Rođen je u Laništima, 3.01. 1939. zajedno sa svojim bratom Ivom (blizanci)., u časnoj obitelji Filipa Filipović Matanović i njegove supruge Luce r. Đukić.
Bila je to velika i ugledna obitelj u našoj župi. Zato i nije čudo da je i Niko bio osebujan i dobar čovjek, kršćanin u punom značenju riječi: susjed, prijatelj, otac suprug, domaćin, u koga se moglo pouzdati u svim životnim situacijama.
Upoznao sam ga osamdesetih godina. U župnoj i općoj javnosti je slovio je kao dobar i odgovoran čovjek, domaćin. U taj opći dojam koji su mi drugi sugerirali i sam se, kao župnik, vrlo brzo, uvjerio. On i njegova uža i šira obitelj su bili prava podrška nama svećenicima, u svakome pogledu.
O tome mi je, posebice svjedočio i prepričavao, tada umirovljeni ulički župnik, fra Miroslav Milošević. Posebno su se istakli u vrijeme gradnje uličke župne crkve (1965- 1974), pokojni Nina i njegovi pokojni roditelji, otac Filip i majka Luca. Niko, i svi oni, su značajno sudjelovali i kasnije, sve do najnovije njezine poslijeratne obnove. Tako je to bilo i u predratnoj gradnji i poslijeratnoj obnovi filijalne crkve sv. Nikole Tavelića u Laništima.
Slika: Polaganje kamena temeljca nove uličke crkve 1965.
Nina je imao posebnu čast položiti kamen temeljac današnjoj župnoj crkvi u Ulicama. Duboko vjerujem da mu je zato Gospodin uzvratio velikim blagoslovom (o tome je i sam pričao!), tako da je, radeći kao dobrovoljac na izgradnji crkve u svojstvu običnog radnika, zavolio građevinarstvo i brzo učio, pa je od pomoćnog radnika – irgeta – vrlo brzo postao i sam dobar građevinar, svestran majstor: od zidara, armirača, tesara do krovopokrivača i fasadera.
Posebno se istakao u prošlom nemilom ratu i početnoj obrani od agresije ovih prostora. Župna kuća je bila napuštena. Ostale su službene knjige i mnoge vrijedne stvari koje bi zasigurno propale, da nije bilo vrijednog i odanog ovog čovjeka. Na njegovu inicijativu, njih nekoliko hrabrih i mudrih ljudi, su uspjeli spasiti matične knjige, crkveno ruho, kip sv. Ante (djelo akademskog kipara Ivana Križanca) i umjetničke postaje križnog puta ( djelo akademskom slikara Josipa Biffela).
Sve je i sam opisano u svojim sjećanjima, koja su trebala uskoro biti tiskana, ali nažalost, nije to uspio doživjeti. Uskoro ćemo ih objaviti u formi feljtona na našem portalu hrvatskidom. ba
Iza Nike su ostala mnoga dobra djela, a najveći vijenac su njegova supruga Ruža i njegovih sedmero čestite i dobro odgojene djece: Anđelka, Marijan, Tihomir, Veronika, Mara, Viktor, Jasna, njegova unučad i brojni prijatelji koji su ga uvijek poštivali, jer je to zaslužio.
Svima izražavam svoju duboku sućuti!
Odlaze dobri, jednostavni ljudi, staroga kova. Kad govorimo o njihovoj dobroti i jednostavnosti, nakratko pomislimo: ima li takvih među nama više, uopće. Kakvi smo mi što ostajemo i jesmo li išta baštinili od njihove jednostavnosti i dobrote?
Ako jesmo – Bože Ti hvala.
Ako nismo, promislimo i prevrednujmo ovoga čovjeka i njegov život. Uspravimo svoje glave i zahvalimo Bogu što nas je počastio poznanstvom i prijateljstvom s Nikom - Ninom Filipovićem Matanovićem.
Počivao u Miru Božjemu!
Zahvalni fra Petar Matanović