Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam, promrzao i težak od misli i duga puta. Zna daje upao iz opaka turskog zuluma u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa. Što mu se može desiti kad nosi sa sobom Nauk krstjanski i Sto čudesa koje složi “na urešenje našega jezika slovinskoga”? Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom ispisana papira u kožnatim bisagama. On hoće da tiska te svoje knjige, tamo, u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod. Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke. (A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke da krenemo na put, po kiši i nevremenu?)

BOSNA JE (I) FRATARSKA

Poruka poglavara bosanskih franjevaca
članovima franjevačke zajednice

Zadnjih desetljeća dominantna i često ponavljana teza s obzirom na identitet Bosne i Hercegovine glasi: Bosna je i muslimanska i srpska i hrvatska. Ovih dana, s tim u svezi, prisjećam se riječi predsjednika g. Izetbegovića prigodom jednog susreta: “Bosna je i fratarska”. Prisjećam se i davnih riječi biskupa Strossmaycra: “Ima jedna, istina, plemenita gospoja, koja je od blizu pet vjekova bijedna, da, sasvim bijedna udovica (...) te neprestano niz gospodsko lice roni grozne biser suze, a nikoga nema, tko bi joj suze otro, tko bi ju utješio, tko bi se za njih pobrinuo. Ta plemenita udovica, naša je Bosna, negda ponosna, a sad potlačena, i upropaštena.”

Tako je to s Bosnom često bivalo, čini se daje to slučaj i danas, da je i danas robinja nečijega nasilja. To nas boli i zabrinjava, te smo uvjereni da je došlo vrijeme, kako netko nedavno reče, “za izvorno franjevačko nadahnuće i djelovanje”..

Danas smo, naime, svjedocima kako društveni sustav neslobode polako ali sigurno propada, a novi slobodni i demokratski se mučno i neizvjesno rada. Država Južnih Slavena u čiju je idejnu projekciju, ne treba to kriti jer razloge znamo, ugrađen ne jedan franjevački san i napor - sramno je propala, rušeći samu sebe, ratujući protiv sebe, ubijajući okrutno vlastite državljane. Stvara se novi politički reljef na slavenskom jugu i mi to sa strepnjom promatramo, sa strepnjom, jer se naša Bosna našla na dramatičnoj i opasnoj raskrsnici. Ili će steći državnu samostalnost, prvi put poslije srednjovjekovnog kraljevstva, i ući u slobodni svijet suvremene civilizacije, sa Slovenijom i Hrvatskom, ili će, raskomadana, nestati u nekom novom obliku balkanske satrapije.

Neki predlažu pogodbu, no naše sedamstoljetno franje­vačko poslanje u Bosni nikad nije bilo pod znakom pogodbe. Uvijek je bilo samo jedno - bezuvjetna ljubav i bezuvjetno služenje. Svojoj zemlji i svome narodu. Zato i smijemo kazati daje Bosna - franjevačka zemlja. Zato su bosanska i franjevačka povijest - jedno. U tome je i sav onaj duboki i jednostavni smisao riječi fra Joze Markušića, koji reče da bi rušenje Bosne bilo “izdaja povijesti, naše duše”.

Zadnjih stotinjak godina franjevci, opet iz poznatih raz­loga, nisu imali neku naglašeniju ulogu u društvenom niti u crkvenom životu. Pažnju su poklanjali dušobrižništvu, usavršavanju školstva i općem kulturnom djelovanju. Sto se tiče istupa u javnom životu, franjevci su kroz to vrijeme bili vrlo suzdržani. Na tu suzdržanost i njezine razloge upozo­rava i okružnica provincijala bosanske franjevačke provin­cije od 20. studenoga 1928. godine (vrijeme poslije atentata na Stjepana Radića): “Mi moramo biti za naš narod; i mo­ramo se za njega po svemu žrtvovati; i uvijek za njegovo dobro na neustrašivom mjestu postojati! Ali mi nismo po­litičari, a još manje strančari (...) Birali smo (poslanike i političare), neka oni dalje rade! Svaki po svom mandatu i odgovornosti, ne samo jutra i večeri - nego i narodnog suda u povijesti! Nas nije nitko birao, a moguće nije ni htio birati (...) Mi ćemo reći svoje u pravo vrijeme i na doličan način, ali to može biti samo u prekretnicama vremena i pitanjima osnovne važnosti.”

Čini se daje ovo vrijeme franjevački čas. Kad se mnoga duša koleba, kada je u opticaju tako mnogo i nejasnih i nepromišljenih, a i smišljeno odbačenih “rješenja”, moguć­nosti, kad jc mnogo nesreće, potrebe i straha - čas je za hrabrenje, za poticaj. Bosna je zemlja i nama dosuđena, a i mi njoj. Očekuje ona, da joj i danas budemo sol, sol vjere, narodnosti i europske civilizacije.

Za nas bosanske franjevce povjesničari će vrlo rado kazati, da smo, u skladu sa svojim vjekovnim naslijeđenim tradicijama, bili skloni suradnji i tolerantnim odnosima sa srpskim i muslimanskim narodnim prvacima. To franjeva­čko raspoloženje zabilježio je i kroničar O. Knezović rije­čima da fratri “stoljećima žive zajedno s muslimanima i pravoslavnima, razumiju jedni druge, zato međusobne od­nose žele da rješavaju na priznanju čovječnih prava jednih prema drugima, na čovjekoljublju i bratskoj uvidavnosti. Oni poštuju ljudske svetinje, bilo vjerske, bilo nacionalne, a pravdu i to poštivanje traže i za se”. Zato i stoji mišljenje da su bosanski franjevci, uza sve što su bili oduševljeni Hrvati, uvijek računali s realnom društvenom zbiljom, te nisu nikad prihvaćali ekskluzivne struje u ideologiji hrvatskog pokreta. Ne čine to ni danas. Ne čudi onda što mnogi misle poput biskupa Strossmayera koji jc pisao u Vatikan 1878. godine da se, kad je u pitanju Bosna, “prvo imaju saslušati mišljenja bosanskog svećenstva (a bili su to praktično samo franjevci) budući daje ono najbolje upućeno u bosansko-hcrcegovačke prilike, kao i činjenicu da najbolje osjeća potrebe budućega razvoja”.

A kad je danas u pitanju Bosna i kad nas pitaju, onda smo mi - s onu stranu politikantstva i strančarenja - zajedno sa svojim pukom, za suverenu, samostalnu, slobodnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu. Nećemo se ustručavati ovo i javno kazati. Svjesni srno, naime, daje Bosna nama takva dosuđena, a očito i mi njoj.

Sarajevo, veljača 1992.

MOLEĆI KRUNICU, ČUVAMO
VJERU I BRANIMO DOMOVINU

Riječi ohrabrenja hrvatskim katoličkim
vjernicima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji

Sveti Pavao, “bogoslužnik Krista Isusa među narodima, svećenik evanđelja Božjega” (Rim 15,16), kad ne bi mogao dohvatiti svoje vjernike okom ili izgovorenom riječju, hva­tao se pisaljke šaljući im na taj način poruke mira, ohrab­renja, a ponekad i prijekora. I nama, zatvorenima na uskom prostoru grada Sarajeva, ne preostaje ništa drugo nego vam poput svetog Pavla uputiti poticaj nade i ohrabrenja preko ovog ratnog broja Svjetla riječi.

Najprije vam želimo Božji mir i blagoslov! Znamo, na­ime, da su praktično svi naši krajevi zahvaćeni strašnim ratom koji’donosi neizmjerno zlo: ljudi ginu, bivaju protje­rani sa svojih ognjišta, prisiljeni lutati svijetom gladni, goli i bosi; nesigurni u povratak među svoje i na svoje. Samo se od sebe nameće pitanje: zar nas je Bog zaboravio?! Iako nam vjera govori da Bog nikad ne zaboravlja svojih stvo­renja, mi tragamo za smislom ovoga što nam se događa. Možda smo najprije mi Boga zaboravili; možda nam je zadnjih desetljeća bilo sve važnije od Božjeg kraljevstva i Božje pravde. Isus nas potiče: “Tražite najprije kraljev­stvo i pravednost njegovu a sve će vam se ostalo nadodati” (Mt 6,33). Nemojmo stoga ove nevolje shvatiti kao kaznu nego kao kušnju, Božje pripuštenje i poziv da se svim srcem Bogu vratimo. Bog je uvijek spreman pomoći; to nam go­vori vjerničko iskustvo, samo ga zato trebamo moliti.

Bog koji pomaže obvezuje nas i poziva da mi jedni drugima pomognemo. Stoga vas mi u ime Božje pozivamo i u ovom teškom trenutku potičemo: pomozitc. bratski jedni drugima!

Mi pripadnici hrvatskog naroda u B'osni i Hercegovini znamo da naše dostojanstvo izrasta iz naše duge nacionalne povijesni iz naše uključenosti u Crkvu jednu, svetu, kato­ličku i apostolsku. Ostajući povezani s hrvatskim narodom u Republici Hrvatskoj i u svijetu, ovih dana na poseban na­čin postajemo svjesni činjenice da kao pojedinci i kao narod uspravno stojimo u borbi za život, za narod, za domovinu koja se zove Bosna i Hercegovina. U njoj želimo živjeti, slobodni u svakom njezinu djeliću, jednakopravni s drugim narodima. Ako nam je ovaj cilj jasan, onda nam je jasan i put kojim ćemo do njega doći. Možemo to ostvariti samo vjerujući jedni drugima, pomažući jedni druge, zajedno sa svim sugrađanima kojima su ugroženi život i sloboda i s kojima želimo surađivati u obrani i izgradnji domovine. Samo tako ćemo moći zaliječiti rane nanesene nama, na­šim najdražima, našim crkvama, našim susjed^na i našoj domovini. Ova sloga i uzajamno pomaganje bit ce uspješno sredstvo i siguran znak da nam Bog nije daleko, daje s nama u našim nevoljama, da nam vidljivo pruža svoju pomoć.

Izvorište svega ovoga zasigurno je žarka molitva, upu­ćena Svevišnjemu preko Blažene Djevice Marije, uzorne, vjernice i zagovornice svih ljudi u nevoljama. Nošenje kru­nice oko vrata postalo je skoro prepoznatljiv znak hrvat­skog čovjeka, pa i drugih branitelja domovine. Za nas vjernike samo nošenje krunice nije dosta. Krunicu valja moliti! Moleći krunicu i vraćajući obiteljsku molitvu u

naše domove, očuvat ćemo baštinu vjere u našem narodu i davat ćemo duboki unutarnji misao vanjskom nošenju kru­nice oko vrata te vjernički pridonositi svoj udio u obrani domovine. Upućujemo stoga svoje molitve Bogu preko Ma­rije, Kraljice Mira, uvjereni da će Bog skratiti naše patnje.

Rekosmo na početku da vam pišemo iz Sarajeva opko­ljenog topowna agresora. Sarajevo je svojevrsni veliki .zatvor. Po glavnom gradu naše Republike uz to padaju svaki dan granate noseći sa .sobom neumoljivu prijetnju ljudskim životima. Nđki nam savjetuju da bježimo, lako su nam, kao i svakom čovjeku, dragi naši životi, mi ostajemo ovdje do Božje volje čuvajući ovo središte naše mjesne Crkve, Vrhbo- .sanske nadbiskupije i naše države Bosne i Hercegovine. Na ostanak ne samo u Sarajevu nego u svim gradovima Bosne i Hercegovine gdje žive Hrvati obvezuje nas i Činjenica da su naši preci - ne želeći otići odavde - za ovu domovinu trpjeli -progonstvo i lili krv. Ostajući ovdje, čuvamo ono što su nam namrlc dosadašnje generacije: obiteljske domove i posjede, kulturno i povijesno blago našeg naroda, sjedišta biskupija i provincija, teologija i sjemeništa, župa i samostana.

U tom duhu hrvatskog i vjerničkog zajedništva te so­lidarnosti sa svim građanima naše domovine Bosne i Her­cegovine mi vas pozdravljamo iz Sarajeva želeći vam Božji blagoslov i skoro okončanje naših stradanja. Mir vam i dob­ro od GospcUina, hrvatska braćo i sestre!

U Sarajevu, 20. srpnja 1992, na blagdan sv. Ilije proroka, zaštitnika Vrhbosanske crkvene pokrajine i zemlje Bosne.

msgr. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski fra Petar Anđelović, provincijal Bosne Srebrene

ZK Bill - DRŽAVU TRIJU
KONSTITUTIVNIH NARODA

Izjava Uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene

Svjedoci smo velike tragedije svih ljudi i naroda Bosne i Hercegovine.

Svjedoci smo svih strahota ovog barbarskog rata koji se sada vodi na tlu Bosne i Hercegovine:

• do sada je ubijeno preko 50.000 Hrvata i Muslimana, a više od milijun ljudi je prognano s njihovih ognjišta;
• vrši se nezapamćen genocid nad Hrvatima i Muslima­nima s ciljem etničkog istrebljenja s njihovih područja u Bo­sanskoj Posavini, jajačkom i kupreškom kraju, sarajevskoj regiji te u istočnoj Bosni i Hercegovini;
• osnovani su mnogi koncentracijski logori u kojima se zatočene Hrvate i Muslimane ponižava, muči i ubija;
• uništava se kulturna i vjerska baština Hrvata i Muslimana s očitom namjerom brisanja svih tragova njihove opstojno­sti na ovome tlu;
• zaustavljen je ili uništen sav gospodarski život; ljudi nemaju više od čega živjeti i osuđeni su na bijedu i glad.

Uzrok svemu ovome leži u osvajačkoj velikosrpskoj poli­tici kojoj je cilj prisvajanje većine bosansko-hercegovačkog teritorija.

Naša franjevačka zajednica Bosna Srebrena i sama je, zajedno sa svima drugima, pogođena ovim zatomim zlom i žrtva je neshvatljivo okrutne agresije:

• neka su naša braća franjevci smrtno stradali, mnogi su prognani, a sudbina nekih je nepoznata;
• sasvim je razrušeno više naših crkava, samostana i žup­nih kuća, mnogi su sakralni objekti teško oštećeni, a neki su zloupotrebljcni u ratne svrhe;
• učinjena je nepopravljiva šteta uništenjem brojnih kult­urnih dobara: umjetničkih djela, knjiga, arhivske građe i muzejskih predmeta.

U našoj zajedničkoj tragediji solidarni smo s patnjama svih nebrojenih nedužnih žrtava, krv kojih, poput Abelove, vapije Bogu.

Utječemo se Božjem milosrđu i ljubavi, svednevice vapi­jući: Oslobodi nas i spasi, Gospodine, od ovoga strašnoga zla!

No, upravo pouzdanje u Boga, Stvoritelja svih ljudi, ko­jega glas jasno razabiramo u svojoj savjesti, potiče nas da apeliramo na odgovornost svih ljudi, naroda i država, moleći ih da nam istinski pomognu u izbavljenju iz ponora naše tragedije.

Zaprepašteni srno sporošću i nedjelotvornošću svjetskih političkih čimbenika u dosadašnjim mirotvornim pothva­tima, stoje, nažalost, samo povećalo broj nedužnih žrtava.

Istodobno smo duboko zahvalni svima onima koji su nam dosad pomogli, posebice Republici Hrvatskoj koja je prihvatila i zbrinula ogroman broj prognanika i svima nama pružila dragocjenu sveobuhvatnu potporu.

Osobito poštovanje iskazujemo hrabrim braniteljima na­še domovine i rodoljubima koji su svoj život dali za slobodu hrvatskoga naroda.

Poštujući autonomiju političkog djelovanja, ovom zgo­dom upućujemo svoju molbu svima koji su uključeni u rje­šavanje političkih pitanja o Bosni i Hercegovini da to čine primjenjujući demokratska načela suvremene političke mi­sli i prakse u ostvarenju ljudskih prava i sloboda pojedi­naca i naroda. Pritom smatramo vrlo važnim uvažavanje sljedećega:

• daje Bosna i Hercegovina već više stoljeća povijesno, zemljopisno i politički jedna cjelina, te se ne može dijeliti na kvazidržave ili konfederativnc jedinice pod plaštem tzv. etničkih kantona;
• da bezuvjetno treba poštovati volju građana Bosne i Hercegovine koju su oni izrazili na referendumu za cjelo­vitu, nezavisnu i suverenu državu;
• da u svim političkim odlukama treba polaziti od činje­nice međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine;
• da treba onemogućiti svako nasilno raseljavanje ljudi i naroda s njihovih stoljetnih ognjišta, da već prognanima obvezatno treba omogućiti povratak, a zatvorenike oslobo­diti iz koncentracijskih logora. Što se tiče unutarnjeg ustroj­stva Bosne i Hercegovine, treba ustavnopravno osigurati da ona bude konstituirana kao država triju državotvornih naro­da - Hrvata, Muslimana i Srba - u kojoj će svim građanima biti zajamčena sva ljudska prava i slobode.

U tom smislu valja, formiranjem konstitutivnih odnosno regionalnih jedinica prema povijesnim, gospodarskim, kult­urnim, etničkim i prometnim kriterijima unaprijed onemo­gućiti svaku majorizaciju i unitarnost.

Ovu Izjavu priopćujemo našoj javnosti s vjerom da će biti u službi ostvarenja DOBRA I MIRA.

U Baškoj Vodi, 22. rujna 1992.

“BOSNA NIJE MOJA ZEMLJA

Apel hrvatskoj Vladi i medijima

Počinjem ovaj apel s nekoliko prizora.

Prvi: “Bosna nije moja zemlja”, izrekao je mladić na izložbi o Vukovaru u Zagrebu. Govorio je kako će hrvatski narod osloboditi svoj Vukovar, jer ga osjeća kao svoj, za razliku od Bosne, koja “nije moja zemlja”.

Drugi: visoki hrvatski dužnosnik u razgovoru s profeso­rom Franjevačke teologije govori o “pedesetak” tisuća Hrva­ta u Bosni i s nevjericom prihvaća da “desetak” puta griješi. Problem je u stavu čovjeka s vlasti čiji dojam autoritetom moći ima snagu činjenice i dopire do utjecaja donošenja važnih odluka.

Treći: bosanski hrvatski puk zamjećuje iz susreta u Hr­vatskoj da ih ljudi promatraju. kao nehrvatsko biće, što osobito bolno doživljavaju.

Tim prizorima želim potvrditi činjenicu da Hrvati iz unutrašnje Bosne nisu na odgovarajući način integrirani u hrvatsko nacionalno biće. Razlog tome, uza sve povijesne i ine, jest u izrazito maloj zastupljenosti tih područja u hr­vatskim medijima. Protok informacija nužan za integraci­ju nacionalne zajednice iz unutrašnje je Bosne nedostatan. Povremeni prolasci TV i novinskih ekipa doimaju se kao povremeni pustolovni putopisi prisutni u pamćenju po slič­nim povijesnim izletima iz Europe u nepoznatu romantič­nu Bosnu. Stoga preporučujemo sljedeće:

1. da Hrvatska televizija uspostavi na području srednje Bosne stalnu postaju i cjelovitom i pravovremenom infor­macijom uprisutni taj prostor u hrvatskoj svijesti;
2. da središnje hrvatske novine uspostave stalna dopis­ništva u srednjoj Bosni i uvedu odgovarajuće podliske po­put onih za hercegovačku i livanjsku regiju;
3. da Republika Hrvatska pomogne u instalaciji mini­muma telekomunikacija koje su nužne za pravovremen pri­jenos tih informacija.
4. Takve bi institucije bile dragocjena pomoć dinamič­nom razvoju mjesnih hrvatskih medija koji silovito prido­nose duhovnom i nacionalnom preobražaju hrvatskog naro­da koji je u dijaspornim uvjetima ostao izrazitije duhovno i nacionalno dezorijentiran nego u ostalim područjima.

Teško je pojmiti, poznajući Bosnu i Hercegovinu, da bi Hrvat (i nipošto zanemariv broj Muslimana) mogao reći da Zagreb, Slavonija, Dalmacija, Istra ili... “nije moja zemlja”. Ne zaslužuju Hrvati srednje i ostale unutrašnje Bosne osje­ćaj da ne “žive u mojoj zemlji” i da stvaraju neutemeljene priče napuštenih i izdanih ljudi. Njihov nacionalni identitet iz dijaspore drukčiji je od onoga u istorodnim područjima, ali to nipošto ne znači daje nekvalitetniji. Rat u Hrvatskoj ih je jednako bolio kao i sve druge Hrvate i jednako su pridonijeli slobodi Hrvatske kao i drugi. Valjalo bi pokušati evidentirati kako su veliku pomoć inozemni radnici s tih područja dali za pomoć svojoj domovini, koliko ih se bo­rilo po raznim ratištima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što su sve intelektualci učinili za promociju i priznanje hrvatske države itd.

U uvjerenju da ovim poticajem služimo važnim potrebama našega naroda, očekujemo pozitivnu reakciju i srdačno pozdravljamo.

U Zagrebu, 17. prosinca 1992.

ZAŠTO PRISTAJETE NA SUKOBE
HRVATA I MUSLIMANA?

Pismo provincijala bosanskih franjevaca
predsjedniku Predsjedništva BiH

Štovani gospodine Predsjedniče, pravo da Vam se u ovim sudbonosnim trenucima naše domovine javno obratim daje mi sedamstoljetna tradicija moje zajednice Bosne Srebrene koja je svoju sudbinu uvijek izjednačavala sa sudbinom Bosne i Hercegovine i sudbinom svoga hrvatskog naroda.

Dolazeći nedavno u Sarajevo, osjećao sam dvostruku ra­dost, najprije zato što se vraćam u naš grad, a onda i zato što sam nosio dobre vijesti s ekumenske molitve za mir održane u Asizu, rodnome mjestu utemeljitelja moga reda sv. Franje.

U jednom obredu bili su ondje okupljeni svi, katolici, muslimani, protestanti i pravoslavni (nažalost, ne srpski), žarko moleći Boga za mir. Pokretač i dobri duh ove veli­čanstvene zamisli papa Ivan Pavao 11. zamolio je nas, bo­sanske duhovnike, da svima ovdje zasvjedočimo njegovu duboku žalost nad patnjama ljudi u BiH, njegovu spremnost da dođe u našu zemlju i naš grad kako bi nam i na taj način pružio svoju podršku i ohrabrenje. S posebnom ganutošću Sveti Otac je govorio o nesreći braće muslimana. Nisam stigao ni izgovoriti dobre vijesti, kad me u Sarajevu sus­tigla ona loša, koja kida srce svih nas - da su se u Gornjem Vakufu oružjem sukobili Hrvati i Muslimani!

Ponadao sam se da će državni dužnosnici kao i sredstva javnog priopćavanja snaći snage da hitno i energično po­rade na uklanjanju svih razloga za sukobljavanje Hrvata i Muslimana, a najprije da se prekine s pucanjem. Međutim, zaprepastilo me brzo pristajanje na ratnu logiku: preko noći se imenuje ‘agresor’, miniraju se mostovi prijateljstva prema hrvatskom narodu, a u Sarajevu se počinje osjećati prijeteći odnos prema Hrvatima.

Osobno me iznenadilo, štovani gospođine Predsjedniče, stoje izostala Vaša očekivana umirujuća riječ. Ta Vi ste svojom staloženošću do sada pokazivali da Vam kao izlika nikad ne služi nečija nepromišljenost i neumjerenost, kakva je u ovom slučaju bila primjerice ‘igra’ s položajem bosan­skih prognanika u Hrvatskoj.

Posebno me onespokojilo jednostrano, neprovjereno i ne­kom čudnom mržnjom natopljeno izvješćivanje službenih sarajevskih glasila. U njima se Hrvati izjednačavaju s četni­cima, Hrvatska sa Srbijom i Crnom Gorom, a u apostrofi- ranju ‘agresora’ već se mjesecima daje prednost ‘onomu sa zapada’... U informativnim se glasilima sustavno iz noći u noć sije sjeme mržnje, a RTV i Oslobođenje nevjerojatno su naglo, od smušenih tumača zbilje kakvi su bili svih mjeseci rata, postali kao sablja oštri u širenju propagande, kojoj jc očito cilj uvjeriti narod u postojanje novog neprijatelja.

Štovani gospodine Predsjedniče, na Vama jc da to spri­ječite, osobito u Sarajevu gdje je hrvatski puk tako malo­brojan i gdje vam se pruža jedinstvena prilika da svima nedobronamjernima ili nedovoljno suptilnima pokažete da se u BiH nitko ne mora osjećati manjinom.

22. siječnja 1993.

USKRSNO PISMO BRAĆI 1993.

Draga braćo!

Sročiti pismo, koje nije ni osobno a nije ni službeni navještaj nekih odredaba ili događanja, nije nimalo ugodan posao. Dogodi se, stoga, da čovjek, izbjegavajući tu ne­ugodnost, upadne u ponavljanje već davno izmišljenih ve- likosvetkovinskih čestitaka.

Volio bih da mi se to, makar ovaj put, ne dogodi. Želio bih, koliko je moguće, biti brat i kazati “koju” bratsku, baš onako kao kad brat bratu piše: o obiteljskim problemima, spominjući drugu braću i sestre, ne stižući reći ni polovicu onoga stoje bio naumio.

Tako bi trebalo biti ovaj put. Htio bih pisati nama o na­ma, stavljajući nas sve u sjenu Kristova križa u nadi da će nas obasjati svjetlo uskrsnoga jutra.

Snašle su nas teške nevolje. Izbacile su nas iz našega uobičajenoga načina življenja, tjerajući mnoge od nas u mjesta koja nisu naša i prisiljavajući nas da radimo poslove kojima najčešće nismo vični.

Pa, gdje su braća i što rade?

Za sve znam gdje su (za preminule se nadam da su u Gospodinu), a iz raznih izvještaja i osobnih susreta uglav­nom znam i što rade.

Najčešće sam se susretao s braćom u odgojnim zavodima. Ti su susreti bili i najnužniji. Mnogo je toga, naime, trebalo nanovo započeti, pod drukčijim uvjetima, što nimalo nije lako. Stoga sam zahvalan Bogu i braći odgojiteljima što sve, može se slobodno reći, dobro funkcionira.

Svojom pak posebnom obvezom smatrao sam pohode gradu Sarajevu i boravke u njemu, barem neko vrijeme. Braći u Sarajevu je, možda, i najteže. Stalna smrtna opas­nost, informativna blokada, život u mraku i bez vode, sve se to na dulji rok teško podnosi. No, braća su hrabra i ustrajna. Mole da bi im došao makar još jedan brat. Najteže im pada, osobito zadnjih dana, što nemaju hrane za dijeljenje. Prije toga su mogli, uz lijepu riječ, mnogim jadnicima dati ono najpotrebitije za život.

Obišao sam i mnoge župe, posebice one najugroženije. Divio sam se radu braće, barem one velike većine, pa mogu na ovom mjestu upotrijebiti onu izreku: “Na muci se poznaju junaci”, što bi, primijenjeno na nas, značilo da su trebale doći ove nevolje pa da današnji, osobito oni najmlađi, bosanski fratri pokažu da su pravi nasljednici starih ujaka u njihovoj brizi za vjeru, za naš patnički hrvatski narod, za sve nevoljnike bilo kojega naroda ili vjere. Ovo smijem reći za one koji su ostali na župama, kao i za one koji su pred neprijateljem morali, zajedno s vjernicima, napustiti svoja sela i gradove.

Znam da samohvala nije prava stvar, nije čak ni ukusna. No, čini mi se da moram ovako govoriti. Sve je istina. Uz kritike u svezi s našim političkim stajalištima i gledištima pristizale su brojne pohvale i priznanja. Mene to raduje i ovo spominjem kao ohrabrcnjc, pa čak i poticaj da ustrajemo u činjenju dobra. Neka ljudi vide naša dobra djela i neka hvale Gospodina!

Jasno je da ovo nije jedini motiv ovakva našega ponašanja. Vjerujem da ga uvijek tražimo i nalazimo u Evanđelju. U njemu stoji: Svi će čuti Isusov glas, “koji su činili dobro - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude” (!v 5,29).

I evo nas konačno kod TEME, prave teme. Uskrs je pred nama i to kao prošlost, kao sjećanje i najviše kao budućnost:

• kao prošlost koja se dogodila Isusu Kristu;
• kao sjećanje na tu pobjedu života nad smrću;
• kao naša budućnost utemeljena na Isusovu obećanju: Tko u mene vjeruje živjet će ako i umre.

Ovi nam ratni dani donose ponekad nova pitanja, stavlja­ju nas pred problem zla, umiranja, nalaženja smisla. Zaprije­te da nas poljujaju u našem nastojanju činjenja dobra. Gdje je izlaz? Uvijek i iz svega u Uskrsu! To nam svima želim. Neka nam svetkovanje Velikog tjedna, posebice Uskrsa, bu­de i utjeha, i nova nada, i nova snaga, i novi život.

PORUKA 0 BOSNI I HERCEGOVINI

Zajedno sa sudionicima znanstvenog skupa “Rat u Bosni i Hercegovini: uzroci, posljedice, perspektive”, što ga je 27. i 28. travnja 1993. organizirala Franjevačka teologija iz Sarajeva - sada u izbjeglištvu u Samoboru - upućujemo vam ove riječi svjedočanstva, boli i molbe.

Na ovom skupu podneseno je tridesetpet referata od ug­lednih znanstvenika iz različitih struka, povijesnih društve­nih i teoloških - hrvatskih i muslimanskih intelektualaca - u kojima su svestrano razmotrena pitanja rata u BiH, njegovih posljedica i perspektiva koje slijede iz toga.

1. Svjedoci smo istine o uzrocima ovoga rata u BiH i posve odgovorno izjavljujemo:

Ovo nije nikakav vjerski, etnički ili građanski rat. Njega jc pokrenula velikosrpska politika nakon legitimno izražene volje nesrpskih naroda bivše Jugoslavije za samoodređenjem i pravom navlastitu državu. Uzrok rata nije nipošto razlika vjere, kulture i nacije Hrvata, Muslimana i Srba nego jedino volja za premoć velikosrpske politike.

2. Posljedice ovog strašnog rata su nezapamćeno uni­štavanje svega duhovnoga i materijalnoga bića nesrpskih naroda. To se pokazuje posve jasno u genocidu, etničkom čišćenju, masakrima civilnog pučanstva, koncentracijskim logorima, silovanjima muslimanskih i hrvatskih žena, medu njima čak i djevojčica od sedam godina, a jednako tako u uništavanju vjerskih, kulturnih i gospodarskih dobara, što ovu zemlju pretvara u golemu ruševinu.
3. Ali usprkos svemu tome, kao vjernici u Boga, zaje­dničkog Oca svih ljudi, pouzdano vjerujemo i protiv nade se nadamo u mogućnost i nužnost našega zajedničkog života. Za ostvarenje toga smatramo da je u sadašnjoj situaciji do­statno prikladan Vance-Owenov plan, koji ovaj znanstveni skup svesrdno podržava. Međutim, tražimo da se on počne odmah opcracionalizirati i da se pritom primijene sva op­ravdana djelotvorna sredstva. U tom smislu molimo da svjetska zajednica upotrijebi sav svoj autoritet i moć da bi se već jednom prekinuli stradanje i patnja ljudi i uništavanje svega postojećega. A nakon ovoga rata očekujemo pomoć međunarodne zajednice u izgradnji BiH kao moderne i civilizirane države u Europi.
4. Hrvate i Muslimane pak, koji su podnijeli najveće žrtve u ovom ratu, pozivamo na međusobno prihvaćanje i zajedništvo u obrani svojeg opstanka i kulture na ovom prostoru: Bili je naša zajednička domovina koja se nastoji razviti kao suverena, slobodna i demokratska država. Sve razlike i interese naroda i pojedinaca u njoj treba iskreno uvažavati, tc iskrslc probleme rješavati demokratskim sred­stvima a ne oružanim sukobima. I ne smije se dopustiti da nas itko uvede u takvo zlo, jednako opasno za sve. Pritom, naravno, poštujući te razlike, treba čuvati identitet Bili kao naše zajedničke domovine.
5. Čvrsto se nadamo da ćete ovu našu Poruku istine, bola i molbe s ljubavlju prihvatiti i učiniti sve što možete da se zaustavi ova naša tragedija te da počnemo doživljavati blagodat mira i slobode u zajednici s drugim ljudima i narodima u svijetu.

S poštovanjem Vas pozdravljamo u ime svih sudionika znanstvenog skupa:

franjevački provincijal Bosne Srebrene fra Petar Anđelović generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije dr. Mato Zovkić predstavnik Mešihata iz Bosne i Hercegovine Mustafa Bečirević dekan Franjevačke teologije iz Sarajeva dr. Ivan Bubalo

Upućeno:

1. Papa Ivan Pavao II, Rim
2. Boutros Boutros-Ghali, New York
3. Bili Clinton - Washington
4. Kardinal Franjo Kuharić, Zagreb
5. Nadbiskup Vinko Puljić, Sarajevo
6. Reis Jakub Selimoski, Sarajevo
7. Franjo Tuđman, Zagreb
8. Alija Izetbegović, Sarajevo
9. Alois Mock, Beč
10. Helmut Kohl, Bonn
11. Hans D. Genscher, Bonn
12. Margaret Thatcher, London
13. John Major, London
14. Francois Mitterrand, Pariz
15. Boris Jcljcin, Moskva
16. Oscar Scalfaro, Rim
17. Siileyman Demirel, Ankara
18. Hosni Mubarak, Kairo
19. Jacques Delors, Bruxelles
20. Fahd Ibn Abdul Aziz, Rijad
21. Hodžatoleslam Ilašemi Rafsandžani, Teheran

PISMO BRAĆI

Sa sastanka Starješinstva Provincije, održanoga
od 3. do 6. lipnja 1993. godine u Baškoj Vodi

. Naša domovina Bosna i Hercegovina proživljava tragični vrhunac svoje sudbine. Ovoga se trenutka, zapravo, radi o sudbonosnom biti ili ne biti jedne jedinstveno lijepe i nama nenadomjestivo drage zemlje. U ovako opasnoj situaciji, kada u pitanje dolazi i sam opstanak Bill kao države, njezino zakonito i civilizacijski primjereno unutarnje uređenje, kao i biološki opstanak hrvatskoga naroda, katoličkih vjernika te i same naše franjevačke provincije, osjećamo da bi naša šutnja bila grijeh. Stoga želimo još jednom javno iznijeti svoje stavove.

• Iznova apeliramo da se poštuje volja naroda Bosne i Hercegovine, iskazana na referendumu od 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine o Bosni i Hercegovini kao suverenoj, jedinstvenoj i demokratskoj državi triju suverenih i ravno­pravnih naroda.
• Tražimo da se poštuju sva međunarodna prava Bosne i Hercegovine utemeljena na činjenici da su Bili priznale druge države i da je ona ravnopravna članica Organizacije ujedinjenih naroda.
• Zahtijevamo da se ustraje u zaštiti suverenosti svih triju konstitutivnih naroda BiH na njezinu cjelokupnom, međunarodno već priznatom teritoriju.
• Odlučno dižemo svoj glas protiv svih tajno ili javno skovanih i predloženih planova o podjeli BiH, protiv svih ratnih osvajanja i stvaranja rezervata za bilo koji od njezinih naroda, kao i protiv bilo čijih planiranih ili već ostvarenih protjerivanja i preseljavanja stanovništva s njegovih više­stoljetnih ognjišta. Svaka je politika koja stoji iza ovakvih postupaka za nas nehumana, protunarodna i zločinačka.
• Pozivamo hrvatski puk i sve katolike BiH da se ne odriču svoga prava na dom i domovinu, da ostanu s nama u Bosni. Ona je i hrvatska i katolička i franjevačka, sva naša. To isto pravo priznajemo i drugim narodima u njoj i tražimo da u duhu tolerancije i pravedna zakonodavstva izgrađujemo civilizirane međusobne odnose, utemeljene na miroljublju i uzajamnom poštovanju.
• Pozivamo svoju braću franjevce da uvijek imaju u vidu kako smo i koliko smo mi kao zajednica sudbinski vezani za BiH te da ovu činjenicu u svojim nastupima i svojim postupcima nikad ne dovode u pitanje, jer bismo time iz­nevjerili temelje svoje sedamstogodišnje povijesti. Bosna je naša prava domovina, mi u njoj ostajemo, čak i u slučaju da svi drugi odu! Zato nikad ne smijemo odustati od svoje dužnosti buđenja želje i volje za povratak prognanog puka na njegova ognjišta kao i od ozbiljne priprave da bi se taj povratak i ostvario.
• Molimo braću da se ne poistovjećuju s bilo kakvim stranačkim opredjeljenjima. Narav našega poslanja zahtijeva da budemo iznad svake stranačke politike, da sačuvamo svoju autonomnost kako bi nam svatko mogao slobodno i s pouzdanjem pristupiti.
• Odlučno dižemo svoj glas protiv svakovrsnih zločina koji se pod okriljem rata već čine u Bosni i Hercegovini.
• Osuđujemo neljudske masakre nad civilnim stanov­ništvom, iskorištavanje civila kao ratnih talaca ili kao živog štita u ratnim operacijama, kao i pljačku i maltretiranje

putnika te nehumano postupanje s vojnicima, ratnim zarob­ljenicima, što se oštro protivi zakonima međunarodnog rat­nog prava.

- Iz dna duše podržavamo apel za mir i prestanak sukoba u BiH kardinala Franje Kuharica od 15. svibnja 1993. godine. U tom pogledu ustrajavamo u jedinstvu mišljenja i stavova s našom mjesnom Crkvom i našim nadbiskupom msgr. Vinkom Puljićem,. s Crkvom u Hrvata i njezinim prvim biskupom te sa stavovima Svete Stolice i Njegove Svetosti pape Ivana Pavla II, politički očitovanih u priznanju BiH.

Završavamo ovo pismo molitvom općeg ministra našega Reda iz pisma upućenoga svoj braći za blagdan Duhova: “Gospodaru našega života i naše povijesti, neka nam Tvoj Duh dade opipljivo osjetiti da staro poslanje koje si nam uistinu povjerio još može preoblikovati svijet u ovim teškim vremenima!”

Svu braću pozdravljamo: MIR I DOBRO!

PROSVJED PREDSJEDNIŠTVU BiH

S provincijskog skupa bosanskih franjevaca, održanoga u Livnu 19. srpnja o. g, obraćamo se Vama kao najodgovor­nijoj instanci Republike BiH.

Vrlo dobro Vam je poznato koliko su se i kako bosanski franjevci javno deklarirali kao najodaniji štovatelji suve­reniteta, integriteta i civilizacijski primjerenog uređenja Republike Bili i usrdni molitelji da se zlo nametnutog rata što prije ugasi, da se rane zaliječe, krivci primjereno kazne te da suvereni i konstitutivni narodi Republike počnu u svo­joj domovini živjeti životom dostojnim civiliziranog europ­skog čovjeka 21. stoljeća. Usprkos svim našim vapajima, narod sve više stradava i naplaćuje račune oholosti politi­čara i krvoločnosti ratnika, pljačkaša i palikuća.

Odgovornost za cjelokupno stanje užasa u Republici BiH mi nemamo od koga drugoga tražiti osim od najviše instan­ce, njezina Predsjedništva, koje pravno i moralno mora snositi svu odgovornost za Republiku.

Upravo zato oštro i ogorčeno prosvjedujemo protiv Vaše sporosti i neučinkovitosti, protiv Vaših nejasnih i neodlučnih poteza, protiv neiskrenosti i političke mimikrije među članovima Vašega gremija. Za Vas, čini se, životi građana koji se iz sekunde u sekundu zbog rata i međusobnih obra­čuna neumoljivo gase ne znače ništa, jer Vi imate vremena za odgađanje i sjednica i odluka, a pogotovo energičnog provođenja odluka u djelo.

U susretu s vrhbosanskim nadbiskupom i provincijalom bosanskih franjevaca obećali ste da ćete kao vrhovna komanda Oružanih snaga BiH odmah izdati naredbu o obustavi sukoba dviju regularnih postrojbi Republike BiH. Niste to, međutim, učinili i u međuvremenu su se dogodili novi pokolji i novo protjerivanje stanovništva. Naredba je stigla dan poslije našega skupa, ali ona ne vrijedi ništa: Hrvati iz bojnice već su protjerani, a Hrvati u Bugojnu napadnuti. Postrojbe Armije BiH, koje nose ime Republike, nastavljaju se ponašati kao bivša JNA koja, tobože štiteći interese države, uništava, progoni i strijelja jedan narod te države.

Tko štiti Bosnu i Hercegovinu i sve njezine narode? Izgleda nitko, pa ni Vi koji ste izabrani upravo za to. Obećanjima više nikoga nećete moći uvjeriti u svoju dobru volju. Deklarativnim naredbama na papiru također. Samo djelima, samo ostvarenjem naredbi i dogovora očuvat ćete kredibilitet svoje vrhovne institucije. Učinite to, ne sutra, jer sutra znači smrt novih tisuća, a onda sigurno i same Bosne i Hercegovine. Ne učinite li to odmah, dosljedno, bez ostatka, Vaša imena bit će zapisana u povijesti kao imena grobara Republike BiH.

Livno, 19. srpnja 1993.

ZAR SE ZABORAVLJA PRAVI UZROK RATA?

Apel franjevačkih provincijala
Vijeću sigurnosti i Europskoj zajednici

Poštovana gospodo!

Mi franjevački provincijali koji sa zgražanjem gledamo stotine tisuća ubijenih, milijune prognanih sa svojih ognji­šta, tisuće zatvorenih i mučenih u logorima, osjećamo se dužnima da u ime gotovo 1400 franjevaca i bezbrojnih patnika podignemo svoj glas protiv svih nemilih zločina na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Osjećamo se također duboko odgovornima za sudbinu naroda s kojima već stoljećima živimo na ovim prostorima i potaknuti fra­njevačkom karizmom želimo, uz ono što već sami činimo, potaknuti i odgovornost svih drugih da po svojoj savjesti učine sve što mogu kako bi se na ovim prostorima uspo­stavio mir i počeli strpljivo i hrabro postavljati temelji povjerenja i uzajamnog poštovanja svih za budući zajed­nički život ovdje.

1. Čini nam se, kako vrijeme odmiče, sve se više zabora­vlja daje pravi uzrok ovoga rata i tolikih zala ekspanzioni­stička agresija Srbije na Hrvatsku i BiH. To pokazuju i rezolucije UN koje osuđuju tu agresiju, namećući Srbiji i Crnoj Gori sankcije i poduzimajući brojne akcije, sve do prijetnje zračnim napadima na položaje agresora. Iz toga prvoga uzroka nikao je drugi, a to je način podjele BiH metodom nasilja, genocida, etničkog čišćenja, silovanja i protjerivanja na svim stranama. Ta okrutna agresija srpskih osvajača, koji su prigra­bili silno naoružanje bivše Jugoslavije i koji su se već du­go planski za to pripremali, prouzročila je i rat između onih koji nisu nipošto trebali biti uvučeni u međusobni rat; rat između Muslimana i Hrvata u BiH. Jedan od stvarnih uzroka toga sukoba, uvjereni smo, jest i nemoć svjetske zajednice i stvarno mirenje s rezultatima srpskih osvajanja u BiH - kao i prije toga u Hrvatskoj. Međunarodna zajed­nica ostaje nemoćna pred masovnim ubijanjima i protjeri­vanjima Muslimana i Hrvata s njihovih vjekovnih ognjišta. U tim su bezočnim napadima stradavali zajedno Muslimani i Hrvati.

2. U sukobima između Muslimana i Hrvata koje je, uz ostale uzroke, izazvala i nasilna podjela zemlje, sada sve više stradavaju Hrvati. Muslimani, naime, brojčano premoćni, ubijaju i tjeraju Hrvate s područja koja bi po toj podjeli pri­padala Hvatima, uvjereni da će im - kao i Srbima - osvojena područja biti priznata od međunarodnih političkih institucija. Dok osuđujemo i nepravde koje su Hrvati učinili i čine prema Muslimanima i koje su svjetskoj javnosti veoma dobro poz­nate, upozoravamo da svjetski mediji, a čini se i međunarodne institucije i organizacije više ili manje ignoriraju sada i mus­limanske zločine i veoma teško stanje Hrvata u srednjoj Bos­ni gdje se u četiri enklave nalazi 158.000 Hrvata. Oni su dnev­no izloženi napadima muslimanskih postrojbi, izbjegavaju ih strani novinari, a ni međunarodne humanitarne organiza­cije ne pomažu im dostatno. Ovdje posebno upozoravamo na njihove probleme.
3. U krvavim obračunima u BiH poubijan jc i protjeran sada najviše hrvatski narod od strane Srba i Muslima­na, porušene su mnoge crkve, samostani i drugi sakralni objekti, uništeno je neprocjenjivo kulturno blago. Dvije biskupije, Sarajevska i Banjalučka, kao i redovničke zajed­nice - muške i ženske - svedene su na simbolični ostatak. Demografska slika na tim prostorima posve je izmijenje­na, a statistike pokazuju daje to najteže pogodilo upravo hrvatski narod.
4. Zbog svega toga apeliramo na vas i na sve ustanove koje imaju odlučujuću riječ da se od svih zaraćenih strana silom osvojena područja ne priznaju kao svršen čin kako se time ne bi ozakonio zločin. Najtemeljitija pravednost zahtijeva da se oteto vrati, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj. U protivnom, bit će to nagrada osvajačima i potvrda ne­moralnog načela prava jačega. Ako se takva osvajanja pri­hvate kao svršen čin, stvaraju se izvori budućih nemira na ovim, ali i na drugim prostorima svijeta, a međunarodne se institucije pokazuju nemoćnima i degradiranima u svojoj službi.
5. Sukladno s upravo rečenim, apeliramo da se što prije omogući miran i siguran povratak svih izbjeglica i prog­nanih svakoga naroda u njihove prijašnje domove, kako to zahtijeva i Povelja UN o pravima čovjeka, a više puta je ponavljano i u mnogim rezolucijama UN u povodu ovoga rata, te da se ponište svi učinci svršenoga čina osvajanja, pljačke, ubijanja, protjerivanja i slično.
6. U ime istine, pravde i bolje budućnosti svijeta apeli­ramo da se svi ratni zločinci izvedu pred sud i da odgova­raju za dokazane zločine.
7. Nadahnuti mirotvorstvom svoga utemeljitelja sv. Franje Asiškoga, spremni smo poduzeti sve kako bi se poslije svih ovih strahota strpljivo, hrabro i ustrajno izgrađivali mostovi povjerenja i prostor suživota među pripadnicima različitih naroda, religija i svjetonazora na ovim područjima. Pred sili­nom mržnje i zla koji su zavladali ovim prostorima već sada pokušavamo buditi i izgrađivati duh praštanja, pomirenja, uzajamnog uvažavanja i prihvaćanja izgradnje nove zajed­ničke budućnosti svih ljudi i naroda na ovim prostorima.

Prema slavnoj izreci proroka Izaije (Iz 2,4), upisanoj na palači UN, molimo vas da učinite sve stoje u vašoj moći da se na ovim prostorima konačno i zauvijek mačevi pre- kuju u plugove, a koplja u srpove.

Uz izraze dubokog poštovanja pozdravljamo vas fra­njevačkim pozdravom MIRI DOBRO!

U ime franjevačkih provincija u Hrvatskoj, Bosni i Her­cegovini i Sloveniji:

fra Petar Anđelović, Sarajevo

fra Mirko Mataušić, Zagreb

fra Pavao Žmire, Split

fra Mario Sikić, Zadar

fra Drago Tolj, Mostar

fra Polikarp Brolih, Ljubljana

14. rujna 1993.

PROTIV ZATORA HRVATA U BOSNI

U ovom trenutku, pred konačno donošenje političke odluke o sudbini i uređenju Bosne i Hercegovine, smatramo svojom dužnošću da još jedanput, u duhu našeg dosadaš­njeg zauzimanja, jasno izrazimo svoje stajalište. Činimo to iz svoje moralne odgovornosti prema najavljenom činu podje­le te države, a posebno iz odgovornosti prema posljedicama koje ona ima za hrvatski narod.

1. Odlučno se protivimo nametnutoj podjeli Bosne i Hercegovine, jer se ona nužno očituje kao ubijanje, etničko Čišćenje, progonstva, silovanja i druga nasilja, kako to dobro pokazuju sva dosadašnja tragična zbivanja.

Prema predloženim zemljovidima^[3] vidljivo je da se na­građuje srpski agresor, a hrvatskom narodu čini najveća ne­pravda, jer ga se iskorjenjuje s više od dvije trećine terito­rija Bosne i Hercegovine. Tim je naše protivljenje namet­nutoj podjeli odlučnije.

2. Ta je podjela za bosanske Hrvate prava povijesna ka­tastrofa, jer znači njihovo definitivno iščezavanje iz Bosne. Stoga se obraćamo svoj hrvatskoj i svjetskoj javnosti s mol­bom da se ta tragedija barem u zadnji čas spriječi.

Smatramo daje ostanak Hrvata u Bosni ne samo im­perativ pravednosti prema njima nego i posve u interesu Bosne i Hercegovine kao multikulturalne, multinacionalne i multikonfesionalne države, stoje u duhu suvremenih stremljenja prema otvorenim i pluralističkim društvima.

3. Držimo da je jedan od glavnih uzroka tragične situa­cije u kojoj su se našli bosanski Hrvati njihovo lišavanje političkog subjektiviteta, jer im je oduzeta mogućnost da sami zastupaju svoje političke interese.

Stoga je nužno da im se u duhu demokratskih načela dopusti i omogući samostalno političko organiziranje i dje­lovanje na njihovu bosanskome prostoru.

Zagreb, 25. rujna 1993.

(Posrijedi je tzv. Owen-Stoltcnbcrgov plan o Bili kao uniji triju nacionalnih republika (op. ur.).