U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam opet ću proslaviti!« Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.« To reče da označi kakvom će smrću umrijeti. 

Riječ Gospodnja.

Povijesno-teološko tumačenje gornjeg teksta: fra A. Augustinović, Povijest Isusova, II, str: 210-214

VIDI www.hrvatskidom.ba – Knjižnica

2) GRCI ŽELE VIDJETI ISUSA

 (ZADNJA NEDJELJA POPODNE, 2. TRAVNJA G. 30)

 Iv 12,20—22

Veliki ulomak Iv 12,20—50 jest mozaik i skup izreka koje su po mišljenju mnogih kritičara izgovorene u različitim povijesnim kontekstima. Evangelista je ujedinio ove izreke i male Isusove »govore«, tako da oni danas sačinjavaju zadovoljavajuću književnu cjelinu.

Budući da ne poznajemo izvornog konteksta raznih dijelova ovog odsjeka, ostavljamo ih na ovom mjestu — istog dana svečanog ulaska u Jeruzalem — koje mu je evangelista dodijelio. Isusovi slušaoci su neka mnoštva (r. 29), izgleda ona ista koja su ga pratila na ulasku (r. 12).

Sistematizacija i razdioba materijala razlikuju se već prema tumačima. Nama se sviđa razdijeliti cijeli ovaj veliki ulomak na slijedeća tri dijela:

— rr. 20—2,2: prizor s Grcima koji žele »vidjeti« Isusa;

— rr. 23—36: razgovor Isusov s mnoštvom, gdje on naviješta svoju smrt i proslavljenje i hitno poziva da vjeruju u njega;

 — rr. 44—50: završni govor, koji naglašava potrebu vjere u Isusa (literarni nastavak prethodnog, usp. r. 46, u vezi s rr. 35—36).

Rr. 37—43 ostavljamo za konac posljednje srijede Isusovog života: toga dana u stvari se svršava, prema našim evanđeljima, Isusovo javno poslanje, i ove riječi nam se čine podesnim komentarom za taj povijesni čas.

Poslije ovih bilježaka, možemo govoriti o Grcima u hramu (tr. 20). Ako se ovaj prizor odigrava poslije svečanog ulaska, sigurno se to događa u hramu, kamo je Isus ravno bio otišao; bolje rečeno, u dvorištu pogana, kamo su mogli ući i Nežidovi napola obraćeni na židovsku vjeru.

»Grci« u širokom značenju riječi jesu svi Nežidovi. Ovi ovdje prisutni došli su u Jeruzalem da se »klanjaju«, to jest da suučestvuju u blagdanu Pas-he; što znači, da se radi ili o »prozelitima« (potpuno obraćenim na židovsku vjeru, uključivši i obrezanje), ili, što je vjerojatnije, o onima koji se »boje Boga« (o napola obraćenim, koji vrše neke čine židovska vjere, ali se nisu obrezali).

Ovi Grci žele »vidjeti« Isusa, što očito ne znači fizički vidjeti — ovog istog časa imaju ga pred očima — nego želju da se s njim formalno sastanu i porazgovore, a možda još (na dubljoj razini, koja je uvijek prisutna u četvrtom Evanđelju) i jači interes da mu se približe po vjeri.

Budući da vide da je Isus dosta zaokupljen ozdravljenjima, a onda raspravom s izaslanicima Velikog vijeća (Mit 21,14—16), ne usuđuju se tratiti sastanak od njega izravno, nego se obraćaju Filipu s tim ciljem. Filip je bio iz Betsaide, koja se nalazi na sjeveroistočnom rubu Genezaretskog jezera, okružena pretežno poganskim mjesnima. Možda su ga neki od ovih Grka osobino poznavali i zato se na njega obratili. Ali i Filip vidi da je Isus vrlo zauzet i da je osim toga već kasno (Mk 11,11), tako da ne radi ništa prije nego što se posavjetuje s Andrijom, koji je također iz Betsaide i možda poznanik »Grka«. Obojica se obraćaju Isusu i saopćuju mu želju onih ljudi.

 Ništa se ne kaže o uspjehu ovog zauzimanja, da li se Isus s njima sastao ili ne. Vidi se da se radilo o nevažnoj upadici. Stalno je to da se o »Grcima« više ne govori; slijedeće Isusove riječi upravljene su ne njima, nego drugim osobama (r. 29)

3) RAZGOVOR S MNOŠTVOM: SMRT I PROSLAVLJENJE,

POZIV NA VJERU

 (ZADNJA NEDJELJA POPODNE, 2. TRAVNJA G. 30)

Iv 12,23—36

Ono što se u prethodnom retku reklo apstraktno i bezlično, sad se izričito i konkretno primjenjuje na učenike (r. 26). Biti učenik, ovdje, zamišlja se kao služba. A služiti Isusu uključuje nužno »slijediti ga«: u ovom kontekstu, slijediti ga u smrti. A onaj koji ga slijedi u smrti, slijedit će ga i u slavi: gdje bude on, bit će i njegov služitelj: sam Isusov Otac pobrinut će se da mu pripravi tu čast.[3]

U prethodna dva retka (25—26), Iv reproducira predaju koju Sinoptici poznaju. Čini to isto u slijedeća dva retka (27—28), gdje očito postoji spomen, bolje rečeno sažetak, prizora u Getsemaniju (Mt 26,36—46 i paral.): agonija i kušnja uoči smrti. Bilo bi teško reći zašto ih Iv unaprijed donosi ovdje; možda da se stavi u sklad s »časom« koji je već došao (r. 23).

Isus kaže da mu je duša duboko potresena; to jest da se sva njegova osjećajnost, cijelo njegovo biće nalazi u stanju dubokog uzbuđenja. Isusova se ljudska narav buni i bori protiv smrti. Napast koja se ovog časa spontano javlja u njegovoj unutrašnjosti, jest napast bijega. Izbjeći smrt. Moliti Oca da ga »oslobodi od ovog sudbonosnog časa« i prištedi mu bol smrti. Ali, istog časa on reagira protiv napasti. Njegova smrt stoji u spasiteljskom Božjem planu. On je mora prihvatiti. On je došao u ovaj čas »radi ovoga«: da umrijevši ispuni Božji plan. Kao i u sinopticima, Isus nadvladava užas pred smrću, odriče se onoga što traži njegova ljudska narav, da se ispuni volja Božja, samo što upotrebljava terminologiju Iv: da Otac proslavi svoje ime, da se proslavi njegovo božansko biće tim što se Isusovom smrću ispunja njegov plan.

Tada dođe glas s neba (gdje se nalazi Bog; tako se dogodilo i na krštenju i na preobraženju, usp. Mt 3,17; 17,5 i paral.): »Već sam ga proslavio i opet ću ga proslaviti«. Božji glas daje do znanja dvije stvari: prvo, da je njegovo ime već bilo proslavljeno cijelim Isusovim djelom a osobito njegovim čudesima (usp. 9,3; 11,4.40, itd.); zatim, da će ga opet proslaviti, ovaj put smrću i uskrsnućem Isusovim (usp. 13,31—32; 17,1).

Oko Isusa nalazilo se neko »mnoštvo« (r. 29), koje bi, prema kontekstu, moralo biti ono isto što ga je s poklicima pratilo na svečanom ulasku. Sve su te osobe slušale glas iz visina, i znale su da je to Božji glas, ali nisu jasno razaznavale riječi. Nekima se to učinilo kao grmljavina (Bog govori i preko grmljavine, usp. Izl 19,16; Ps 29,3, itd.). Drugi su nagađali, da mu je govorio anđeo (Bog opći s ljudima preko svojih glasnika). Pretpostavlja se (tekst to ne kaže izričito), da je Isus zbog te nesigurnosti istumačio prisutnima što mu je Bog rekao: da je njegova molitva bila uslišana, da će njegova smrt biti na slavu Božju... I daje im do znanja, da je to rečeno ne radi njega (koji je to oduvijek znao), nego radi njih: da vjeruju u njega, kad znaju da je izričito oslonjen na Božje svjedočanstvo.

Isus se povraća sada na početni navještaj r. 23: njegovo proslavljen je preko njegove smrti. Naglašava bitnu važnost toga događaja za svijet. U toku je neopoziva definicija jednog stanja.Sad se otpočinje »kriza« (sud) svijeta.

Najprije, »kriza« osude »ovog svijeta« (usp. također 8,23; 16,11), zlog svijeta, koji se sastoji od onih koji se daju voditi od sotone, koji je zbog toga »knez ovog svijeta« (usp. također 14,30; 16,11).[4] Zli ljudi, koji žive po đavolskim nadahnućima, neprijatelji Božji i njegovog Mesije, bit će osuđeni, i njegov poglavica bit će »bačen vani« (r. 31), bit će lišen svoje moći.

Ali upravo zbog toga, postoji ovdje i »kriza« razlučivanja, podjela. Na jednoj su strani oni osuđeni iz prethodnog retka; na drugoj su strani svi oni koji ne pripadaju toj vrsti, svi ljudi dobre volje, iskreni, spremni izložiti se Isusovom utjecaju. Dakle, dok se oni gube, svi će ostali biti privučeni k Isusu kad on bude »uzdignut od zemlje« (r. 32) na križu. Njegov će križ privući sve; njegov je križ golema privlačna snaga; povijest je to dokazala.

Zanimljivo je da ovdje Isus sebi pripisuje istu privlačnu moć koja je na drugom mjestu vlastitost Očeva (6,44): u skladu je to s Ivanovom kristologijom istovjetnosti. Samo što ovdje postoji mala razlika u uglu pod kojim se promatra stvar. U 6,44 kaže se da nitko ne može doći Isusu, ako ga Otac ne privuče, jer je vjera dar Božji (6,55). Drugim riječima, čovjek ne može doći do vjere samim svojim naravnim snagama; da čovjek uzvjeruje, mora biti osposobljen Božjom milošću, koja nadomješta našu slabost. U ovom tekstu, ta je nesposobnost već nadvladana: privlačenje križa ostvarena je činjenica.

Evanđelist bilježi da je Isus riječima da će biti »uzdignut od zemlje«, mislio na posebni način svoje smrti. Rimljani su već otprije upotrebljavali raspinjanje u Palestini, tako da su Isusovi slušatelji mogli razumjeti njegovu aluziju.

I ako nisu mislili upravo na raspinjanje, shvaćali su u svakom slučaju da je Isus govorio o svojoj smiriti. S druge strane, on je pri svečanom ulasku u Jeruzalem dopuštao da ga oslove kao Mesiju. Dakle, Mesija koji umire? Ima tu nešto što oni ne mogu prihvatiti, jer znaju iz »Zakona« (S.Z., predaje, rabinskih tumačenja), »da Krist ostaje zauvijek«. Pučko je mišljenje, osnovano na Pismu i na predaji, da mesijansko kraljevstvo mora trajati vječno. Kako, dakle, može govoriti o smrti Sina čovječjeg? (Isus nije upotrijebio taj mesijanski naslov u r. 32, ali ga je upotrijebio u r. 23, na početku govora, i njegovi su ga sugovornici vrlo dobro zapamtili). Ili, što shvaća on pod tim »Sinom čovječjim« kad ga sam sebi primjenjuje?

Nastaje promjena u držanju Isusovih slušatelja. Ovi ljudi koji su ga svečano pratili u povorci i klicali mu kao Mesiji, sad ga počinju odbacivati. Oni imaju drukčije mišljenje o Mesiji kojega svi iščekuju. To je pobjedo­nosni Mesija, koji će opet uspostaviti staru slavu; ne neki mesija koji dopušta da ga ubiju na sramotan način...

Na pitanje: »tko je taj Sin čovječji?« (tko bi mogao biti takav Sin čovječji?) Isus ništa ne odgovara, jer toga časa ljudi to ionako ne bi razumjeli. On je zabrinut zbog nevjere, koja se pokazuje na sve strane; odatle novi poziv da vjeruju u njega, poziv tim dramatičniji, jer je posljednji u četvrtom evanđelju.

Isus upotrebljava ovdje poznatu oprečnost između svjetla i tame. Drugom zgodom on se označio kao svjetlo svijeta (usp. 8,12; 9,5). Dakle, ovo Svjetlo samo će još kratko vrijeme biti među njima; kad nestane svjetla, dolazi tama, a hodati po tami je opasno jer se ne vidi pravac; neka iskoriste, dakle, još ovo malo vremena što je Svjetlo među njima, da hode sigurno, bez kolebanja (r. 35). Konkretno: dok je još među njima Isus, koji je Svjetlo, neka vjeruju u njega (to Svjetlo), da po toj vjeri budu sinovi Svjetla (r. 36), to jest slični njemu, učestvujući u njegovom vlastit