Rođen je 1929. g. u Tuzli, gradu u kojemu će u dva navrata biti gvardijanom Samostana sv. apostola Petra i Pavla. Službovao je diljem Provincije, od 1953. g. kad je zaređen za svećenika, sve do 2006. kada se umirovio u Tuzli.

Osebujna osoba, intelektualac i sportaš, autor dviju knjiga, prijatelj i brat, propovjednik i ispovijednik, nije mirovao ni jednoga dana. Uspravan i čust, silazio je niz stepenice, s ispovjedaonice i, završivši ispovijedi, mladalačkim poklekom izlazio iz vidokruga svojih pobožnih Tuzlaka.

Odlazio je u fratarski mir svoje sobe u kojoj sam ga posjetio, tjedan dana prije konačnoga odlaska. Nije izgledao kao netko tko se oprašta! Žalio se na gubitak apetita i da osjeća bol u lijevom sinusu. Kad sam mu, na rastanku rekao: bit će dobro, vidimo se fra Jozo, bio sam iskren, bez kurtoazje.

Imam s fra Jozom osobno iskustvo i nosim ga u uspomeni kao jednoga samosvojnoga fratra. Bio je, kao rijetki od nas, gospodin i po držanju i po manirama. Pričaju o njegovim vrhunskim nogometnim bravurama i ugodnoj naravi. Nije se na njemu vidjelo kroz kakve je sve neugodnosti prolazila njegova obitelj zato što je, kao sin uglednoga Solanskog činovnika, odabrao svećenički poziv. Nepopularan izbor u vremenu poslije Drugoga svjetskog rata, u Tuzli koja  u tom vremenu  nije bila sklona takvim odabirima!

Nije se kolebao! Bio mu je izazov vraćati se rodnome gradu kao gvardijan i, na neki način, obnovitelj Franjevačkoga samostana u Tuzli. Naime, do njegova prvoga gvardijanstva šezdesetih godina, Tuzla je bila samo župa. Uspomena na staru slavu tuzlanskih franjevačkih samostana, polako je blijedila u sjećanjima Tuzlaka, a li ne i u duši, tuzlanskoga sina, fra Josipa Zvonimira Bošnjakovića, dragoga fra Joze! Emancipirao je gvardijansku poziciju u Tuzli pa sam se, kao fra Jozin nasljednik,  divio koliko su nas Tuzlaci poštivali  (i nekatolici!). Sigurno više nego u drugim mjestima!

Bio je u zatvoru zbog nikad dokazane krivice! Upravo sam tada (1973) namješten u Tuzlu, kako bi zamijenio, u radnom smislu, zatvorenog fra Jozu, dok je njegov bivši vikar, fra Ivo Čalušić postao v. d.  gvardijan.

 Bijaše  samozatajan, mada ne i nerazgovorljiv. Drag sugovornik, svježih sjećanja na bosanske ljude i krajeve u kojima je djelovao. Rado ih je susretao i zadivljavao nizanjem detalja i zajedničkih uspomena. Svjedokom sam njegovih tragova u župama u kojima sam djelovao, naročito u Tuzli i Ulicama.

U tuzlanskoj župi je, sa župljanima i svojim velikim organizacijskim marom, sagradio Novi franjevački samostan i crkvu i filijalne crkve u Tetimi, Križanima, Grabovici te pripremo gradilište u Solini.

Prije zatvora je obnovio Gospinu kapelu u Srednjoj Lipnici (najstariju franjevačku kuću u Sjeveroistočnoj Bosni!). Udario je temelj  crkvi u Šikari koju sam, sa zadovoljstvom, i entuzijazmom mladoga fratra, zajedno sa vjernicima toga kraja, nastavio graditi. Naslijedio sam ga još dva puta: kao župnik u Ulicama 1982.  i kao gvardijan i župnik u Tuzli 1991.

U Ulicama je nastavio izgradnju prije započete župne  crkve i, k tomu još, izgradio crkvu u Uloviću.

U lipnju mjesecu 1992. odlazi u Zagreb kao predstavnik našega samostana, pri humanitarnim organizacijama koje su tamo imale svoja predstavništva -  Kruh sv. Ante i Caritas. Organizirao je prikupljanje pomoći za nas Tuzlake. To je trajalo do ožujka 1993. godine. Tada ga je provincijal fra Petar Anđelović imenovao župnikom župe Bogićevci (župa u izgnanstvu). I tamo se, svršetkom rata u Hrvatskoj (u prostoru Okučana ) vratio, zajedno sa prognanim i izbjeglim vjernicima. Odmah je prionuo, uz redovitu duhovnu obnovu vjernika,  izgradnji porušene crkve i župnoga stana.

Nije imao problema sa svojim bosanstvom i hrvatstvom. To je bio njegov način života, franjevačka paradigma koju je najiskrenije i najautentičnije živio. Bio je pravi bosanski fratar!

Ivo Andrić je pisao da sa svakim fratrom biva zakopana  jedna historija. Jedna historija, dragoga Tuzlaka, fra Joze Bošnjakovića, pomalo je zabilježena u njegovim knjigama, a puno više u sjećanju, njegovih brojnih ministranata, djece koja su uz njega odrasatala i nas subraće koji smo živjeli život posvećen istome Idealu kojemu je stremio i naš pokojnik.

Počivao u Miru, dragi fra Jozo!

Fra Petar Matanović