Sreća ima sve petice u školi i trenira gimnastiku. „Trenira“ sve znane i neznane sportove, igre na sreću. Pozvana je na sve rođendane, sva moguća događanja. Sreća uvijek ima za sladoled i kino četvrtkom. Sreća nikada nije bez sreće.

Nikad ne zakasni na autobus i nikad ne ugazi u lokvu. Toliko toga nađe a ne izgubi ništa.

Sreća živi tamo gdje mi odredimo da živi, ona se rado nastani, pojavi, tamo gdje je se najmanje očekuje, no tako ju je teško zadržati pa čak i kao podstanarku. Deložiramo ju po hitnom postupku ako ne ide sve po planu, sreća je na ulici u tren oka, sa svim svojim stvarima: osmjehom, raspoloženošću i poletnošću.

Sreću uvijek čekamo, umjesto da ju zovemo sami. Uvijek mislimo da se sve kazaljke na svim satovima svijeta trebaju poklopiti kako bi ona došla, no istina je drugačija: ona se rado odaziva i rado se druži. Treba je prizivati.

Moja sreća živi u mojoj obitelji, u njihovoj bezuvjetnoj ljubavi i podršci, svađi i šali...

Moja sreća živi u mojim prijateljicama i prijateljima, u našim izlascima, razgovorima, dijeljenju komada pizze...

Moja sreća živi u ispunjavanju ambicija, živi i u trenutku dok idem na predavanje, a na ulici nema nikoga, mirišu jutarnja peciva i čujem samo svoje korake i kamione dostave.

Ponekad život poruši sve mostove prijateljstva između sreće i života, no treba znati da sreća uvijek lebdi negdje u blizini i sramežljivo čeka naš poziv.

Svojom pristupačnošću nam se čini još daljom.

No, treba se odvažiti i pozvati ju makar na kavu, tko zna, možda od poznanice postane prijateljicom za čitav život.

Nikola Šimić Tonin