Čitanje svetog Evanđelja po Marku (11, 1-10)
Kad se približe Jeruzalemu, Betfagi i Betaniji, do Maslinske gore, pošalje Isus dva učenika i kaže im: »Hajdete u selo pred vama. Čim u nj uđete, naći ćete privezano magare koje još nitko nije zajahao. Odriješite ga i vodite. Ako vam tko reče: ‘Što to radite?’ recite: ‘Gospodinu treba’, i odmah će ga ipak ovamo pustiti.« Otiđoše i nađoše magare privezano uz vrata vani na cesti i odriješe ga. A neki od nazočnih upitaše: »Što radite? Što driješite magare?« Oni im odvrate kako im reče Isus.
I pustiše ih. I dovedu magare Isusu, prebace preko njega svoje haljine i on zajaha na nj. Mnogi prostriješe svoje haljine po putu, a drugi narezaše zelenih grana po poljima. I oni pred njim i oni za njim klicahu: »Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koji dolazi! Hosana u visinama!« Riječ Gospodnja.
Povijesno-teološko tumačenje gornjeg teksta: fra A. Augustinović, Povijest Isusova, II, str: 205-210
VIDI www.hrvatskidom.ba – Knjižnica
II POSLJEDNJA SEDMICA: OD NEDJELJE DO SRIJEDE
1) SVEČANI ULAZAK U JERUZALEM
(ZADNJA NEDJELJA POPODNE: 2. TRAVNJA G. 30)
Mt 21,1—11. 14—16; Mk 11,1—11a; Lk 19,28—44; Iv 12,12—19
S ovim događajem počinje odlučna sedmica. Donose ga sva četiri evanđelista, s dosta razlika, osobito ako se usporede tri sinoptika s Ivanom.
Kronologija je Ivanova. Ona se nameće. Polazna točka je pomazanje u Betaniji, koje se odigrava šest dana prije Pashe (Iv 12,1). Mt i Mk stavljaju ovaj događaj u kasniji kontekst, ali takav da ne upliva nužno na kronologiju. Budući da se pomazanje događa u subotu 1. travnja, ulazak u Jeruzalem, koji se događa »sutradan« (Iv 12,12), pada u nedjelju 2. travnja.
Kad Isus ulazi u grad i u hram, već je kasno (Mk 11,11), što znači da se svečana povorka s poklicima odvijala zadnjih sati onog nedjeljnog popodneva. Dan prije, večera na kojoj je Isus bio pomazan održana je poslije isteka subotnjeg odmora. Tu je noć Isus vjerojatno prenoćio u Lazarevoj kući. U nedjelju prije podne i prve popodnevne sate sigurno je iskoristio da se odmori. A onda je izašao da počne s pripravama...
Topografski podaci manje su točni. Konkretno, gdje počinje svečana povorka koja će se spustiti u Jeruzalem?
Iv ne sadrži nikakve topografske obavijesti.
Lk u rr. 28—29 sažima put od Jerihona, poslije prizora sa Zakejem: kaže da je Isus, idući naprijed, ulazio prema Jeruzalemu, i da je došao blizu Betfage i Betanije... Lk ne govori o pomazanju u Betaniji; po njegovom načinu gledanja Isus je iz Jerihona došao ravno blizu Batfage i odatle se spustio u Jeruzalem.
Kod Mk nalazimo isto stanje stvari (r. 1). On ima pomazanje u Betaniji, ali u kasnijem kontekstu, tako da je i njegov r. 1 sažetak puta od Jerihona, poslije ozdravljenja Bartimeja: Isus isto tako dolazi blizu Betfage i Betanije...
Razlog ove neodređenosti upravo je to što se spominju Betfage i Betanija. Koje bi to onda, prema ovoj dvojici evanđelista, moglo biti »selo pred vama«?
Ta nepoznanica može se riješiti pomoću Mt. Prema ovom evanđelistu (r. 1), Isus iz Jerihona dolazi ravno u Betfage (ne spominje se Betanija), tako da »selo pred vama« (r. 2) mora biti Betanija.
Rekonstruirajući, dakle, redoslijed događaja, stanje je stvari slijedeće: dan prije, u subotu 1. travnja, Isus je pomazan u Betaniji, kamo je stigao prethodnog poslijepodneva; noć od subote na nedjelju prenoćio je u Lanarevoj kući; u nedjelju prije podne ostao je još uvijek na istom, mjestu; popodne toga dana prelazi u Betfage; ali u Betaniji, selu koje se nalazi nasuprot Betfagi, ostala je magarica i magare, i Isus nalaže da mu ih dovedu; zatim se iz Bertfage zapućuje u svečanoj povorci prema Jeruzalemu...
Betfage se nalazi blizu Betanije, na istoj istočnoj strani Maslinskog brda. Topografski podaci triju evanđelista savršeno se slažu s pripoviješću.[1]
Ovom zgodom, Isusov je stav protivan onome što je on dosad običavao. On je dosada ljubomorno čuvao svoju »mesijansku tajnu«, izbjegavajući koliko mu je bilo moguće da se ne shvati krivo njegov mesijanski značaj: on je vrlo dobro znao kakav je pojam o mesijanizmu imao puk pa nije htio da taj pojam puk poveže s njegovom osobom. Sada, naprotiv, ne samo da ne zabranjuje takve pučke izražaje, nego ih on sam izričito izaziva, jer osobno poduzima priprave za ulazak u prijestolnicu, koji će imati sve značajke mesijanske aklamacije. Čemu treba pripisati tu promjenu? To je pitanje vremena. Ostaje još samo nekoliko dana pa da se svrši ova pustolovina. Ne može se više čekati. Neophodno je potrebno dati do znanja da je on Mesija. On ne želi umrijeti prije nego što to pokaže jasno i javno. A s druge strane, želi na simboličan način dati do znanja pučkim masama u čemu se sastoji pravi značaj njegovog mesijanizma. Narod to neće razumjeti toga dana; i dalje će živjeti u iščekivanju sjajne političke budućnosti; ali poslije kratkog vremena razumjet će to barem njegovi učenici (oni će se zauzeti da saopće to razumijevanje cijelom svijetu); sjetit će se i razumjet će (usp. Iv 12,16).
Simbolika događaja sadržana je u jednom Zaharijinom proroštvu (9,9), koje će Isus ispuniti ovom zgodom. Tako se razumije ono što on zapovijeda dvojici svojih učenika. Nalazeći se u Betfagi, šalje ih u selo pred njima (Betaniju), i kaže im da će na tom i tom mjestu naći privezano magare,[2] na kojemu nitko prije nije jašio (mesijanskom kralju, neupotrjebljena životinja); neka ga odvežu i dovedu ovamo u Betfage a ako ih tkogod upita zašto to rade, neka mu kažu da je to njemu[3] potrebno, pa neće imati nikakve poteškoće.
Isus im proriče u pojedinostima sve to i pokazuje na taj način svoje nadnaravno poznavanje stvari, što će oni zatim moći ustanoviti na licu mjesta.
Svrha tih priprava odmah izlazi na javu: Isus želi ući u Jeruzalem jašeći na magaretu. Što drugi evanđelisti pretpostavljaj«, Mt izričito kaže: tim se ispunjava Zaharijino proroštvo (9,9). U tom proroštvu, mesijanski kralj ulazi u sveti grad jašući na magarcu. Prorok mu daje tri oznake: pravedan, pobjedonosan i ponizan. U Matejevom navodu ostala je samo poniznost. Simbolika čina sastoji se u ovome: Isus je ponizni Mesija. On želi ispraviti trijumfalistički pojam mesijanizma pučkih masa. On nije Mesija osvetnik i zavojevač, kako o njemu sanjaju zeloti. On nije došao da ruši carstva. I stvarno, rimske vlasti, vješte u psihologiji masa, nikako ne reagiraju pred nacionalističkim manifestacijama ovog nedjeljnog popodneva: znaju da sa strane vođe nema nikakve pogibelji, a to je važno ...
Učenici idu na naznačeno mjesto i nalaze magare »svezano blizu vrata, vani, na putu koji kruži uokolo« (Mk). Treba zamisliti kuću i pred njom dvorište, koje služi kao tor za životinje, i odmah vani put koji okružuje zemljište. Magare je svezano blizu kućnih vrata, ali ne unutar tora, nego na vanjskoj strani kraj puta... Očito je iz svih ovih sitnih pojedinosti, da je ova vijest iz prve ruke, Od nekog očevica.
Učenici bez daljega počinju odvezivati magare. Ali, tu su bile prisutne neke osobe (Mk), u stvari vlasnici životinje (Lk), koji ih u čudu pitaju zašto to rade. Oni im odgovoriše ono što im je Isus bio rekao: da on treba magare i da će im ga odmah povratiti iza svršenog posla. Oni to rado dopustiše: vidi se, da je i ta obitelj poznavala Isusa i prijateljski se odnosila prema njemu.
Kad stigoše s magaretom u Betfage, budući da životinja nije imala nikakve opreme za jahanje, neki od prisutnih staviše na njega svoje ogrtače i Isus uzjaha. Povorka se počinje kretati. Mnogi prostiru svoje plašteve po putu, u znak najvećeg poštovanja: nije dolično da mesijanski kralj hodi po golom putu. Nije nužno misliti, da je cijeli put bio pokriven plaštevima, stvar uostalom nemoguća. Lk kaže izričito: »kako je išao naprijed«. Drugi su rezali grane sa stabala (Mt) i poljsko raslinje (Mk) i time pokrivali put. Iv govori o granama palma,[4] koje je svijet sigurno, nosio u rukama i njima blagdanski mahao, kao gest svečanog pozdrava i kao pobjedonosni znak (usp 1 Mak 13,51), ali se tu radi o drugoj skupini ljudi, koja ide ususret Isusu s protivne strane. Prema sinopticima, Isus iz Betfage ide prema Jeruzalemu, spuštajući se Maslinskim brdom (pravac: istok—zapad). Prema Iv, mnoštvo putnika, koji su već bili u Jeruzalemu, kad čuše da Isus dolazi u prijestolnicu, uzeše grane palma i pođoše mu ususret, uzlazeći uz Maslinsko brdo (pravac: zapad—istok).
Gdje su se srele dvije skupine? Vjerojatno negdje na zapadnoj strani Maslinskog brda, odakle se uživa sjajan pogled na Jeruzalem. Izvodimo to iz poklika naroda, koji su bitno istovjetni kod sva četiri evanđelista, što daje naslutiti da su nastali u isti čas. Istina je da bi se po r. 13 Iv moglo shvatiti, da mnoštvo koje ide ususret Isusu počinje klicati od samog početka, ali nije nužno shvatiti tekst na taj način; može se pretpostaviti i neki drugi trenutak, i prirodnije je misliti da se kralju kliče kad se oni koji kliču nalaze u njegovoj prisutnosti... S druge strane, prema Lukinom tekstu, mnoštvo hodočasnika koji prate Isusa od Betfage izgleda da ne počinje s poklicima od samog početka. Lukini izrazi nisu vrlo jasni, ali jasno je barem to da on najprije razlikuje jedan prevaljeni komad puta (r. 36), a zatim prolom poklika »kad je bio blizu silaska s Maslinskog brda« (r. 37), što se jedino može odnositi na zapadnu stranu brda nasuprot Jeruzalemu, u času kad se pred svima otvarala cjelokupna panorama grada. Psihološki dobro pogođen čas: kad je kralj promatrao svoju prijestolnicu ...
Pripjev poklika jest povik »Hosana«. Etimološki taj uzvik znači »Spasi, dakle!« (Jahve) (usp. Ps 118,25), ali je s vremenom izgubio taj prvotni smisao i stao značiti naprosto »Živio!«.
Aklamacija u pravom smislu riječi sastoji se od stihova koje je narod uzvikivao između jednog pripjeva i drugog. Svi su oni uveliko mesijanski.
—»Sin Davidov« (Mt) (kako je poznato, to je najuobičajeniji mesijanski naslov, koji najbolje izražava nadu u ponovnu uspostavu Izraela, a to je značajka i naglasak ovog časa).
- »Onaj koji dolazi u ime Gospodnje« (Mit, Mk, Lk, Iv) (usp. Mit 11,3; Lk 7,20; Iv 6,14).
- »Kralj (Lk) Izraela« (Iv) (usp. Iv 6,15).
- »Kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi« (Mk) (bezlična varijanta prethodnog poklika, gdje se izričito izražava nada u uspostavu davidovskog prijestolja; David se zove »ocem« i u nekim kodeksima Dj 4,25).
Zadnji pripjev kod Mt i Mk glasi: »Hosana na visinama!«: Hosana do neba! Hvaljen budi Bog radi ovog dobra! Lk (r. 38) vjerojatno želi izraziti istu misao slijedećim paralelizmom: »Na nebu mir, a slava na visinama!«. »Nebo« i »visine« su ista stvar; prema tome, ista stvar moraju biti također »mir« i »slava«: slava Bogu za sve ovo!
Kako rekosmo, pučke mase toga časa nisu razumjele poduku o magaretu i poniznosti. Potlačenom narodu drago je sanjati o slobodi. Ali, nauk nije bio namijenjen za taj dan, nego za budućnost.
U času najživljeg zanosa naroda, Lk stavlja dvije vrlo zanimljive opaske.
Prva je prisutnost farizeja u mnoštvu. Tu su oni sigurno ne zato da kliču Isusu, nego radi uhođenja. To su oni koji prosvjeduju. Lk je evanđelist živih suprotnosti: usred općeg odobravanja, glas protivnosti. Traže da Isus ukori svoje simpatizere zbog tih prevratničkih poklika i da ih ušutka. Sigurno ga žele ustrašiti time da će se umiješati Rimljani. Isus se ne boji toga. On zna da ne postoji takva pogibelj. Svijet koji ga ovdje pozdravlja nije neki masovni pokret u pravom smislu riječi; to je skupina, više-manje velika, hodočasnika, i ništa više; u ovim palmama koje s vijore, nema pogibelji za carstvo; Rimljani se nisu lako varali u procjeni situacija javnog reda. Osim toga, sve se odigrava po njegovom planu, što je i Božji plan; sve se mora tako dogoditi i nitko to ne može spriječiti (»ako ovi zašute, kamenje će vikati«).
Druga iznenađujuća vijest je Isusov plač nad Jeruzalemom (nr. 41—44). Evanđelist suprotnosti: kad sav svijet kliče od veselja — Isus plače. Uzrok plača je vidik konačne nevjere njegovog naroda. Jeruzalem nije spoznao (Isus govori misleći o budućnosti) »ono što mu je korisno za mir«; shvaćajući »mir« kao skup svih Božjih blagoslova, kao spasenje. Jeruzalem će odbaciti ovu ponudu spasenja koju znači Isusova prisutnost. On se ne zavarava ovim pučkim klicanjem. On zna da je to pojava časovitog zanosa i da ga čeka njegov Petak; mase su nestalne u svojim reakcijama, zavise od vanjskih pokretača. Jeruzalem neće iskoristiti ovu jedinstvenu priliku: značenje Isusove prisutnosti »sakriveno je njihovim očima« (bezlični izraz, mjesto da se kaže da je to Bog sakrio; semitski mentalitet sve pripisuje izravno Bogu; u stvari se radi o posljedici svojevoljnog sljepila).[5]
Kao kazna za tu nevjeru, Jeruzalem će biti potpuno porušen i njegovi stanovnici istrijebljeni. To je još jedan daljnji razlog Isusovog plača. Radi se o strašnoj tragediji prijestolnice njegove nacije.[6] To je simbol koji Pred takvim tragedijama, nijedno ljudsko srce ne može ostati neosjetljivo. A sve će se to neizbježno dogoditi, jer grad »nije spoznao vrijeme svog pohoda«, jer nije htio priznati u Isusovoj osobi, djelu i poruci onaj izvanredni pohod Božje milosti, koja mu se nudila, da se spasi.[7]
I četvrto evanđelje pravi nekoliko komentara (nr. 16—19) o slijedeća tri predmeta:
— Najprije bilježi (r. 16) da učenici u taj čas nisu razumjeli značenje toga događaja, nego da ga se »sjetiše« tek poslije Isusovog »proslavljenja« (smrt, uskrsnuće i poslanje Duha Svetoga) i razumješe, da je sve što mu je narod učinio onog popodneva bilo napisano u Zaharijinom proroštvu, koje se tada ispunilo. Kako prije rekosmo, Isus je hitio da se stvari odviju na taj način; premda je znao da poduka neće biti shvaćena toga časa; bila je namijenjena za budućnost.
- Drugi komentar (rr. 17—18) govori o razlozima hodočasnika koji su se nalazili u Jeruzalemu, da izađu ususret Isusu i svečano ga dočekaju kao Mesiju. Naime, svijet koji je bio s Isusom u Betaniji kad je uskrisio Lazara (usp. Iv 11,42), »svjedočio je«, to jest govorio je o tom velikom čudu bez prestanka i na sve strane, a ono govori u prilog njemu kao Mesiji. Hodočasnici koji su stigli u Jeruzalem, slušali su ta govorenja, mnogi su povjerovali da je Mesija i zato su mu izašli ususret, da ga u tom svojstvu pozdrave.
- Treći komentar (r. 19) radi o reakcijama farizeja, koje oni ne izražavaju javno, nego govore među sobom. Ti su komentari otvoreno pesimistički: sve im izlazi naopako, sav svijet ide za Isusom... Ne govori se ni o kakvoj mjeri da se on uhvati, usprkos naredbi danoj prije nekoliko dana: Isus je gospodar svoga »časa«.
O neprijateljskim reakcijama govorit će i Mt, ali drukčije.
Ovaj evanđelist najprije opisuje raspoloženje duhova unutar grada u času kad Isus ulazi u Jeruzalem. Kaže da je cijeli grad »bio potresen«, kao zemljotresom. Izraz ima nešto od istočnjačkog preuveličavanja. Bilo je dosta svijeta, osobito među hodočasnicima iz dalekih krajeva, koji nisu poznavali palestinske događaje, koji sada vide jednog čovjeka kako ga okružuje i kako mu kliče veliko mnoštvo, ali ne znaju tko je on. S razumljivom znatiželjnošću pitaju pratioce nepoznatog čovjeka: »Tko je to?«. Oni odgovaraju da se radi o »proroku Isusu, onom iz Nazareta u Galileji«. Ovoga časa, nemaju vremena da potanje tumače tu stvar. Isto tako ne dotiču se problema da li je Mesija ili ne, nego samo odgovaraju na pitanje. Isus se posve prirodno naziva »prorokom«; znamo da su ga u puku općenito smatrali prorokom.[8]
Ušavši u grad kroz istočna vrata, Isus ide izravno u hram (Mk), koji se nalazi nedaleko odatle. Jednom u hramskim dvorištima, Mk dodaje da je »sve razgledao« (r. 11a); bilo je mnogo toga da se vidi. Hramska dvorišta bila su pretvorena u tržište. Sutra će ostaviti nezaboravnu poduku i o toj stvari. Danas to ne želi učiniti, jer je »već bilo kasno« (Mk).
A također, jer je morao posvršavati nekoliko važnijih poslova prije nego što ponovno ostavi grad (rr. 14—16 Mt). U prvom redu, nekoliko ozdravljenja.[9] Dok se on nalazio negdje u hramskom predjelu, približiše mu se neki slijepi i hromi, sigurno prosjaci koji su molili milostinju na hramskim vratima (usp. Dj 3,2). Ovi su bili ozdravljeni istog časa, što ih je potaklo da počnu vikati od veselja, a njima se pridružile i neka djeca tu prisutna, koji mu počeše klicati kao »sinu Davidovu« (Mesiji). To su djeca koja su hodala po hramskim prostorijama iz poznate dječje znatiželjnosti. Oni ne znaju ništa o mesijanizmu, nego ponavljaju kao papige ono što su bili čuli od svojih starijih na silasku s Maslinskog brda …
Ali, u hramu su se nalazili i neki predstavnici Velikog vijeća (»svećenički poglavari i pismoznanci«), sigurno skupljajući podatke za koje su znali da će im ubrzo biti potrebni na sudu. Oni su bili odlučni svršiti s tom stvari ovih dana; radi toga je trebalo slijediti u stopu ovog zlikovca. Gledali su, dakle, čudesna ozdravljenja koja je činio, i slušali kako mu kliču djeca. I jedno i drugo bila je za njih teška rana, osobito mesijanski poklici. To sliči na bogohulu. Dolaze do Isusa srdito i predbacuju mu što tu stoji kao da ne bi čuo što oni balavci viču; neizravno traže od njega, da ih ušutka, kao što su učinili farizeji za vrijeme svečane povorke (r. 39 Lk). Ali, Isus ovoga časa postupa isto onako kako je postupio onom zgodom: ne samo da ne zabranjuje te povike, nego je još zadovoljan s njima. I opravdava ih riječima jednog psalma (8,3). Izvorni tekst nije vrlo siguran, ali izgleda da želi suprotstaviti Božje neprijatelje, koji ne priznaju njegovog veličanstva, i nevinu djecu, koja, a da to i ne znaju, samim svojim prostodušnim udivljenjem pred ljepotama stvorenog svijeta, slave svog stvoritelja... Ista takva opreka postoji sada ovdje u hramu: aluzija je očita.
[1] O evanđeoskim spomenima Betfage vidjeti Baldi, Guida, 131—133; tekstove predaje u Enchiridion (kazalo).
[2] Iv kaže (r. 14) da je Isus našao magare. — Tri evanđelista (Mk, Lik, Iv) govore o magaretu. Mt naprotiv govorni o magarici i njezinom magaretu. To se odnosi na Zah 9,9 ali ono što je ondje obični sinonimni paralelizam (dva različna izraza, koji znače istu stvar: magarac — magare, magaričino mlado) evanđelist uzima u strogom doslovnom smislu, Kasnije će čak reći, da je Isus uzjašio na oboje (r. 7). Stalo mu je naglasiti da se proročanstvo ispunilo u potpunosti. Ali, očito je da dvije životinje nemaju mjesta u ovom slučaju.
[3]Kaže »Gospođin« (Kyrios) (kod Mt i Mk jedini puta na ovom mjestu), misleći na sebe. U usta povijesnog Isusa stavlja se kršćanski izraz, koji se odnosi na proslavljenog Isusa.
[4] Ne slažu se autori da li je bilo palma u Jeruzalemu; usp. Schnackenburg, II 462 i navedenu bilješku.
[5] O tradicionalnom »Domdinus fleviit« (Gospodin je plakao) usp. Baleti, Guida, 133; tekstovi u Enchiridion (kazalo).
[6] Opsjedanje i pad grada opisani su u pojedinostima koje odgovaraju povijesnim činjenicama godine 70, poznatim i iz drugih izvora. Stoga radikalna kritika drži da ovo pretkazanje ne potječe od Isusa, nego da se radi o kasnijem dodatku kršćanske zajednice, načinjenom poslije događaja. Takav zaključak nije opravdan. Isus je i drugom zgodom pretkazao pad Jeruzalema (Mk 13,2). Ali ništa nam ne priječi da pretpostavimo, da je Isus prorekao ono što je bitno u događaju, i da su kasnije bile nadodate neke pojedinosti na temelju odigranih povijesnih činjenica.
[7] Usp. Michel Tirimaille, Jesus pleure sur Jerusalem, u Le Monde de la Blble 1 (1977) 42—44.
[8] Usp. sv. I, str. 287—288; u drugom izdanju prvog sveska tekst je pogrešno otiskan; usp. prvo tadanje, str. 321—322.
[9] Prije te vijesti, Mt ima izgon trgovaca iz hrama (rr. 12—13), ali u tome treba slijediti izričite naznake Markove, koji ga stavlja na sutradan.