Ispiši ovu stranicu
24
Siječanj

ŽUPA ROĐENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE ULICE - ŽUPNE OBAVIJESTI

Objavljeno u Religija

TREĆI TJEDAN KROZ GODINU

ULICE, 24. siječnja 2021.

 

Evanđelje: Mk 1,14-20

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.

Riječ Gospodnja.

 

PUT U GALILEJU (SVIBANJ G. 28)

Mt 4,12; Mk 1,14; Lk 4,14a; Iv 4,1—4

 

Sinoptici govore o putu u Galileju odmah poslije napasti u pustinji, jer oni nemaju ništa o Isusovoj djelatnosti između ova dva datuma. Četvrti evanđelist, iza kako je govorio o toj djelatnosti u međuvremenu, govori o putu: na toj točki susreću se sva četiri evanđelja. Luki je stalo do toga da ustvrdi, kako je Isus nošen u Galileju Duhom Božjim. Radi se o istom Duhu koji je obuzeo Isusa prigodom krštenja (3,22). Isus je pun toga Duha (4,1.18). Duh je snaga Božja (1,35). Isus je oružne snage Božje; izvršitelj božanskih planova; poslanje u Galileji dio je tih planova. Marko ima u prvom redu kronološku bilješku: Isus ide u Galileju iza kako je Ivan bio »predan«. Matej i Ivan također napominju neposrednu okolnost, koja je izravno pokrenula ovaj misionarski plan što ga je Isus već otprije bio spremio. Mislim da se oba evangelista podudaraju u motivu, iako to čovjek ne bi na prvi pogled rekao.

 

Matej kaže da se Isus »povlači« u Galileju iza kako je čuo da je Krstitelj bio »predan«. Glagol »povući se« uvijek označuje udaljiti se od neke pogibelji (usp. Mt 2,12.13.14.22; 12,15; 14,13; 15,21). Ovdje bi to konkretno značilo da se Isus želi udaljiti od pogibelji da i sam ne bude utamničen. Ali onda, kako je netko rekao, idući u Herodov teritorij, ide upravo u vučja usta. To znači, da se Isus ne boji izravno Heroda. On se želi udaljiti od nekoga koji može spletkariti protiv njega kad Heroda, kao što je vjerojatno već učinio s Krstiteljem. Ivan je bio »predan« (Mt i Mk). Tko ga je predao? Nije teško zamisliti da iza te stvari stoje farizeji. Oni nikada nisu bili Krstiteljevi prijatelji (usp. Lk 7,30; Iv 1,24—25), i svojim spletkarenjem mogli su vrlo dobro poduprijeti razloge, koje je sam Herod već imao, da zatvori nepoželjnog proroka. Ovo je pravi neprijatelj, od kojeg se Isus želi udaljiti, udaljivši se od glavnog središta njegovog upliva; provincijalni život na sjeveru nije predstavljao tolike pogibelji. To je upravo informacija koju nam daje Iv. Isus je otišao u Galileju iza kako je doznao da su farizeji obaviješteni o njegovim uspjesima i kako pridobiva mnogo pristalica. Sigurno su bili zabrinuti za svoj vlastiti položaj i vlast, videći kako raste glas i uticaj jednog izvanrednog čovjeka. Sigurno nisu mogli mirno gledati tu situaciju, i sada Isus traži kraj manje izložen njihovim zasjedama. Ali radi se o vrlo relativnoj sigurnosti, kako ćemo ubrzo vidjeti.

 

Sudeći jedino po sinopticima, reklo bi se da je ovo prvo putovanje u Galileju, jer oni nemaju ništa o Isusovoj prethodnoj djelatnosti. Iv, naprotiv, vrlo je točan u ovom slučaju: kaže da je otišao »ponovno« (4,3), da se povratio u Galileju, budući da je već jedanput prije obavio to isto putovanje poslije napasti u pustinji (Iv 1,43). Jedino, ovaj put je staza različita: ide iz Judeje ravno u Galileju preko Samarije. Evangelist (Iv 4,4) bilježi, da je »bilo potrebno« da prođe preko Samarije. Vjerovatno želi dati providnosno značenje ovom izrazu: s ovim poslanjem među Samarijancima ispunja Božji plan... Ali u povijesnom smislu on hoće da kaže da je to u ovom slučaju najprikladniji put. Na sličan način i Josip Flavije govori o ovom prolazu kroz Samariju, kad se netko žuri da u kratko vrijeme stigne iz Galileje u Jeruzalem. Piše isto tako, da je bio običaj meñu Galilejcima ići preko Samarije u Jeruzalem (prigodom vjerskih svetkovina. To je bio redoviti običaj, ali bilo je iznimaka. Neprijateljstvo između Židova i Samarijanaca nekad bi preporučivalo onaj drugi put, duži ali sigurniji, po jordanskoj dolini, kao što je vjerovatno učinio Isus na svom prvom putovanju (tako se može istumačiti njegov prijašnji kratki boravak u Kafarnaumu: Iv 2,12). Ovom zgodom, Isus ide uobičajenim putem. Zanimljiva je Mk informacija: Isus je putovao »propovijedajući«. To znači da nije prošao u Galileju ravno, odjedanput, nego da se zaustavljao na putu i iskorištavao svaku prigodu da naviješta Dobru vijest. Ova metoda da iskoristiti sve prednosti neke okolnosti, bit će jedna od karakteristika njegove kasnije misionarske prakse. Jedan primjer te djelatnosti na putu u Galileju jest i sve ono što se dogodilo u središtu Samarije.

 

OPĆI SAŽETAK

(Mt 4,17); Mk 1,15; Lk 4,15a

 

Prije nego što zađu u pripovijedanje pojedinih događaja dugotrajnog galilejskog djelovanja, evangelisti nam pružaju sasvim općenit sažetak toga razdoblja o Isusovom djelovanju i o sadržaju njegova propovijedanja. Glavna je djelatnost Isusova služba riječi. Luka je predstavlja kao »naučavanje«: prevladava lik Isusa kao učitelja. Matej označava tu djelatnost kao »propovijedanje«: tu je pružen lik misionara. Luka nadodaje da je naučavao u »njihovim sinagogama«. Tim se hoće reći, da su ove bogoštovne zgrade bile povlaštena mjesta gdje je Isus naučavao; razlog je lako razumljiv; ali, kako ćemo vidjeti, Isus nije naučavao samo u sinagogama. Kad bismo čitali samo Mateja, rekli bismo, da je Isus počeo propovijedati tek iza kako se nastanio u Kafarnaumu (»od toga časa«). Očito, ova njegova bilješka, u današnjoj redakciji, ne stoji ondje gdje bi trebalo da stoji; njezino je mjesto ovo gdje smo je mi stavili. Što se tiče sadržaja propovijedanja, Luka u svom sažetku ne kaže ništa. — Matej spominje dvije točke: obraćenje i dolazak nebeskog kraljevstva, ali tako da jedno zavisi od drugog: obraćenje kao nešto potrebno, imajući u vidu da je Kraljevstvo već došlo. To je isti obrazac kojim je sažeto i Krstiteljevo propovijedanje (Mt 3,2). Jedino vidik je drukčiji. Za Krstitelja, obraćenje je potrebno radi Kraljevstva, koje ubrzo treba da započne; za Isusa, ono je potrebno jer je Kraljevstvo već započelo.129 — Marko ulazi više u pojedinosti.

 

Najprije daje do znanja, da se u Isusovom propovijedanju Kraljevstvo Božje pokazuje kao nova epoha spasenja, iza kako se ispunilo predmesijansko vrijeme, vrijeme starog saveza; da je to epoha ostvarenja, iza kako se svršilo vrijeme obećanja. Zatim nas izvješćuje, da je Kraljevstvo Božje »evanđelje« ili Dobra Vijest, o kojoj je Isus propovijedao već od početka svog puta (r. 14).130 Konačno dodaje, kao drugu točku Isusovog propovijedanja, potrebu vjere u to »Evanđelje«. Izlazi, dakle, da je Kraljevstvo Božje središnja točka Isusovog »Evanđelja«. Uistinu, sva bezbrojna tematika njegova propovijedanja svodi se u osnovi na ovu jedinu temu, koja sve obuhvaća. KRALJEVSTVO BOŽJE je jedan od onih vrlo složenih biblijskih pojmova, koje je teško obuhvatiti samim jednim pogledom.131 Ovdje se ograničujemo jedino na njegove najhitnije elemente, tako kako se izdvajaju iz Isusovog načina izražavanja. Formula »Kraljevstvo Božje« je Markova i Lukina, dok Matej upotrebljava formulu »Kraljevstvo nebesko«,132 što je ropski prijevod hebrejskog »malkoth šammaim« (aramejski »malkutha dišemaja«), gdje »nebo« (»nebesa«) nije drugo nego sinonim Božjeg imena, prema hebrejskom običaju da se što manje izgovara ime Božje. Iz toga slijedi, da je formula Mk i Lk stvarni prijevod (više u skladu s nesemitskim uhom) istog izražaja. Nema sumnje, da je izvorni izraz, koji je Isus upotrebljavao bio onaj Mt; imat ćemo i drugih prilika vidjeti, kako on upotrebljava i mnoge druge opisne govore, da ne izgovori Božje ime. Kraljevstvo Božje, prema sažetoj i točnoj definiciji P. Lagrange-a, jest »vrijeme spasenja, kad Bog mora vladati savršenije nego prije«.

 

Ova definicija je istinita, ali samo ako je uzmemo u neograničenom smislu. Da se dođe do toga smisla, treba uzeti u obzir cijeli sklop Isusovih izreka o tom predmetu. Nijedan pojedinačni tekst ne izražava ovaj pojam u potpunosti. Glavna pogreška nekih tumačenja jest upravo djelomičnost, uvažavanje nekih izričaja a zaboravljanje drugih. — Prema mišljenju nekih, Isusa zanima jedino unutrašnje kraljevstvo, koje se nalazi u duši; prema tome, glavni predmet njegove djelatnosti sastoji se u naučavanju nove nauke. — Prema drugima, Isus je revolucionarac, koji misli osnovati nacionalno kraljevstvo, prema političkim iščekivanjima svojih suvremenika. — Napokon, treći misle, da Isus govori isključivo o eshatološkom kraljevstvu, koje bi se ustanovilo nekom kozmičkom katastrofom u preobraženom svijetu, prema apokaliptičkim idejama židovstva. Glavni nedostatak svih tih tekstova sastoji se u tome što uzimaju odvojeno pojedinačne tekstove ili nizove tekstova, zanemarujući cjelinu; to znači isto što i usredotočiti pogled na jedno drvo, da se više ne vidi šuma; a istina je u šumi.

 

Ni ideja ni terminologija Kraljevstva Božjeg nisu izvorno Isusove; vuku svoje duboko korijenje iz starog zavjeta i iz kasnije teologije židovstva. Radi se o tome da se dadne konkretni oblik mesijanskoj nadi Izraela. Govoriti o Kraljevstvu, značilo je za Isusa kretati se po domaćem području. Njegova se izvornost sastoji u tome što je pročistio ovaj pojam od vremenskih prizvuka i od političnosti, koji su u židovstvu njegova vremena bili duboko ukorijenjeni, i što mu je odredio neke nove dimenzije, koje mu ni stari zavjet ni židovstvo nisu mogli pružiti. S obzirom na sve drugo, on jednostavno naviješta da su se ispunila očekivanja Izraela. Riječ »kraljevstvo« u ovoj je formuli posvećena upotrebom, ali je dvoznačna, jer ono što ona najprije napominje jest ideja teritorijalnosti, što je potpuno strano biblijskom pojmu. Formula »Kraljevstvo Božje« (ili »nebesko«) imenički je prijevod glagolskog biblijskog izraza »Jahve vlada« (»malak Jahweh«), što očito dokazuje, da »kraljevstvo« ne može biti uzeto u teritorijalnom smislu, makar ga shvatili i neograničeno, nego u smislu kraljevske vlasti ili moći: vladavina, vlada, zapovijedanje, gospodstvo, vrhovna vlast... Naravno, sve to važi u moralnom smislu, isključujući bilo koji oblik političke teokracije: zna se da u takvim oblicima vlade prvi izgnanik može biti sam Bog; poznat je kritički biblijski stav s obzirom na teokratsku monarhiju Izraela (1 Sam 8,6—8), a ne manjkaju primjeri ni iz drugih povijesnih epoha. Biblija smatra, da svijet nikad ne može prestati biti vlasništvo Božje. On je njegov svijet. I budući da je njegov, Bog ne može prestati izvršivati svoju vlast nad njim. On zapovijeda u svojoj kući.

 

U monarhičnoj kulturi, to se kaže »kraljevati«. Danas se to kraljevanje osporava i opovrgava, ali doći će vrijeme kad će biti potpuno i bez oporbe. Jednom riječju, Kraljevstvo je Božje vladavina Božja u svijetu, po kojoj svijet treba da se definitivno spasi; prema tome, ono označava i samo definitivno spasenje, kao rezultat te vladavine. U Očenašu molimo da dođe »kraljevstvo« Božje i da se »vrši njegova volja« (Mit 6,10). To je usporedno mjesto koje tumači ovaj naziv. Molimo, da se svijet stvarno upravlja voljom Božjom ili njegovim mjerilima; da se strukture svijeta vjerno drže Božjih smjernica; da se postigne jedinstvo ciljeva između čovjeka i Boga. Ali Isus nam u ovoj molitvi pokazuje da je Božja vladavina naša zadaća i naš cilj. Ako molimo da dođe njegovo kraljevstvo, to je zbog toga što ono još nije došlo (barem ne u svoj punini): dakle, moramo uraditi sve da dođe. Ako molimo da dođe, znači da smo sigurni da će doći; kad ne bi tako bilo, ne bismo molili. To znači, da nakon toga naša molitva ne može ništa više moliti. To je ono najveće, ono definitivno, zadnji cilj. Sve to pokazuje, da Kraljevstvo Božje može biti različitog opsega i stupnja i dosega: da može imati razne smještaje ili prostore, razne etape razvoja, razne vidove pod kojima se ostvaruje. 1) Što se tiče smještaja ili prostora kraljevstva, ono je u isto vrijeme unutrašnje i izvanjsko. — Kraljevstvo je unutrašnje. Započinje se u čovjekovom srcu.

 

Ostvaruje se najprije u nama samima, ako prianjamo intimno uz Boga i njegova mjerila, ako osobno prihvatimo njegovu riječ (Mt 13,23). To je unutarnji, osobni, snažni, odlučni doživljaj. Tako je razumljivo, da se, uz temu o Kraljevstvu, govori ujedno o obraćenju i vjeri, kao prethodnim uvjetima, koji pretpostavljaju potpuno suobličenje sa živim i prisutnim Bogom. Bez tog unutrašnjeg doživljavanja, Kraljevstvo nikad ne bi moglo postati osobni izbor i zakon u životu. Priznati da je Kraljevstvo najveća vrijednost, kojoj sve drugo mora 122 biti podvrgnuto, čak i uz najveće žrtve (Mt 13,44—46; Mk 8,35), to je osobni sud pojedinca (drugi mogu drukčije misliti). — Ali, treba se čuvati zatvorenosti u sebe i individualizma, jer je Kraljevstvo također vanjsko i društveno. Da se Božja vladavina (kao i svaka druga) pretvori u ljudsku stvarnost, potrebno je da se ona ostvari i da na neki način stvori svoje oblike, strukture. Zdrav razum to zahtijeva: svjetlo se ne pali da ga se sakrije (Mt 5,15). Cijeli svijet čeka na svoje preobraženje (Rim 8,19—20), i ono (kao i sva preobraženja) ne daje se odjedanput, nego je rezultat povijesnih procesa. Kraljevstvo se, dakle, mora ukorijeniti u svijetu, vladati i upravljati tim procesom, tako da se svijet po Bogu spasi (Iv 3,17). I sama je Crkva oblik, struktura Kraljevstva; malo kvasca, koji mora ukvasiti sve tijesto svijeta (Mt 13,33). Kraljevstvo, da bi bilo ljudska stvarnost, mora biti također društvena ili kolektivna tekovina. Mora postati kolektivnom savješću ljudskog roda. Sav je svijet pozvan na to (Mt 22,2—10). Na konačnom sudu, mnogi će biti isključeni upravo zbog toga jer su u svojoj sadašnjoj povijesti izdali svoje zvanje (Mt 13,41; 25,41—46). 2) U razvoju Kraljevstva razlikuju se tri razdoblja: početak, rast i svršetak. — Kraljevstvo se otpočinje Isusovom osobom (Mt 4,17; Mk 1,15; Lk 4,21). Početak je Kraljevstva u mesijanskom djelu Kristovu. Epoha Kraljevstva poklapa se s mesijanskom epohom koju je Krist ustanovio. Tako Isus može izjaviti, da se »navršilo vrijeme« od davnina, i da je »došlo Kraljevstvo Božje«, nova epoha spasenja. Zbog toga, »Zakon i Proroci sežu do Ivana, a otada se naviješta evanđelje (Radosna vijest) Kraljevstva Božjeg« (Lk 16,16). U vrijeme kad Isus počinje svoje poslanje, već je prisutno Kraljevstvo Božje, već je došlo, nezavisno od ljudske volje.

 

Treba zapaziti da je ovaj početak u nekom smislu već konac; konačno stanje koje se počelo povijesno ostvarivati. Kad Isus liječi bolesti, ne radi se o nekom nevezanom događaju; to je već stvarni korak prema stvaranju potpunog oslobođenja od smrti, što je stvarnost posljednjih vremena (Mt 11,5). Korak prema uskrsnuću. Isto tako, pobjeda nad sotonom (Iv 12,31; Lk 10,18) znači da je eshatološko kraljevstvo već prisutno (Mt 12,28): smrt grijehu, život u Bogu. — U Kraljevstvu postoji razdoblje rasta. To je zemaljska faza, kad se Kraljevstvo mora razvijati i ostvarivati se sve savršenije. Zato molimo da doñe Kraljevstvo Božje, (Mt 6,10), da se svaki dan malo više približi. Nalazimo se u vremenu izgradnje i čekanja. Vrijeme sasvim neodređeno (Mt 24,36; Dj 1,7), koje ne dopušta ni nestrpljivosti ni bezbrižnosti. To su »svi dani« povijesti, do »svršetka vremena« (Mt 28,20). To je cijelo ovo vrijeme sadašnjeg čovjeka i sadašnjeg svijeta, kad se izgrađuje i sazrijeva eshatologija, dok se ne pojavi sasvim obnovljen svijet. Jasno to nagovještavaju takozvane »parabole rasta« (Mk 4,26; Mt 13,31—33). To je vrijeme našeg rada u vinogradu (Mt 20,1—7), pomoću kojeg moramo ubrzati pojavu konca (2 Pt 3,12). Ali i konac je već sadržan u rastu: razna razdoblja tog rasta su razna ostvarenja sve bliže budućnosti. — Kraljevstvo će imati također svoj slavni svršetak. Već je Stari zavjet naviještao nova vremena na koncu povijesti, kad će sve biti obnovljeno i kad će biti zaboravljena prošlost (Iz 65,17), vremena koja će podsjećati na 123 ljepotu staroga raja (Iz 11,6—8). To je vidik Kraljevstva koji je Isus najviše naglašavao kako ćemo kasnije vidjeti. To je novo nebo i nova zemlja (Iz 65,17; Otk 21,1; 2 Pt 3,13); potpuno preobraženje cijelog svemira, rezultat postupnog sazrijevanja, koje omogućava ponovni dolazak Gospodinov (Dj 1,11); Božja vlast, odsele neosporna, Kraljevstvo koje će Krist potpuno ostvariti i predati Ocu (1 Kor 15,24); definitivno sjedinjenje svih stvari s Bogom (Kol 1,20); mnoštvo koje je ponovno jedinstvo, ostvareno ljubavlju, koja briše sve razdaljine: Bog sve u svemu (1 Kor 15,28).

 

To je definitivno Kraljevstvo, iza kojeg se ništa drugo ne može zamisliti, Vječno, nadzemaljske, buduće. Kraljevstvo obećano onima koji su na ovoj zemlji siromašni i progonjeni (Mt 5,3—10). Ono se za pojedince otvara smrću i povoljnim sudom Božjim (usp. Lk 23,42—43); za cijeli svijet počinje Gospodnjom parusijom (ponovnim dolaskom) (usp. Mt 24,30). 3) S obzirom na proces ostvarenja, treba imati u vidu opću »ekonomiju« milosti. — Kraljevstvo je dar Božji. Uvijek je čovjek sanjao kako bi stvorio svoj raj ovdje na zemlji svojim isključivim naporom, i uvijek je to nastojanje dovodilo do najgorih zastranjenja i najgorih zloupotreba samog čovjeka. Kraljevstvo Božje ne može se izgraditi bez Boga, jer ono je dar njegove moći i njegove ljubavi. Onaj koji sprema gozbu uvijek je kralj (Mt 22,2) ili domaćin kuće (Lk 14,16). Onaj koji daje Kraljevstvo jest Otac (Mt 12,32). Budući da je Kraljevstvo dar, treba svaki dan moliti da doñe (Mt 6,10), da se Božja moć suprotstavi našoj ljudskoj kukavnosti. Čovjek se ne smije osjetiti skrhanim zbog svojih slabosti, ali ih ne smije zaboraviti. Obvezani smo »požuriti« parusiju (2 Pt 3,12), ali je ne možemo silom dovesti. — S druge strane, Kraljevstvo je ljudska zadaća. Vječni misterij milosti: Bog se daje, i čovjek ga prihvaća, jer mu Bog daje da ga prihvati...

 

Ne preostaje nam drugo nego ponizno prigrliti uvjete toga misterija. Napredak Kraljevstva zavisi od čovjeka, kao što napredak sjemena koje smo posijali zavisi više ili manje od zemljišta gdje je ono posijano (Mk 4,26—34). Otkako je Isus započeo svoje mesijansko poslanje, spasenje je otvoreno svima ljudima; Kraljevstvo je već prisutno ali se ne nameće silom, nego čovjek treba da ga primi slobodno i da surađuje s njim (Mt 13,44—46), spreman nekad i na najveće žrtve, samo da ga sačuva (Mk 9,43—47). Radi toga, čovjeku se zapovijeda da »traži Kraljevstvo« (Mt 6,33). Sve što čovjek ima, smatra se rezultatom napora (Mt 20,10). U Bibliji se često susreću ideje sađenja, zalijevanja, građenja, kao izrazi poslanja u svijetu (Jer 1,10; 1 Kor 3,6— 10, itd.). Ovaj posao izgradnje upravljen je najprije na samog čovjeka, da se svlada njegova moralna bijeda, dok se on toliko ne očisti, da njegovo definitivno sjedinjenje s Bogom već postane stvarnost (usp. Mt 5,48). Ali je upravljen i prema svijetu, u svrhu stvaranja takve situacije, gdje bi bilo manje glada i bijede, manje bolesti, manje nepravde i nasilja (usp. Mt 25, 35—40). Kako rekosmo na početku, pojam Kraljevstva vrlo je složen, jer se radi o mnogolikoj stvarnosti. Da ne budemo nepravedni prema Isusu, svodeći njegovu ideju na samo jedan dio, treba uvijek imati na umu, da se mozaik može razumjeti jedino ako ga se gleda cjelovito, u sklopu svih dijelova koji ga sačinjavaju ...

 

Drugi predmet Isusovog propovijedanja, ali podređen temi Kraljevstva (i nužno ujedinjen s njom) jest OBRAĆENJE. To je također bio središnji predmet Krstiteljevog propovijedanja i prakse, kad je pripravljao za Kraljevstvo koje se ubrzo imalo pojaviti. Kad Isusa, obraćenje je neophodno potrebno, da bi se moglo prihvatiti Kraljevstvo, koje je već prisutno. Ono što je Krstitelj naviještao, već je tu, sa svom svojom sablažnjivom novošću, i, blaženi oni koji se ne sablazne! (Mt 11,6). A da ne bude sablazni, potrebno je primijeniti razum i život. Ono što Isus donosi, istinska je revolucija, i da je prihvatimo treba da prethodno prođemo kroz svoju vlastitu unutrašnju revoluciju. Isus tako ponovno preuzima veliku proročku temu. U borbi protiv ljudskog grijeha, ostvarenog tlačenjem i nepravdom, jedini pravi i trajni lijek kojeg su naznačivali proroci, jest obraćenje. Novo srce i nov duh. Te dvije novosti značajke su novog saveza (naročito kod Jeremije i Ezekiela), i taj savez otpočinje Isus.

 

Kao tema Isusovog propovijedanja spominje se također VJERA u Kraljevstvo i u naviještanje Isusovo. U biti, vjera je prianjanje uz Isusovu osobu i sve što ona sa sobom donosi. Ne može se prihvatiti Evanđelje, ako ne vjerujemo u Evanđelje. Ali, u stvari, razlika između obraćenja i vjere samo je logična. Radi se o jednom te istom stavu pred Bogom (Isusom), jedino što ga vidimo pod različitim uglovima. Zato ovdje oboje stoji na istom planu. Vjerovati u Isusa isto je što i obratiti se njemu — »okrenuti lice« prema njemu (Dj 9,35)-To su dva vida jedne te iste stvarnosti, koji se međusobno uvjetuju: obraćenje je nužni uvjet za vjeru, ali bez vjere čovjek se ne bi nikad odlučio na obraćenje... Jednom riječju, Isus izjavljuje, da je Kraljevstvo Božje novo vrijeme spasenja, već prisutno i na djelu, ali da je potrebno, da bismo ga priznali kao najvišu vrijednost i kao jedini životni zakon, postignuti novi mentalitet, prekinuvši sa svim onim što se prije moglo misliti ili željeti. 8) PRVI POSJET NAZARETU, DOBAR PRIJEM (SVIBANJ G. 28) Mt 4,13a; Lk 4,16—22a Kao prvu djelatnost Isusovu u Galileji Luka opisuje posjet Nazaretu, njegovom zavičaju. Odavde će prijeći u Kafarnaum (4,31). Mislimo da je ovaj povijesni redoslijed ispravan, jer ima oslon i u Mt 4,13a (zato smo ovaj tekst stavili ovdje kao paralelan): »I ostavivši Nazaret, dođe da se nastani u Kafarnaumu«. Kako se vidi, Matej zna za Isusov boravak u Nazaretu čim je došao u Galileju; nema sumnje da se radi o istom posjetu o kojem govori Luka. Marko (1,16—20) kao prvu Isusovu djelatnost u Galileji stavlja definitivni poziv četvorice učenika, ali to je očito neodrživo.

 

Čini nam se posve normalnim što je Isus, na početku svog dugog djelovanja u Galileji, otišao najprije u Nazaret, čak kao gest uljudnosti prema selu gdje je »odrastao« (misli se na Lk 2,51). Ali on neće ostati u Nazaretu i to iz više razloga. Najprije, jer je prekinuo s prijašnjim obiteljskim životom; sada, on pripada cijelom svijetu. Zatim, jer Nazaret nije prikladno mjesto da bude središte velikog misionarskog pothvata: to je neznatno seoce, zabačeno u brdima, izvan velikih saobraćajnih puteva. Isus će potražiti drugo središte (Kafarnaum), puno prikladnije u svakom pogledu. Treba zapaziti da se u sadašnjoj Lukinoj redakciji na ovaj posjet odnosi i ono što se kaže u recima 22b—30; ali to je posve nevjerojatno. U prvom dijelu (nr. 16—22a), Nazarećani primaju Isusa s velikim oduševljenjem, dok u drugom dijelu izbacuju ga bijesni iz sela i hoće da ga strmoglave s nekog brijega; osim toga, aludira se na neku Isusovu djelatnost u Kafarnaumu (r. 23), o kojoj nigdje nije bilo riječi. Sve to pokazuje, da je neizbježno dopustiti dva posjeta Nazaretu: jedan s pozitivnim rezultatima, a drugi s teškim neuspjehom. O ovom zadnjem govore također Mt 13,53—58 i Mk 6,1—6a, tako da ostavljamo Lk 4,22b—30 za ovaj kasniji povijesni kontekst. Kako i zašto je evangelist slio u jedan ta dva događaja, ostaje tajnom, premda svaki tumač može pronaći kakav razlog za to. Što se tiče kronologije, ova prva godina galilejskog djelovanja prilično je tamna. Jedini spomen, koji može imati neku kronološku vrijednost, jest Mt 12,1 (i paralel.): učenici trgaju klasje i jedu zrnje. Nalazimo se u vremenu kad je pšenica spremna za žetvu, toliko zrela da se može jesti. To je vrijeme prilično nestalno, kao što je i žetva u Palestini.

 

U niskim i vrućim krajevima, kao u jordanskoj dolini, žetva počinje u travnju, poslije Pashe. U visokim krajevima, sve je otprilike jedan mjesec kasnije: ječam se žanje sredinom svibnja, a pšenica nešto kasnije, koncem svibnja ili početkom lipnja. U našem slučaju, nalazimo se u visokoj Galileji, gdje žetva dolazi kasnije nego u drugim krajevima. Osim toga, cijeli period žetve može trajati i do tri mjeseca, tako da je to vrijeme vrlo promjenljivo. Ni polja u istom kraju ne sazrijevaju i ne žanju se istog dana. U našem slučaju, možemo zamisliti, da se radi o koncu žetve, tako da ovaj događaj možemo mirno staviti oko konca lipnja. Kako je Isus došao u Galileju u svibnju (recimo oko polovice mjeseca), sve događaje ovog razdoblja, u ovim granicama, razdijelit ćemo između svibnja i lipnja godine 28. Dok je bio u Nazaretu,134 jedne subote, Isus, po svom običaju, ode u sinagogu da prisustvuje službi Božjoj.135 Sve je izgledalo da će to jutro ostati nezaboravno; sve je bilo puno iščekivanja zbog same njegove prisutnosti, jer su svi doznali za njegovo nedavno djelovanje u Jeruzalemu (Iv 4,45; 2,23). Poslije čitanja i tumačenja onog dijela Zakona koji je bio propisan za taj dan, na redu je čitanje i tumačenje Proroka prema slobodnom izboru (izgleda da u ono vrijeme tekstovi Proroka, koji su se čitali u sinagogama, nisu bili određeni za svaki dan). Poglavar sinagoge ponudi Isusu da pročita tekst i održi govor, sigurno zbog glasa kojeg je najednom stekao. Službeni pomoćnik u sinagogi preda mu svitak koji je sadržavao knjigu proroka Izaije. On se podigne, odvije svitak i »Nađe« tekst Iz 61,1—2 (ovdje spojen jednom izrekom iz 58,6)...

 

Neki misle da bi riječ »nađe« značila, da je ulomak o kojem je govor bio slučajan, da se slučajno našao kad je Isus razvio svitak; ulomak koji mu je »ispao« providnosno ... Zamišljaju da je Isus postupio na isti način kao neki moderni karizmatičari: otvoriti knjigu bez ikakvog promišljanja i uhvatiti se za tekst koji »ispadne« ... Ali taj je postupak lak kad se radi o knjizi; nije tako lak kad se radi o s vitku pergamene. Osim toga, Isus je odviše ozbiljan za takve stvari. Jedna je od njegovih značajki njegovo veliko poštovanje prema Sv. pismu, koje mu nikad ne bi dozvolilo da se s njim poigrava. On je sigurno mislio na sve: sigurno je izričito tražio Izaijin svitak, te u njemu potražio i našao upravo ovaj tekst... To je nastupni tekst. Prorok osjeća da je duh Jahvin nad njim, zna da je »pomazan« za poslanje koje puno obećava: mora navijestiti radosnu vijest o boljim vremenima za siromahe, o liječenju bolesnika, o oslobođenju od svake bijede i tlačenja. Sve se to može sažeti u simbolu jubilarne godine…136 Kako je čitao, tako je i prevodio s hebrejskog na aramejski, da svi slušatelji mognu razumjeti tekst. Kad je svršio čitanje, sjeo da započne svoj nagovor.

 

Zrak je pun napetosti. Sve su oči uprte u Isusa. Svi predosjećaju, da će reći nešto vrlo važnog. Od cijelog nagovora evangelist nam je sačuvao samo početnu izjavu, koja je najvažnija od svega: riječi koje ste ovoga časa čuli, ispunile su se danas, ovdje, pred vama ... Ono poslanje, koje je u Izaijinoj knjizi Jahve stavio u dužnost proroku, u potpunosti se ispunjuje u Isusovoj osobi. On ima dužnost da navijesti svijetu novo razdoblje oslobođenja od svih nesreća. U njemu se otvara novo vrijeme spasenja ... To je mesijansko doba. U stvari, to djelo oslobođenja jest nešto što radi Mesija (usp. Lk 7,21— 22), ali Isus se ne predstavlja otvoreno u tom svojstvu. Mogao je reći to Samarijanki (Iv 4,26), ali ovdje, u svom zavičaju, zna dobro zemlju kojom gazi... Rezultat ovog prvog posjeta Nazaretu bio je izvanredan: svi su ostali oduševljeni, upravo radi vrijednosti njegove poruke. Ova zgoda otkriva nam neke značajne vidove Isusove ličnosti. 1) Na primjer, ova vijest, da je običavao prisustvovati subotom službi u sinagogi. Navika koju je stekao već u svom privatnom životu i koje se sada i dalje drži u ovoj novoj situaciji. Za njega kao misionara ova praksa znači da apostol ne smije samo čekati da ga ljudi potraže, nego da mora tražiti ljude tamo gdje ih se najviše nalazi ... Ali općenito, ova nam vijest govori o velikom poštovanju koje je Isus osjećao prema dobrim ustanovama svoga naroda.

 

Tako će se pokazati pun poštovanja prema opće priznatim praksama, kao svetkovinama, hodočašćima, itd. Isusa možemo označiti kao »tradicionalista« u dabrom smislu riječi, kad se radi o autentičnim vrijednostima židovstva (Zakon, Pismo, Proroci...)• Isus je pravi Židov. Jest to po svojim roditeljima. Znamo da dva naša evanđelja donose Isusovo rodoslovlje (Mt i Lk). Kršćanska kateheza držala je mnogo do toga da naglasi tu činjenicu, da dokaže da je Isus dobro ukorijenjen u povijesti i krvi svog naroda. — Židov je po običajima svog vremena i svoje sredine: govorio je i jeo i oblačio se kao i svaki obični Židov onog vremena. — Židov je po duhovnom ozračju koje je udisao: Pismo, pobožne skupine, rabinske ideje. — Židov je po načinu života i poslanju: toliko sliči prorocima i učiteljima Izraela. Ali Isus nije Židov s kompleksima rase ili veličine. Ne zatvara oči pred nijednom negativnom pojavom u životu svoga naroda. Kao i kod starih proroka, ljubav ne pokriva istinu, nego je otkriva. Ima kritički stav čak i pred stvarima koje su smatrali najsvetijim. Opslužuje subotu, ali zastupa da je subota bila stvorena radi čovjeka, a ne obratno. Ne daje božansko dostojanstvo stvarima ili ustanovama. Smatra sve stvari relativnim pred apsolutnošću Božjom. 2) Imamo i jednu obavijest o Isusovom obrazovanju. Znao je čitati i pisati, tj. pohađao je osnovnu školu kao i svako drugo židovsko dijete. Židovi su mnogo držali do te stvari već od davnih vremena, sa ciljem da svaki Židov mogne čitati Bibliju.

 

Neki misle da i poznati zemljoradnički kalendar iz Gezera nije ništa drugo nego školska zadaća iz pisanja nekog seoskog djeteta; što bi značilo da je već u X. st. pr. Kr. osnovno obrazovanje bilo nešto normalnog čak i na selima. U Bibliji nemamo izričitih svjedočanstava o školama, ali mora da su one postojale u svim razdobljima, barem za neka stručna zanimanja (pisar, svećenik, levita, prorok ...), što opet zahtijeva neku prethodnu osnovnu pripravu. Ovo se obučavanje uvelike pojačalo ustanovom sinagoge, čija je zgrada služila i kao škola; među činovnicima sinagoge, osim njezinog upravitelja, njegovog pomoćnika i sabirača milostinje, spominje se također i učitelj djece. Dijete je učilo židovsko pismo i prevođenje na aramejski; taj osnovni studij Biblije počinjao je a petoj godini. Svaka zajednica veća od deset obitelji bila je obvezana uzdržavati učitelja djece. Tako je i Isusova obitelj, skupa s drugim obiteljima iz susjedstva, plaćala svoj skromni dio učitelju kod kojeg je Isus naučio čitati i pisati. Ali, vidi se da je Isus posjedovao i neko više poznavanje Biblije, jer mu se daje da je čita i tumači na službi u sinagogi. Svaki Židov, muškarac i punoljetan, imao je pravo na to, ali samo ako je bio dobro pripravljen. Isus je pokazao da je vrlo dobro spreman, sudeći po oduševljenju koje je pobudio. Stručno poznavanje Biblije postizavalo se višim studijima, koje se pružali u višim rabinskim školama. Isus sigurno nije pohađao nijedno od tih sveučilišta; njegovi zemljaci znali su to vrlo dobro pa odatle njihovo čuđenje i svakojake pretpostavke (Mt 13,54—55 i paral.). Njegova obitelj nije mogla plaćati vrlo skupe stručne studije. Isus je mogao nadomjestiti taj manjak privatnim učenjem. Evangelisti više misle na njegovo nadnaravno znanje (usp. Lk 2,47). 3) Imamo napokon obavijest o Isusovom stavu prema siromasima. »Siromah« u našem tekstu nije moguće shvatiti bilo kako: očito je da ga treba shvatiti u najopćenitijem smislu. »Onaj koji oskudijeva dobrima« (na koje ljudska osoba ima pravo); i to ne samo ekonomskim i materijalnim, nego 128 koje bilo vrste.137 Izlazi, dakle, da već sada, pri samom početku svog galilejskog djelovanja, Isus stavlja siromahe kao smisao svog poslanja. On će to ponoviti i u drugim zgodama (usp. Lk 7,22).

 

Cijeli njegov javni život pokazat će da siromasi zauzimaju prvo mjesto u njegovom srcu i njegovim brigama. Budući da se transcendentno i naravno upotpunjuju, ovom stavu simpatije prema potrebnom čovjeku možemo pristupiti i iz ljudske pozadine. Isus dolazi iz siromašne, iako ne bijedne, obitelji: obitelji zanatlije u malom brdskom seocu. Uvijek će se ponašati kao čovjek ove društvene klase: m evangelist, među »pukom« on će se osjećati prijatno, kao u svojoj kući, vrlo blizak i društven, dok s nekim bogatim ljudima, premda će se prema njima vladati posve prirodno, nikad neće moći uspostaviti posebno prijateljstvo (usp. Lk 7,44—46). Kaže se da samo siromah može razumjeti drugog siromaha. Tako razumijemo veliku Isusovu osjećajnost prema tuđim nevoljama i mukama. Pristupačan je kad od njega bilo tko traži pomoć. Nekada, kao u slučaju udovice iz Naima, on sam izađe ususret i nezamoljen (Lk 7,13—15). Liječi bolesne gdje god ih nađe. Nekad ide u njihove kuće s tim ciljem (Mk 1,29; Lk 8,51). Židovska društvena i religiozna aristokracija prezire puk zbog njegovog neznanja i zaostalosti (Iv 7,49), dok je Isus pun razumijevanja i simpatije za njegovo stanje. Dok su drugi, zabrinuti jedino za svoja religiozna načela, bili neosjetljivi prema trpljenju puka (Iv 9), dotle se Isus stavlja njemu u službu. Prema staroj židovskoj predaji o nagradi (odavno prevladanoj, ali za koju su se farizeji još uvijek ustrajno hvatali), siromah je bio sinonim nesretnog i od Boga ostavljenog čovjeka zbog njegovih grijeha, dok su, prema Isusovom mišljenju, upravo siromasi nasljednici Kraljevstva Božjeg (Mt 5,3). Narod je nužno morao odmah zapaziti razliku u naglasku: Govor na gori (a naročito Blaženstva) bilo je nešto vrlo blizu njegovom srcu. Ali unatoč tome, Isus nije neki »pučki« tip. Nije demagog. Ne želi biti vođa masa. Neće da osobno iskorištava jeftino prianjanje uza svoju osobu. On točno mjeri pučke motivacije i pučku religioznost. On zna da se od njega očekuje nešto različito od onoga što on naviješta.

 

Isti kritički stav i udaljenost ima i prema masama i prema eliti. Ne pada u napast da unizi svoju poruku laskajući masama. Bježi i sakriva se kad se ta pogibelj pokaže izbliza (Iv 6,15). Nadasve, Isus nije društveni ni klasni borac. On nikad nije imao namjere i nikad nije upotrijebio neku taktiku da pobuni siromašne protiv bogatih. On nije bio nikakav stručnjak u ekonomskim pitanjima, niti u političkim režimima, niti u rušenju vlada. Za te stvari, narod je imao svoje vrlo sposobne stručnjake: imao je svoje bogataše, koji su znali vrlo dobro skupljati novac na sve moguće načine; imao je svoje političke stranke (zelote, herodijance, saduceje), vrlo vješte u teoriji i u praksi; imao je svoje zelotske gerilce, vrlo izvježbane u rukovanju nožem ... To nisu Isusovi specijaliteti. Za te stvari nije potrebna nikakva objava Božja. Isus je stručnjak Božje riječi. Riječi spasenja. Riječi koja mora biti duša svake ljudske tehnike, namijenjene za oslobođenje siromaha. Naravno i transcendentno se upotpunjuju. Naravna simpatija prema osobama svoje klase pretvara se kod Isusa u apostolsku odluku, zbog njegove svijesti o svom poslanju. Ono je potpuno općenito, odnosi se na sve ljude, a 1posebno na one kojima je najviše potrebno (Mt 9,12; Lk 19,10). Svjestan svoga poslanja, Isus se sasvim prirodno priklanja onima koje društvo progoni i diskriminira: on ljubi one koje nitko ne ljubi...

 Fra Augustin Augustinović: Povijest Isusova I , str. 109-110;119-128

 

 

OBAVIJESTI

SVETE MISE: DANAS - VIDI PROŠLE OBAVIJESTI!

 

Kroz slijedeći tjedan, u Župnoj crkvi, u 8 sati:

Ponedjeljak:  Za + Miju + Juru Filipović, Utorak, Za + Lucu Vidović, Srijeda: Za + Anu Matanović, Četvrtak: Za +Anu Matanović, Petak: Za + Anu Matanović, Subota: Za + Anu Matanović

Nedjelja, 31.01.2021.  Ulović, u 8,30 s. za +Jakova i + Juru Radošević, Laništa u 9 sati, za+ Marjana + Mandu Filipović i njihovu djecu, Vitanovići u 9,45 sati, Za + Miju + Martu Bosankič, Ulice u 11 sati,  Za sve župljane.

DAROATELJI ZA CRKVU:

  • U prošlom tjednu:

1. Anto Boderištanac – 500 Eura,

2. Franjo Anđić i njegova obitelj – 500 Eura,

3. Stjepanović Veselko + Petra, 250 Eura.

 

  • Za vrijeme blagoslova kuća do 31.12.2020.

1.Franjić Marko + Petra 100 KM,2.Tošanović Božo + Nike 200 KM,3. Barišić Franjo + Blaža 20 Eura,Ulović 4. Mikić Niko –Tome, Ulović - 100 Eura, 5. Nikolić Tunjo - G. Laništa 1000 KM, 6. Tadić Manda M. Polje, 100 KM, . 7. Radošević Blaž + Petra, Ulov. 100 Eura, 8. Mareljić Filip + Ive Ulović - 100 Eura 9. Bosankić Zlatko i Marica Vit. 200 KM

 

  • Darovatelji za Franjevačku. kuću: 1.Franjo Anđić – 100 KM, 2. Veselko Stjepanović+Petra – 50 Eura
  • Darovatelji za klupe Ulović:
  • Darovatelji za čišćenje crkve:
  • KRUH SV. ANTE Boderištanac Anto + Nike – 100 Eura, 2. Sadrić Franjo + Ilije - 50 KM
  • Velike mise:

 

Fra Martin Antunović, župnik, mob. 061 721 660; Emal:Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Fra Petar Matanović, župni vikar, mob. 061 103 603; Email: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Pročitano 277 puta Poslijednja izmjena dana Nedjelja, 24 Siječanj 2021 17:41
Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)

Srodni sadržaj (po oznakama)