Drago mi je da se konačno ostvarila zamisao da se makar i s određenim zakašnjenjem održava ovaj okrugli stol u povodu pete odnosno šeste godine od smrti fra Luke Mirka Markešića (23.12.1937 – 7.8.2014). Hvala Adilu na darovanoj mogućnosti da to u ovim nimalo zgodnim prilikama uradimo u organizaciji njegove Udruge Krug 99, kao i vodstvu HNVBiH što se i na ovaj način odužuje svome višegodišnjem i donedavnom predsjedniku.

Kao što i sami znate, prije nešto više od šest godina, točnije 7. kolovoza 2014., mediji su priopćili bolničku vijest: umro je fra Luka. Bilo je dovoljno reći fra Luka i znalo se na koga se ta vijest odnosi. Mnogi od nas bili smo zatečeni tom viješću, jer je bilo riječi o čovjeku kojeg su mnogi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj – bez obzira na nacionalnu i religijsku pripadnost - voljeli, poštivali ponajprije zbog njegove ljudskosti, iskrenosti, zbog iskrene i prakticirajuće kršćanske vjere i k tomu, još, zbog njegove hrabrosti u borbi za istinu u svim režimima: jugoslavenskom, potom onom ratnom i poslijeratnom - bosanskohercegovačkom i hrvatskom.

A riječ je o ramskom, a time i o bosanskome fratru po svemu, a posebno po širini i toplini duše za sve ljude bez obzira na njihov kulturni, nacionalni i religijski predznak.

Zajednički iskaz svih onih koji su ga poznavali i koji su o njemu govorili i pisali u dobroj namjeri može se sažeti u riječi bivšega ramskog gvardijana, sada vareškoga kapelana, fra Tomislava Brkovića, izgovorene u Sarajevu na fra Lukinu pokopu 12. kolovoza 2014.:

“Otišao je još jedan čuvar Bosne. Otišao je čuvar njezine povijesti, kulture i državnosti. Franjevac i Hrvat u njoj”.

***

Fra Luka (krštenim imenom Mirko i dvojnim prezimenom Kuraja Markešić), rođen je u Rami, u selu Proslapu kraj Prozora, 23. prosinca 1937. Umro je kako već rekoh, 7. kolovoza 2014. u bolnici na Koševu, u Sarajevu. Pokopan je na sarajevskome gradskom višekonfesionalnom groblju Bare, u podnožju brda Hum, u grobnicu bosanskih franjevaca, zajedno s drugom subraćom: fra Karlom Karinom, fra Vitomirom Jeličićem (također Ramljakom) i fra Bonifacom Badrovom.

Fra Luka je, kako je već navedeno, napisao više teoloških, ali i nekoliko drugih neteoloških knjiga, mnoštvo stručnih teoloških članaka, dao veliki broj intervjua i osobnih analiza o društvenim, religijskim, političkim i crkvenim prilikama u Bosni i Hercegovini kao istinskoj domovini njezinih građana i naroda, a time - naravno - i domovini hrvatskoga naroda. Svoje stavove o domovini i državi Bosni i Hercegovini objavio je u dvije knjige: “Slučaj Bosna” (Svjetlo riječi, Livno 1995) i “Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH?” (HNVBiH, Sarajevo 2012). Ti tekstovi svjedočanstvo su ne samo osobne nesebične žrtve u očuvanju katolika u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj onodobnih “ratnih” fratara poput njega i već pokojnih fra Ljube Lucića i fra Petra Anđelovića nego i svjedočanstvo rada mnogih bosanskohercegovačkih ljudi okupljenih oko Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine (HNVBiH) koje je, kako sam fra Luka kaže, bilo uvijek “vjerno, dosljedno i ustrajno u svojem opredjeljenju za izgradnju države BiH i ravnopravnosti građana i naroda u njoj, prema suvremenim civilizacijskim načelima demokracije i općeg dobra”. 

Kao uvaženome i priznatom katoličkom teologu - predavao je najobimnije i najteže teološke kolegije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu - važno mu je bilo pronaći modalitete ostvarenja ne samo ”zajedničkog općeg dobra” u bosanskohercegovačkome društvu nego i ”pravednosti” na kojoj je jedino bilo moguće izgraditi to društvo da bude po mjeri svih njegovih članova.

Ipak, uz sve redovničke i svećeničke dužnosti fra Luka je cijelo vrijeme društveno angažiran. Uvijek iznova je pokušavao pronaći prihvatljive oblike života Crkve u društvu i to ne samo u socijalističkome nego, što je bilo mnogo teže, u tzv. demokratskom, poslijeratnom i tranzicijskom bosanskohercegovačkom društvu koje je obilježavala snažna, ali veoma štetna sprega ”trona i oltara”.

Što vrijeme više odmiče, tim jasnije prepoznajemo da nam u javnome prostoru, u ovim vremenima, nedostaje čovjek poput fra Luke koji je uvijek i bez ikakvih kalkulacija izricao svoj stav o najvažnijim trenutnim društvenim i političkim problemima u bosanskohercegovačkome društvu.

Prepoznajemo da nam nedostaje čovjek čiji je jasno izrečeni stav mnogima bio smjerokaz kako se ponašati i odrediti u danoj situaciji, kako prepoznati što je za društvo i pojedinca dobro, a što pogubno, što je moralno, a što nemoralno svejedno koliko to pogubno i nemoralno Zlo bilo nacionalno i religijski primamljivo. Prepoznajemo, dakle, da nam nedostaje točni dijagnostičar duha vremena u kojemu živimo.

Stoga ćemo se danas sjetiti čovjeka koji je bio neumorni promicatelj djela i životnih iskustava velikanâ franjevačke provincije Bosne Srebrene od fra Anđela Zvizdovića do fra Joze Markušića, sjetit ćemo se neposustaloga kritičara skučenih religijsko-nacionalističkih posrtanja kako pripadnika vlastite provincije Bosne Srebrene i Katoličke crkve tako i nositelja političke vlasti i to posebno onih nositelja koji su voljeli reći da nastupaju u ime svih bosanskohercegovačkih Hrvata, koji svakodnevno trube o konstitutivnosti naroda u BiH, zaboravljajući pri tome da su u mjesecu srpnju 2000. godine, dakle prije punih deset godina, dva tzv. hrvatska predstavnika i dva tzv. srpska predstavnika, u raspravi o konstitutivnosti naroda u BiH u Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine javno se izjasnili protiv konstitutivnosti i Hrvata i Srba na cijelome području BiH. Zahvaljujući dvojici tzv. bošnjačkih predstavnika i trojici međunarodnih sudaca svi narodi u BiH ostali su konstitutivni na cijelome području BiH. 

Koliko mi je poznato, nakon toga hrvatskog samo-izopćujućeg čina iz vlastite domovine i države nije sazvano čak ni hitno zasjedanje Biskupske konferencije BiH kako bi se osudio taj postupak, koji se u bitnomu suprotstavlja interesima katoličkoga hrvatskog naroda u BiH, katoličkog naroda koji je povjeren članovima BKBiH, a što je značilo jako snažnu spregu trona i oltara. Tu odluku osudili su bosanski franjevci na čelu s fra Lukom koji (bosanski fratri) u hijerarhiji Katoličke crkve u BiH ionako ne znače ništa! Međutim, njihovo lobiranje, posebno fra Luke, kod predstavnika Međunarodne zajednice (sadašnjih gubernatora BiH) imalo je i taj put velikoga ploda. Ponovno su bosanski fratri, ovaj put fra Luka kao nekoć fra Anđeo Zvizdović, za sebe i svoj puk dobili «Ahdnamu» - Odluku o konstitutivnosti svih naroda na cijelom području BiH, a na što se danas svi 'pale'.

***

Fra Luka nije bio Hrvat niti katolik po pozivu, za plaću, nije bio Hrvat ”na daljinski”. Stoga mnogim tzv. ”stožernim” Hrvatima i nije bio ”naš”. Bio je ”daidža”. A ne znaju da je ”biti daidža” obiteljski ponos. A kakav je bio u svome poimanju bosanskog hrvatstva i katoličanstva, fra Luka i nije mogao biti nitko drugi nego ”NE-NAŠ”.

Fra Luka je svom svojom dušom bio privržen Bosni i Hercegovini kao državi ravnopravnih građana i naroda. Toj i takvoj državi, koju se s najviših hrvatskih stranačkopolitičkih razina nastojalo i još uvijek nastoji onemiliti kod vlastitoga naroda, fra Luka je, smatrajući je državom i domovinom i hrvatskoga naroda, u povodu 20-te obljetnice prijema BiH u Ujedinjene narode (1992.-2012.) posvetio i svoju knjigu ”Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH?” (HNVBiH, Sarajevo 2012). U njoj se na sasvim jasan način prepoznaje njegov stav prema društvu i državi Bosni i Hercegovini.

A tražio ju je jer je smatrao da su dužnost i moralna obveza svakoga Hrvata kao građanina države BiH i člana hrvatskog naroda ”da se u političkim strankama, civilnim društvima, religioznim zajednicama ili izvan njih, na vlastitom području, u svojim vjekovnim zavičajima, aktivno zauzima za postizanje individualnih ljudskih prava i kolektivnih kulturnih, nacionalnih i vjerskih dobara”.

Danas ćemo se sjetiti fra Luke koji problema oko vizije kakva bi trebala izgledati država Bosna i Hercegovina nije imao samo s nekim hrvatskim političarima, nego, što je jako žalosno, i s predstavnicima vlastite Crkve i Provincije, a što je vidljivo je iz njegova nimalo laskavog iskaza o djelovanju nekih od njih.

Istina, fra Luka je uvijek isticao da su prema brojim dostupnim dokumentima predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini u vrijeme raspada bivše države, potom velikosrpske agresije na BiH i time izazvanog stradanja nevinih ljudi, davali jasna načela i odredbe za praktično djelovanje ne samo vjernika i nižeg svećenstva nego i njih samih kao poglavara.

Međutim, veoma često se to u praksi nije provodilo. Stoga fra Luka taksativno navodi sve promašaje u odnosu na državu Bosnu i Hercegovinu dijela članova Katoličke crkve u BiH i dijela članova franjevačke zajednice kojoj je i sam pripadao:

• dio viših i nižih crkvenih poglavara, protivno javno obznanjenim stavovima mjesne i univerzalne Crkve, djelovao je teoretski i praktično za ostvarenje plana podjele BiH bez obzira na zločine koji su se time činili, od etničkog čišćenja do genocida, a što se, smatra on, toleriralo bez primjene opravdanih sankcija prema njima;
• neki članovi mjesne Crkve, koja bi trebala biti kritičko-oslobađajući proročki glas, bili su velikim dijelom zarobljeni navedenom pogrešnom politikom i nacionalističkom ideologijom;
• jedan dio crkvenih poglavara i vjernika bio je naime stvarno zatrovan grijehom mržnje, nacionalizma, šovinizma i rasizma. Oni su u prosuđivanju političkih događaja i posebno ratnih zločina i zločinaca bili redovno jednostrani: zločine i zločince drugih imenovali su posebno i konkretno, a zločine i zločince svojih su relativizirali ili nijekali, navodeći ih općenito ili zajedno s drugima, kao na primjer: svi su činili zločine, pa i naši s njima zajedno, ali nikada to nisu bili oni sami ili konkretno određeni ljudi kao zločinci;
• dio viših i nižih crkvenih poglavara u mjesnoj Crkvi Hrvatske i BiH prihvatio je također pogrešnu politiku iseljavanja i stavio se u službu progonstva katolika Hrvata iz BiH pod geslom ”humanog preseljavanja” iz BiH u napuštena područja Hrvatske, te u sprječavanju povratka prognanih, izbjeglih i raseljenih, u njihova rodna mjesta i zavičaje.

”Fra Luka je”, kako to u svom oproštajnom govoru u crkvi sv. Ante na Bistriku 12.

kolovoza 2014. lijepo reče, sada već bivši ramski gvardijan fra Tomislav Brković, ”bio svjestan da zbog protivljenja službenoj politici, poglavito kod Hrvata, i protivljenja službenom, propisanom mišljenju nije prihvaćen niti shvaćen upravo među mnogima kojima je otvarao oči i ukazivao na pogrešnost projekata koje slijede. Bio je smetnja onima koji nemaju realnu viziju kako bi BiH trebala izgledati i koji su stvarni interesi svih bosanskohercegovačkih Hrvata.”

Da, upravo nam netko takav nedostaje danas. Nedostaje nam fra Luka koji nije baš ”NAŠ”, a koji se u svemu brinuo o nama.

***

I na kraju, hvala velika vama svima koji ste u ovo nedjeljno jutro došli medijski propratiti ovaj događaj kako bi Vašom zaslugom i zaslugom Vaših medija mnogi mogli primiti vijest o ovome događanju.

I, ne zamjerite! Ovim bih želio zahvaliti nekim osobama s kojima sam do sada surađivao i koje su mi izlazili ususret u objavljivanju tekstova o fra Luki i njegovu djelovanju.

Prije svega želim posebno zahvaliti gospođi Vildani Selimbegović, glavnoj urednici bosanskohercegovačkog dnevnog lista Oslobođenja (www.oslobodjenje.ba) koja je objavila sve tekstove o fra Luki koje sam poslao, a koje su opet njezini grafički urednici na lijep i prikladan način 'smjestili' u papirne novine i na virtualni portal. Zahvaljujem također gosp. Dragi Pilselu iz Zagreba uredniku portala Autograf (www.autograf.hr) koji je kao i Adil Kulenović - urednik portala Krug 99 (www.krug99.ba), Senad Avdić i Mario Iličić - urednici portala Slobodna Bosna (www.slobodan-bosna.ba), Emil Karamatić - urednik portala www.neznase.ba kao i urednici ramskih portala Ramski vjesnik (www.ramski-vjesnik.ba) Zoran Stojanović i Radio Rama (www.radio-rama.info) Anto Tadić sve moje tekstove o fra Luki plasirali svojim mnogobrojnim čitateljima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i drugim dijelovima svijeta. 

Hvala im od srca kao i vama koji ćete izvješćivati o održavanju ovog okruglog stola.

U Zagrebu, 18. listopada 2020.