj se pravo) Božja mudrost (Mt). Oni koji tako postupaju jesu »sinovi Mudrosti«, dajući joj pravo svojom vjerom (Lk).
(Tumačenje evanđelja iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova I, str. 207-210)
________________________________________________________
[1] Kršćanska je predaja sačuvala vjerno i bez ikakvog straha ova vulgarna klevetnička mišljenja o Isusovom osobnom ponašanju; nema ovdje nikakve apologetske tendencije za uljepšavanoem stvari; dobar znak povijesne autentičnosti.