• O hrvatsko-muslimanskim odnosima.

• Putovao sam iz Splita u srednju i, evo, u sjevernu Bosnu. Ja sam čovjek Crkve, čovjek vjere, ovdje sam do­šao, obići članove svoje zajednice. Jučer sam bio u Zoviku. Obišao sam i ondje dvojicu svoje subraće. Cak sam imao priliku susresti dvojicu svojih bratića koji se vrlo hrabro bore na brčanskom bojištu. U obrani sjeverne Bosne jedan mi je bratić već poginuo, a jedan je ranjen. U ovakvim teškim situacijama koristim 700-godišnji ugled bosanskih fratara da s njime stanem iza dobrih ljudi, da pomognem dobrim ljudima da čine dobre stvari. Današnji posjet Tuzli želim po­novo iskoristiti da dadnem podršku ljudima koji nastoje na najbolji mogući način rješavati teške ratne probleme. Među njih ubrajam i gradonačelnika Bešlagića, koji može računati s tim da će njegove dobre poteze podržavati moji fratri koji žive i rade u Tuzli i njenoj okolici. Posebice mi je stalo, i izričem tu molbu, da se učini sve kako ne bi došlo do bilo kakva sukoba između muslimanskog i hrvatskog naroda. Ja se mnogo krećem po svijetu i znam kako postoji strašna opasnost za muslimanski narod da ga ne ubroje u agresore, jer je hrvatski narod brojčano mnogo manji od muslimanskoga. Ja nisam naivan čovjek i pokušavam doznati tko je gdje kriv, ali ovdje u Tuzli znam da se hrvatsko pučanstvo na­stoji korektno držati i ako bi sc bilo što dogodilo, bilo kakav sukob, mrlja bi pala na muslimanski narod. Zato moja molba izlazi iz srca, iz brige za oba naroda. Učinite sve da do toga ne dođe! Ja nisam mag i moja je moć vrlo ograničena, ali pokušavam sve što mogu za Tuzlu, jer držim daje Tuzla i moja. Rođen sam u okolici Brčkog, vojsku sam služio u Tuzli, moja subraća rade u Tuzli. Računam da u Tuzli i okolici živi četrdesetak tisuća Hrvata i sve što mogu, rado činim za Tuzlu, pa i vas molim da činite sve najbolje. Neka oni tamo pričaju o sto pet karata, ali mi to hoćemo rješavati u Sarajevu, Tuzli, Zenici, samo neka oružje miruje. To sam molio gradonačelnika u Zenici, molim i vas, molio sam i Predsjedništvo u Sarajevu da se rat obustavi. Problemi se mogu rješavati samo kada oružje prestane pucati, jer dok se puca, ne čujemo jedni druge, a dok jedni druge ne čujemo, nemamo budućnosti. Učinite sve da oružje stane.

• O bosanskim Hrvatima i Hrvatskoj.

• Sasvim je normalna iskonska veza bosanskih Hrvata s domovinom, s Republikom Hrvatskom, to je odnos koji je građen stoljećima, ali je također vrlo važno da sc uspostavi jasan i precizan odnos bosanskih Hrvata prema domovini Bosni i Hercegovini. Međutim, pogrešno je pokušati raz­loge naših nevolja tražiti samo negdje drugdje. Oni su ovdje i mi ih moramo samo ovdje rješavati. Kada je riječ o odnosu nas bosanskih Hrvata prema državi Hrvatskoj, molio bih svakoga da nas razumije. Mi smo o toj državi sanjali, mi sc radujemo što postoji država Hrvatska, ali to nije naša domovina, nas Hrvata iz Bosne. Nije ni rezervna domovina. Naša je domovina Bosna i Hercegovina. Ovdje smo sc rodili, ovdje je naše ognjište, ovdje želimo ostati, a mislim da mi Hrvati iz Bosne, a i Muslimani, računamo s jednom razvijenom Hrvatskom koja će moći i nama pomoći. Budemo li tražili veze sa Zapadom, sa zapadnim industrijskim zemljama, morat ćemo ići preko Hrvatske, tako da bi bilo dobro već sada ozbiljno o tome razmišljati, sačuvati dobre odnose s Republikom Hrvatskom jer je ta država, usprkos nekim propustima, učinila veoma mnogo za naša dva naroda u BiH. Osim pomoći u ovim ratnim zbivanjima, humanitarne pomoći, Republika Hrvatska do­pustila je da preko nje prijeđe gotovo milijun prognanika iz Bosne i Hercegovine. Dugo vremena udomljavala je 350.000, možda i pola milijuna prognanika iz BiH, a i sada ih je oko 250.000 kojima pruža i krov nad glavom i hranu. Mi Hrvati iz Bosne znamo i vidimo to, a mislim kako bi bilo dobro da i pripadnici muslimanskog naroda to znaju te ne dopuste da netko olako ocrni nama susjednu državu koju trebamo. Ako su ljuti na jednoga ili drugoga političara, neka izvole to kazati, ali Hrvati u Hrvatskoj stoje na našoj strani, i to bi trebalo znati i poštovati. Bit će nam svima bolje bude­mo li to svi shvatili.

U Hrvatsku su došli prognani Hrvati iz Bili i pripovije­dali su Hrvatima u Hrvatskoj da su ih prognale musliman­ske postrojbe. Takve su priče donijele mnogo problema i ja sam osobno veoma mnogo nastojao da se ne stvori odbojnost ili mržnja prema prognanim Muslimanima iz BiH, stoje bilo lako moguće. No, službena hrvatska poli­tika, ljudi koji se brinu za prognanike, čini sve što može, pa je bilo premještanja, morali su rastaviti prognanike Hrvate iz BiH od prognanih Muslimana, jer je napetost iz ovih naših krajeva prenesena i na Hrvatsku. No, zauzimanjem i Crkve i karitativnih ustanova i brojnih političara ti se problemi još uspješno rješavaju. No, opet kažem, ovdje u BiH, muslimanski političari moraju na to dobro misliti i činiti sve, isto tako i hrvatski, da taj sukob što prije prestane, jer će nam nanijeti mnogo zla. Pogotovo će se to odraziti na prognanike koji žive negdje u Hrvatskoj ili Hercegovini.

• O budućnosti Bosne i Hercegovine.

• Hrvatski je narod izglasovao ovu državu Bosnu i Her­cegovinu, i ja sam bio uključen u to. Molio sam ljude da to učine i bilo mi je teško, duša mi je krvarila, kada sam čuo i vidio da armija države za koju sam glasovao puca na hrvatski narod i čak izgoni moje fratre iz naših stoljetnih samostana. No, mi pokušavamo doznati razloge tih sukoba, koji neće donijeti nikakvu pomoć ni sreću ni većinskom muslimanskom narodu. Mogu razumjeti prognane iz istočne Bosne koji žele prostor za sebe, no, ako ga otmu od Hrvata, usele se u njihove kuće ili legnu u hrvatske krevete, nikad neće biti sretni, čuo sam u posljednje vrijeme da se pred­sjednik Alija Izetbegović snažno zauzima da se vrati istočna Bosna, da se ljudi koji su došli u srednju Bosnu mogu vra­titi u svoje kuće, na svoja imanja. To bi bilo pravo rješenje. U tom smislu ja, iako me političari nekad demantiraju, ostajem pri cjelovitoj Bosni kao državi triju naroda da bismo mogli opet svi doći na svoja ognjišta, da se nikome ne dadne ono što je silom osvojio. Dakle, da svi osvajači odu s prostora koje su silom, oružjem osvojili, da se svatko, sva tri naroda, vrati na svoj teritorij. Što se tiče unutarnjeg uređe­nja, o tom moraju političari razmišljati. Mislim daje mogu­će stanovati u jednoj zgradi, pod istim krovom s više stano­va, da u svakom stanu svatko može imati svoje kućanstvo. Tu je važan dogovor, pošten, načelan i nenasilan.

• O Herceg-Bosni.

• Uvjeren sam da su mnoge države, a i mnogi ljudi pri­hvatili postojanje Hrvatske zajednice IIcrccg-Bosnc, u ono vrijeme, u smislu potrebe za postojanjem jedne organiza­cije koja bi štitila interese hrvatskog naroda u onoj silnoj agresiji. Ta Herceg-Bosna bila je neke vrste štit interesa hrvatskog naroda na jedan, mogu reći, ispravan način, do pojave ovih sukoba. Tko ih je stvorio, tko iza njih stoji? Na to pitanje, vjerujem, nitko danas nema odgovora, ali mislim da ćemo u skoroj budućnosti i to znati. No, ne bi trebali ni pripadnici muslimanskog naroda sve zlo vidjeti u toj Herceg-Bosni kao da je to šejtan odnekud sišao ugroziti muslimanski narod. Nije to istina. U svakom narodu, u svim organizacijama, postoje ljudi koji čine zlo, ali ne trebamo tu organizaciju i određeni narod nazvati zlim nego poku­šati sagledati okolnosti, obustaviti rat i onda zajedničkim nastojanjem doći do ispravnih rješenja. Uvažavam da svaki čovjek može pogriješiti, ali u ovakvim situacijama rijetko je samo jedan čovjek odgovoran. Potrebno je upravo da mali ljudi, a to smo svi mi koji se nc bavimo velikom politikom, živimo u dobrim odnosima, da stalno dokazujemo kako je taj zajednički život moguć. Ništa nema od toga ako se u Zenevi ili negdje drugdje zaključi da trebamo živjeti skupa a mi to ne činimo na terenu, svatko sa svojim komšijom, s pripadnikom drugog naroda. Mir i zajednički život ne pa­daju s neba niti nam ga mogu pokloniti Owen ili Stolten­berg; mi ih stvaramo ovdje.

• O sukobima u srednjoj Bosni.

• Nesreća se dogodila onog trenutka kada su neki dije­lovi hrvatskog naroda shvatili da je Armija BiH postrojba jednog naroda, muslimanskoga. Kada je Armija počela uvoditi red, to se shvatilo kao agresija na teritorije hrvat­skog naroda. Želim reći muslimanskome narodu da u kra­jevima gdje su u većini svu odgovornost za sukobe pre­uzimaju oni. Moraju, jer su brojniji, narod koji je manji po broju držati kao malo vode na dlanu da mu se ništa ne dogodi. Svako proganjanje naroda koji je malobrojniji donijet će mnogo štete većinskom narodu, posebice na Zapadu. Sada na Zapadu, budući da jc Armija Bili jača od HVO-a i da se borbe vode u krajevima gdje je hrvat­ski narod u manjini, i muslimanskome narodu prišivaju negativnu oznaku agresivna naroda i to će mu donijeti ne­izmjerne štete, jer svi u BiH trebamo neizmjerno mnogo pomoći od jakih industrijskih zemalja.