DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU

 Nedjelja, 28. 9. 2025.

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Primio si dobra svoja, a tako i Lazar zla.

Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.

Prvo čitanje: Am 6,1a.4-7

 Razuzdani raskošnici, bit ćete prognani!

Čitanje Knjige proroka Amosa

Ovo govori Gospodin svemogući:

»Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na samarijskoj gori! Ležeći na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje; deru se uza zvuk harfe, izumljuju glazbala ko David, piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem, al za slom Josipov ne mare. Stog će prvi sad biti prognani; umuknut će veselje raskošnika.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 146,6c-10

 Pripjev:

Hvali, dušo moja, Gospodina!

On ostaje vjeran dovijeka,
potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruha daje.

Gospodin oslobađa sužnje,
Gospodin slijepcima oči otvara.
Gospodin uspravlja prignute,
Gospodin ljubi pravedne.

Gospodin štiti pridošlice,
sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
Gospodin će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanje: 1Tim 6,11-1

Čuvaj zapovijed do pojavka Gospodinova!

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju

Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! Zapovijedam pred Bogom koji svemu život daje i pred Kristom Isusom koji pred Poncijem Pilatom posvjedoči lijepo svjedočanstvo: čuvaj zapovijed, neokaljano i besprijekorno, do pojavka Gospodina našega Isusa Krista. Njega će u svoje vrijeme pokazati On, Blaženi i jedini vladar, Kralj kraljevâ i Gospodar gospodarâ, koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može. Njemu čast i vlast vjekovječna! Amen.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Lk 16,19-31

Primio si dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.

Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’

Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’

Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«

Riječ Gospodnja.

21) BOGATAŠ KOJI SE GOSTI

(SIJEČANJ—VELJAČA G. 30)

Lk 16,19—31

Kao i parabola o rasipnom sinu, i ovo je parabola s »dvostrukim vrhuncem« (J. Jeremias), što znači da se sastoji od dva dijela, od kojih svaki ima svoje vlastito središte. Praktično, radi se o dvjema parabolama u jednoj. To je nužno držati u vidu, da se odredi smisao parabole: konkretno, imat ćemo ne jednu, nego dvije središnje misli.[1] S tim se isključuje mišljenje da bi drugi dio mogao biti kasniji dodatak; jedinstvo je cjeline čvrsto, literarno bez prigovora.

Prije se raspravljalo o tome da li je okvir parabole primjer uzet iz po­vijesti ili je izmišljena pripovijest. To su beskorisne rasprave, jer se i povi­jest može uzeti i pripovijedati s paraboličkom nakanom.

Književna značajka (i ljepota) ove parabole jesu velike oprečnosti u bijelom i crnom prvoga dijela.

• Ličnosti. S jedne strane, bogataš, čije bogatstvo predstavljaju njegova skupocjena odijela: tunika od finog lana i grimizni plašt. S druge strane, siromah po imenu Lazar,[2] nesretan prosjak, ne samo pun čireva, nego i nepokretan, nesposoban da moli milostinju hodajući, osuđen na ovo mjesto na ulici, pred bogataševim ulaznim vratima.
• Život. Bogataš se svakodnevno gostio. Savršen lik materijalista, koji samo misli na osjetilne užitke. Čovjek koji svega ima. Na drugoj je strani Lazar, gladan, željan pojesti barem neki od onih komadića kruha, kojima je bogataš očistio prste i koje je zatim bacio pod stol.
• Osjećaji. S jedne strane, čovjek posve neosjećajan pred tuđom bijedom. Tekst to ne kaže, ali se podrazumijeva, da bogataš ne nudi nesretniku ni otpatke sa svoga stola. A s druge strane psi, koje Židovi smatraju nečistim i zlim životinjama, pokazuju Više samilosti, jer ližu čireve siromahu, iako tim samo povećavaju njegovu bol.
• S jedne strane, smrt prosjaka, nazvan siromašna kao i njegov život, bez posmrtne pratnje i bez svečane grobnice, ali slavne sudbine: prate ga anđeli do »krila Abrahamova«, onog odjela u »šeolu« koji je namijenjen pravednicima, da u njemu čekaju svoje slavno uskrsnuće, i gdje već stanuju patrijarsi s Abrahamom na čelu, i to do onog povlaštenog mjesta u tom odjelu, u imitiranoj zajednici s velikim ocem. S druge strane, smrt bogataša, sa svečanim pokopom, ali strašne sudbine u »Hadu«, onom drugom odjelu u »šeolu«, gdje se muče zli očekujući uskrsnuće za pakao.
• Vječnost. Ova dva odjela »šeola« razdijeljeni su prostorno, ali njihovi stanovnici mogu vidjeti jedni druge. Tako bogataš vidi Abrahama i Lazara kako uživaju na svom mjestu u izobilju vode, i to još pojačava njegove ionako očajne muke, jer je obavijen ognjem, koji ga stalno peče, ali ga ne uništava. Tako je silna njegova muka da bi se zadovoljio i s najmanjim olakšanjem (zna da ne može pomišljati na oslobođenje): neka Abraham pošalje Lazara da umoči u vodu vršak prsta i tako mu barem malo osvježi jezik… Ali mu Abraham odgovara da neće, da je došao čas kad se mijenjaju sudbine. I da je to uostalom nemoguće, jer između ova dva odjela postoji nepremostivi ponor: nije moguće preći s jednog kraja na drugi. Sudbina je i jednog i drugog nepovratno odlučena. Kroz svu vječnost, svaki na svom mjestu ...

Ovdje se svršava prvi dio parabole, čiji bi nauk mogli izraziti na ovaj način: smrt može značiti potpunu promjenu sudbine za svakog čovjeka, tako da oni koji su bili nesretni u ovom životu uživaju rajsku sreću, a »ni koji su plivali u bogatstvu budu osuđeni na paklene muke (zavisno od toga kako su upotrijebili svoje bogatstvo i svoje siromaštvo). Moralna opaska koju smo stavili u zagradama nije izražena u paraboli, ali se jasno podrazumijeva. Pretpostavlja se da je bogataš dospio u pakao zato što je zloupotrijebio svoje bogatstvo i što je bio neosjetljiv prema siromahu; kao oprečni lik, pretpostavlja se da je Lazar dospio u raj ne zato što je bio siromašan, nego što je bio i krepostan čovjek ...

Ova parabola osvjetljuje poznati »Jao!« iz Govora na gori: »Jao vama, bogataši, jer već imate svoju utjehu!« (Lk 6,24).[3]

Drugi dio parabole (rr. 27—31) nije potreban da se razumije prvi i nezavisan je od njega: Isus ga je nadodao u vidu još jednog nauka, zacijelo vrlo važnog.

Osuđeni bogataš nastavlja svoj razgovor s ocem Abrahamom. Budući da on ne može više promijeniti svoje sudbine, htio bi da joj izbjegnu barem njegova petorica braće, koji još žive na zemlji. Vidi se da oni isto tako grešno žive kao što je i on živio, i da će zaslužiti istu kaznu. On zamišlja da bi oni mogli izbjeći toj sudbini jedino ako Abraham pošalje Lazara (da im se vidljivo prikaže tako da ga oni mogu raspoznati), da ih ozbiljno opomene što ih čeka, ako nastave živjeti kao dosada. Morao bi im se prikazati upravo Lazar, jer je on možda jedini koji bi ih mogao uvjeriti. Abraham mu odgovara da nije potrebno činiti toga čuda, jer imaju Pisma (»Mojsija i proroke«): dovoljno je da opslužuju ono što im se tu kaže. Osuđenik odgovara Abrahamu da to nije dovoljno, da on to zna iz vlastitog iskustva, jer i on je imao Pisma a ništa mu nisu koristila. Drukčije bi bilo, misli on, kad bi se neki mrtvac povratio iz drugog života i sve im ispričao: možda bi se obratili. Ali Abraham, koji je stručnjak u vjeri, odgovara mu da se vara: ako netko ne uzima ozbiljno Pisma (riječ Božju), neće ga dovesti do vjere ni tako veliko čudo kao što je uskrišenje mrtvaca ...

Nauk ovog drugog dijela nameće se prilično jasno: potrebno je i to hitno obratiti se na uredan život po Božjoj volji da ne dospijemo u pakao, a nužna pretpostavka za obraćenje jest vjera u riječ Božju.

Ova parabola sadrži dosta sporednih nauka:

— Bogatstvo može biti vrlo pogibeljno i uzrok vječne osude; parabola plastično osvjetljuje Isusova stanovišta u toj stvari.[4]

— Bogatstvo navodi na sebičnjačko uživanje i na društvenu neosjetljivost. Najveći je grijeh mogućnika ne vidjeti siromaha, živjeti kao da on ne postoji.   Parabola pokazuje izvanrednu važnost grešnih propusta. Bogataš je otišao u pakao ne zato što bi bio učinio neko zlo siromašnom Lazaru, nego zato što nije učinio ništa da mu olakša muke a mogao je to učiniti.

• Materijalna su dobra vrlo relativna vrijednost; nikako ne jamče našu vječnost.
• Čovjekova vječna sudbina zauvijek je određena već u samom času smrti;[5] konačno uskrsnuće samo će u drukčijoj dimenziji potvrditi tu sudbinu.

—Čudesa, ako u čovjeku ne postoji prethodno raspoloženje za vjeru, samo su izvanredni čini, koji se mogu svakako tumačiti i koji ne dovode nužno do vjere i do obraćenja.[6]

(Tekst je preuzet iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 153-155)

[1] "Treba čitati s uzdržljivošću mišljenje J. Jeremiasa, prema kojemu je u ovim 'Slučajevima naglasak vijek na drugom vrhuncu (Die Gleichnisse, 48 i 227).

[2] »Eleazar« u hebrejskom obliku, što znači »Bog je pomogao«, ime koje je u skladu s posljednjom sudbinom osobe. U svakom slučaju, ovo je neobično, jer je ovo jedini put kad Isus upotrebljava vlastito ime u svojim parabolama; možda se uistinu radi o poznatom povijesnom slučaju.

[3] Usp. sw. I, str. 176.

[4] Usp. sv. I, str. 237—245.

[5] J. Jeremias bilježi: R. 26 dokazuje da Isus ne poznaje neki nauk o čistilištu«- (Die Gleichnisse, 226). Ovaj je izvod neopravdan. U paraboli se radi isključivo o konačnoj (nepromjenljivoj i nepovratnoj) sudbini, i ne može se zahtijevati od nje više nego što ona ima namjeru reći.

[6] Usp. sv. I, str. 90—92.

DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU

 Nedjelja, 21. 9. 2025.

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.

Prvo čitanje: Am 8,4-7

Protiv onih koji kupuju siromaha za novac.

Čitanje Knjige proroka Amosa

Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji! Kažete: »Kad li će mlađak proći da prodamo žito, i subota da tržimo pšenicu? Smanjit ćemo efu, povećati šekel da varamo krivim mjerama, da kupimo siromaha za srebro, potrebita za sandale i da prodajemo otražak pod žito.« Zakle se Gospodin ponosom Jakovljevim: »Dovijeka neću zaboraviti nijednoga djela vašega.«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 113,1-2.4-8

Pripjev:

Hvalite Gospodina koji iz gliba vadi siromaha.

 Hvalite, sluge Gospodnje,
hvalite ime Gospodnje!
Blagoslovljeno ime Gospodnje
sada i dovijeka!

Uzvišen je Gospodin nad sve narode,
slava njegova nebesa nadvisuje.
Tko je kao Gospodin, Bog naš,
koji u visinama stoluje
i gleda odozgo nebo i zemlju?

Podiže iz prašine uboga,
iz gliba vadi siromaha
da ga posadi s prvacima,
s prvacima svoga naroda.

Drugo čitanje: 1Tim 2,1-8

Neka se obavljaju prošnje za sve ljude Bogu, koji hoće da se svi ljudi spase.

 Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju

Predragi: preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom – istinu govorim, ne lažem – učiteljem narodâ u vjeri i istini. Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Lk 16,1-13

Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima:

»Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: 'Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!' Nato upravitelj reče u sebi: 'Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.' I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: 'Koliko duguješ gospodaru mojemu?' On reče: 'Sto bata ulja.' A on će mu: 'Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.' Zatim reče drugomu: 'A ti, koliko ti duguješ?' On odgovori: 'Sto korâ pšenice.' Kaže mu: 'Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.'

I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.

I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.

Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?

Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«

Riječ Gospodnja.

16) NEVJERNI UPRAVITELJ

(SIJEČANJ-VELJAČA G. 30) Lk 16,1—8

Kao što je 15. poglavlje Lk posvećeno temi Božjeg milosrđa, tako je njegovo 16. poglavlje posvećeno društvenom pitanju, konkretno ispravnoj upotrebi novca i materijalnih dobara.

Na početku poglavlja stoji parabola o nevjernom upravitelju. Ona ne predstavlja većih problema, premda i ovdje ima poteškoća. Jedna je od njih sam opseg parabole: neki je svršavaju s r. 8a, drugi s r. 8b, treći s r. 9 a

neki čak s r. 13. Po našem mišljenju, parabola u pravom smislu riječi dolazi do r. 8, a rr. 9—13 su proširenje, kojeg je tema parabole izazvala. Druga je poteškoća kako treba shvatiti r. 8a (tko hvali upravitelja?), ali o tome kasnije.

Kaže se da je parabola namijenjena učenicima (r. 1), što je malo čudno, jer njihovo stanje ne odgovara pitanjima koja parabola postavlja. Međutim, njezin središnji nauk dobro pristaje bilo kome. Osim toga, tu se nalaze i farizeji (r. 14), koji pomno prate sve što se govori; sudeći po njihovim reakcijama, rekao bih da je parabola prvenstveno namijenjena upravo njima.

Okvir parabole sačinjen je na temelju onoga što se u ono vrijeme događalo na poljskim imanjima u Palestini, premda se takve stvari i drugdje događahu, naime da upravitelji imanja iskoriste svoju službu u vlastitu korist.[1]

Vlasnik imanja u paraboli vrlo je bogat čovjek i ima povjerenja u svog upravitelja, tako da se on bavi drugim stvarima i svu upravu imanja predaje svom upravitelju. Ali, to je bio nepošten i nesavjestan čovjek. Pronevjeren ja gospodarskih dobara u vlastitu korist s vremenom su postala tako javna, da su za njih doznali svi koji su radili na imanju pa su konačno tu stvar dojavili vlasniku. Ovaj, ljutit zbog prevare, daje do znanja upravitelju da ga otpušta iz službe pa neka pripremi račune, koje će predati novom upravitelju: dokumente o primicima i izdacima i drugim poslovima. Čovjek pritiješnjen ovim novim okolnostima, počinje razmišljati kako da se spasi iz ove nevolje. Ostaju mu dva puta da se spasi a da nikome ne naškodi: ili zaposliti se u polju, ili prosjačiti; ali poljski poslovi su teški i on nije na njih naučen, a stidi se prositi. Onda dolazi do zaključka, da je najlakše i najbolje postupiti kao što je i dosada radio: spasiti se na račun svog gospodara. Njemu nekoliko dužnika duguje velike količine ulja i pšenice; on će im oprostiti dobar postotak duga i tako ih »obvezati« da i oni njega kasnije pomognu. Pomno je izradio cijeli nacrt u svim pojedinostima:

• ne zove sve dužnike skupa, nego jednog po jednog, da njegov postupak bude »u četiri oka«: dotični čovjek može tako zaključiti da mu iskazuje više povjerenja a stvar ne izlazi na javnost;
• svaki dužnik, kao što je prije bio napisao izvorni broj, tako sada mora napisati ovaj ispravljeni, da se vidi da je isto pismo i da nema prevare.

Jednom dužniku oprašta pedeset posto duga a drugom dvadeset posto; ali radi se samo o dva primjera a treba pretpostaviti da je tako postupio i s drugim dužnicima.

Ovdje se svršava pripovijest. R. 8 je zaključak, koji bi trebao pokazati značenje parabole. Ali tko je »gospodin« koji »hvali nepravednog upravitelja« (zlog upravitelja)? Je li to gospodar iz parabole (vlasnik imanja) ili je Gospodin Isus? To je vrlo stara rasprava, koja se nikada neće moći sa sigurnošću riješiti, jer svako mišljenje ima razloga za i protiv.

Tumači se najviše slažu u mišljenju da se radi o Isusovim riječima. Navodi se kao dokaz, da je psihološki nemoguće da netko koji zna da je prevaren hvali onoga koji ga je prevario, iako se hvali jedino njegova dovitljivost... Međutim, u zadnje vrijeme neki tumači spominju ovdje običaj (pravu zloupotrebu) koji je u ono vrijeme bio dopušten u Palestini i prema kojem ne bi bilo više one psihološke zapreke. Upraviteljima poljskih imanja nije se plaćala njihova služba. Namjesto stalne plaće, dozvoljavalo im se da pozajmljuju gospodareva dobra (ili sklapaju druge trgovačke poslove), ali s kamatama, koje su se nekada pretvarale u pravo lihvarstvo: te kamate bile su »nagrada« ili osobna plaća upraviteljeva.

Konkretno, u našem slučaju, stvarna količina pozajmljenog ulja bila je pedeset »bata«, a drugih pedeset bili su upraviteljeva nagrada; stvarna količina pozajmljene pšenice bila je osamdeset »kora«, a drugih dvadeset bili su nagrada za upravitelja. U ovom slučaju, dakle, čovjek ni u čemu ne prikraćuje vlasnika imanja, nego se jedino odriče svoje nagrade u korist dužnika: znatna svota, da mu mogu bisti »zahvalni«. Vlasnik, dakle, budući da nije imao nikakve štete s tim postupkom, mogao je mirne duše pohvaliti »sna­lažljivost« svog upravitelja; »nepravednim« (zlim) zove ga ne zbog ovoga nego zbog prijašnjih pronevjerenja (r. 1)...[2]

Međutim, ovo mišljenje ne uspijeva nas uvjeriti: protivno je istinskoj upraviteljevoj slici kao čovjeka koji čini štetu svom gospodaru (r. 1). Osim toga, trebalo bi pretpostaviti da vlasnik doznaje za ovaj njegov postupak ovog časa, što je protivno upraviteljevim mjerama opreznosti.

Mi se, dakle, slažemo s mišljenjem većine, koja pripisuje Isusu ove rijeci.[3] One su zaključak parabole. Isus hvali upravitelja radi njegove oštroumnosti: postupio je dovitljivo, odlučno i razborito. Jasno je da Isus ne hvali njegovu nemoralnost jer ga izričito naziva »nepravednim« (zlim), a da ne bude nikakve sumnje, donosi objašnjenje (r. 8b), koje dobro tumači taj postupak: sinovi ovoga svijeta (oni koji se vode kriterijima ovoga svijeta i traže isključivo materijalne interese ovoga života) mudriji su »u svom naraštaju« (u svojoj vrsti, među sobom, kad posluju među sobom) od sinova svjetla (onih koji se drže Božjih kriterija).

Ovaj Isusov zaključak jasno određuje smisao parabole: u ovom životu, dok još ima vremena, treba raditi razborito, mudro i marljivo, da osiguramo naše eshatološko spasenje.

Drugom prilikom vidjeli smo neke sporedne poduke ove parabole.[4]

17) ISPRAVNO SLUŽENJE NOVCEM

(SIJEČANJ-VELJAČA G. 30)

Lk 16,9

Poslije parabole o nevjernom upravitelju dolaze tri Isusove izreke (r. 9; r. 10—12; r. 13), u dobroj vezi s nekim pitanjima koje postavlja parabola. To je kao neki dodatak, koji ima za cilj da izrazi praktičnu primjenu parabole.

Ove tri izreke nemaju ništa zajedničkog s obzirom na misli koje izražavaju; jedino im je zajednička riječ-veza »mamona« (rr. 9, 11 i 13). Izgleda štaviše, da je umjetna i njihova povezanost s parabolom. Drugim riječima, ove izreke vjerojatno nisu bile izgovorene skupa s parabolom, nego su postojale nevezano, nezavisne međusobno i nezavisno o paraboli, a evanđelist ih je ujedinio vođen riječju »mamona« i uredio ih tako da mu posluže kao primjena parabole.

I po promjeni govora u r. 9 može se zaključiti da ovo nije njihovo izvorno mjesto: ovdje se Isus obraća izravno svojim slušateljima, dok se u r. 8 njegove riječi navode neizravno. Treba također napomenuti, da je logion r. 13 paralelan s Mt 6,24 u posve različitom kontekstu (Govor na gori), što je znak nesigurnosti. Zbog te nesigurnosti, zato što ne znamo koje je njihovo izvorno povijesno mjesto, i mi ostavljamo ovdje ove izreke. A treba priznati da im ovaj njihov novi kontekst (veza s parabolom) vrlo dobro odgovara.

Ova prva izreka radi o ispravnoj upotrebi novca ili materijalnih dobara uopće sa strane vjernika (r. 9). Novac se ovdje zove »mamona nepravde«, nepravedni mamona, grešni mamona, zli mamona. Riječ »mamona« dolazi od istog hebrejsko-aramejskog korijena, od kojeg je izvedena i riječ »amen«, i izražava čvrstoću, sigurnost, pouzdanje: »mamona« je ono što je sigurno, osigurano skladište, nešto u što se možemo pouzdati... Označuje se »nepravednim«, ne zato što bi novac bio u sebi zao, nego zato što se velika bogatstva obično stječu nepravednim sredstvima i jer se sebično i zlo upotrebljavaju.

Isus nas, dakle, upozorava da treba da korisno upotrijebimo naša materijalna dobra. Jednom ih više neće biti, jer ćemo umrijeti. Suočit ćemo se tada s našom vječnošću. Jesu li nam ta dobra bila od neke koristi za ovu vječnost? Da nam posluže za tu svrhu, treba ih upotrijebiti za pomaganje siromaha (usp. 12,33). Siromasi će biti naši »prijatelji« pred Bogom: budući da je u njima Isus (Mt 25,40), naš ulazak u »vječne šatore« bit će osiguran.

Neki je rabin rekao da bogataši i siromasi trebaju jedni druge: »bogataši pomažu siromahe na ovom svijetu svojim bogatstvom, a siromasi bogataše u budućem svijetu«.

Veza je s parabolom očita: nevjerni upravitelj učinio je upravo to, pribavio je prijatelja za crne dane; vjernik mora postupati kao i on, misleći na vječnost.

Isusove riječi imaju posve općenito značenje, iako su bile izgovorene pred određenim slušateljima. Ti slušatelji ne mogu biti učenici (r. 1), jer oni nemaju bogatstava, nego osobe koje strastveno ljube novac ne upotrebljavaju ga po ovim kriterijima; vjerojatno farizeji (r. 14).

18) VJERNOST U MALIM STVARIMA

(SIJEČANJ-VELJAČA G. 30) Lk 16,10—12

Ovaj logion ima dva dijela. Prvi (r. 10) je poslovica općeg značenja: tko je vjeran u najmanjoj stvari, bit će vjeran i u velikoj, a tko je nevjeran u najmanjoj stvari, nevjeran je i u velikoj. Iz primjene drugog dijela izaći će da »najmanja stvar« jest novac i materijalna dobra, a »mnogo« jesu duhovna dobra Kraljevstva. Drugi dio (nr. 11—12) konkretno primjenjuje ovaj logion slušateljima (farizejima, r. 14?) služeći se paralelizmom, koji na dva različna načina naglašava istu misao:

— S jedne strane stoji »nepravedni mamona«, a s druge »istinski«; prvi predstavlja materijalno bogatstvo, a drugi vječna dobra. Dakle, ako je netko nevjeran u materijalnom bogatstvu, naime ako ga ne upotrebljava u korist siromaha (usp. r. 9), ne može očekivati da mu Bog podijeli vječna dobra.

— S jedne strane stoji »tuđe« a s druge »vlastito«; prvo predstavlja materijalna dobra, nešto tuđe osobi, a drugo su duhovna dobra, nešto intimno, što postaje vlasništvo osobe. Dakle, još jednom, onaj koji ne upotrebljava svoje bogatstvo po Božjoj volji, ne može očekivati da će dobiti duhovna dobra.

Aluzija je na parabolu jasna: upravitelj nije bio vjeran u »najmanjoj stvari«; negativan primjer onoga što ne bi smjelo da bude; vjernik ne smije postupati kao on u »velikoj stvari«.

19) NE MOŽEMO SE KLANJATI DVAMA BOŽANSTVIMA

(SIJEČANJ-VELJAČA G. 30)

(Mt 6,24); Lk 16,13

Ovaj je logion zajednički Mt i Lk. Prvi ga evanđelist donosi u Govorni na gori, što je znak da je već tada bio nepoznat njegov izvorni kontekst. Lukin kontekst je barem logički uvjerljiviji.

Isus najprije poslovički kaže, da rob[5] ne može biti rob dvojice gospodara. Razlog je vrlo jednostavan: moglo bi se dogoditi da mu ova dva gospodara dadnu oprečne naloge, tako da će se morati odlučiti za jednog od njih... Zatim primjenjuje poslovicu u duhovnom smislu: ne može se biti rob Božji i rob »mamone«. To su dva duboko oprečna gospodara pa je nužno odlučiti se za jednog od njih.

Novac je ovdje poosobljen, moć paralelna s Bogom, u stanju da zarobi ljude. Glagol »služiti« (»duleuein«), koji je ovdje upotrijebljen, označuje ropsku službu, ali može također značiti »klanjati se«, bogoštovnu službu. Novac može postati idol (usp. Kol 3,5), božanstvo koje zahtijeva kult cijelog čovjeka. Velika pogibelj novca je upravo u tome što se može pretvoriti u apsolutno božanstvo, kojemu se podvrgavaju sve druge vrijednosti (tko to ne vidi?). A s druge strane stoji Bog, isto tako apsolutan. Nije moguće razdijeliti se između njih dvojice; nužno treba izabrati.

Veza je s parabolom slabija, ali postoji: nevjerni upravitelj postao je rob »mamone«: negativan primjer, koji se ne smije oponašati; vjernik mora ići drugim putem.

(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 147-151)

priredio: P.M.

[1] U Barloventu, venezuelanskom kraju gdje se gaji kakao, a gdje sam ja proveo dosta godina, pričali su mi stari ljudi da su se tako obogaćivali upravitelji velikih imanja, dok su njihovi vlasnici mirno živjeli u Evropi.

[2] Tako, na primjer, Boismard, Synapse, II 296; usp. također La Bible de Jerusalem, komentar na ovo mj.

[3] Poznato je da Lk daje Isusu naslov »Gospodin« još za njegovog povijesnog života, prije njegovog proslavljenja; usp. 7,19; 10,1. 39,41; 11,39; 12,42; 13,15, 17,5—6; 18,6; 19,8; 22,61; 24,34; može se reći da je to Lukina značajka, jer izvan njega nalazimo tu upotrebu samo u Mt 21,3 (paral. Mk 11,3).

[4] Usp. ,sv. I, str. 238—239.

[5] Riječ »oiketes« označuje svaku osobu koja živi u kući pod vlašću kućedomaćina; može biti sluga ili rob; budući da je uzet glagol »duleuein«, rekao bih radije da se radi o robu.

DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

Nedjelja, 14. 9. 2025.

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Sin Čovječji ima biti podignut.

UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA

Blagdan

ČITANJA:

Prvo čitanje: Br 21,4b-9

Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.

Čitanje Knjige Brojeva

U one dane: Narod putem postane nestrpljiv. I počne govoriti protiv Boga i protiv Mojsija: »Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.« Onda Gospodin pošalje na narod ljute zmije; ujedale ih one, tako te pomrije mnogo naroda u Izraelu. Dođe narod k Mojsiju pa reče: »Sagriješili smo kad smo govorili protiv Gospodina i protiv tebe. Pomoli se Gospodinu da ukloni zmije od nas!« Mojsije se pomoli za narod i Gospodin reče Mojsiju: »Napravi zmiju i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.«Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 78,1-2.34-38

Pripjev:

Ne zaboravite djela Božjih!

Poslušaj, narode moj, moju nauku,
prikloni uho riječima usta mojih!
Otvorit ću svoja usta na pouku,
iznijet ću tajne iz vremena davnih.

Kad ih ubijaše, tražiše ga
i opet pitahu za Boga;
spominjahu se da je Bog hridina njihova
i Svevišnji njihov otkupitelj.

Ali ga opet ustima svojim varahu
i jezikom svojim lagahu njemu.
Njihovo srce ne bijaše postojano s njime
nit bijahu vjerni Savezu njegovu.

A on im milosrdno grijeh praštao
i nije ih posmicao;
često je gnjev svoj susprezao
da ne plane svom jarošću.

Drugo čitanje: Fil 2,6-11

Ponizi sam sebe, zato Bog njega preuzvisi.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima

Krist Isus: trajni lik Božji,

nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,

nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,

postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik,

ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.

Zato Bog njega preuzvisi

i darova mu ime,

ime nad svakim imenom,

da se na ime Isusovo

prigne svako koljeno

nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.

I svaki će jezik priznati:

»Isus Krist jest Gospodin!« –

na slavu Boga Oca.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Iv 3,13-17

Sin Čovječji ima biti podignut.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji.

I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji

da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.

Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.

Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.«

Riječ Gospodnja.

13) TEOLOŠKA RAZMIŠLJANJA

Iv 3,13—21. 

Općenito se uzima kao dijalog s Nikodemom cijeli odsjek do r. 21, tako da bi i reci 13—21 bili riječi Isusove. Ali među novijim tumačima ima ih koji misle da se razgovor s Nikodemom svršava s r. 12, ili 13, ili 14, ili 15. (već prema raznim autorima), i da zbog toga drugi dio ovog odlomka ne predstavlja Isusove riječi, nego da su to teološki komentari evanđelista, (nastali na temelju opće teme razgovora.

Čini nam se da tekst stvarno treba tako tumačiti i da je najvjerojatnije da ti komentari počinju već s r. 13. Među ostalim razlozima mogu se spomenuti slijedeći:

— rječnik je svojstven ovom evanđelistu;

— govor je u trećoj osobi;

— stil, tematika i teološke perspektive podsjećaju izbliza na Prolog.

Istina je da nema nikakvog izravnog znaka, po kojem bi se dalo zaključiti, da ovdje počinje govoriti evanđelist, ali to ne začuđuje u djelu ovih značajki, gdje prelazi nisu jasno obilježeni: na primjer, između povijesne stvarnosti i simbola, između originalnog izraza i kako je kasnije bio shvaćen, itd.

Isto to treba reći o recima 31—36. Ovaj se odlomak redovito smatra nastavkom Krstiteljevog svjedočanstva, ali se treba teško oznojiti da se nekako ujedine te dvije stvari. Tema ovih redaka različita je od teme razrađene u prethodnom kontekstu, dok je naprotiv usko povezana s odlomkom rr.13—21. Zbog toga, uzimamo oba odlomka kao cjelinu, kao jedno jedino razmišljanje evanđelista, prouzrokovano dijalogom s Nikodemom.^[1]

Ovi tekstovi, prema tome, nemaju kronološkog mjesta u Isusovom životu; izvanvremenski su kao Prolog; stavljamo ih ovdje zbog njihove veze sa prizorom o Nikodemu.

 Za svoje opaske u r. 13, evanđelist se oslanja na posljednje Isusove riječi (r. 12), gdje on govori o nebeskim stvarima. Dakle, nijedan čovjek ne može govoriti mjerodavno o tim stvarima, zato što nijedan čovjek nije uzašao na nebo. Jedini koji je uzašao na nebo jest Sin čovječja,^[2] onaj isti koji je sašao s neba postavši čovjekom (1,14). On, dakle, zaslužuje da mu se u potpunosti vjeruje sve što rekne (r. 11), i ovo što kaže o duhovnom preporodu (rr. 3 i 5), koji se sada zove »vječni život« (r. 15): život Božji u čovjeku, ali koji se ne može zapaziti osjetilima niti mjeriti ljudskim vremenom.^[3]

Sredstvo kojim se dolazi do tog »Vječnog života« jest vjera; ali vjera u spasiteljsku vrijednost Kristove smrti; zbog toga, on mora biti »uzdignut« na križ (r. 14; usp. 12,32—33), da svi oni koji pogledaju u njega s očima vjere mogu imati »život«, kao što su se Židovi spašavali od smrti pogledom na (mjedenu zmiju, koju je Mojsije bio uzdigao u pustinji (Br 21,8—9).

To je zbog toga što na početku svih stvari postoji beskrajna Božja ljubav prema svijetu. Iz te ljubavi predao je Bog svog jedinog Sina, da bi ljudi mogli postići vječni život (r. 16). To znači da se svrha utjelovljenja bitno sastoji u spasenju svijeta po Sinu (r. 17). Ali postoji i osuda, jer i čovjek sudjeluje u svom spasenju. Sve zavisi od vjere. Onaj koji vjeruje u Sina, odgovara nakanama Božjim i nakanama utjelovljenja, i neće biti »suđen« (osuđen), dok onaj koji ne vjeruje, već je osuđen, automatski, samim činom svoje nevjere (r. 18). Tako je dolazak Kristov stvorio rastavu ili diskriminaciju (grčki »krisin«) među ljudima, bilo s obzirom na samog Krista (r. 19), bilo s obzirom na ljude međusobno (r. 20—21).

Diskriminacija se sastoji u tome što je Svjetlo[i] došlo na svijet, ali svi ga ne prihvatiše: mnogi su više voljeli tamu, čemu se ne treba čuditi, jer su im djela bila zla (r. 10);^[4] tj. cijeli je njihov život bio zao, bez ikakve norme savjesti i zakona. Ta je činjenica razumljiva po onome što se općenito zapaža u životu ljudi (rr. 20—21). Postoje dvije vrste ljudi: jedni koji imaju dobre nakane i drugi koji ih nemaju. Dolazak Kristov prigoda je da ljudi pokažu ono što stvarno jesu. Čovjek koji živi nemoralno, mrzi svjetlo ljudi i istine, svjesno bježi od njega, da ne otkrije pred drugima svoju moralnu golotinju i da se, kad bi to bilo moguće, sakrije i pred vlastitom savješću (r. 20). Drukčije se ponaša onaj koji »čini istinu«, tj. onaj koji uvijek polazi s čistom nakanom, iskreno, prema nalogu, svoje savjesti: on ne samo da ne bježi od svjetla, nego ga još i pozitivno traži, da budu bjelodana njegova djela kao djela učinjena u Bogu (r. 21).^[5]

(Tekst preuzet iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova sv. I, str. 92-93)

Priredio: P.M.

______________________________________

[1] Naravno, ostaju na snazi svi kritičko-književni problemi, kaje ovo stanovište izaziva, ali za ta pitanja upućujemo na komentare.

[2] Očito je, da to Isus nije mogao reći govoreći s Nikodemom; dogañaj je iz vremena nakon uskrsnuća.

[3] O tom pojmu usp. A. Augustinovich , Critica »determinismi« joannei, 65—66. ¹⁰⁴ O tim pojmovima usp. isto djelo, 62—71, ¹⁰⁵ Isto Svjetlo iz Prologa: 1,4.5.9.

[4] »Ljudi« iz r. 19, u perspektivi evanđelista, istovjetnoj s onom iz Prologa, pred stavljaju onaj dio Izraela koji je odbacio Spasitelja (1,10—11).

^[5] )Bmsmard i Lamouille misle da je redakcija rr. 1:9;—21. pretrpjela .upliv Ef 5,6—14; a oba teksta  da su pod uplivom misli i frazeologije Kumrana, očite u dualizmu »svjetlo«-»tama«; usp. o.c, 116; tekstovi i citiranja Kumrana ib., 123-124. ¹⁰⁹ Očito je, da ovdje ne može biti govora o kršćanskom krštenju, već najavljenom po Isusu (r. 5), ali ostvarenom tak poslije njegovog. proslavljenja i dolaska Duha Svetoga (16,7; usp. Mt 28,19).

DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

Nedjelja, 7. 9. 2025.

Misao iz evanđelja dana

Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik

 Čitanja: 

Prvo čitanje: Mudr 9,13-18b

Tko će se domisliti što hoće Gospodin?

 Čitanje Knjige Mudrosti
Tko od ljudi može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospodin? Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli. Jer propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima. Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti? Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha ­svoga svetoga? Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo su tako naučili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošću.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 90,3-6.12-14.17

Pripjev: Gospodine, ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena.

 Smrtnike u prah vraćaš
i veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!«
Jer je tisuću godina u očima tvojim
ko jučerašnji dan koji je minuo
i kao straža noćna.

Razgoniš ih ko jutarnji san,
kao trava su što se zeleni:
jutrom cvate i sva se zeleni,
a uvečer već se suši i vene.

Nauči nas dane naše brojiti
da steknemo mudro srce.
Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?
Milostiv budi slugama svojim!

Jutrom nas nasiti smilovanjem svojim
da kličemo i da se veselimo u sve dane!
Dobrota Gospodina, Boga našega, nek bude nad nama!
Daj da nam uspije djelo naših ruku,
djelo ruku naših nek uspije!

Drugo čitanje: Flm 9b-10.12-17

Primi ga, ne kao roba, nego kao ljubljenoga brata.

 Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filemonu
Predragi: Ja, Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa, molim te za svoje dijete koje rodih u okovima, za Onezima, negda tebi nekorisna, a sada i tebi i meni veoma korisna. Šaljem ti ga – njega, srce svoje. Htjedoh ga zadržati kod sebe da mi mjesto tebe posluži u okovima evanđelja. Ali ne htjedoh preko tvoje volje da ne bi tvoja dobrota bila od nevolje, nego od dobre volje. Možda baš zato bî za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga, osobito meni, a koliko više tebi, i po tijelu i po Gospodinu. Smatraš li me dakle drugom, primi ga kao mene.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Lk 14,25-33

Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!
Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.
Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«
Riječ Gospodnja.

 11) UVJETI DA NETKO BUDE UĈENIK

(SIJEĈANJ-VELJAĈA G. 30)

(Mt 10,37—38); Lk 14,25—27.33

O uvjetima da netko bude učenik, Isus je govorio i drugom prilikom, samo iz nešto drukčijeg vidika.^[1] Onaj put, bili su paralelni sva trojica sinoptika. Sad su paralelni samo Mt i Lk, i to samo u prvim dvjema izrekama; treća (r. 33) je samo Lukina.

Mt ima ovaj ulomak u misionarskom govoru 10. poglavlja, koji je, kako je poznato, zbirka raznih Isusovih izreka. Puno je bolji Lukin kontekst, poslije parabole o velikoj gozbi. Tamo se govorilo o raznim zaprekama koje sprečavaju prihvaćanje Kraljevstva Božjeg. Ovdje se stvarno radi o zaprekama da netko bude Isusov učenik. Kako se vidi, ove su dvije teme posve paralelne; jedino što se Isus stavlja mjesto Kraljevstva; jedini koji to može to činiti.

Postoje neke čisto formalne razlike među dvojicom evanđelista, ali sadržaj je isti.

Lukin uvod o mnogo naroda koji je išao s Isusom i kojemu se Isus obraća, može biti umjetan, jer Isus stvarno govori učenicima. Ali, također, ništa ne smeta da ga smatramo povijesnim. Isus je znao da ovdje, kao i u Galileji, u mnoštvu naroda koje se nekad okupljalo oko njega, ima raznih stupnjeva privrženosti; možda je smatrao prikladnim opomenuti ovaj svijet koji je s njim išao, da svi ne mogu biti njegovi učenici.

Biti uistinu Isusov učenik iziskuje strašno puno. Isus kaže da onaj koji manje ljubi^[2] njega nego svoju najbližu krvnu rodbinu i dapače nego svoj vlastiti život,^[3] ne može biti njegov učenik.^[4] On s tim ne niječe, nego stupnjuje vrijednosti i ljubavi. Ljubiti samog sebe i ljubiti svoju obitelj jest prirodni zakon, kojega nitko ne može nijekati, ali je Isus viši od toga. Isusov zahtjev pretpostavlja da ljubav može nadvisiti prirodu. Povijest kršćanskog herojstva dokazuje da to nisu bile umišljenosti nekog luđaka.

Ovu prvu izreku potvrđuje druga o križu koji treba nositi, da netko može biti Isusov učenik, a koju mi već poznajemo.²⁰⁹ U ovom kontekstu, križ znači odreći se obiteljskih veza, pa čak i samog života, kada to bude nužno da bismo slijedili Isusa.

Mi ovdje stavljamo skupa r. 33 Lk, koji je u sadašnjoj redakciji odvojen dvjema parabolama o kršćanskoj razboritosti, za koje mislimo da ne stoje na svom izvornom povijesnom mjestu; teško bi bilo znati što je navelo evanđelista da ih stavi ovdje i tako razdijeli nadvoje očito jedinstven sadržaj.

Naznačuje se novi uvjet da netko može biti učenik: odreći se svega što posjedujemo. Upotpunjuje se slika: prije se govorilo o moralnim odricanjima a sad je govor o odricanju materijalnih dobara. Kao i u prethodnim slučajevima, i ovdje je Isusov zahtjev posve radikalan, bez stupnjevanja. S tim u vezi treba promotriti slijedeće:

— Isus nije kazuist, nego božanski navjestitelj ideala; u tom svojstvu, on mora zahtijevati ono najviše, a od svakog pojedinca zavisit će u kojoj će mjeri ostvariti taj ideal. Zakej je dao samo polovicu svojih dobara siromasima, a ipak je postigao spasenje (Lk 19,8—9).

— Uzorak učenika su dvanaestorica apostola, a oni se opet oslanjaju na Isusov primjer. Oni se odriču svojih obitelji, svojih prijašnjih zanimanja i svojih imanja, da budu posve slobodni za zajednički život s Isusom, ali to ne znači biti bez ikakvog ekonomskog oslonca, nego samo novi način života, koji više računa s dobrohotnošću drugih ljudi i, prema tome, s Božjom providnošću.^[5] Isusu je na prvom mjestu stalo do slobode pred bilo kojom 

vrijednošću ovoga svijeta; sporedan je način kojim će svaki pojedinac to ostvariti u svom životu. — Kao što smo prije upozorili, ovi Isusovi zahtjevi ne znače da on niječe, nego da stupnjuje vrijednosti; u datom slučaju, sve mora biti podređeno interesima Kraljevstva i njegove osobe. Ali je jasno da sav svijet neće biti u istom položaju, i da duhovne sposobnosti isto tako nisu kod svih jednake. U okviru jednog ideala ima bezbroj stupnjeva. Isus predlaže ideal: naši su stupnjevi.

12) DVIJE PARABOLE O RAZBORITOSTI

(SIJEĈANJ-VELJAĈA G. 30)

Lk 14,28—32

Ovo su dvije parabole blizanke, koje na dva različna načina naučavaju istu misao; znamo da se Isus počesto služio ovom vrstom paralelizma.

Slika prve parabole polazi od troškova potrebnih za gradnju neke kule. Ova bi mogla biti obrambena kula-utvrda, kao ona u Siloi (Lk 13,4), ali je vjerojatnije da se radi o kuli kakvu su običavali imati u vinogradima (usp. Mk 12,1), jer bilo koji od Isusovih učenika mogao je biti zabrinut za takav pothvat (»tko od vas kad hoće da sagradi kulu...?); jedino što treba zamisliti neku bolju i skuplju građevinu nego što su one obične kolibe po palestinskim vinogradima, sagrađene od neobrađenog kamena i kako bilo, što nije predstavljalo većeg napora ni većeg troška. Naprotiv, kad se radi o skupoj građevini, čovjek treba da mirno sjedne i proračuna, da li su mu sredstva s kojima raspolaže dovoljna da dovrši djelo; ako ne, bolje je ne započinjati, jer bi mu se moglo dogoditi da postavi temelje i da onda ostavi posao; to bi pobudilo smijeh cijelog svijeta a njemu donijelo glas nerazboritog, nepromišljenog, lakomislenog i površnog čovjeka, koji sam sebi nanosi štetu, jer troši novac ni u što...

Druga se slika zasniva na razboritoj vojnoj strategiji. Kralj koji raspolaže s deset tisuća ljudi, uoči rata s kraljem koji ima dvadeset tisuća, treba vrlo dobro da razvidi cijeli položaj, da vidi da li mu prilike dopuštaju (nekada je to moguće) to suočenje s nejednakim snagama; ako ne dopuštaju, bolje je da ne započinje bitke, nego neka radije traži uvjete za mir, koji će biti uvjeti predaje; ali i to je bolje nego krvav poraz na bojnom polju ...

Značenje je ovih dviju parabola jasno, to je poziv na razboritost: prije nego što se čovjek dadne na neki pothvat, potrebno je vidjeti da li posjeduje dovoljno sredstava za taj naum, i, u protivnom slučaju, bolje je da ga uopće ne započne, da tako izbjegne veću štetu i sramotu. Ono što nije jasno, jest duhovna primjena ovog pravila, koja bi trebala odrediti njegov pravi doseg; jer ne možemo zamisliti da bi Isus htio naučavati jedino postupke naravne razboritosti, koje uostalom cijeli svijet poslovično poznaje.

Sudeći po tome što evanđelist stavlja ove parabole na ovo mjesto, rekao bih da bi njima htio osvijetliti Isusove uvjete da netko može biti njegov učenik. Tako ih stvarno uzimaju svi tumači, više-manje na ovaj način: »Budući da je slijediti Isusa izvanredno ozbiljan pothvat, bilo bi krivo dati se na njega nepromišljeno i preuzetno; samo na temelju zrelog i vedrog razmatranja stvari mora se roditi potrebna snaga da ga poduzmemo ...

Slijediti Isusa tako je velik pothvat, da svi nemaju potrebne snage koju on iziskuje. Stoga svaki pojedinac treba ispitati sam sebe, pa ako se ne osjeća sposobnim za taj pothvat, ne treba da ga poduzima« (J. Schmid).

Smatramo potpuno neprihvatljivim takvo tumačenje iz slijedećih razloga:

— Posve je očito da ove dvije parabole nisu na svom izvornom mjestu, jer nasilno kidaju naravno jedinstvo između rr. 26—27 i r. 33. Ne zna se kako su dospjele ovamo. Možda ih je evanđelist našao ovako smještene u svom izvoru, pa ih i on tako ostavio, jer im nije znao za povijesni kontekst. Iz istog razloga i mi ih ostavljamo na ovom mjestu, premda smo uvjereni da ne spadaju ovamo.

— Naglašavanje razboritosti nema nikakve veze s uvjetima da netko bude učenik, usprkos svim izvještačenim razlozima koje je moguće navesti. Izašlo bi da onaj koji se ne osjeća sposobnim da bude učenik, ne bi morao ni pokušavati da to bude! Zar se je možda neki od nas ikad osjetio sposobnim za taj pothvat? S ovom logikom, ne bi trebalo da budemo tu gdje smo. Tko se ne sjeća osjećaja nesposobnosti i nerazmjernosti velikih proroka (Mojsija, Izaije, Jeremije, Ezekijela, Pavla ...) pred svojim zvanjem.

Da se izbjegne taj besmisao, obično se govori o dvije vrste učenika: herojski učenik, od kojeg se traži da se odrekne obitelji, imanja i možda čak i vlastitog života, i obični učenik, od kojeg se ne traži ništa od svega toga ... Na ovom mjestu, Isus bi mislio samo na prvu vrstu, na radikalnog učenika: to je vrlo ozbiljna stvar, treba vidjeti da li se može, a ako se ne može, bolje je ne započinjati... Takve mjere ne bi bile potrebne za običnog učenika.

Poštujemo velike učenjake koji zastupaju to mišljenje, ali mislimo da se ono ne može povijesno obraniti. Ovo razlikovanje temelja se na kasnijem razvoju crkvenog života. Nema nikakvog znaka po kojem bi se moglo reći, da je ta razlika postojala i u Isusovom povijesnom iskustvu. Morali bismo pretpostaviti da na ovom mjestu Isus u stvari poziva, da se stvaraju nove zajednice u stilu apostolske zajednice ili kasnijih redovničkih zajednica, koje će nastati po primjeru apostolske zajednice, a ta je pretpostavka bez ikakvog temelja.

Isus poznaje samo jednu vrstu učenika, onu kojoj postavlja radikalne uvjete, ideal kako je konkretno bio ostvaren u zajednici Dvanaestorice. Kako prije rekosmo, Isus postavlja ideal; naša je zadaća da ga ostvarujemo, svaki prema svojim mogućnostima. Na ovom mjestu, on govori apsolutno, kao kod blaženstava, ali je on znao da svi ne mogu na isti način živjeti po Govoru na gori. On nije odobravao čisto utilitarnu i površnu privrženost svojoj osobi, ali je dopuštao stupnjeve u vjeri: bilo je to njegovo svakodnevno iskustvo. I stvarno, tako su razumjeli njegove riječi: i u prvoj jeruzalemskoj zajednici, koja je nastala na neposrednoj toplini njegovog primjera i nauke, jedni su prodavali svoja imanja a drugi nisu; bilo je mjesta za najrazličnije izražaje vjere.

Kao zaključak, maramo se odreći misli da ove dvije parabole o razboritosti primijenimo na neki konkretni slučaj i da tako odredimo njihovo posebno duhovno značenje. Budući da ne poznajemo njihovog povijesnog konteksta, treba ih ostaviti pri onom što smo rekli. Sigurno je da ne stoje ondje gdje bi trebalo da budu.

[1] Usp. sv. I, str. 342—345. 138

[2] Lk. upotrebljava glagol »mrziti« a Isus je zabranio mrţnju i naglašavao ljubav ĉak i prema neprijateljima; radi se o semitizmu, kroji znaĉi »manje ljubiti«; aramejski jezik nema drugog naĉina da to kaţe; i tako ga je parafrazirao Mt; sve to dokazuje, da je Lukin oblik izvoran.

[3] Mt ima samo oca, majku, sina, kćer, dok Lk dodaje još ţenu, braću, sestre i vlastiti ţivot..., oblik koji se svojom krajnjom strogošću preporuĉuje kao izvoran.

[4] Mjesto »ne moţe biti maj uĉesnik« (Lk), Mt kaţe »nije dostojan mene«, što ima izgled izraĊenog tumaĉenja uĉeništva; još jedan dokaz da je manje izvoran. ²⁰⁹ Usp. sv. I, str. 343.

[5] Uisp. sv. I, str. 232—237.

(Fra Augustin Azgzatinović, Povijest Isusova II, str. 138-141)

Priredio: P.M.