Rođena je 1425. ili 1426. godine u Blagaju kod Mostara. Otac joj je bio herceg Stjepan Vukčić Kosača, a majka Jelena Balšić, kćerka zetskog velikaša Balše Balšića i unuka Jelene Lazarević, kćerke srpskog kneza Lazara Hrebljanovića.

Tražeći suprugu kralj Stjepan Tomaš je, po nagovoru savjetnika, izabrao Katarinu, kćer Stjepana Vukčića Kosače, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno na dan Uzašašća, 26. svibnja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice. Ovim brakom kralj Stjepan Tomaš dobio je moćnog saveznika u liku svoga punca, Stjepana Vukčića Kosače, u ratu protiv Osmanlija. Za vjerski odgoj kraljice Katarine brinuli su se franjevci. Papa Eugen IV poslije vjenčanja iste godine dao je dozvolu da sama po svojoj želji izabere dva kapelana među bosanskim franjevcima. Katarina, zajedno sa svojim mužem Stjepanom Tomašem, sagradila je po Bosni mnoge crkve, među kojima su crkva Presvetog Trojstva u Vrlima (današnji Otinovci- Kupres), crkva Sv. Katarine u Jajcu, crkva Sv. Tome u Vranduku, kao i najveću započetu crkvu u gradu Bobovcu 1461. godine.

 Temelji crkve u Otinovcima koju je gradila kraljica Katarina

Bobovac

Katarina je Stjepanu Tomašu rodila dvoje djece – Žigmunda i Katarinu, a imala je i pastorka Stjepana Tomaševića, vanbrač­nog sina njenog muža i krstjanke Vojače. Kralj i kraljica su stolovali u Kraljevoj Sutjesci.

Katarinin muž umire 10. SRPNJA 1461. godine. Nasljednik njenog muža, Stjepan Tomašević, dao joj je titulu kraljice majke i Katarina je nastavila živjeti na dvoru kraljice Mare, supruge Stjepana Tomaševića.

Prilikom turskog osvajanja Bosne svibnja i lipnja 1463. Katarina se spasila bijegom preko Kupresa u Dubrovnik, dok su joj djecu Turci zarobili i odveli sa sobom iz Bosne tako da ih više nikad nije vidjela.

Tokom druge polovice 1464. Katarina dolazi u Rim gdje je, uživajući papinsku zaštitu, boravila do smrti  1478. Iako u tuđini, bez muža, djece i kraljevstva, Katarina je dostojanstveno podnosila svoje nedaće. Uvijek se očitovala kao zakonita nasljednica porobljenog kraljevstva. Talijanska i rimska javnost s poštovanjem je gledala na njezinu nezavidnu sudbinu.

Nekoliko vijesti govore o njezinim tadašnjim javnim nastupima i njezinom kraljevskom držanju, kao prilikom prijenosa kostiju sv. Bernardina Sijenskog 1472. u gradu Akvili. Tom prilikom, pored markantnog lika kraljice obučene u crno, posebnu je pozornost privukla njezina pratnja.

Teže od svega ostalog, kraljici je padala razdvojenost od njezine djece koja su u međuvremenu primila islam. Godine 1470. zatražila je od milanskog kneza Galeazza Sforze pomoć u cilju oslobađanja svoje djece. Istu molbu kraljičino je poslanstvo u Milanu ponovilo 1474. godine. Sve to, kako je poznato, ostalo je bez pravoga odjeka.

Njezin boravak u središtu katoličanstva djelovao je na njezin vjerski život. Teška sudbina silila ju je da razmišlja o smislu života, da produbljuje kršćansko rješenje ljudskog životnog puta i da što bolje primjenjuje u svome životu pravila za pravo kršćansko življenje. U Rimu je stupila u vezu sa franjevačkim samostanom Aracoeli, bujnim rasadištem franjevačkog života. Tu je bosanska kraljica pristupila u bratstvo Trećeg reda sv. Franje. U crkvi samostana Aracoeli skupljalo se i društvo Bl. Djevice Marije, koje se, među ostalim, brinulo i za bolnicu sv. Alberta u Rimu. Katarina je s ovim društvom svojski surađivala i pomagala ga. Dugo su iza njezine smrti članovi toga društva davali jedanput godišnje služiti svetu misu za i spokoj njezine duše.

Zdravlja načetog životnim nedaćama Katarina je teže obolila te je kao zakonita nasljednica Bosanskog kraljevstva 20. X. 1478. odlučila napraviti oporuku.

U svojoj oporuci bosanska je kraljica najprije izrazila svoju volju da se pokopa u crkvi Aracoeli. Za posmrtne obrede i pokop ostavila je 200 dukata.

Papu Siksta IV i njegove zakonite nasljednike imenovala je baštinicima Bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u cijelosti predaju njezinom sinu Sigismundu ako se vrati na kršćanstvo; ako Sigismund ne bi ponovno postao kršćanin da Bosansko kraljevstvo predaju njezinoj kćeri Katarini ako se ona obrati na kršćanstvo. Ako bi pak oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnica Bosanskog kraljevstva i o njemu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti. Ostala svoja dobra, pokretna i nepokretna, razdijelila je kraljica svojim dvorjanicima koji se je vjerno služili tijekom svih 14 godina boravka u Rimu.

Crkvi sv. Jeronima ”pro natione Sclavonorum” ostavila je kraljica sve ostale stvari iz svoje kapelice (misal, kalež s patenom i korporalom, kazulu i ostalo misničko odijelo zajedno sa svilenim oltarnikom).

Sinu Sigismundu ostavila je mač njegova oca, ukoliko bi se vratio na kršćanstvo, a ako ne bi postao kršćanin, onda je mač trebalo predati Balši, sinu njezina brata Vladislava.

Sve relikvije koje je posjedovala ostavila je bosanska kraljica crkvi sv. Katarine u Jajcu.

Pet dana nakon što je napravila oporuku, 25. X. 1478., kraljica Katarina je umrla i sahranjena u franjevačkoj crkvi Aracoeli, kako je to oporučno odredila. 

Grob joj je bio postavljen pred glavnim oltarom crkve. Nadgrobna ploča bila je ukrašena reljefnim likom kraljice u naravnoj veličini (1,78 m), s krunom na glavi. S jedne i druge strane glave urezan je po jedan grb, kraljevski bosanski i obitelji Kosača. Ispod nadgrobne ploče bio je postavljen natpis bosančicom. Godine 1590., Kraljica Katarina umrla je u tuđini, ali nije ostala zaboravljena. Sam položaj njezina groba u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu, u službenoj crkvi rimske gradske općine, pred glavnim oltarom, jasno je govorio da je osoba u njemu zakopana prije smrti uživala izuzetan ugled.

Od prve polovice XVI. stoljeća franjevački pisci spominju kraljicu Katarinu među svetim osobama Trećeg reda. U liturgijskoj knjizi Martyrologium Franciscanum Katrina se bilježi kao blažena.

Uspomenu na kraljicu Katarinu još i danas čuvaju žene sutješkoga kraja koje, prema predaji, nose crne marame u znak žalosti za bosanskom kraljicom.

Nepobitna činjenica svakako je angažman i utjecaj Katarine Kosače Kotromanić kao jedne od rijetkih žena koje su ostale zapamćene u srednjovjekovnoj povijesti bosanskog kraljevstva. Ona se zato i danas, kroz mnogobrojne pjesme, priče, legende, običaje i narodne predaje štuje kao hrvatska narodna junakinja te osoba koja je u jednom turbulentnom vremenu bez obzira na osobnu tragediju smogla snage do kraja života boriti se i brinuti za svoju zemlju.

Preuzeto sa portala:  ZLOSELA.com