EVANĐELJE: Mk 1, 1,12-15

 

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu. A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« Riječ Gospodnja.

Riječ Gospodnja.

Povijesno-teološki komentar: fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova, I, str. 61;109;119

 

 

KUŠNJE U PUSTINJI (DO ZADNJE SEDMICE VELJAČE G. 28)

 Mt 4,1—11; Mk 1,12—13; Lk 4,1—13 1)

 

Jedini izvor obavijesti o ovom doživljaju u pustinji mogao je biti sam Isus, jer tu nije bilo nikoga s njim. Očito je da se kasnije, na temelju bitnih podataka, izradila cijela jedna književno teološka cjelina.

 

 Događaj je, na izvanjski i unutrašnji način usko povezan s krštenjem na Jordanu. Vanjska je povezanost u vremenu. Dok je Matej, po svom običaju, neodređen (»onda«), Marko kaže da se to desilo »odmah« poslije krštenja. To ne znači nužno da je redoslijed događaja neposredan, nego da se između jednog i drugog događaja nije ništa drugog važnog desilo, i da nije proteklo mnogo vremena, najviše par dana: radi se o asketskoj pripravi za službu koju je već trebalo početi.

 

Važniji je unutarnji odnos između dva događaja. Na prvom mjestu, isti Duh Božji, koji se za vrijeme krštenja spustio na Isusa u obliku goluba, vodi ga sada u pustinju s velikom silom (Mk rabi jak izraz: »istjera ga«), i sa snagom tog Duha pobjeđuje Isus neprijatelja. Na drugom mjestu, Isus je pri krštenju bio uveden u službu Mesije s oznakama Jahvinog Sluge, i to svojstvo njegovog mesijanizma postat će okvir napasti.

 

Sva tri sinoptička evanđelja donose ovaj doživljaj u pustinji. Marko se ovdje puno razlikuje od ostale dvojice, jer ima samo mali sažetak, i to nepotpun: — ne govori o postu; — samo spominje kušnje, ali ne govori posebno o njihovim sadržajima; — ima detalj o životinjama koje su boravile s Isusom u pustinji; — pretpostavlja da je Isus bio napastovan kroz svih četrdeset dana (to i Luka izričito kaže), dok prema Mateju, napasti se događaju na koncu toga vremena. Pozornica je palestinska pustinja: neko zabačeno i osamljeno mjesto, bez raslinja, nenastanjeno i divlje, gdje kao jedini stanovnici borave životinje (Mk).

 

Mora biti neko mjesto tih oznaka nedaleko od Jordana. Ne možemo ga zamisliti na samoj ravni Jerihona i Mrtvog mora.

 

U prvoj napasti govori se o »kamenju« koje je moguće pretvoriti u kruh, što dobro pristaje nekoj kamenitoj pustinji, kao što je ona brdska pustinja, koja prema zapadu ograničava jerihonsku ravnicu i seže sve do Jeruzalema.

 

Isus je ostao u pustinji četrdeset, dana. Broj četrdeset ima tradicionalnu vrijednost i to upravo u kontekstu posta i kušnja. I Mojsije je bio na Sinaju, u prisutnosti Jahvinoj, kroz četrdeset dana i četrdeset noći, u strogom postu, bez kruha i bez vode (Izl 34,28). I kroz četrdeset godina izraelski je narod lutao po pustinji, izložen kušnjama i gladi, ali ga je konačno Jahve nahranio manom i svojom riječju (Pnz 8,2—3).

 

Isus je novi Mojsije i novi narod Božji... Ali ova vrijednost povijesnog simbola ne oduzima ovom broju njegovo vremensko značenje. U najmanju ruku, nema nikakvog razloga da ga tako ne razumijemo; zbog toga smo, polazeći od krštenja, stavili boravak u pustinji do zadnje sedmice veljače.  Isus živi cijelo to vrijeme u potpunom postu (dan i noć). Nije to post na istočnjački način (kakav je još uvijek kod muslimana), koji obavezuje samo preko dana. Osim toga, tekst pretpostavlja apsolutni post.

 

Tako dugi period uzdržljivosti pretjeran je za obični ljudski organizam; to bi moglo značiti da je Isus bio izvanredne fizičke konstitucije; ali, naravno, nikad ne zaboravljajući da evanđelisti uvijek gledaju njegovu osobu vrhunaravnim očima.

 

Biblija često povezuje post s molitvom. Post olakšava molitvu i čini je autentičnijom. Kao što čini laganijim tijelo, tako izgleda da čisti i dušu, čini je prozirnijom, olakšanijom i raspoloženijom za saobraćaj s Bogom. Duboki duhovni smisao posta sastoji se u pobjedi nad našom ohološću, i prema tome u sposobnosti da se predamo providnosti: stavovi koji su neophodno potrebni za čisto približenje Bogu. Znali su to vrlo dobro kršćanski askete, koji su tjelesni post smatrali povlaštenim sredstvom duhovnog uzdignuća.

 

Ali, dugi post može postati i pogibeljan. Glad remeti čovjekovu ravnotežu, organski i psihički. To može dati povoda najjačim i najneočekivanijim napastima. I to su iskusili stari kršćanski anahoreti u svojim pustinjskim skrovištima. Kako ćemo kasnije vidjeti, dugi Isusov post igrao je veliku ulogu u psihologiji njegovih napasti.

 

Isusov napasnik je đavao. On je napasnik u najistinskijem smislu riječi, napasnik bez daljnjega (1 Sol 3,5), onaj koji zavodi ljude na zlo (1 Kor 7,5; Dj 5,3). Uvijek stoji u zasjedi (Ef 6,11), očekujući zgodnu priliku da te ulovi u svoje mreže (1 Tim 3,7) prevarom i lažima (2 Sol 2,9— 10).48 8) Isus je bio napastovan cijelo vrijeme svoga posta, ali Matej i Luka govore posebno samo o tri napasti. Jedna od njih ne stoji u istom redoslijedu kod obojice: druga kod Mateja jest treća kod Luke. Matejev redoslijed izgleda da je izvoran, jer je logičniji: od niže na više, napasti rastu u intenzivnosti.

 

Danas se svi slažu u tome da ove tri napasti imaju mesijansko značenje, tj. da napadaju izravno Isusa u svojstvu Mesije. Pri njegovom krštenju vidjeli smo da se kod njega radi o mesijanizmu Jahvinog Sluge: mesijanizmu služenja, boli i smrti (najviši stupanj darežljivosti), koja su prema Božjoj namisli jedina sredstva istinskog oslobođenja čovjeka.

 

Napasnik nastoji da skrene Isusa od toga poimanja mesijanizma i od tog puta. Sugerira mu da s takvim idejama u glavi neće moći nikoga spasiti, da nijedna normalna osoba ne može misliti, da bi se ovaj svijet robova mogao osloboditi nezainteresiranim služenjem i idući svojevoljno u smrt.

 

Treba imati vlast u ruci, da se može učiniti nešto uistinu uspješnog. Napasnik, dakle, poziva Isusa da se osloni na druge vrijednosti, upravo na one vrijednosti koje njegovi suvremenici drže jedino vrijednim.

 

— Mesijanizam »kruha«, materijalnog blagostanja (prva napast). Beskorisno je govoriti o drugim stvarima, dok se čovjek previja sa praznim želucem. Otkupljenje čovjeka sastoji se u materijalnom obilju. Čovjek će se (osjetiti slobodnim tek onda, kad vidi zadovoljene sve svoje materijalne potrebe, kad vidi riješene sve svoje ekonomske probleme, da ne mora zavisiti ni od koga i da ga nitko ne izrabljuje. Materijalistički mesijanizam. — Magični mesijanizam (druga napast): mesijanizam spektakla i čuda, velikih pothvata i nepogrešive sigurnosti, gdje je sve zajamčeno izvana, bez vlastitog napora. Pod drugim vidom, mesijanizam kazališta, cirkusa, ringa, mikrofona, »zvijezda«, opojne iako prolazne slave, pljeska (s jedne strane) — i jeftinog zadovoljenja instinkta masa (s druge strane). U »panem et circenses« (kruha i igara) sažimali su stari Rimljani prve dvije napasti; ali tim su samo izražavali primitivnu težnju, koja kuca u srcu svakog čovjeka.

 

— Politički mesijanizam (treća napast): mesijamizam gospodstva nad svijetom, mesijanizam vlasti i moći, koji bi uništio rimsko carstvo, da namjesto njega uspostavi sveopće židovsko carstvo. S obzirom na Sotonu u ovoj trećoj napasti, zanimljivo je zabilježiti neke stvari. Na primjer to, da je jedan od uvjeta političkog mesijanizma »pokloniti« se đavlu; znači da nužno uključuje otpadništvo od Boga. I nije moguće da bude drukčije, budući da se on osniva na nadmoćnosti jačega (moral svih imperijalizama). 

 

Važna je također njegova tvrdnja da je gospodar svijeta. Potpuno je istinita. Đavao ne pretjeruje. »Sotona spava svake noći na uzglavlju moćnika«, govorio je Papini. Ogromnu logičnu pogrešku počinio je đavao u samom postavljanju pitanja. Ako je neki čovjek ili narod zagospodario svijetom, to znači da je prije morao podjarmiti i zasužnjiti mnoge ljude ili narode. Đavolska je teorija da se može donijeti sloboda zarabljujući... Politički mesijanizam ne donosi slobode, zato što neizbježivo gnoji leševima jednih zemljište gdje obećava razbuditi život drugih.

 

Znamo da je Isus časno izašao iz napasti. Pokazao se nepokolebljiv. Ništa ne može slomiti njegovo beskrajno pouzdanje u Boga. On računa jedino s Božjom snagom. Nije mu potrebno nikakvo jamstvo da to dokaže samom sebi. I apsolutno je prožet onim što Bog želi od njega. Potpuno je uvjeren da je to jedini put spasenja. Svaku napast zaustavlja s nekom riječju iz Biblije: iznad svih ljudskih vrijednosti stoji beskrajna snaga riječi Božje...

 

Upravo ove obrasce mesijanizma koje mu đavao predlaže, morao je Isus pobijati za vrijeme cijelog svog javnog života. Narod je očekivao materijalističkog mesiju: moćni lijek protiv svih narodnih zala. Mesiju koji bi riješio sve društvene probleme i oslobodio zemlju od inozemne kolonizacije.

 

U Isusovo vrijeme, ta je nada skoro nada očajnika. Rimsko carstvo nikad nije izgledalo tako općenito i tako učvršćeno. Izgledalo je vječno i neosvojivo ljudskim snagama. Samo čudesan i sjajan zahvat mesije mogao bi spasiti situaciju, a već je bilo nemoguće više čekati. U tom ozračju postaju razumljive neke iracionalne oznake zelotskog mesijanizma. Narod (a i Isusovi apostoli) nije poznavao nikakve druge ideje o mesiji.

 

Kazivanje o napastima pretpostavlja da Isus od samog početka vidi u mesijanizmu vremenskih vrijednosti i moći novu đavolsku napast, koja mora biti iskorijenjena. Njegovo kasnije držanje bit će u skladu s tim stavom.

 

Premda Isus zna da je Mesija, nikad to izričito ne kaže on osobno, sve dok se ne nađe na sudu, kad će nedvosmisleno odrediti granice i pravi domašaj tog mesijanizma. Čini čudesa, ali ne želi da se o njima govori, jer se boji da ih loše ne shvate, kao spektakularne poteze moćnog osloboditelja.... Zabranjuje demonima da mu se obraćaju s mesijanskim naslovima. Zabranjuje apostolima govoriti o tim stvarima pred masama. Bježi kad ga žele proglasiti kraljem. I kako prolaze mjeseci, tako se malo pomalo povlači od pučkih masa, posvećujući se sve više pripravi svoje izabrane skupine. U ovom kontekstu treba se mjeriti važnost koju je prva Crkva i njezina kateheza pridavala ovom događaju: za njih on ima teološko-prognostički smisao, on je predobjava, unaprijed iskazana značajka neke osobe i nekog poslanja; isti slučaj koji smo vidjeli u epizodama djetinjstva.

 

A to opet potvrđuje povijesni značaj događaja. Iz evanđeoske povijesti znamo, da je Isus uistinu često bio podvrgnut napastima ove vrste. Prema tome, ne radi se o nekoj izmišljotini kršćanske zajednice, jer ona Crkva sigurno nije mogla doživjeti napasti te vrste...

 

Napasti imaju veliku važnost i u proučavanju Isusove psihologije. Na prvom mjestu, jesu li te napasti bile osjetne ili potpuno unutrašnje? Stari su pisci mislili, da se radilo o osjetnim napastima: đavao se pokazuje u ljudskom liku, govori ljudskim riječima, prenosi Isusa ...

 

Danas nitko tako ne misli. Ne treba umnožavati čudesa bez potrebe. Iz vlastitog iskustva znamo da se napast uvlači preko mašte. Osim toga, đavao je i previše inteligentan, da bi se dao tako lako vidjeti i prepoznati. Njega ne možemo lično vidjeti (Mt 13,25). On radi sa zadovoljstvom kad ga odmah ne prepoznaju, jer tako može lakše sijati ljulj (Mt 13,39) i oduzeti riječ Božju (Mk 4,15).

 

Poteškoća je u tome kako može đavao imati vlast nad Isusovom maštom, budući da je on apsolutno (božanski) savršen; ali to isto pitanje može se postaviti i s obzirom na mogućnost same napasti, kako ćemo kasnije vidjeti. Zanimljivo je zapaziti, kako kod Isusa napast traži ista vrata za ulazak kao i kod nas: odgovarajući kontekst. Sitog se čovjeka ne bi moglo napastovati jelom; kod gladnog čovjeka to je sasvim prirodno. Visina izaziva želju za spektakularnošću. Široki vidik, koji daje naslutiti nepoznate svjetove, lako potakne želju za vlašću. Glavni je problem napasti pitanje njihove mogućnosti u Isusovoj osobi.

 

Poznato je da je napast izazov našoj slobodi, računajući s čovjekovom prirodnom sklonošću na zlo. Kako je onda moguća kod Krista, koji je sama svetost? Očito je da katolički teolog i čitatelj ne mogu zaobići to pitanje; to je toliko istina da mu još uvijek i Duquoe posvećuje nekoliko stranica u svom djelu. Autor s pravom opaža da je beskorisno, želeći izbjeći poteškoću, pretpostaviti da se ne radi o stvarnosti, nego o književnoj fikciji, koja bi predstavljala pedagošku opomenu nama (Crkvi) da ne padnemo u vremenite mesijanizme; jer ako napasti nisu bile stvarne u osobi Kristovoj, ne .mogu biti nikakav primjer za nas. Da istumači tu stvar, Duquoc se hvata za razliku koju prave teolozi između napasti koje izviru iz tijela ili svijeta, i napasti koje proizlaze od vraga.

 

U prvom slučaju, pretpostavlja se prethodno postojanje grijeha, barem istočnog, i unutarnja suglasnost sa zlom, što je kod Krista isključeno. Preostajala bi ona druga vrsta, napasti koje dolaze od vraga, U tom slučaju, »ne postoji prije spomenuta suglasnost. Vrag je pokušava probuditi, polazeći od dane situacije. Sotona će učiniti sve moguće da ona postane subjektivna. I sva lukavost sotone sastoji se u tome što ruši unutarnju ravnotežu i čini da se objektivna situacija shvati kao napast. On želi uspostaviti suglasnost«. Da nastane takva napast, dovoljno je »da situacija u kojoj se duhovni čovjek nalazi pruži objektivno predmet za sumnju o Bogu«. A s druge strane, »svetost Kristova, nagoviještena u njegovom krštenju, ne odvaja ga od našeg zemaljskog stanja. Njemu je svijet predmet iskustva. Situacija, u koju ga je stavila Božja volja, shvaćena je prema tome u konkretnom iskustvu sa svom tamom i prividnom avanturom koju u sebi nosi. Ta situacija, dakle, posljedica poslanja kojeg je Bog nametnuo svom sluzi, može postaviti jedno pitanje, tim više što je prividno osuđena na propast i što očito nije na nivou ispravnog i inteligentnog ljudskog iskustva, da li je to najbolji način da se ljudima objavi Božji plan i njegov osobni misterij«.

 

Svi bi se mogli složiti s ovim zaključcima. Ono što meni izgleda bježanje od poteškoće, jest ona polazna točka, ona razlika što je teolozi prave među napastima, razlika više spekulativna nego stvarna. I đavao, kad napastuje, računa konačno s našom unutrašnjošću: s požudom koja je plod grijeha (Rim 7,8): »svakoga napastuje njegova vlastita požuda, koja ga privlači i mami« (Jak 1,14). Kad ne bi s tim računao, đavao bi badava gubio vrijeme (a nije lud). U tom smislu, postoji jedan jedini izvor svih napasti: naša ljudska narav, ranjena grijehom: naša »suglasnost sa zlom«. Prema tome, uvijek ostaje pitanje: kako je to moguće kod Isusa Krista? Ovdje treba uzeti u obzir nekoliko stvari:

 

— Najprije, misterij Isusove osobe. Naši tekstovi sasvim spontano, i bez ikakvog nastojanja za harmoniziranjem, imaju o njemu tvrdnja koje izgledaju proturječne. S jedne strane: savršen Bog, svet, apsolutno sjedinjen s voljom Božjom. S druge strane, bijedan i ranjiv čovjek. Mnogo teže bit će one napasti u Getsemanskom vrtu i u zapostavljenosti na križu. Kad Isusa, osim grijeha (svjesnog usvajanja zla), može se pripustiti sva »težina naših slabosti« (Heb 4,15). Da ne ispadnemo neozbiljni, moramo primiti oba niza tekstova tako kako glase. Drukčije rečeno: na planu objektivnog proučavanja dokumenata, potrebno je prihvatiti misterij Krista.

 

— Sva ova zbrka i sve ove rasprave nastaju radi dvosmislenog značenja pojma napasti, onoga što je u njoj bitno. Pogrešno je poći od izvora napasti, kao da bi to bilo najvažnije. Budući da se na izvoru napasti nalazi naša požuda, odmah stvaramo ideju da je ona nešto negativno, nešto zlo, i da prema tome ne može postojati u Isusovoj osobi. A napast nije zla. Napast je dvolična, i zato opasna, ali nije zla; naprotiv, može postati sredstvo povećanja duhovnog savršenstva. Ne molimo se Bogu da nam oduzme napast, nego da nas pomogne da ne padnemo u nju.

 

 — Kod napasti treba razlikovati dva vida: jedan objektivni i drugi subjektivni; ili dva trenutka: vanjsku predstavu i unutarnju odluku. Na bit napasti spada samo prvi vid ili prvi trenutak; ne treba ga pobrkati s procesom asimilacije ili odbacivanja. Napast je uvijek izazov našoj slobodi, izazvan nečim što stoji izvan nas. Došla s bilo koje strane (iz požude ili od sotone), napast je uvijek neka stvarnost izvan nas, koja nastoji odvratiti našu pažnju od Boga prema drugim interesima. To je postavljanje alternative protiv Boga, ali koju čovjek osjeća kao neizbježiv poziv, pred kojim ne može ostati ravnodušnim, gdje se mora odlučiti. Zbog toga napast osjećamo kao »sablazan« (Mt 16,23); tj. kao zapreku, kao kamen o kojeg se možemo spotaknuti... — ako ne računamo s pripravnom samoobranom.

 

U navedenim biblijskim tekstovima, koji izvor napasti stavljaju u požudu, govor je o sadašnjoj ljudskoj naravi, izmijenjenoj grijehom. Ali to ne isključuje da bi moglo u »nevinoj« ljudskoj naravi biti drukčije.

 

Napast je stavljanje u pitanje Boga, i ono ne zavisi od kreposti ili grijeha, nego od bitnog svojstva čovjeka kao slobodnog bića. Stavljanje u pitanje Boga jedna je od mogućnosti »ljudske« naravi kao takve, ne nužno »grešne« ljudske naravi; drukčije, Eva ne bi bila mogla doživjeti napast. A tako je mogao biti napastovan Isus, bez uštrba njegove božanske savršenosti; to je cijena njegovog učovječenja. Nema ništa zla u tom stavljanju u pitanje (u najgorem slučaju, moglo bi se govoriti o »slabosti«); naprotiv, u Isusovom slučaju bilo je povod da on pokaže svoju svetost, ostajući neslomivo vjeran Božjem planu (drugi trenutak); ali ovdje se već nalazimo izvan same biti napasti.

 

Isusove napasti bile su uvjetovane također dugim postom u pustinji. Ovako o tom predmetu piše Romano Guardini: »Post vrši unutarnji upliv, tijelo gubi svoju ukrućenost, i duh se uzdiže do veće slobode. Sve dobiva krila i postaje laganije. Manje se osjeća breme i prepreka sile teže. Stavljaju se u. pokret granice stvarnosti, povećava se vlast mogućega... Duh postaje osjećajniji, savjest pronicljivija, tankoćutnija i zahtjevnija... Povećava se osjećaj koji se suočuje s odlukama duhovnog značaja... Obrambena sredstva, koja moraju čuvati ljudski život protiv tajanstvenih snaga ili životnih pogibelji, protiv svih previše bliskih i prijetećih sila, koje se nalaze ispod, iznad ili pored ljudskog postojanja, postaju slabija. Duša je kao izložena tim silama bez ikakve zaštite... Povećava se svijest duhovne moći isto kao i pogibelj da se jasno ne razlikuje mjera onoga što nam je bilo doznačeno, ni granice našeg vlastitog ograničenog bitka, njegovog dostojanstva i moći... To je napast oholosti, čarobnjaštva, duhovne zanesenosti... Ako religiozno vrlo nadarena duša to proživljuje, može upasti u krizu, koja ju stavlja pred krajnje alternative i uvodi je u najteže pogibelji. Ovo je čas kad se rađa napast za Isusa ...«

 

Zanimljivo je vidjeti Isusove reakcije na napasti, prema onome što nam napominju evanđeoski tekstovi:

 

 — ne zapaža se kod njega nimalo želje da posjeduje ono na što ga đavao nastoji navesti; — nema u njemu nikakve unutarnje borbe;

 — ne čini nikakvog napora da nadvlada napast;

 — reklo bi se da napast odbija »automatski«.

 

 Još se jedanput srećemo s misterijom njegove božansko-ljudske osobe; kako rekosmo, psihologija Isusa moguća je samo do stanovite točke. U njemu postoje u isto vrijeme stavovi koji bi kod običnog čovjeka bili proturječni. On može u isto vrijeme staviti čin i njegovu negaciju. U Getsemaniju, on istovremeno i odbija i prihvaća smrt. U jedan te isti čas, doživljuje i odbija napast...

 

 Kako, onda, on može biti primjer za nas, u našim napastima? Isus ne može biti naš primjer u savršenstvu kojim je činio sve stvari i koje obični čovjek nikada neće moći dostići. Njegova se egzemplarnost sastoji u tome da je »put« (Iv 14,6). S obzirom na napast, »put« se sastoji u »odbijanju«. Pozvani smo da odbijemo napast. On to radi »automatski«, od svoje vlastite božanske snage; čovjek prožet njegovim nakanama, morat će se namučiti da dođe do istog rezultata; ali važno je ići tim putem. Ono što je u njemu »naravno« i »beskrajno«, to čovjek mora steći svojim vlastitim naporom i na svom vlastitom stupnju stvorenja.

 

Nekatolička tumačenja redovito niječu povijesnu stvarnost napasti. Može biti zanimljivo zabilježiti veliku raznolikost tih tumačenja: — prema jednima, radilo bi se o nekoj Isusovoj paraboli, koju su evanđelisti pretvorili u stvarni događaj; — prema drugima, to je mit koji vuče svoje korijene iz S. Z., i prema kojem se Kristu, »sinu Božjem«, pripisuje ono što je iskusio izraelski narod, »kolektivni sin Božji«; — poganski mitovi o borbi između božanskih sinova i vlasti tame; — napasti Budine, o kojima se govori u budističkoj književnosti, prenesene na Kristovu osobu;— đavao je neki farizej, koji je ispočetka zadivljen slijedio Krista a poslije postao njegov neprijatelj; — izaslanik Velikog vijeća sa zadatkom da napastuje Isusa; — književna fikcija, u kojoj je Isus izrazio svoje kasnije borbe; — način kojim prvobitna kršćanska predaja predstavlja unutarnje Isusove borbe, bilo prije, bilo za vrijeme njegovog javnog djelovanja... Itd., itd. Povijest tumačenja Isusove osobe dobra je učiteljica: uči nas kako je neizbježna samovolja i slijepe ulice, kad se polazi od apriornih pretpostavki.

 

Tradicionalno mjesto prve i treće napasti (druga [Mt] ima za pozornicu jeruzalemski hram) jest brdo koje se danas zove arapski Džebel Karantal, zapadnjački Kvarantena (također Kvarantana, Kvadrantana, Karantana, Karantena...), na spomen broja četrdeset. Nalazi se blizu Jerihona, zapadno od njega, i izdiže se okomito nad ravnicom. Čini se da je to ime iz XII. stoljeća, kad je predaja već jednodušna. Ali se može reći da predaja dolazi sve do IV. stoljeća, premda nemamo izričitih svjedočanstava, jer je u tom stoljeću hodočasnica Egerija posjetila to brdo kao sveto mjesto. Nije nam se sačuvao opis njezina »Putovanja«, ali sv. Valerije opat (VII. st.), spominjući njezin put, kaže da se hodočasnica također popela na brdo »koje je iznad Jerihona i koje je isto tako posvetio Gospodin«. Lokalizacija ovih dviju napasti nije jednodušna u srednjovjekovnoj predaji. Najstalnija i najjednodušnija je predaja koja pravi razliku između boka toga brda (negdje oko polovice uspona, gdje se danas nalazi grčki pravoslavni samostan) i njegovog vrha: na prvom mjestu stavlja se prva napast, a na drogom treća (ovdje je vjerojatno postojala makabejska tvrđava Dok; usp. 1 Mak 16,14—.16).53 Naravno, predaja pretpostavlja da je Isus bio fizički prenesen s jednog mjesta na drugo; ali već znamo što treba misliti o toj stvari.

 

PUT U GALILEJU (SVIBANJ G. 28)

Mt 4,12; Mk 1,14; Lk 4,14a; Iv 4,1—4

 

Sinoptici govore o putu u Galileju odmah poslije napasti u pustinji, jer oni nemaju ništa o Isusovoj djelatnosti između ova dva datuma. Četvrti evanđelist, iza kako je govorio o toj djelatnosti u međuvremenu, govori o putu: na toj točki susreću se sva četiri evanđelja.

 

Luki je stalo do toga da ustvrdi, kako je Isus nošen u Galileju Duhom Božjim. Radi se o istom Duhu koji je obuzeo Isusa prigodom krštenja (3,22). Isus je pun toga Duha (4,1.18). Duh je snaga Božja (1,35). Isus je oruđe snage Božje; izvršitelj božanskih planova; poslanje u Galileji dio je tih planova. Marko ima u prvom redu kronološku bilješku: Isus ide u Galileju iza kako je Ivan bio »predan«. Matej i Ivan također napominju neposrednu okolnost, koja je izravno pokrenula ovaj misionarski plan što ga je Isus već otprije bio spremio. Mislim da se oba evanđelista podudaraju u motivu, iako to čovjek ne bi na prvi pogled rekao.

 

Matej kaže da se Isus »povlači« u Galileju iza kako je čuo da je Krstitelj bio »predan«. Glagol »povući se« uvijek označuje udaljiti se od neke pogibelji (usp. Mt 2,12.13.14.22; 12,15; 14,13; 15,21). Ovdje bi to konkretno značilo da se Isus želi udaljiti od pogibelji da i sam ne bude utamničen. Ali onda, kako je netko rekao, idući u Herodov teritorij, ide upravo u vučja usta. To znači, da se Isus ne boji izravno Heroda. On se želi udaljiti od nekoga koji može spletkariti protiv njega kod Heroda, kao što je vjerojatno već učinio s Krstiteljem.

 

Ivan je bio »predan« (Mt i Mk). Tko ga je predao? Nije teško zamisliti da iza te stvari stoje farizeji. Oni nikada nisu bili Krstiteljevi prijatelji (usp. Lk 7,30; Iv 1,24—25), i svojim spletkarenjem mogli su vrlo dobro poduprijeti razloge, koje je sam Herod već imao, da zatvori nepoželjnog proroka.

 

 Ovo je pravi neprijatelj, od kojeg se Isus želi udaljiti, udaljivši se od glavnog središta njegovog upliva; provincijalni život na sjeveru nije predstavljao tolike pogibelji. To je upravo informacija koju nam daje Iv.

 

Isus je otišao u Galileju iza kako je doznao da su farizeji obaviješteni o njegovim uspjesima i kako pridobiva mnogo pristalica. Sigurno su bili zabrinuti za svoj vlastiti položaj i vlast, videći kako raste glas i utjecaj jednog izvanrednog čovjeka. Sigurno nisu mogli mirno gledati tu situaciju, i sada Isus traži kraj manje izložen njihovim zasjedama. Ali radi se o vrlo relativnoj sigurnosti, kako ćemo ubrzo vidjeti. Sudeći jedino po sinopticima, reklo bi se da je ovo prvo putovanje u Galileju, jer oni nemaju ništa o Isusovoj prethodnoj djelatnosti. Iv, naprotiv, vrlo je točan u ovom slučaju: kaže da je otišao »ponovno« (4,3), da se povratio u Galileju, budući da je već jedanput prije obavio to isto putovanje poslije napasti u pustinji (Iv 1,43).

 

Jedino, ovaj put je staza različita: ide iz Judeje ravno u Galileju preko Samarije. Evanđelist (Iv 4,4) bilježi, da je »bilo potrebno« da prođe preko Samarije. Vjerovatno želi dati providnosno značenje ovom izrazu: s ovim poslanjem među Samarijancima ispunja Božji plan... Ali u povijesnom smislu on hoće da kaže da je to u ovom slučaju najprikladniji put. Na sličan način i Josip Flavije govori o ovom prolazu kroz Samariju, kad se netko žuri da u kratko vrijeme stigne iz Galileje u Jeruzalem. Piše isto tako, da je bio običaj među Galilejcima ići preko Samarije u Jeruzalem (prigodom vjerskih svetkovina. To je bio redoviti običaj, ali bilo je iznimaka.

 

Neprijateljstvo između Židova i Samarijanaca nekad bi preporučivalo onaj drugi put, duži ali sigurniji, po jordanskoj dolini, kao što je vjerojatno učinio Isus na svom prvom putovanju (tako se može istumačiti njegov prijašnji kratki boravak u Kafarnaumu: Iv 2,12). Ovom zgodom, Isus ide uobičajenim putem. Zanimljiva je Mk informacija: Isus je putovao »propovijedajući«. To znači da nije prošao u Galileju ravno, odjedanput, nego da se zaustavljao na putu i iskorištavao svaku prigodu da naviješta Dobru vijest.

 

Ova metoda da iskoristiti sve prednosti neke okolnosti, bit će jedna od karakteristika njegove kasnije misionarske prakse. Jedan primjer te djelatnosti na putu u Galileju jest i sve ono što se dogodilo u središtu Samarije.

 

7) OPĆI SAŽETAK

(Mt 4,17); Mk 1,15; Lk 4,15a

 

Prije nego što zađu u pripovijedanje pojedinih događaja dugotrajnog galilejskog djelovanja, evanđelisti nam pružaju sasvim općenit sažetak toga razdoblja o Isusovom djelovanju i o sadržaju njegova propovijedanja. Glavna je djelatnost Isusova služba riječi. Luka je predstavlja kao »naučavanje«: prevladava lik Isusa kao učitelja. Matej označava tu djelatnost kao »propovijedanje«: tu je pružen lik misionara.

 

 Luka nadodaje da je naučavao u »njihovim sinagogama«. Tim se hoće reći, da su ove bogoštovne zgrade bile povlaštena mjesta gdje je Isus naučavao; razlog je lako razumljiv; ali, kako ćemo vidjeti, Isus nije naučavao samo u sinagogama.

 

 Kad bismo čitali samo Mateja, rekli bismo, da je Isus počeo propovijedati tek iza kako se nastanio u Kafarnaumu (»od toga časa«). Očito, ova njegova bilješka, u današnjoj redakciji, ne stoji ondje gdje bi trebalo da stoji; njezino je mjesto ovo gdje smo je mi stavili.

 

Što se tiče sadržaja propovijedanja, Luka u svom sažetku ne kaže ništa.

 

— Matej spominje dvije točke: obraćenje i dolazak nebeskog kraljevstva, ali tako da jedno zavisi od drugog: obraćenje kao nešto potrebno, imajući u vidu da je Kraljevstvo već došlo. To je isti obrazac kojim je sažeto i Krstiteljevo propovijedanje (Mt 3,2). Jedino vidik je drukčiji. Za Krstitelja, obraćenje je potrebno radi Kraljevstva, koje ubrzo treba da započne; za Isusa, ono je potrebno jer je Kraljevstvo već započelo.129 —

 

 Marko ulazi više u pojedinosti. Najprije daje do znanja, da se u Isusovom propovijedanju Kraljevstvo Božje pokazuje kao nova epoha spasenja, iza kako se ispunilo predmesijansko vrijeme, vrijeme starog saveza; da je to epoha ostvarenja, iza kako se svršilo vrijeme obećanja. Zatim nas izvješćuje, da je Kraljevstvo Božje »Evanđelje« ili Dobra Vijest, o kojoj je Isus propovijedao već od početka svog puta (r. 14).

 

 Konačno dodaje, kao drugu točku Isusovog propovijedanja, potrebu vjere u to »Evanđelje«. Izlazi, dakle, da je Kraljevstvo Božje središnja točka Isusovog »Evanđelja«.

 

Uistinu, sva bezbrojna tematika njegova propovijedanja svodi se u osnovi na ovu jedinu temu, koja sve obuhvaća. KRALJEVSTVO BOŽJE je jedan od onih vrlo složenih biblijskih pojmova, koje je teško obuhvatiti samim jednim pogledom. Ovdje se ograničujemo jedino na njegove najhitnije elemente, tako kako se izdvajaju iz Isusovog načina izražavanja. Formula »Kraljevstvo Božje« je Markova i Lukina, dok Matej upotrebljava formulu »Kraljevstvo nebesko«, što je ropski prijevod hebrejskog »malkoth šammaim« (aramejski »malkutha dišemaja«), gdje »nebo« (»nebesa«) nije drugo nego sinonim Božjeg imena, prema hebrejskom običaju da se što manje izgovara ime Božje.

 

Iz toga slijedi, da je formula Mk i Lk stvarni prijevod (više u skladu s nesemitskim uhom) istog izražaja. Nema sumnje, da je izvorni izraz, koji je Isus upotrebljavao bio onaj Mt; imat ćemo i drugih prilika vidjeti, kako on upotrebljava i mnoge druge opisne govore, da ne izgovori Božje ime.

 

Kraljevstvo Božje, prema sažetoj i točnoj definiciji P. Lagrange-a, jest »vrijeme spasenja, kad Bog mora vladati savršenije nego prije«. Ova definicija je istinita, ali samo ako je uzmemo u neograničenom smislu.

 

Da se dođe do toga smisla, treba uzeti u obzir cijeli sklop Isusovih izreka o tom predmetu. Nijedan pojedinačni tekst ne izražava ovaj pojam u potpunosti. Glavna pogreška nekih tumačenja jest upravo djelomičnost, uvažavanje nekih izričaja a zaboravljanje drugih.

 

 — Prema mišljenju nekih, Isusa zanima jedino unutrašnje kraljevstvo, koje se nalazi u duši; prema tome, glavni predmet njegove djelatnosti sastoji se u naučavanju nove nauke.

— Prema drugima, Isus je revolucionarac, koji misli osnovati nacionalno kraljevstvo, prema političkim iščekivanjima svojih suvremenika.

— Napokon, treći misle, da Isus govori isključivo o eshatološkom kraljevstvu, koje bi se ustanovilo nekom kozmičkom katastrofom u preobraženom svijetu, prema apokaliptičkim idejama židovstva. Glavni nedostatak svih tih tekstova sastoji se u tome što uzimaju odvojeno pojedinačne tekstove ili nizove tekstova, zanemarujući cjelinu; to znači isto što i usredotočiti pogled na jedno drvo, da se više ne vidi šuma; a istina je u šumi.

 

Ni ideja ni terminologija Kraljevstva Božjeg nisu izvorno Isusove; vuku svoje duboko korijenje iz starog zavjeta i iz kasnije teologije židovstva. Radi se o tome da se dadne konkretni oblik mesijanskoj nadi Izraela.

 

Govoriti o Kraljevstvu, značilo je za Isusa kretati se po domaćem području. Njegova se izvornost sastoji u tome što je pročistio ovaj pojam od vremenskih prizvuka i od političnosti, koji su u židovstvu njegova vremena bili duboko ukorijenjeni, i što mu je odredio neke nove dimenzije, koje mu ni stari zavjet ni židovstvo nisu mogli pružiti.

 

S obzirom na sve drugo, on jednostavno naviješta da su se ispunila očekivanja Izraela. Riječ »kraljevstvo« u ovoj je formuli posvećena upotrebom, ali je dvoznačna, jer ono što ona najprije napominje jest ideja teritorijalnosti, što je potpuno strano biblijskom pojmu. Formula »Kraljevstvo Božje« (ili »nebesko«) imenički je prijevod glagolskog biblijskog izraza »Jahve vlada« (»malak Jahweh«), što očito dokazuje, da »kraljevstvo« ne može biti uzeto u teritorijalnom smislu, makar ga shvatili i neograničeno, nego u smislu kraljevske vlasti ili moći: vladavina, vlada, zapovijedanje, gospodstvo, vrhovna vlast...

 

Naravno, sve to važi u moralnom smislu, isključujući bilo koji oblik političke teokracije: zna se da u takvim oblicima vlade prvi izgnanik može biti sam Bog; poznat je kritički biblijski stav s obzirom na teokratsku monarhiju Izraela (1 Sam 8,6—8), a ne manjkaju primjeri ni iz drugih povijesnih epoha. Biblija smatra, da svijet nikad ne može prestati biti vlasništvo Božje. On je njegov svijet. I budući da je njegov, Bog ne može prestati izvršivati svoju vlast nad njim. On zapovijeda u svojoj kući. U monarhičnoj kulturi, to se kaže »kraljevati«.

 

Danas se to kraljevanje osporava i opovrgava, ali doći će vrijeme kad će biti potpuno i bez oporbe. Jednom riječju, Kraljevstvo je Božje vladavina Božja u svijetu, po kojoj svijet treba da se definitivno spasi; prema tome, ono označava i samo definitivno spasenje, kao rezultat te vladavine.

 

U Očenašu molimo da dođe »kraljevstvo« Božje i da se »vrši njegova volja« (Mit 6,10). To je usporedno mjesto koje tumači ovaj naziv. Molimo, da se svijet stvarno upravlja voljom Božjom ili njegovim mjerilima; da se strukture svijeta vjerno drže Božjih smjernica; da se postigne jedinstvo ciljeva između čovjeka i Boga.

 

Ali Isus nam u ovoj molitvi pokazuje da je Božja vladavina naša zadaća i naš cilj. Ako molimo da dođe njegovo kraljevstvo, to je zbog toga što ono još nije došlo (barem ne u svoj punini): dakle, moramo uraditi sve da dođe. Ako molimo da dođe, znači da smo sigurni da će doći; kad ne bi tako bilo, ne bismo molili. To znači, da nakon toga naša molitva ne može ništa više moliti. To je ono najveće, ono definitivno, zadnji cilj.

 

Sve to pokazuje, da Kraljevstvo Božje može biti različitog opsega i stupnja i dosega: da može imati razne smještaje ili prostore, razne etape razvoja, razne vidove pod kojima se ostvaruje.

 

Što se tiče smještaja ili prostora kraljevstva, ono je u isto vrijeme unutrašnje i izvanjsko. — Kraljevstvo je unutrašnje. Započinje se u čovjekovom srcu. Ostvaruje se najprije u nama samima, ako prianjamo intimno uz Boga i njegova mjerila, ako osobno prihvatimo njegovu riječ (Mt 13,23). To je unutarnji, osobni, snažni, odlučni doživljaj. Tako je razumljivo, da se, uz temu o Kraljevstvu, govori ujedno o obraćenju i vjeri, kao prethodnim uvjetima, koji pretpostavljaju potpuno suobličenje sa živim i prisutnim Bogom. Bez tog unutrašnjeg doživljavanja, Kraljevstvo nikad ne bi moglo postati osobni izbor i zakon u životu. Priznati da je Kraljevstvo najveća vrijednost, kojoj sve drugo mora biti podvrgnuto, čak i uz najveće žrtve (Mt 13,44—46; Mk 8,35), to je osobni sud pojedinca (drugi mogu drukčije misliti).

 

— Ali, treba se čuvati zatvorenosti u sebe i individualizma, jer je Kraljevstvo također vanjsko i društveno. Da se Božja vladavina (kao i svaka druga) pretvori u ljudsku stvarnost, potrebno je da se ona ostvari i da na neki način stvori svoje oblike, strukture. Zdrav razum to zahtijeva: svjetlo se ne pali da ga se sakrije (Mt 5,15).

 

Cijeli svijet čeka na svoje preobraženje (Rim 8,19—20), i ono (kao i sva preobraženja) ne daje se odjedanput, nego je rezultat povijesnih procesa. Kraljevstvo se, dakle, mora ukorijeniti u svijetu, vladati i upravljati tim procesom, tako da se svijet po Bogu spasi (Iv 3,17). I sama je Crkva oblik, struktura Kraljevstva; malo kvasca, koji mora ukvasiti sve tijesto svijeta (Mt 13,33). Kraljevstvo, da bi bilo ljudska stvarnost, mora biti takoñer društvena ili kolektivna tekovina. Mora postati kolektivnom savješću ljudskog roda. Sav je svijet pozvan na to (Mt 22,2—10). Na konačnom sudu, mnogi će biti isključeni upravo zbog toga jer su u svojoj sadašnjoj povijesti izdali svoje zvanje (Mt 13,41; 25,41—46).

 

U razvoju Kraljevstva razlikuju se tri razdoblja: početak, rast i svršetak. — Kraljevstvo se otpočinje Isusovom osobom (Mt 4,17; Mk 1,15; Lk 4,21). Početak je Kraljevstva u mesijanskom djelu Kristovu. Epoha Kraljevstva poklapa se s mesijanskom epohom koju je Krist ustanovio. Tako Isus može izjaviti, da se »navršilo vrijeme« od davnina, i da je »došlo Kraljevstvo Božje«, nova epoha spasenja. Zbog toga, »Zakon i Proroci sežu do Ivana, a otada se naviješta evanđelje (Radosna vijest) Kraljevstva Božjeg« (Lk 16,16).

 

U vrijeme kad Isus počinje svoje poslanje, već je prisutno Kraljevstvo Božje, već je došlo, nezavisno od ljudske volje. Treba zapaziti da je ovaj početak u nekom smislu već konac; konačno stanje koje se počelo povijesno ostvarivati. Kad Isus liječi bolesti, ne radi se o nekom nevezanom događaju; to je već stvarni korak prema stvaranju potpunog oslobođenja od smrti, što je stvarnost posljednjih vremena (Mt 11,5). Korak prema uskrsnuću. Isto tako, pobjeda nad sotonom (Iv 12,31; Lk 10,18) znači da je eshatološko kraljevstvo već prisutno (Mt 12,28): smrt grijehu, život u Bogu.

 

— U Kraljevstvu postoji razdoblje rasta. To je zemaljska faza, kad se Kraljevstvo mora razvijati i ostvarivati se sve savršenije. Zato molimo da dođe Kraljevstvo Božje, (Mt 6,10), da se svaki dan malo više približi. Nalazimo se u vremenu izgradnje i čekanja. Vrijeme sasvim neodređeno (Mt 24,36; Dj 1,7), koje ne dopušta ni nestrpljivosti ni bezbrižnosti. To su »svi dani« povijesti, do »svršetka vremena« (Mt 28,20). To je cijelo ovo vrijeme sadašnjeg čovjeka i sadašnjeg svijeta, kad se izgrađuje i sazrijeva eshatologija, dok se ne pojavi sasvim obnovljen svijet. Jasno to nagovještavaju takozvane »parabole rasta« (Mk 4,26; Mt 13,31— To je vrijeme našeg rada u vinogradu (Mt 20,1—7), pomoću kojeg moramo ubrzati pojavu konca (2 Pt 3,12). Ali i konac je već sadržan u rastu: razna razdoblja tog rasta su razna ostvarenja sve bliže budućnosti.

 

— Kraljevstvo će imati također svoj slavni svršetak. Već je Stari zavjet naviještao nova vremena na koncu povijesti, kad će sve biti obnovljeno i kad će biti zaboravljena prošlost (Iz 65,17), vremena koja će podsjećati na ljepotu staroga raja (Iz 11,6—8). To je vidik Kraljevstva koji je Isus najviše naglašavao kako ćemo kasnije vidjeti. To je novo nebo i nova zemlja (Iz 65,17; Otk 21,1; 2 Pt 3,13); potpuno preobraženje cijelog svemira, rezultat postupnog sazrijevanja, koje omogućava ponovni dolazak Gospodinov (Dj 1,11); Božja vlast, odsele neosporna, Kraljevstvo koje će Krist potpuno ostvariti i predati Ocu (1 Kor 15,24); definitivno sjedinjenje svih stvari s Bogom (Kol 1,20); mnoštvo koje je ponovno jedinstvo, ostvareno ljubavlju, koja briše sve razdaljine: Bog sve u svemu (1 Kor 15,28). To je definitivno Kraljevstvo, iza kojeg se ništa drugo ne može zamisliti, Vječno, nadzemaljske, buduće. Kraljevstvo obećano onima koji su na ovoj zemlji siromašni i progonjeni (Mt 5,3—10). Ono se za pojedince otvara smrću i povoljnim sudom Božjim (usp. Lk 23,42—43); za cijeli svijet počinje Gospodnjom parusijom (ponovnim dolaskom) (usp. Mt 24,30). 3) S obzirom na proces ostvarenja, treba imati u vidu opću »ekonomiju« milosti.

 

— Kraljevstvo je dar Božji. Uvijek je čovjek sanjao kako bi stvorio svoj raj ovdje na zemlji svojim isključivim naporom, i uvijek je to nastojanje dovodilo do najgorih zastranjenja i najgorih zloupotreba samog čovjeka. Kraljevstvo Božje ne može se izgraditi bez Boga, jer ono je dar njegove moći i njegove ljubavi. Onaj koji sprema gozbu uvijek je kralj (Mt 22,2) ili domaćin kuće (Lk 14,16). Onaj koji daje Kraljevstvo jest Otac (Mt 12,32). Budući da je Kraljevstvo dar, treba svaki dan moliti da dođe (Mt 6,10), da se Božja moć suprotstavi našoj ljudskoj kukavnosti. Čovjek se ne smije osjetiti skrhanim zbog svojih slabosti, ali ih ne smije zaboraviti. Obvezani smo »požuriti« parusiju (2 Pt 3,12), ali je ne možemo silom dovesti.

 

— S druge strane, Kraljevstvo je ljudska zadaća. Vječni misterij milosti: Bog se daje, i čovjek ga prihvaća, jer mu Bog daje da ga prihvati... Ne preostaje nam drugo nego ponizno prigrliti uvjete toga misterija. Napredak Kraljevstva zavisi od čovjeka, kao što napredak sjemena koje smo posijali zavisi više ili manje od zemljišta gdje je ono posijano (Mk 4,26—34). Otkako je Isus započeo svoje mesijansko poslanje, spasenje je otvoreno svima ljudima; Kraljevstvo je već prisutno ali se ne nameće silom, nego čovjek treba da ga primi slobodno i da surađuje s njim (Mt 13,44—46), spreman nekad i na najveće žrtve, samo da ga sačuva (Mk 9,43—47). Radi toga, čovjeku se zapovijeda da »traži Kraljevstvo« (Mt 6,33). Sve što čovjek ima, smatra se rezultatom napora (Mt 20,10). U Bibliji se često susreću ideje sađenja, zalijevanja, građenja, kao izrazi poslanja u svijetu (Jer 1,10; 1 Kor 3,6— 10, itd.). Ovaj posao izgradnje upravljen je najprije na samog čovjeka, da se svlada njegova moralna bijeda, dok se on toliko ne očisti, da njegovo definitivno sjedinjenje s Bogom već postane stvarnost (usp. Mt 5,48). Ali je upravljen i prema svijetu, u svrhu stvaranja takve situacije, gdje bi bilo manje gladi i bijede, manje bolesti, manje nepravde i nasilja (usp. Mt 25, 35—40). Kako rekosmo na početku, pojam Kraljevstva vrlo je složen, jer se radi o mnogolikoj stvarnosti. Da ne budemo nepravedni prema Isusu, svodeći njegovu ideju na samo jedan dio, treba uvijek imati na umu, da se mozaik može razumjeti jedino ako ga se gleda cjelovito, u sklopu svih dijelova koji ga sačinjavaju ...

oOo

Drugi predmet Isusovog propovijedanja, ali podređen temi Kraljevstva (i nužno ujedinjen s njom) jest OBRAĆENJE. To je također bio središnji predmet Krstiteljevog propovijedanja i prakse, kad je pripravljao za Kraljevstvo koje se ubrzo imalo pojaviti. Kad Isusa, obraćenje je neophodno potrebno, da bi se moglo prihvatiti Kraljevstvo, koje je već prisutno. Ono što je Krstitelj naviještao, već je tu, sa svom svojom sablažnjivom novošću, i, blaženi oni koji se ne sablazne! (Mt 11,6). A da ne bude sablazni, potrebno je primijeniti razum i život. Ono što Isus donosi, istinska je revolucija, i da je prihvatimo treba da prethodno prođemo kroz svoju vlastitu unutrašnju revoluciju. Isus tako ponovno preuzima veliku proročku temu. U borbi protiv ljudskog grijeha, ostvarenog tlačenjem i nepravdom, jedini pravi i trajni lijek kojeg su naznačivali proroci, jest obraćenje. Novo srce i nov duh. Te dvije novosti značajke su novog saveza (naročito kod Jeremije i Ezekijela), i taj savez otpočinje Isus.

oOo

Kao tema Isusovog propovijedanja spominje se također VJERA u Kraljevstvo i u naviještanje Isusovo. U biti, vjera je prianjanje uz Isusovu osobu i sve što ona sa sobom donosi. Ne može se prihvatiti Evanđelje, ako ne vjerujemo u Evanđelje. Ali, u stvari, razlika između obraćenja i vjere samo je logična. Radi se o jednom te istom stavu pred Bogom (Isusom), jedino što ga vidimo pod različitim uglovima. Zato ovdje oboje stoji na istom planu. Vjerovati u Isusa isto je što i obratiti se njemu — »okrenuti lice« prema njemu (Dj 9,35)-To su dva vida jedne te iste stvarnosti, koji se međusobno uvjetuju: obraćenje je nužni uvjet za vjeru, ali bez vjere čovjek se ne bi nikad odlučio na obraćenje... Jednom riječju, Isus izjavljuje, da je Kraljevstvo Božje novo vrijeme spasenja, već prisutno i na djelu, ali da je potrebno, da bismo ga priznali kao najvišu vrijednost i kao jedini životni zakon, postignuti novi mentalitet, prekinuvši sa svim onim što se prije moglo misliti ili željeti.

 

OBAVIJESTI (21.02-2021)

 

1. Danas - nakane sv. misa: Ulović, u 8,30: za + Zvonku Radošević, Laništa, u 9 sati: misa za + Ivu + Tomu + Filipović i + Antu Mrkonjić, Vitanovići, u 9,45 sati: za + Miju i Martu Bosanki, Ulice, u 11 sati Za župljane. i za + Tadiju Sadrić
2. mise i pobožnosti, kroz slijedeći tjedan - Župna crkva:

• Ponedjeljak, u 8 sati:  + Tadiju Sadrić  i + Jozu Anđić,
• Utorak, u 8 sati: za + Franju + Zoru + Anđu + Lucu Mrkonjić i Tadiju Sadrić,
• Srijeda, u 8 sati: Za + Lucu Vidović i + Tadiju Sadrić
• Četvrtak, u 8 sati: Za ++ iz obitelji Mićić i + Tadiju Sadrić,
• Petak, u župnoj crkvi u 16,30 sati: Pobožnost križnog puta i sv. Misa za + Mirka Mrkonjić,+ Tadiju Sadrić
• Subota, u 8 sati: Za + Tadiju Sadrić

Filijale:

• Petak - Ulović, u 14 i 30  sati:Put križa, u 15 sati sv. misa Za + Katu Radošević,
• Petak - Vitanovići, Put križa u 15,30 sati i sv. misa u 16 sati: za +Stjepana Redžić
• Subota – Laništa misa u 17 sati: za + Ivo Filipović + Toma Filipović, +Anto Mrkonjić

 

Nedjelja, 28.02.2021.

• Ulović, u 8,30 sati: za + Ljubu Radošević,
• Vitanovići u 9,45 sati: +Niko + Janja+ Ana + i dr.iz ob. Bosankić
• Ulice u 11 sati: Za sve župljane naše župne zajednice i + Tadiju Sadrić

 

DAROVATELJI ZA CRKVU: Matić Mladen 50 Eura

 

Darovatelji za Franjevačku. kuću:

 

Darovatelji za čišćenje crkve:

 

KRUH SV. ANTE:

 

Umro je Marko Tikvić u 87. godini. Pomolimo se!

 

 

Fra Martin Antunović, župnik, mob. 061 721 660; Emal:Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Fra Petar Matanović, župni vikar, mob. 061 103 603; Email: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. hrvatskidom.ba