U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: ² »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« ³ Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok:

Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!

⁴ Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. ⁵ Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. ⁶ Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe.
⁷ Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? ⁸ Donòsite dakle plod dostojan obraćenja. ⁹ I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. ¹⁰ Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.«
¹¹ »Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. ¹² U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«

KRSTITELJEV LIK (JESEN G. 27. posl. Kr.)

Mt 3,1—6; Mk 1,1—6; Lk 3,1—6

Ova tri evanđelista najprije nam predstavljaju Krstitelja: njegovu osobu, predmet njegova propovijedanja i druge okolnosti njegova djelovanja kao preteče.

Sva trojica se slažu u slijedećim točkama:

1. U općem predmetu njegovog propovijedanja koji se sastoji u »metanoji«, što mi prevodimo kao obraćenje ili pokora. Etimološki, ova riječ znači »promjenu mentaliteta«: promjenu našeg načina kako promatramo i ocjenjujemo stvari, što će nas prirodno dovesti do promjene našeg načina života i djelovanja (usp. Lk 3,7—14).

Matej dodaje, kao motivaciju obraćenja, prisutnost »nebeskog Kraljevstva«, onog novog doba za koje bi morala biti značajna Božja vladavina u svijetu. U ovom kontekstu, obraćenje koje Ivan propovijeda, osim što znači unutarnju i vanjsku promjenu, dobiva i puno širi smisao: postaje potpuna preorijentacija prema ovoj novoj stvarnosti, njezino usvajanje. Zahtjev je radikalan.

Kad Ivan kaže da je Kraljevstvo već tu, misli na Mesiju, koji je već prisutan, i kojega će on sam uskoro otkriti svijetu.

1. U krštenju metanoje, koje se sastojalo u tome da se osoba zaroni u vode rijeke Jordana. Taj pokornički obred bio je određen za oproštenje grijeha (Mk i Lk). Naravno, učinak oprosta ne proizlazi od obreda, nego je plod unutarnjeg obraćenja, koje se obredom izražava.

Prije obreda, ispovijedaju se grijesi (Mt i Mk). Sve što znamo o toj ispovijedi jest to da je bila usmena (izvanjska).

Vjerojatno se radi o javnom i kolektivnom priznanju grijeha cijelog naroda, kao u Neh 9,2—3, i kako je bio običaj u kumranskoj zajednici pri primanju novih članova. Ako se radilo o tome, nema nikakve poteškoće što se i Isus podvrgao tom obredu, premda je bio bez osobnih grijeha.

Mnogi misle da postoje izvan biblijske analogije toga obreda: npr. krštenje prozelita i naročito dnevna ritualna pranja u kumranskoj zajednici, u vezi upravo s obraćenjem ili iz želje za obraćenjem i unutarnjom čistoćom. Ali, unatoč tome, Ivanovo je krštenje različito: davalo se samo Židovima (ne i prozelitima), i to svima koji bi htjeli (ne samo članovima jedne zajednice ili jedne sekte), i davalo se samo jedanput (nije se moglo ponoviti).

1. U navodu iz S. Z., koji odgovara Iz 40,3 (kod Mk proširen s Mal 3,1).
2. U pozornici njegovog djelovanja. To je »pustinja« (Mk), tj. »judejska pustinja« (Mt), veliki kraj, što ga Lk označuje kao »jordansku pokrajinu«: onaj malo nastanjeni dio krajeva nižeg Jordana, blizu njegovog ušća u Mrtvo More.

Obred krštenja vršio se u rijeci Jordanu (Mt i Mk). Kako ćemo odmah vidjeti, Ivan se premještao duž rijeke, prema časovitim potrebama, ali se mora pretpostaviti, da se najviše zadržavao na mjestu gdje je priliv svijeta bio najveći: pobliže govoreći, na onom mjestu kuda je vodio tradicionalni put iz Jerihona, kojim su se služili svi oni koji bi išli u Transjordaniju i na tom mjestu prelazili rijeku. Na tom odsjeku rijeke, sučelice Jerihonu, sigurno je i Isus bio kršten.

Matej i Marko slažu se u slijedećim točkama:

1. Označuju Ivana kao »Krstitelja« (Mk: »Krštavajućeg«, ako se usvoji čitanje s članom), po najupadnijem činu njegova djelovanja (uronjavanje u rijeku).
2. Njegov strogi način života u odijelu i hrani, potpuno usklađen s pustinjskom sredinom: asketski lik, koji za sebe ne traži ništa više, od onoga što mu pustinja može dati.
3. Veliki priliv svijeta iz cijele Judeje, uključivši Jeruzalem (i pokrajinu (Jordana: Mt). ^[1]

          Izričito se spominje ovaj kraj, jer je odavde bio sigurno najveći dio svijeta. Vidjet ćemo odmah da je među Ivanovim slušateljima bilo i Galilejaca, što znači da je njegov pokret u kratko vrijeme postigao nacionalni odjek.

Sa svoje strane, Luka je jedini koji nas stavlja u povijesni okvir ovoga događaja: »petnaeste godine vladanja cara Tiberija« (3,1). Ovo je jedini izričiti i točni kronološki podatak u svim našim evanđeljima, pa bi prema tome morao biti od. najveće važnosti za kronologiju Isusova života,.

Na žalost, nije tako očit zaključak koji se može izvesti iz ove vijesti s obzirom na naše kršćansko doba. Tekst se može tumačiti na mnogo načina,^[2] i ja se ograničavam samo na neke bitne stvari.

August je umro 19. kolovoza g. 14. posl. Kr. Toga dana, Tiberije ga je službeno naslijedio na carskom prijestolju. Prema rimskom računu, Tiberijeva petnaesta godina išla bi, prema tome, od 19. kolovoza godine 28. do 18. kolovoza godine 29. posl. Kr. U nekom razdoblju između ova dva krajnja datuma trebalo bi staviti djelovanje Ivana Krstitelja.

Uza sve to, danas se redovito ne usvaja ta pretpostavka. S jedne strane, ne slaže se dobro s ostalom kronologijom Isusova života. S druge strane, manje je vjerojatno da bi se Luka služio rimskim računanjem vremena. Mnogo je prirodnije pretpostaviti, da se služio s irskim računanjem i računanjem građa Antiohije; treba imati u vidu da je Luka »Sirac iz Antiohije« prema Euzebiju i sv. Jeronimu; uostalom ovaj način računanja bio je uobičajen također u Palestini sve do vremena Seleukovića.

Prema ovom sirskom računanju, civilna godina počinje s 1. listopada, tako da bi prva godina Tiberijeva odgovarala za onih nekoliko sedmica između 19. kolovoza i 30. rujna godine 14, a njegova petnaesta godina išla bi onda od 1. listopada godine 27. do 30. rujna godine 28. posl. Kr.^[3] U toj godini, dakle, treba staviti početak javnog djelovanja Krstiteljevog.

Treba još odrediti točno razdoblje te godine. Bez sumnje, radi se o jeseni (počevši od rujna) godine 27, iz slijedećih razloga:

Ivanu se obraćaju velike mase puka, i to nas upućuje na jesen, kad su poslovi u poljima već završeni a novi se još ne mogu početi, tako da svijet ima vremena da čuje glasovitog proroka.

• Ovih mjeseci smanjuje se snaga sunčane žege, koja je u drugo doba godine vrlo jaka u dolini Jordana blizu Jerihona i Mrtvog Mora (depresija od skoro 400 m ispod nivoa mora). Osobno se dobro sjećam te žege,^[4] i znam da u ljetnim mjesecima tamo stanuju ili. idu oni koji moraju tu stanovati ili ići, i to sigurno ne da provedu nekoliko sedmica praznika...
• Kako ćemo kasnije vidjeti, Isus je vjerojatno bio kršten početkom siječnja, i razmak vremena između početka Krstiteljevog djelovanja i toga događaja nije velik.

Ostajemo, dakle, pri tome da Krstitelj započinje svoju službu u jesen g. 27. posl. Kr. Tada mu je više od 35 godina. Kao i u ostalim kronološkim pitanjima, ni ovdje ne možemo računati s apsolutnom sigurnošću, ali možemo računati s razumnom vjerojatnošću. Ova je točka od bitne važnosti, jer polazeći odavde možemo izraditi cijelu kronologiju Isusova života na prilično (skladan način.

POZIV NA OBRAĆENJE

Mt 3,7-10; Lk 3,7-8

Prema Luki, Ivanovi su slušatelji narod ili mnoštvo. Matej, naprotiv, govori o farizejima i saducejima (iako ove dvije grupe nikad nisu bile dobri prijatelji, Matej ih nekada stavlja skupa po ustaljenom obrascu; usp. također 16,1.6.11-12). Uzevši skupa oba evanđelista, rekli bismo da je u onom mnoštvu bilo također farizeja i saduceja. Ništa čudno, jer i Luka spominje neke posebne skupine, kao što su carinici i vojnici (3,12.14).

Ono što kod Mateja začuđuje jest upravo to da dolaze Ivanu farizeji i saduceji. Zna se da su farizeji odbacivali Ivanovo krštenje (Lk 7,30), jer nisu vjerovali ovom propovjedniku (Mt 21,32); naprotiv, šalju istražna poslanstva radi ispitivanja (Iv 1,24; 5,33). Možda se nalaze ovdje upravo radi špijunaže (prorok je uvijek prijetnja za ustaljeni red, što ga oni predstavljaju), pa da mogu kasnije poduzeti neke službene mjere. Tu istu brigu možemo razumjeti i kod saduceja: u narodu se komentiralo da bi taj pokret mogao imati mesijanski značaj (Lk 3,15), što je stvar u najvećoj mjeri pogibeljna za njihov (društveni i politički položaj, tako da je dobro ispitati i osobno provjeriti.

Farizeji su bili relativno malena skupina (oko 6000) religioznih ekstremista i teologa; svi »pismoznanci« pripadali su toj skupini. U stvari, oni su predstavljali, ili bolje rečeno, željeli da predstavljaju duh Izraela kao naroda Saveza. Krajnji konzervativni na tom polju, smatrali su herezom svaku novu stvar koja ne bi slijedila njihovu vlastitu liniju.

Saduceji su bili više politička stranka nego li skupina s religioznim težnjama. Stranka narodne aristokracije, bezuvjetni podržavatelj rimske vladavine, pa je njihova glavina svrha bila sačuvati svoje ekonomsko-društvene privilegije. Odskakale su u toj skupini naročito velike svećeničke obitelji. Sinedrij (Veliko vijeće) bio je u ono vrijeme potpuno pod uplivom saduceja. Njegov predsjednik bio je Veliki svećenik. Od tri skupine koje su ga sačinjavale, najjača je bila svećenička aristokracija. Iste usmjerenosti bila je i druga skupina, zvani »starješine«, sastavljena od laičke aristokracije. Treća grupa, »pismoznanaca«, sastavljena od svjetovnjaka i od farizeja, bila je manjina u vijeću. Odnošaji između saduceja i farizeja nisu bili previše srdačni, jer su u mnogom pogledu saduceji bili religiozni »racionalisti«.

Njihova prisutnost u ovom prizoru je nesumnjiva, jer način kojim Ivan kori svoje slušatelje odgovara puno bolje farizejima i saducejima, nego pučkim masama, koje su otvoreno dobro raspoložene (Lk 3,7).

Slušajući Ivana, imamo dojam da govori neki od starih izraelskih proroka. Najavljuje se »Jahvin dan«, strašni mesijanski sud, koji je već na vratima.

On vodi borbu protiv religiozne obmane, istu borbu koju su vodili i stari proroci.

U prošlosti, živjelo se od mnogih takvih obmana, uspavljujući se idejom da nijedan zločin neće biti kažnjen i da se može mirno nastaviti kao i dosad, ne obazirući se na zločine: ništa se neće promijeniti (»i sutra, će biti kao danas«. Iz 56,12), Jahve će i dalje činiti čudesa za dobrobit svoga naroda (Jer 21,2), ne može se dogoditi nikakva nesreća, jer je Jahve uvijek s njima (Mih 3,11), jer postoji hram (Jer 7,4)..., itd. Sva ta lažna sigurnost zasniva se na činjenici da je Izrael Božji narod, izabrana rasa; da je Jahve njegov otac i prijatelj njegove mladosti (Jer 3,4).

Kao što se u svoje vrijeme Jeremija borio protiv tih obmana, govoreći da hram nije nikakvo jamstvo (Jer 26,6), tako sada Ivan izjavljuje, da biti

»sinovi Abrahamovi« isto tako nije nikakvo jamstvo: Bog nije vezan uz etničko potomstvo, već i od kamenja može sebi načiniti djecu. Jedino važno za Spasenje jesu »plodovi dostojni obraćenja«, tj. život u skladu s novom religijom srca.

Jasno se najavljuje nova vizija Božjeg naroda, koji duguje svoj postanak ne rasnim elementima, nego novim odnosima s Bogom. I u toj stvari Ivan nastavlja liniju starih proroka, koji su prije nekoliko vjekova prorekli dolazak novog saveza, osnovanog na ljudskom srcu, na unutarnjim nagnućima čovjeka, na unutarnjosti njegova bića (usp. Jer 31,31—33).

NAJAVA MESIJE

Mt 3,11-12; Mk 1,9-11; Lk 3.21-22

Lik i djelovanje Krstiteljevo stekli su neobičan odjek u pučkim masama i pojačali mesijanska iščekivanja u tolikoj mjeri, da se u narodu počela rađati misao da bi sam Ivan mogao biti Mesija (Lk).

Ivan je zbog toga osjetio potrebu da predusretne to mišljenje, stavljajući svaku stvar na svoje mjesto.

—Ne kaže to izričito, ali kaže neizravno: Mesija nije on. Mesija je onaj drugi koji će se ubrzo pojaviti: dolazi poslije njega. To je osoba puno jača i puno važnija od njega, tako da se [i]on ne osjeća dostojnim ni skinuti mu sandale (izuti gospodara: posao roba).

• Onaj Mesija koji dolazi donijet će drugo krštenje, mnogo učinkovitije od njegova. Ivan krštava vodom, što je obična tvar i simbol očišćenja. Mesija će krstiti Duhom Svetim (Mk) i ognjem (Lk). »Oganj« je sredstvo i simbol radikalnog očišćenja. Mesija donosi Duha Svetoga koji očišćuje. Njegovo krštenje bit će potpuno očišćenje iznutra.
• Ali, Mesija je također vrhovni sudac. Ono što Ivan ne može učiniti, učinit će on: s nepogrešivim autoritetom razlučit će pšenicu od pljeve i spalit će pljevu (Mt i Lk).

U Ivanu se odražavaju najteže prijetnje S. Z. Stari su proroci najavljivali »Jahvin. dan« (sud i kaznu), ali su isto tako najavljivali spasenje, pobjedu Božje pravde, koja je jača od čovjekova grijeha; kod njih je jača optimistička vizija.

Ivan voli viziju ognja koji pali (pa možda tako zamišlja i »oganj« Mesijinog krštenja); očito: njegov Mesija još nije kršćanski.

(fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova, I, Sarajevo 1984. str. 50 – 55)

______________________________________________________________

33Uisp. Boismard, Synopse, II, 69.

34 Holzmaister, u svojoj Chronologia, posvećuje tom pitanju trideset gustih stranica (55—85). Moj dobri profesor s Bibličkog instituta u Rimu, kao čestit Nijemac, skupio je tu sve što se može reći o tom predmetu i mislim da je još uvijek nenadmašen u bogatstvu informacija.

35 Neki misle, da Iv 2,20 (46 godina gradnje hrama) potvrđuje ovaj račun; ali vidjet ćemo kasnije, da taj podatak nije ni tako jednostavan ni siguran.

³⁶ Iskusio sam to do sitosti spremajući svoju knjižicu o Jarihonu (Gerico e dintorni, Jeruzalem 1951).