Uvod

 ⁵ I dok su neki razgovarali o Hramu, kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče: ⁶»Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«

Prethodni znaci

⁷ Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« ⁸ A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ‘Ja sam’ i: ‘Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. ⁹ A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«
¹⁰ Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. ¹¹ I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.«
¹² »No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. ¹³ Zadesit će vas to radi svjedočenja.«
¹⁴ »Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! ¹⁵ Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. ¹⁶ A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.«
¹⁷ »Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. ¹⁸ Ali ni vlas vam s glave neće propasti. ¹⁹ Svojom ćete se postojanošću spasiti.«

30) UVOD U ESHATOLOSKI GOVOR

(APOKALIPSA, 1)

Mt 24,1—3; Mk 13,1—4; Lk 21,5—7

U ovom uvodu imamo okolnosti govora: teme, sugovornike, mjesta.

1. a) Teme su dobro određene kod Mt, manje kod ostale dvojice.

— Kronološki, prva je tema rušenje hrama. Isus proriče da će se ono do­goditi u nedalekoj budućnosti. Rušenje će biti potpuno: neće ostati ni kamen na kamenu. Tako se stvarno dogodilo godine 70, kako to svjedoči Josip Flavije. Od svetišta (veličanstvena herodovska građevina, koju su smatrali jednim od svjetskih čuda), stvarno nije ostao nijedan kamen; jedino što se još uvijek može vidjeti od onog sjaja, jest pokoji masivni kamen od vanjske ograde.

Proročanstvo se izričito odnosi na hram, ali se zna da će s njim biti porušen cijeli grad (u nedjelju, kad je svečano ulazio u Jeruzalem, Isus je plačući rekao da od grada neće ostati ni kamen na kamenu: Lk 19,44); stvarno, govor odsada ima u vidu tragediju grada.

Poznato je da su Isusove riječi o rušenju hrama odigrale veliku ulogu na sudu, u izjavi lažnih svjedoka (Mt 26,61; Mk 14,58). Vidi se da je stvar bila opće poznata. Tako su bile shvaćene one tajanstvene Isusove riječi (Iv 2,19—20) koje su, po našoj kronologiji, bile izgovorene tog istog utorka ujutro. Ako se pretpostavi da je i ovo proročanstvo, izgovoreno navečer, poslužilo za ono lažno svjedočanstvo, trebalo bi pretpostaviti da je toga časa bilo uz Isusa, osim učenika, i drugog svijeta, koji je to čuo i razglasio što je on rekao...

—  Druga tema odnosi se na to »kad« će hram biti porušen. Upit je jasno postavljen kod sva tri evanđelista, i opravdan je tim što je Isus ostavio neodređenu tako važnu stvar. »Doći će dani«, ali nije rekao kada.

Zanimljivo je da kasnije u govoru nema izravnog odgovora na taj upit. Govorit će se naprotiv o propasti Jeruzalema, o čemu nije bilo nikakvog upita. Očito je da za Isusa te dvije stvari idu skupa: kao što je proričući rušenje hrama, podrazumijevao također propast Jeruzalema, tako će kasnije i u tragediji grada pretpostaviti rušenje hrama.

—  Treća tema radi o predznacima Isusove »parusije« i svršetka svijeta. Riječ »parusija« (= »prisutnost«) poslala je u N. Z. stručni izraz da se označi drugi Isusov dolazak, u slavi, na svršetku povijesti.[1] Stoga Mt povezuje parusiju sa »svršetkom eona« (sadašnjeg vijeka ili svijeta): isti će znakovi prethoditi i jednom i drugom. »Svršetak« ne znači da će nestati ovoga svijeta, nego da će s tim započeti transformiran svijet.

Od svih evanđelista, jedino Mt upotrebljava riječ »parusija«. Mjesto nje Lk uzima opisne izraze: dan Sina čovječjeg (Lk 17,24), dani Sina čovječjeg (Lk 17,26), dan kad će se pojaviti Sin čovječji (Lk 17,30). To su eshatološki izrazi koje, prema tome, ne možemo tumačiti ni u kakvom povijesnom smislu.

Tema parusije izražena je kod Mt posve jasno (r. 3). U tamnim tekstovima kao što je ovaj govor, nedvoznačni izrazi kao što je ovaj imaju veliku važnost za točno tumačenje paralelnih mjesta koja nisu tako jasna. Na primjer, i kod Mk upit je dvostruk, ali nije vrlo jasno da li je i predmet dvostruk. Prvi je upit: »Kad će se to dogoditi?«. Misli se na rušenje hrama. Drugi je: »Koji će biti znak da će se sve to ispuniti?«. Strogo govoreći i unatoč svečanom tonu, i ovaj bi se upit mogao shvatiti o rušenju hrama, i stvarno ga mnogi tako tumače. Ali, isto tako može se shvatiti o parusiji, a kad se poveže s Mt, to tumačenje postaje sigurno. To isto treba reći za Lk, koji uopće nema drugog pitanja: moramo ga popuniti.

1. b) U prvo vrijeme, dok govore o sjaju hramskih građevina, sugovornici Isusovi su kod Mt »njegovi učenici«; dok je kod Mk »jedan od njegovih učenika«; ova zadnja vijest sigurno je vjerodostojnija, jer je određenja. Kod Lk, to su »neki«, što bi prema kontekstu označivalo radije drugi svijet, različan od učenika. Ponovno, neki neodređeni izraz mora biti osvijetljen jasnijim paralelnim mjestima.

U drugom času, kad postavljaju spomenuta dva upita, sugovornici su kod Mt »učenici«, dok su kod Mk njih četvorica, spomenuta poimence (Petar, Jakov, Ivan i Andrija); ponovno, bolja obavijest. Kod Lk, isti su kao i prije; što se mora ispraviti.

Kaže se da su sugovornici upitali Isusa »zasebno« ili »nasamo« (Mt i Mk). Kod Mt, to znači da pitaju samo učenici, ne drugi svijet. Kod Mk znači, da pitaju samo ona četvorica, a ne drugi učenici. Ostali su se vjerojatno već spremali da prenoće u Getsemaniju...

1. c) Što se tiče mjesta, u prvo vrijeme nalaze se još uvijek u grupi, blizu hrama, ali izvan njegovih prostorija. U drugo vrijeme, već su na Maslinskom

brdu, vjerojatno u Getsemaniju, gdje sjede nasuprot hrama, koji je još uvijek obasjan zadnjim sunčanim zrakama. Pitanja se nadaju sama od sebe...

31) PRETHODNI ZNAKOVI, ZAVOĐENJA I NESREĆE, POČETAK BOLOVA

(APOKALIPSA, 2)

Mt 24,4—8; Mk 13,5—8; Lk 21,8—11

Na ovom početku govora, Isus izravno odgovara na drugo pitanje učenika, naime o znakovima njegove »parusije« i svršetka sadašnjeg svijeta. Isus im najavljuje nekoliko tih znakova.

1. a) Prvi od tih znakova jesu lažni mesije. Predstavit će se »u ime« Isusovo, što ne znači njegovo vlastito ime, nego njegovo mesijansko dostojanstvo: oni će sebi pripisivati mesijansku vlast.

Doći će s ciljem da varaju, da vuku u zabludu, da zavode. Ta je prevara dvostruka:

• U prvom redu, navest će svijet da vjeruje da su oni mesije: »ja sam krist« kod Mt, osvjetljuje neodređeno »ja sam« kod Mk i Lk.
• Zatim, propovijedat će svijetu da je već »došlo vrijeme« svršetka svijeta. »Vrijeme« (određeno, providnosno vrijeme) sinonim je »dana Sina čovječjeg«, što kod Lk znači parusiju (Lk 17,24.26.30).

1. b) Druga vrsta znakova bit će neke javne nesreće, koje će se oboriti na cijeli svijet:

• ratovi među narodima (usp. Iz 10,6; 2 Ljet 5,6);
• glad (usp. Iz 8,21; Am 4,10);
• kuge ili epidemije (Mt i Lk) (usp. Jer 21,6; Am 4,10) (treba znati da su ove tri nesreće postale apokaliptička formula — »mač, glad i kuga« — kod Jer 14,12; 21,7.9; 24,10; 34,17; Ez 6,11; usp. Ez 5,12);
• pobune (Lk), revolucije, prevrati, građanski ratovi (usp. Iz 19,12);
• potresi (usp. Iz 13,13; Am 8,8);
• kozmički poremećaji (»strahovite pojave i veliki znakovi na nebu«: Lk) (usp. Iz 13,13: »Nebesa ću potresti«; usp. Iz 13,10; 34,4; Jer 4,28; Ez 32,7—8; Am 8,9; JI 2,10; 3,4; 4,15).

Navodi iz S. Z. (kojih bi moglo biti još više) jasno dokazuju da se Isus služi već ustaljenim govorom biblijske apokalipse (kojom će se služiti i kasnija židovska apokalipsa). Iz toga treba izvući slijedeće zaključke:

• da se ove stvari ne smiju shvatiti doslovno, jer se radi o posebnom književnom rodu, koji upotrebljava ove slike da označi vrijeme svakovrsnih izvanrednih nevolja;
• da se radi o istaknuto eshatološkom govoru, koji se prema tome ne može odnositi ni na kakav posebni povijesni događaj, na primjer na propast Jeruzalema.

Skupa s ovim navještajima, i upravo radi njih, Isus upravlja nekoliko poticaja učenicima:

• da paze i da se ne daju zavesti od lažnih mesija (koji će ipak prevariti mnoge); neka ne slijede njihove lažne propovijedi (usp. također Lk 17,23);
• da se ne boje, kad se počnu događati ove stvari, jer tako mora biti: to se »mora dogoditi u posljednje dane« (Dan 2,28); sve je to predviđeno, sve je to sadržano u Božjim planovima;

— da prisutnost ovih pojava još ne znači da je došao svršetak (Mt i Mk); da svršetak ne dolazi »odmah« (Lk); da je to tek početak porođajnih bolova (Mit i Mk).

Ova posljednja tvrdnja (»ne dolazi odmah svršetak«: Lk) ima veliku važnost za pitanje »kada«: Isus je svjestan da svršetak nije blizak.

»Porođajni bolovi«, izraz također ustaljen u Bibliji (usp. Iz 13,8; 26,17; Jer 6,24; 13,21; Mih 4,9—10; Hoš 13,13) sretan je način da se označi rođenje novog svijeta: ovom »porođaju« prethodit će »bolovi«. Stoga je manje vjerojatno mišljenje onih koji shvaćaju ove znakove kao općenitu značajku ljudske povijesti (povijesne etape Kraljevstva),[2] premda su na žalost ove nevolje nerazdružive od nje; prema njemu bliskoj apokalipsi, Isus radije misli na uzburkani i bolni period, koji će prethoditi punoj objavi mesijanskog eshatona.

32) PROGONI PROPOVJEDNIKA EVANĐELJA

(APOKALIPSA, 3)

Mt (10,17—25); 24,9—14; Mk 13,9—13; Lk 21,12—19; (6,40); (12,11—12)

Ovaj dio Mt donosi i u galilejskom poslanju Dvanaestorice (10. pogl.), kamo očito ne spada, kako se vidi iz paralelnih mjesta u eshatološkom govoru kod samog Mt, koji se djelomično ponavlja, kao i kod ostale dvojice sinoptika.

U ovom odsjeku, Isus nastavlja izlaganje o znakovima svršetka. Ali znak progona različit je od ostalih prije spomenutih. Nije strogo prethodni znak. Nije izvanredan znak. Postoji od početka Crkve. Mučeništvo Crkve jest njezina povlastica u svim vremenima. Stalna progonstva i ustrajnost u njima, znak su da se stvarno pripravlja svršetak (usp. Mt 24,13—14).

Stoga, prema onome kako mi vidimo ovaj tekst, trebalo bi razlikovati dva načina gledanja: jedan židovski, koji se odnosi na početak, a drugi općenit, koji važi za sva vremena do svršetka. U oba slučaja, Isus postupa kao i u prethodnom odsjeku: najavljuje znak a onda daje praktični poticaj.

1. a) Židovsko gledište, najbliže, sastoji se po našem mišljenju od Mt 10,17a (i paral.: Mk 13,9a; Lk 21,12a; 12,11a) i Mt 10,23; uključivši i zaključak, koji izražava čistu vjersku logiku (Mt 10,24—25).

Prilike koje se ovdje pretpostavljaju jesu židovske a nagovor je upravljen izravno apostolima, koji savršeno dobro poznaju ovu sredinu:

• učenici će biti predavani »sinedrijima« (velikim vijećima); riječ je u množini kod Mt 10,17 i Mk 13,9; radi se o malim mjesnim vijećima, koja su se sastojala od 23 člana i koja su mogla rješavati nevažnije parnice (gdje nije bilo potrebno ići na veliki jeruzalemski sinedrij, sastavljen od 71 člana);
• bit će bičevani po sinagogama (usp. Dj 22,19; 26,11, itd.);
• gradovi kroz koje će prolaziti jesu »gradovi Izraela« (Mt 10,23).

Isus opominje apostole da moraju očekivati ta progonstva kao nešto logično; bit će proganjani, jer je i njihov učitelj bio proganjan; ne mogu imati drukčiju sudbinu od njegove, to jest bolju od njegove; zdrava pamet kaže da učenik ne može biti veći od svog učitelja, ni rob od svog gospodara. Ta ista izreka nalazi se i u Lk 6,40, s nešto različitim smislom: učenik ne može biti višeg razreda ili učeniji od učitelja. U našem slučaju, poziva se na zakon solidarnosti, koji važi u bilo kojem iznutra povezanom ustrojstvu: ako su domaćina nazvali Beelzebulom, koliko će više to učiniti s njegovim ukućanima! (Mt 10,24-—25). Apostoli su se lako sjetili riječi o Beelzebulu.[3]

Na posljednjoj večeri, Isus će dvaput ponoviti apostolima ovo pravilo religiozne logike, da rob nije veći od svog gospodara (Iv 13,16; 15,20), i tom će im zgodom izričito naglasiti ono što se ovdje na Maslinskom brdu podrazumijevalo: ako su mene proganjali, i vas će proganjati (Iv 15,20).

Skupa s progonima, Isus najavljuje i apostolske neuspjehe: njihova poruka neće biti svagdje prihvaćena. Ali, u vezi s tim je poticaj: ako ih pro­gone u jednom gradu, neka bježe u drugi (Mt 10,23), neka se nikad ne osjete pobijeđenim; ako njihova poruka nije primljena na jednom mjestu, treba je nositi drugamo. Apostoli već znaju, na temelju prijašnjih poduka, (usp. Mt 10,14)[4] da ne treba da troše vrijeme i nade s onima koji konačno odbijaju vjerovati.

U vezi s ovim bježanjem iz jednog grada u drugi, Isus pravi opasku (Mt 10,23), o kojoj se oduvijek puno raspravljalo: »Nećete svršiti posao s izraelskim gradovima, dok dođe Sin čovječji«. Smisao je ovaj: doći će prije nego što prođete kroz sve izraelske gradove naviještajući Evanđelje; dolazak Sina čovječjeg dogodit će se prije nego što Evanđelje bude naviješteno cijelom Izraelu. Mnogi shvaćaju pod ovim »dolaskom« parusiju; ovaj bi tekst bio još jedan dokaz da ju je Isus smatrao bliskom. Ali, kontekstualno, to je besmisleno: ovom istom zgodom Isus će upozoriti da će se prije svršetka Evanđelje propovijedati po cijelom svijetu (Mt 24,14). Kako smo vidjeli, ovdje se radi o židovskom gledištu progona; prema tome, i »dolazak« treba shvatiti u židovskoj sredini; obično se tumači o kazni godine 70; kako smo vidjeli u tekstovima S. Z., navedenim u prethodnom odsjeku, pripada skupa apokaliptičkih slika.

1. b) Sve ostalo u ovom dijelu pripada općenitom gledištu, progonima i mukama svih vremena; oni koji će ih trpjeti, nisu više apostoli (prvi crkveni naraštaj), nego učenici uopće, svi propovjednici Evanđelja i svi koji vjeruju u Isusa.

Izvodit će ih pred kraljeve i upravitelje (Mt 10,18; Mk 13,9; Lk 21,12), to jest pred poganske vlasti; već se prešlo preko židovskog gledišta. Strogo govoreći, ovo bi moglo biti istina i prije 70. godine, ali se puno bolje razumije u smislu što mu ga mi dajemo.

To što će biti izvođeni na poganske sudove, bit će za njih prilika da dadnu svjedočanstvo svoje vjere tim istim vlastima i poganima uopće (Mt 10,18; Mk 13,9; Lk 21,13).

• Najtragičnije je da će Isusovi učenici biti predavani nekada na smrt (na muke i smrt: Mt 24,9) od svoje vlastite rodbine (Mt 10,21; Mk 13,12; Lk 21,16) i prijatelja (Lk). Znamo da je već za svog povijesnog života Isus izazivao podjele oko svoje osobe; tako će biti uvijek do konca vremena. Podjele u obitelji spadaju također na židovsku apokaliptičku simboliku.
• Bit će podjela i u samoj kršćanskoj zajednici: sablazni, izdaje i mržnje (Mt 24,10). Sama mučenja navest će neke da se odreknu svoje vjere i da prijave svoju braću po vjeri.

— Uključivši, dakle, vlastitu obitelj i vlastitu zajednicu vjere, razumljivo je da će mržnja na Isusove učenike biti općenita: svi će ih mrziti i mrzi! će ih »radi mog imena«, to jest upravo radi njihove kršćanske vjere (Mt 10,22; Mk 13,13; Lk 21,17).

Jedan od neposrednih uzroka svih tih situacija jest pojava lažnih proroka, koji će zavarati mnoge (Mt 24,11). Već među znakovima prethodnog odsjeka bilo je govora o lažnim mesijama (Mt 24,5 i paral.); ovdje se najavljuju lažni proroci, to jest sve vrste krivovjernika i sumnjivih učitelja. Budući da će oni zavesti u zabludu mnoge, kao posljedica njihovih lažnih nauka porast će također zloća a radi nje će se ohladiti ljubav mnogih (Mt 24,12) — a to će, kao daljnju posljedicu, potaknuti mržnje i progone i mučeništva o kojima se prije govorilo.

Međutim, usprkos svim tim zaprekama, Evanđelje Kraljevstva propovijedat će se na cijeloj zemlji (Mt 24,14). Evanđelje »mora« biti propovijedano svima narodima (Mk 13,10), jer tako je bilo predviđeno u Božjim plamovima. Jedino, kad se poruka navijesti, svaki će se čovjek morati odlučiti, prihvatiti je ili odbiti. U slučaju da Evanđelje bude odbijeno, samo propovijedanje bit će »svjedočanstvo svim narodima« (Mt 24,14); bit će svjedočanstvo protiv njihove nevjere; neće imati isprike da nisu mogli spoznati istinu.

Propovijedanje Evanđelja na cijelom svijetu mora se dogoditi »najprije« (Mk 13,10), a tek »onda doći će svršetak« (Mt 24,14), iako ne nužno odmah.

»Svršetak« je parusija; ovdje nema nikakvog razloga da se on drukčije shvati. Vidi se, dakle, da se na taj svršetak ne gleda kao na blizak događaj, nego radije kao na nešto daleko i neodređeno: pretpostavlja cijeli nepoznati period kršćanskog poslanja. Daljina je još više naglašena, ako se uzme u obzir Lukina bilješka (21,12), da se svi ovi znakovi moraju dogoditi »prije« onih drugih, o kojima smo govorili u prethodnom dijelu i koji sačinjavaju »početak porođajnih bolova«, dob koja u pravom smislu prethodi parusiji.

I u ovom dijelu Isus ima nekoliko praktičnih poticaja.

• Izravni poticaj sačinjava poziv da se ne brinu što će govoriti na sudovima, jer će u pravo vrijeme dobiti potrebno nadahnuće, tako da u stvari neće govoriti oni nego Očev Duh (Mt 24,19—20) ili Duh Sveti (Mk 13,11). Kod Lk, mjesto Duha Svetog, sam će Isus saopćiti svojim učenicima takav govor i mudrost, da im se svi njihovi neprijatelji neće moći oduprijeti (Lk 21,14—15). Ali u drugom kontekstu, to djelo i on pripisuje Duhu Svetom (12,11—12).
• Neizravan poticaj sačinjava bilješka o ustrajnosti do konca (Mt 10,22; Mk 13,13). Kao da kaže: ustrajte u svojoj vjeri do konca, usprkos progonima, da se spasite. Ovo je poziv za svakoga napose, tako da »svršetak« ovdje ne može biti svršetak svijeta, nego svršetak muka i života... Isto to želi reći Lk kad kaže, da će učenici svojom postojanošću (ustrajući u vjeri i za vrijeme progona) spasiti svoj život (21,19), to jest postići neprolazni život.
• Neizravan je poticaj također opaska da im nijedna vlas s glave neće propasti (Lk 21,18). Isus ovdje u stvari ponavlja ono što je rekao drugom zgodom, govoreći o pouzdanju: ništa se ne može dogoditi što ne bi bilo predviđeno u Božjem planu (Mt 10,30; Lk 12,7). Ovdje smisao treba tražiti u vezi ovog retka sa slijedećim: nikakvo progonstvo i nikakvo mučeništvo ne mogu dovesti u pogibelj njihovo spasenje, ako ustraju u vjeri...

( Fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova II, Sarajevo, 1984. str. 256-261)

_______________________________________________________

[1] Posuvremenjavanje panorama problema i rješenja u vezi s ovim pojmom mogu se vidjeti u Duquoc, Christologie, II 375—424.

[2] Znakovi nas ne upućuju na kronološko čitanje, koje bi nam omogućilo izračunati dan suda. Označuju na maštovit i neobičan način stvarno ustrojstvo naše povijesti: uvijek je prisutna u njoj konačna drama«: Ch. Duquoc, Christologie, II 392

[3] Usp. sv. I, str. 251—253.

[4] U r. 23 radi se u osnovi o istoj misli; spekulirati ovdje o bijegu od mučeništva, itd. nije na mjestu