12 A čuvši da je Ivan predan, povuče se u Galileju. 13 Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu 14 da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji:
15 Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva,
Put uz more, s one strane Jordana,
Galileja poganska –
16 narod što je sjedio u tmini
svjetlost vidje veliku;
onima što mrkli kraj smrti obitavahu
svjetlost jarka osvanu.
17 Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!«
Četiri prva učenika
(Mk 1, 16–20; Lk 5, 1–11; Iv 1, 35–42)
18 Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. 19 I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« 20 Oni brzo ostave mreže i pođu za njim.
21 Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. 22 Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim.
23
Isus poučava i ozdravlja
(Mk 1, 39; Lk 6, 17–19)
I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu.
24 I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše.
25 Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.
RIJEČ GOSPODNJA!
PUT U GALILEJU (SVIBANJ G. 28)
Mt 4,12; Mk 1,14; Lk 4,14a; Iv 4,1—4
Sinoptici govore o putu u Galileju odmah poslije napasti u pustinji, jer oni nemaju ništa o Isusovoj djelatnosti između ova dva datuma. Četvrti evanđelist, iza kako je govorio o toj djelatnosti u međuvremenu, govori o putu: na toj točki susreću se sva četiri evanđelja.
Luki je stalo do toga da ustvrdi, kako je Isus nošen u Galileju Duhom Božjim. Radi se o istom Duhu koji je obuzeo Isusa prigodom krštenja (3,22). Isus je pun toga Duha (4,1.18). Duh je snaga Božja (1,35). Isus je oruđe snage Božje; izvršitelj božanskih planova; poslanje u Galileji dio je tih planova.
Marko ima u prvom redu kronološku bilješku: Isus ide u Galileju iza kako je Ivan bio »predan«.
Matej i Ivan također napominju neposrednu okolnost, koja je izravno pokrenula ovaj misionarski plan što ga je Isus već otprije bio spremio. Mislim da se oba evanđelista podudaraju u motivu, iako to čovjek ne bi na prvi pogled rekao.
Matej kaže da se Isus »povlači« u Galileju iza kako je čuo da je Krstitelj bio »predan«. Glagol »povući se« uvijek označuje udaljiti se od neke pogibelji (usp. Mt 2,12.13.14.22; 12,15; 14,13; 15,21). Ovdje bi to konkretno značilo da se Isus želi udaljiti od pogibelji da i sam ne bude utamničen. Ali onda, kako je netko rekao, idući u Herodov teritorij, ide upravo u vučja usta. To znači, da se Isus ne boji izravno Heroda. On se želi udaljiti od nekoga koji može spletkariti protiv njega kad Heroda, kao što je vjerojatno već učinio s Krstiteljem. Ivan je bio »predan« (Mt i Mk). Tko ga je predao? Nije teško zamisliti da iza te stvari stoje farizeji. Oni nikada nisu bili Krstiteljevi prijatelji (usp. Lk 7,30; Iv 1,24—25), i svojim spletkarenjem mogli su vrlo dobro poduprijeti razloge, koje je sam Herod već imao, da zatvori nepoželjnog proroka. Ovo je pravi neprijatelj, od kojeg se Isus želi udaljiti, udaljivši se od glavnog središta njegovog upliva; provincijalni život na sjeveru nije predstavljao tolike pogibelji.
To je upravo informacija koju nam daje Ivan. Isus je otišao u Galileju iza kako je doznao da su farizeji obaviješteni o njegovim uspjesima i kako pridobiva mnogo pristalica. Sigurno su bili zabrinuti za svoj vlastiti položaj i vlast, videći kako raste glas i utjecaj jednog izvanrednog čovjeka. Sigurno nisu mogli mirno gledati tu situaciju, i sada Isus traži kraj manje izložen njihovim zasjedama. Ali radi se o vrlo relativnoj sigurnosti, kako ćemo ubrzo vidjeti.
Sudeći jedino po sinopticima (Mateju, Marku i Luki), reklo bi se da je ovo prvo putovanje u Galileju, jer oni nemaju ništa o Isusovoj prethodnoj djelatnosti. Ivan, naprotiv, vrlo je točan u ovom slučaju: kaže da je otišao »ponovno« (4,3), da se povratio u Galileju, budući da je već jedanput prije obavio to isto putovanje poslije napasti u pustinji (Iv 1,43).
Jedino, ovaj put je staza različita: ide iz Judeje ravno u Galileju preko Samarije. Evanđelist (Iv 4,4) bilježi, da je »bilo potrebno« da prođe preko Samarije. Vjerojatno želi dati providnosno značenje ovom izrazu: s ovim poslanjem među Samarijancima ispunja Božji plan... Ali u povijesnom smislu on hoće da kaže da je to u ovom slučaju najprikladniji put. Na sličan način i Josip Flavije govori o ovom prolazu kroz Samariju, kad se netko žuri da u kratko vrijeme stigne iz Galileje u Jeruzalem. Piše isto tako, da je bio običaj među Galilejcima ići preko Samarije u Jeruzalem (prigodom vjerskih svetkovina. To je bio redoviti običaj, ali bilo je iznimaka. Neprijateljstvo između Židova i Samarijanaca nekad bi preporučivalo onaj drugi put, duži ali sigurniji, po jordanskoj dolini, kao što je vjerojatno učinio Isus na svom prvom putovanju (tako se može istumačiti njegov prijašnji kratki boravak u Kafarnaumu: Iv 2,12). Ovom zgodom, Isus ide uobičajenim putem.
Zanimljiva je Markova informacija: Isus je putovao »propovijedajući«. To znači da nije prošao u Galileju ravno, odjedanput, nego da se zaustavljao na putu i iskorištavao svaku prigodu da naviješta Dobru vijest. Ova metoda da iskoristiti sve prednosti neke okolnosti, bit će jedna od karakteristika njegove kasnije misionarske prakse.
Jedan primjer te djelatnosti na putu u Galileju jest i sve ono što se dogodilo u središtu Samarije.
PRVI POSJET NAZARETU, DOBAR PRIJEM
(SVIBANJ G. 28)
Mt 4,13a; Lk 4,16—22a
Slika 2 Isus u Nazaretu i sinagogi nakon krštenja na Jordanu
Kao prvu djelatnost Isusovu u Galileji Luka opisuje posjet Nazaretu, njegovom zavičaju. Odavde će prijeći u Kafarnaum (4,31).
Mislimo da je ovaj povijesni redoslijed ispravan, jer ima oslon i u Mt 4,13a (zato smo ovaj tekst stavili ovdje kao paralelan): »I ostavivši Nazaret, dođe da se nastani u Kafarnaumu«. Kako se vidi, Matej zna za Isusov boravak u Nazaretu čim je došao u Galileju; nema sumnje da se radi o istom posjetu o kojem govori Luka.
Marko (1,16—20) kao prvu Isusovu djelatnost u Galileji stavlja definitivni poziv četvorice učenika, ali to je očito neodrživo.
Čini nam se posve normalnim što je Isus, na početku svog dugog djelovanja u Galileji, otišao najprije u Nazaret, čak kao gest uljudnosti prema selu gdje je »odrastao« (misli se na Lk 2,51).
Ali on neće ostati u Nazaretu i to iz više razloga. Najprije, jer je prekinuo s prijašnjim obiteljskim životom; sada, on pripada cijelom svijetu. Zatim, jer Nazaret nije prikladno mjesto da bude središte velikog misionarskog pothvata: to je neznatno seoce, zabačeno u brdima, izvan velikih saobraćajnih puteva. Isus će potražiti drugo središte (Kafarnaum), puno prikladnije u svakom pogledu.
Treba zapaziti da se u sadašnjoj Lukinoj redakciji na ovaj posjet odnosi i ono što se kaže u recima 22b—30; ali to je posve nevjerojatno. U prvom dijelu (nr. 16—22a), Nazarećani primaju Isusa s velikim oduševljenjem, dok u drugom dijelu izbacuju ga bijesni iz sela i hoće da ga strmoglave s nekog brijega; osim toga, aludira se na neku Isusovu djelatnost u Kafarnaumu (r. 23), o kojoj nigdje nije bilo riječi. Sve to pokazuje, da je neizbježno dopustiti dva posjeta Nazaretu: jedan s pozitivnim rezultatima, a drugi s teškim neuspjehom. O ovom zadnjem govore također Mt 13,53—58 i Mk 6,1—6a, tako da ostavljamo Lk 4,22b—30 za ovaj kasniji povijesni kontekst.
Kako i zašto je evanđelist slio u jedan ta dva događaja, ostaje tajnom, premda svaki tumač može pronaći kakav razlog za to.
Što se tiče kronologije, ova prva godina galilejskog djelovanja prilično je tamna. Jedini spomen, koji može imati neku kronološku vrijednost, jest Mt 12,1 (i paralel.): učenici trgaju klasje i jedu zrnje. Nalazimo se u vremenu kad je pšenica spremna za žetvu, toliko zrela da se može jesti. To je vrijeme prilično nestalno, kao što je i žetva u Palestini. U niskim i vrućim krajevima, kao u jordanskoj dolini, žetva počinje u travnju, poslije Pashe. U visokim krajevima, sve je otprilike jedan mjesec kasnije: ječam se žanje sredinom svibnja, a pšenica nešto kasnije, koncem svibnja ili početkom lipnja. U našem slučaju, nalazimo se u visokoj Galileji, gdje žetva dolazi kasnije nego u drugim krajevima. Osim toga, cijeli period žetve može trajati i do tri mjeseca, tako da je to vrijeme vrlo promjenljivo. Ni polja u istom kraju ne sazrijevaju i ne žanju se istog dana. U našem slučaju, možemo zamisliti, da se radi o koncu žetve, tako da ovaj događaj možemo mirno staviti oko konca lipnja. Kako je Isus došao u Galileju u svibnju (recimo oko polovice mjeseca), sve događaje ovog razdoblja, u ovim granicama, razdijelit ćemo između svibnja i lipnja godine 28.
Dok je bio u Nazaretu, jedne subote, Isus, po svom običaju, ode u sinagogu da prisustvuje službi Božjoj. Sve je izgledalo da će to jutro ostati nezaboravno; sve je bilo puno iščekivanja zbog same njegove prisutnosti, jer su svi doznali za njegovo nedavno djelovanje u Jeruzalemu (Iv 4,45; 2,23). Poslije čitanja i tumačenja onog dijela Zakona koji je bio propisan za taj dan, na redu je čitanje i tumačenje Proroka prema slobodnom izboru (izgleda da u ono vrijeme tekstovi Proroka, koji su se čitali u sinagogama, nisu bili određeni za svaki dan).
Poglavar sinagoge ponudi Isusu da pročita tekst i održi govor, sigurno zbog glasa kojeg je najednom stekao. Službeni pomoćnik u sinagogi preda mu svitak koji je sadržavao knjigu proroka Izaije. On se podigne, odvije svitak i »nađe« tekst Iz 61,1—2 (ovdje spojen jednom izrekom iz 58,6)...
Neki misle da bi riječ »nađe« značila, da je ulomak o kojem je govor bio slučajan, da se slučajno našao kad je Isus razvio svitak; ulomak koji mu je »ispao« providnosno ... Zamišljaju da je Isus postupio na isti način kao neki moderni karizmatičari: otvoriti knjigu bez ikakvog promišljanja i uhvatiti se za tekst koji »ispadne« ... Ali taj je postupak lak kad se radi o knjizi; nije tako lak kad se radi o svitku pergamene. Osim toga, Isus je odviše ozbiljan za takve stvari. Jedna je od njegovih značajki njegovo veliko poštovanje prema Sv. pismu, koje mu nikad ne bi dozvolilo da se s njim poigrava. On je sigurno mislio na sve: sigurno je izričito tražio Izaijin svitak, te u njemu potražio i našao upravo ovaj tekst...
To je nastupni tekst. Prorok osjeća da je duh Jahvin nad njim, zna da je »pomazan« za poslanje koje puno obećava: mora navijestiti radosnu vijest o boljim vremenima za siromahe, o liječenju bolesnika, o oslobođenju od svake bijede i tlačenja. Sve se to može sažeti u simbolu jubilarne godine...
Kako je čitao, tako je i prevodio s hebrejskog na aramejski, da svi slušatelji mognu razumjeti tekst. Kad je svršio čitanje, sjeo da započne svoj nagovor. Zrak je pun napetosti. Sve su oči uprte u Isusa. Svi predosjećaju, da će reći nešto vrlo važnog. Od cijelog nagovora evanđelist nam je sačuvao samo početnu izjavu, koja je najvažnija od svega: riječi koje ste ovoga časa čuli, ispunile su se danas, ovdje, pred vama ... Ono poslanje, koje je u Izaijinoj knjizi Jahve stavio u dužnost proroku, u potpunosti se ispunjuje u Isusovoj osobi. On ima dužnost da navijesti svijetu novo razdoblje oslobođenja od svih nesreća. U njemu se otvara novo vrijeme spasenja ...
To je mesijansko doba. U stvari, to djelo oslobođenja jest nešto što radi Mesija (usp. Lk 7,21— 22), ali Isus se ne predstavlja otvoreno u tom svojstvu. Mogao je reći to Samarijanki (Iv 4,26), ali ovdje, u svom zavičaju, zna dobro zemlju kojom gazi...
Rezultat ovog prvog posjeta Nazaretu bio je izvanredan: svi su ostali oduševljeni, upravo radi vrijednosti njegove poruke.
Ova zgoda otkriva nam neke značajne vidove Isusove ličnosti.
1) Na primjer, ova vijest, da je običavao prisustvovati subotom službi u sinagogi. Navika koju je stekao već u svom privatnom životu i koje se sada i dalje drži u ovoj novoj situaciji. Za njega kao misionara ova praksa znači da apostol ne smije samo čekati da ga ljudi potraže, nego da mora tražiti ljude tamo gdje ih se najviše nalazi ...
Ali općenito, ova nam vijest govori o velikom poštovanju koje je Isus osjećao prema dobrim ustanovama svoga naroda. Tako će se pokazati pun poštovanja prema opće priznatim praksama, kao svetkovinama, hodočašćima, itd. Isusa možemo označiti kao »tradicionalista« u dabrom smislu riječi, kad se radi o autentičnim vrijednostima židovstva (Zakon, Pismo, Proroci...)*
Isus je pravi Židov. Jest to po svojim roditeljima. Znamo da dva naša evanđelja donose Isusovo rodoslovlje (Mt i Lk). Kršćanska kateheza držala je mnogo do toga da naglasi tu činjenicu, da dokaže da je Isus dobro ukorijenjen u povijesti i krvi svog naroda. — Židov je po običajima svog vremena i svoje sredine: govorio je i jeo i oblačio se kao i svaki obični Židov onog vremena. — Židov je po duhovnom ozračju koje je udisao: Pismo, pobožne skupine, rabinske ideje. — Židov je po načinu života i poslanju: toliko sliči prorocima i učiteljima Izraela.
Ali Isus nije Židov s kompleksima rase ili veličine. Ne zatvara oči pred nijednom negativnom pojavom u životu svoga naroda. Kao i kod starih proroka, ljubav ne pokriva istinu, nego je otkriva. Ima kritički stav čak i pred stvarima koje su smatrali najsvetijim. Opslužuje subotu, ali zastupa da je subota bila stvorena radi čovjeka, a ne obratno. Ne daje božansko dostojanstvo stvarima ili ustanovama. Smatra sve stvari relativnim pred apsolutnošću Božjom.
2) Imamo i jednu obavijest o Isusovom obrazovanju. Znao je čitati i pisati, tj. pohađao je osnovnu školu kao i svako drugo židovsko dijete. Židovi su mnogo držali do te stvari već od davnih vremena, sa ciljem da svaki Židov mogne čitati Bibliju. Neki misle da i poznati zemljoradnički kalendar iz Gezera nije ništa drugo nego školska zadaća iz pisanja nekog seoskog djeteta; što bi značilo da je već u X. st. pr. Kr. osnovno obrazovanje bilo nešto normalnog čak i na selima. U Bibliji nemamo izričitih svjedočanstava o školama, ali mora da su one postojale u svim razdobljima, barem za neka stručna zanimanja (pisar, svećenik, levita, prorok ...), što opet zahtijeva neku prethodnu osnovnu pripravu. Ovo se obučavanje uvelike pojačalo ustanovom sinagoge, čija je zgrada služila i kao škola; među činovnicima sinagoge, osim njezinog upravitelja, njegovog pomoćnika i sabirača milostinje, spominje se također i učitelj djece. Dijete je učilo židovsko pismo i prevođenje na aramejski; taj osnovni studij Biblije počinjao je a petoj godini. Svaka zajednica veća od deset obitelji bila je obvezana uzdržavati učitelja djece. Tako je i Isusova obitelj, skupa s drugim obiteljima iz susjedstva, plaćala svoj skromni dio učitelju kod kojeg je Isus naučio čitati i pisati.
Ali, vidi se da je Isus posjedovao i neko više poznavanje Biblije, jer mu se daje da je čita i tumači na službi u sinagogi. Svaki Židov, muškarac i punoljetan, imao je pravo na to, ali samo ako je bio dobro pripravljen. Isus je pokazao da je vrlo dobro spreman, sudeći po oduševljenju koje je pobudio. Stručno poznavanje Biblije postizavalo se višim studijima, koje se pružali u višim rabinskim školama. Isus sigurno nije pohađao nijedno od tih sveučilišta; njegovi zemljaci znali su to vrlo dobro pa odatle njihovo čuđenje i svakojake pretpostavke (Mt 13,54—55 i paral.). Njegova obitelj nije mogla plaćati vrlo skupe stručne studije. Isus je mogao nadomjestiti taj manjak privatnim učenjem. Evanđelisti više misle na njegovo nadnaravno znanje (usp. Lk 2,47).
3) Imamo napokon obavijest o Isusovom stavu prema siromasima »Siromah« u našem tekstu nije moguće shvatiti bilo kako: očito je da ga treba shvatiti u najopćenitijem smislu. »Onaj koji oskudijeva dobrima« (na koje ljudska osoba ima pravo); i to ne samo ekonomskim i materijalnim, nego koje bilo vrste. Izlazi, dakle, da već sada, pri samom početku svog galilejskog djelovanja, Isus stavlja siromahe kao smisao svog poslanja. On će to ponoviti i u drugim zgodama (usp. Lk 7,22). Cijeli njegov javni život pokazat će da siromasi zauzimaju prvo mjesto u njegovom srcu i njegovim brigama.
Budući da se transcendentno i naravno upotpunjuju, ovom stavu simpatije prema potrebnom čovjeku možemo pristupiti i iz ljudske pozadine.
Isus dolazi iz siromašne, iako ne bijedne, obitelji: obitelji zanatlije u malom brdskom seocu. Uvijek će se ponašati kao čovjek ove društvene klase: među »pukom« on će se osjećati prijatno, kao u svojoj kući, vrlo blizak i društven, dok s nekim bogatim ljudima, premda će se prema njima vladati posve prirodno, nikad neće moći uspostaviti posebno prijateljstvo (usp. Lk 7,44—46).
Kaže se da samo siromah može razumjeti drugog siromaha. Tako razumijemo veliku Isusovu osjećajnost prema tuđim nevoljama i mukama. Pristupačan je kad od njega bilo tko traži pomoć. Nekada, kao u slučaju udovice iz Naima, on sam izađe ususret i nezamoljen (Lk 7,13—15). Liječi bolesne gdje god ih nađe. Nekad ide u njihove kuće s tim ciljem (Mk 1,29; Lk 8,51). Židovska društvena i religiozna aristokracija prezire puk zbog njegovog neznanja i zaostalosti (Iv 7,49), dok je Isus pun razumijevanja i simpatije za njegovo stanje. Dok su drugi, zabrinuti jedino za svoja religiozna načela, bili neosjetljivi prema trpljenju puka (Iv 9), dotle se Isus stavlja njemu u službu. Prema staroj židovskoj predaji o nagradi (odavno prevladanoj, ali za koju su se farizeji još uvijek ustrajno hvatali), siromah je bio sinonim nesretnog i od Boga ostavljenog čovjeka zbog njegovih grijeha, dok su, prema Isusovom mišljenju, upravo siromasi nasljednici Kraljevstva Božjeg (Mt 5,3).
Narod je nužno morao odmah zapaziti razliku u naglasku: Govor na gori (a naročito Blaženstva) bilo je nešto vrlo blizu njegovom srcu.
Ali unatoč tome, Isus nije neki »pučki« tip. Nije demagog. Ne želi biti vođa masa. Neće da osobno iskorištava jeftino prianjanje uza svoju osobu. On točno mjeri pučke motivacije i pučku religioznost. On zna da se od njega očekuje nešto različito od onoga što on naviješta. Isti kritički stav i udaljenost ima i prema masama i prema eliti. Ne pada u napast da unizi svoju poruku laskajući masama. Bježi i sakriva se kad se ta pogibelj pokaže izbliza (Iv 6,15).
Nadasve, Isus nije društveni ni klasni borac. On nikad nije imao namjere i nikad nije upotrijebio neku taktiku da pobuni siromašne protiv bogatih. On nije bio nikakav stručnjak u ekonomskim pitanjima, niti u političkim režimima, niti u rušenju vlada. Za te stvari, narod je imao svoje vrlo sposobne stručnjake: imao je svoje bogataše, koji su znali vrlo dobro skupljati novac na sve moguće načine; imao je svoje političke stranke (zelote, herodijance, saduceje), vrlo vješte u teoriji i u praksi; imao je svoje zelotske gerilce, vrlo izvježbane u rukovanju nožem ... To nisu Isusovi specijaliteti. Za te stvari nije potrebna nikakva objava Božja. Isus je stručnjak Božje riječi. Riječi spasenja. Riječi koja mora biti duša svake ljudske tehnike, namijenjene za oslobođenje siromaha.
Naravno i transcendentno se upotpunjuju. Naravna simpatija prema osobama svoje klase pretvara se kod Isusa u apostolsku odluku, zbog njegove svijesti o svom poslanju. Ono je potpuno općenito, odnosi se na sve ljude, a posebno na one kojima je najviše potrebno (Mt 9,12; Lk 19,10). Svjestan svoga poslanja, Isus se sasvim prirodno priklanja onima koje društvo progoni i diskriminira: on ljubi one koje nitko ne ljubi...
Slika 3 Isus propovijeda
NASTANJEN U KAFARNAUMU (SVIBANJ G. 28)
Mt 4,13—16; Mk 1,21a; Lk 4,31a
Prema Mt i Lk, Isus ide iz Nazareta ravno u Kafarnaum (oni ne donose ništa o boravku u Kani, o kojem govori Iv 4,46—54).
Prema Marku, on »ulazi« u grad dolazeći od obale jezera, iza kako je pozvao četvoricu učenika; ali je očito da je njegova kronologija slabija negoli kod druge dvojice.
Matej bilježi da se Isus »nastanio« u Kafarnaumu; tj. da je tu uspostavio svoje boravište; ovaj izraz (gr. »katokesen«) znači boravište ili privremeno boravište. Stvari su se korjenito promijenile. Više se ne računa s rodnom obitelju iz Nazareta. Promjena boravišta jest simbol prekida. Osim toga, važni su i razlozi poslanja. Kafarnaum je važno središte, saobraćajno dobro
povezano na sve strane, u gusto nastanjenom kraju. I nije bilo poteškoće za stanovanje: tu je bila Petrova i Andrijina kuća, a kasnije i Levijeva...
Mt u ovoj činjenici vidi nadasve providnosni smisao: potpuno ispunjenje jedinog Izaijinog proročanstva. Citiran je slobodno Iz 8,23 — 9,1. Prorok navješćuje ovom sjevernom kraju oslobođenje i blagostanje poslije perioda velikog poniženja (odnosi se na asirsko pripojenje zemlje i odvođenje u sužanjstvo stanovnika u godinama 734—732. pr. Kr.; usp. 2 Kr 15,29). Prema evanđelistu, ovo radosno navještenje oslobođenja ispunja se potpuno prisutnošću Isusovom na ovom mjestu. On je onaj koji donosi pravi život i svjetlo kraju koji leži u tami i smrti...
Slika 4 KAFARNAUM I GENEZARETSKO JEZERO
OPĆI ZAŽETAK
(Mt 4,17); Mk 1,15; Lk 4,15a
Prije nego što zađu u pripovijedanje pojedinih događaja dugotrajnog galilejskog djelovanja, evanđelisti nam pružaju sasvim općenit sažetak toga razdoblja o Isusovom djelovanju i o sadržaju njegova propovijedanja.
Glavna je djelatnost Isusova služba riječi. Luka je predstavlja kao »naučavanje«: prevladava lik Isusa kao učitelja. Matej označava tu djelatnost kao »propovijedanje«: tu je pružen lik misionara.
Luka nadodaje da je naučavao u »njihovim sinagogama«. Tim se hoće reći, da su ove bogoštovne zgrade bile povlaštena mjesta gdje je Isus naučavao; razlog je lako razumljiv; ali, kako ćemo vidjeti, Isus nije naučavao samo u sinagogama.
Kad bismo čitali samo Mateja, rekli bismo, da je Isus počeo propovijedati tek iza kako se nastanio u Kafarnaumu (»od toga časa«). Očito, ova njegova bilješka, u današnjoj redakciji, ne stoji ondje gdje bi trebalo da stoji; njezino je mjesto ovo gdje smo je mi stavili.
Što se tiče sadržaja propovijedanja, Luka u svom sažetku ne kaže ništa. — Matej spominje dvije točke: obraćenje i dolazak nebeskog kraljevstva, ali tako da jedno zavisi od drugog: obraćenje kao nešto potrebno, imajući u vidu da je Kraljevstvo već došlo. To je isti obrazac kojim je sažeto i Krstiteljevo propovijedanje (Mt 3,2). Jedino vidik je drukčiji. Za Krstitelja, obraćenje je potrebno radi Kraljevstva, koje ubrzo treba da započne; za Isusa, ono je potrebno jer je Kraljevstvo već započelo. — Marko ulazi više u pojedinosti. Najprije daje do znanja, da se u Isusovom propovijedanju Kraljevstvo Božje pokazuje kao nova epoha spasenja, iza kako se ispunilo predmesijansko vrijeme, vrijeme starog saveza; da je to epoha ostvarenja, iza kako se svršilo vrijeme obećanja. Zatim nas izvješćuje, da je Kraljevstvo Božje »Evanđelje« ili Dobra Vijest, o kojoj je Isus propovijedao već od početka svog puta (r. 14). Konačno dodaje, kao drugu točku Isusovog propovijedanja, potrebu vjere u to »Evanđelje«.
Izlazi, dakle, da je Kraljevstvo Božje središnja točka Isusovog »Evanđelja«. Uistinu, sva bezbrojna tematika njegova propovijedanja svodi se u osnovi na ovu jedinu temu, koja sve obuhvaća.
KRALJEVSTVO BOŽJE je jedan od onih vrlo složenih biblijskih pojmova, koje je teško obuhvatiti samim jednim pogledom. Ovdje se ograničujemo jedino na njegove najhitnije elemente, tako kako se izdvajaju iz Isusovog načina izražavanja.
Formula »Kraljevstvo Božje« je Markova i Lukina, dok Matej upotrebljava formulu »Kraljevstvo nebesko«, što je ropski prijevod hebrejskog »malkoth šammaim« (aramejski »malkutha dišemaja«), gdje »nebo« (»nebesa«) nije drugo nego sinonim Božjeg imena, prema hebrejskom običaju da se što manje izgovara ime Božje. Iz toga slijedi, da je formula Mk i Lk stvarni prijevod (više u skladu s nesemitskim uhom) istog izražaja. Nema sumnje, da je izvorni izraz, koji je Isus upotrebljavao bio onaj Mt; imat ćemo i drugih prilika vidjeti, kako on upotrebljava i mnoge druge opisne govore, da ne izgovori Božje ime.
Kraljevstvo Božje, prema sažetoj i točnoj definiciji P. Lagrange-a, jest »vrijeme spasenja, kad Bog mora vladati savršenije nego prije«. Ova definicija je istinita, ali samo ako je uzmemo u neograničenom smislu. Da se dođe do toga smisla, treba uzeti u obzir cijeli sklop Isusovih izreka o tom predmetu. Nijedan pojedinačni tekst ne izražava ovaj pojam u potpunosti. Glavna pogreška nekih tumačenja jest upravo djelomičnost, uvažavanje nekih izričaja a zaboravljanje drugih.
— Prema mišljenju nekih, Isusa zanima jedino unutrašnje kraljevstvo, koje se nalazi u duši; prema tome, glavni predmet njegove djelatnosti sastoji se u naučavanju nove nauke.
— Prema drugima, Isus je revolucionarac, koji misli osnovati nacionalno kraljevstvo, prema političkim iščekivanjima svojih suvremenika.
— Napokon, treći misle, da Isus govori isključivo o eshatološkom kraljevstvu, koje bi se ustanovilo nekom kozmičkom katastrofom u preobraženom svijetu, prema apokaliptičkim idejama židovstva.
Glavni nedostatak svih tih tekstova sastoji se u tome što uzimaju odvojeno pojedinačne tekstove ili nizove tekstova, zanemarujući cjelinu; to znači isto što i usredotočiti pogled na jedno drvo, da se više ne vidi šuma; a istina je u šumi.
Ni ideja ni terminologija Kraljevstva Božjeg nisu izvorno Isusove; vuku svoje duboko korijenje iz starog zavjeta i iz kasnije teologije židovstva. Radi se o tome da se dadne konkretni oblik mesijanskoj nadi Izraela. Govoriti o Kraljevstvu, značilo je za Isusa kretati se po domaćem području. Njegova se izvornost sastoji u tome što je pročistio ovaj pojam od vremenskih prizvuka i od političnosti, koji su u židovstvu njegova vremena bili duboko ukorijenjeni, i što mu je odredio neke nove dimenzije, koje mu ni stari zavjet ni židovstvo nisu mogli pružiti. S obzirom na sve drugo, on jednostavno naviješta da su se ispunila očekivanja Izraela.
Riječ »kraljevstvo« u ovoj je formuli posvećena upotrebom, ali je dvoznačna, jer ono što ona najprije napominje jest ideja teritorijalnosti, što je potpuno strano biblijskom pojmu. Formula »Kraljevstvo Božje« (ili »nebesko«) imenički je prijevod glagolskog biblijskog izraza »Jahve vlada« (»malak Jahweh«), što očito dokazuje, da »kraljevstvo« ne može biti uzeto u teritorijalnom smislu, makar ga shvatili i neograničeno, nego u smislu kraljevske vlasti ili moći: vladavina, vlada, zapovijedanje, gospodstvo, vrhovna vlast... Naravno, sve to važi u moralnom smislu, isključujući bilo koji oblik političke teokracije: zna se da u takvim oblicima vlade prvi izgnanik može biti sam Bog; poznat je kritički biblijski stav s obzirom na teokratsku monarhiju Izraela (1 Sam 8,6—8), a ne manjkaju primjeri ni iz drugih povijesnih epoha.
Biblija smatra, da svijet nikad ne može prestati biti vlasništvo Božje. On je njegov svijet. I budući da je njegov, Bog ne može prestati izvršivati svoju vlast nad njim. On zapovijeda u svojoj kući. U monarhičnoj kulturi, to se kaže »kraljevati«. Danas se to kraljevanje osporava i opovrgava, ali doći će vrijeme kad će biti potpuno i bez oporbe.
Jednom riječju, Kraljevstvo je Božje vladavina Božja u svijetu, po kojoj svijet treba da se definitivno spasi; prema tome, ono označava i samo definitivno spasenje, kao rezultat te vladavine.
U Očenašu molimo da dođe »kraljevstvo« Božje i da se »vrši njegova volja« (Mit 6,10). To je usporedno mjesto koje tumači ovaj naziv. Molimo, da se svijet stvarno upravlja voljom Božjom ili njegovim mjerilima; da se strukture svijeta vjerno drže Božjih smjernica; da se postigne jedinstvo ciljeva između čovjeka i Boga.
Ali Isus nam u ovoj molitvi pokazuje da je Božja vladavina naša zadaća i naš cilj.
Ako molimo da dođe njegovo kraljevstvo, to je zbog toga što ono još nije došlo (barem ne u svoj punini): dakle, moramo uraditi sve da dođe.
Ako molimo da dođe, znači da smo sigurni da će doći; kad ne bi tako bilo, ne bismo molili. To znači, da nakon toga naša molitva ne može ništa više moliti. To je ono najveće, ono definitivno, zadnji cilj.
Sve to pokazuje, da Kraljevstvo Božje može biti različitog opsega i stupnja i dosega: da može imati razne smještaje ili prostore, razne etape razvoja, razne vidove pod kojima se ostvaruje.
1) Što se tiče smještaja ili prostora kraljevstva, ono je u isto vrijeme unutrašnje i izvanjsko.
— Kraljevstvo je unutrašnje. Započinje se u čovjekovom srcu. Ostvaruje se najprije u nama samima, ako prianjamo intimno uz Boga i njegova mjerila, ako osobno prihvatimo njegovu riječ (Mt 13,23). To je unutarnji, osobni, snažni, odlučni doživljaj. Tako je razumljivo, da se, uz temu o Kraljevstvu, govori ujedno o obraćenju i vjeri, kao prethodnim uvjetima, koji pretpostavljaju potpuno suobličenje sa živim i prisutnim Bogom. Bez tog unutrašnjeg doživljavanja, Kraljevstvo nikad ne bi moglo postati osobni izbor i zakon u životu. Priznati da je Kraljevstvo najveća vrijednost, kojoj sve drugo mora
biti podvrgnuto, čak i uz najveće žrtve (Mt 13,44—46; Mk 8,35), to je osobni sud pojedinca (drugi mogu drukčije misliti).
— Ali, treba se čuvati zatvorenosti u sebe i individualizma, jer je Kraljevstvo također vanjsko i društveno.
Da se Božja vladavina (kao i svaka druga) pretvori u ljudsku stvarnost, potrebno je da se ona ostvari i da na neki način stvori svoje oblike, strukture.
Zdrav razum to zahtijeva: svjetlo se ne pali da ga se sakrije (Mt 5,15). Cijeli svijet čeka na svoje preobraženje (Rim 8,19—20), i ono (kao i sva preobraženja) ne daje se odjedanput, nego je rezultat povijesnih procesa. Kraljevstvo se, dakle, mora ukorijeniti u svijetu, vladati i upravljati tim procesom, tako da se svijet po Bogu spasi (Iv 3,17). I sama je Crkva oblik, struktura Kraljevstva; malo kvasca, koji mora ukvasiti sve tijesto svijeta (Mt 13,33).
Kraljevstvo, da bi bilo ljudska stvarnost, mora biti također društvena ili kolektivna tekovina. Mora postati kolektivnom savješću ljudskog roda. Sav je svijet pozvan na to (Mt 22,2—10). Na konačnom sudu, mnogi će biti isključeni upravo zbog toga jer su u svojoj sadašnjoj povijesti izdali svoje zvanje (Mt 13,41; 25,41—46).
2) U razvoju Kraljevstva razlikuju se tri razdoblja: početak, rast i svršetak.
— Kraljevstvo se otpočinje Isusovom osobom (Mt 4,17; Mk 1,15; Lk 4,21). Početak je Kraljevstva u mesijanskom djelu Kristovu. Epoha Kraljevstva poklapa se s mesijanskom epohom koju je Krist ustanovio. Tako Isus može izjaviti, da se »navršilo vrijeme« od davnina, i da je »došlo Kraljevstvo Božje«, nova epoha spasenja. Zbog toga, »Zakon i Proroci sežu do Ivana, a otada se naviješta evanđelje (Radosna vijest) Kraljevstva Božjeg« (Lk 16,16). U vrijeme kad Isus počinje svoje poslanje, već je prisutno Kraljevstvo Božje, već je došlo, nezavisno od ljudske volje.
Treba zapaziti da je ovaj početak u nekom smislu već konac; konačno stanje koje se počelo povijesno ostvarivati. Kad Isus liječi bolesti, ne radi se o nekom nevezanom događaju; to je već stvarni korak prema stvaranju potpunog oslobođenja od smrti, što je stvarnost posljednjih vremena (Mt 11,5). Korak prema uskrsnuću. Isto tako, pobjeda nad sotonom (Iv 12,31; Lk 10,18) znači da je eshatološko kraljevstvo već prisutno (Mt 12,28): smrt grijehu, život u Bogu.
— U Kraljevstvu postoji razdoblje rasta. To je zemaljska faza, kad se Kraljevstvo mora razvijati i ostvarivati se sve savršenije. Zato molimo da dođe Kraljevstvo Božje, (Mt 6,10), da se svaki dan malo više približi. Nalazimo se u vremenu izgradnje i čekanja. Vrijeme sasvim neodređeno (Mt 24,36; Dj 1,7), koje ne dopušta ni nestrpljivosti ni bezbrižnosti. To su »svi dani« povijesti, do »svršetka vremena« (Mt 28,20). To je cijelo ovo vrijeme sadašnjeg čovjeka i sadašnjeg svijeta, kad se izgrađuje i sazrijeva eshatologija, dok se ne pojavi sasvim obnovljen svijet. Jasno to nagovještavaju takozvane »parabole rasta« (Mk 4,26; Mt 13,31—33). To je vrijeme našeg rada u vinogradu (Mt 20,1—7), pomoću kojeg moramo ubrzati pojavu konca (2 Pt 3,12).
Ali i konac je već sadržan u rastu: razna razdoblja tog rasta su razna ostvarenja sve bliže budućnosti.
— Kraljevstvo će imati također svoj slavni svršetak. Već je Stari zavjet naviještao novavremena na koncu povijesti, kad će sve biti obnovljeno i kad će biti zaboravljena prošlost (Iz 65,17), vremena koja će podsjećati na ljepotu staroga raja (Iz 11,6—8). To je vidik Kraljevstva koji je Isus najviše naglašavao kako ćemo kasnije vidjeti.
To je novo nebo i nova zemlja (Iz 65,17; Otk 21,1; 2 Pt 3,13); potpuno preobraženje cijelog svemira, rezultat postupnog sazrijevanja, koje omogućava ponovni dolazak Gospodinov (Dj 1,11); Božja vlast, odsele neosporna, Kraljevstvo koje će Krist potpuno ostvariti i predati Ocu (1 Kor 15,24); definitivno sjedinjenje svih stvari s Bogom (Kol 1,20); mnoštvo koje je ponovno jedinstvo, ostvareno ljubavlju, koja briše sve razdaljine: Bog sve u svemu (1 Kor 15,28).
To je definitivno Kraljevstvo, iza kojeg se ništa drugo ne može zamisliti, Vječno, nadzemaljske, buduće. Kraljevstvo obećano onima koji su na ovoj zemlji siromašni i progonjeni (Mt 5,3—10). Ono se za pojedince otvara smrću i povoljnim sudom Božjim (usp. Lk 23,42—43); za cijeli svijet počinje Gospodnjom parusijom (ponovnim dolaskom) (usp. Mt 24,30).
3) S obzirom na proces ostvarenja, treba imati u vidu opću »ekonomiju« milosti.
— Kraljevstvo je dar Božji. Uvijek je čovjek sanjao kako bi stvorio svoj raj ovdje na zemlji svojim isključivim naporom, i uvijek je to nastojanje dovodilo do najgorih zastranjenja i najgorih zloupotreba samog čovjeka. Kraljevstvo Božje ne može se izgraditi bez Boga, jer ono je dar njegove moći i njegove ljubavi. Onaj koji sprema gozbu uvijek je kralj (Mt 22,2) ili domaćin kuće (Lk 14,16). Onaj koji daje Kraljevstvo jest Otac (Mt 12,32).
Budući da je Kraljevstvo dar, treba svaki dan moliti da dođe (Mt 6,10), da se Božja moć suprotstavi našoj ljudskoj kukavnosti. Čovjek se ne smije osjetiti skrhanim zbog svojih slabosti, ali ih ne smije zaboraviti. Obvezani smo »požuriti« parusiju (2 Pt 3,12), ali je ne možemo silom dovesti.
— S druge strane, Kraljevstvo je ljudska zadaća. Vječni misterij milosti: Bog se daje, i čovjek ga prihvaća, jer mu Bog daje da ga prihvati... Ne preostaje nam drugo nego ponizno prigrliti uvjete toga misterija.
Napredak Kraljevstva zavisi od čovjeka, kao što napredak sjemena koje smo posijali zavisi više ili manje od zemljišta gdje je ono posijano (Mk 4,26—34). Otkako je Isus započeo svoje mesijansko poslanje, spasenje je otvoreno svima ljudima; Kraljevstvo je već prisutno ali se ne nameće silom, nego čovjek treba da ga primi slobodno i da surađuje s njim (Mt 13,44—46), spreman nekad i na najveće žrtve, samo da ga sačuva (Mk 9,43—47). Radi toga, čovjeku se zapovijeda da »traži Kraljevstvo« (Mt 6,33). Sve što čovjek ima, smatra se rezultatom napora (Mt 20,10). U Bibliji se često susreću ideje sađenja, zalijevanja, građenja, kao izrazi poslanja u svijetu (Jer 1,10; 1 Kor 3,6— 10, itd.). Ovaj posao izgradnje upravljen je najprije na samog čovjeka, da se svlada njegova moralna bijeda, dok se on toliko ne očisti, da njegovo definitivno sjedinjenje s Bogom već postane stvarnost (usp. Mt 5,48). Ali je upravljen i prema svijetu, u svrhu stvaranja takve situacije, gdje bi bilo manje glada i bijede, manje bolesti, manje nepravde i nasilja (usp. Mt 25, 35—40).
Kako rekosmo na početku, pojam Kraljevstva vrlo je složen, jer se radi o mnogolikoj stvarnosti. Da ne budemo nepravedni prema Isusu, svodeći njegovu ideju na samo jedan dio, treba uvijek imati na umu, da se mozaik može razumjeti jedino ako ga se gleda cjelovito, u sklopu svih dijelova koji ga sačinjavaju ...
oOo
Drugi predmet Isusovog propovijedanja, ali podređen temi Kraljevstva (i nužno ujedinjen s njom) jest OBRAĆENJE. To je također bio središnji predmet Krstiteljevog propovijedanja i prakse, kad je pripravljao za Kraljevstvo koje se ubrzo imalo pojaviti. Kad Isusa, obraćenje je neophodno potrebno, da bi se moglo prihvatiti Kraljevstvo, koje je već prisutno. Ono što je Krstitelj naviještao, već je tu, sa svom svojom sablažnjivom novošću, i, blaženi oni koji se ne sablazne! (Mt 11,6). A da ne bude sablazni, potrebno je primijeniti razum i život. Ono što Isus donosi, istinska je revolucija, i da je prihvatimo treba da prethodno prođemo kroz svoju vlastitu unutrašnju revoluciju.
Isus tako ponovno preuzima veliku proročku temu. U borbi protiv ljudskog grijeha, ostvarenog tlačenjem i nepravdom, jedini pravi i trajni lijek kojeg su naznačivali proroci, jest obraćenje. Novo srce i nov duh. Te dvije novosti značajke su novog saveza (naročito kod Jeremije i Ezekijela), i taj savez otpočinje Isus.
oOo
Kao tema Isusovog propovijedanja spominje se također VJERA u Kraljevstvo i u naviještanje Isusovo. U biti, vjera je prianjanje uz Isusovu osobu i sve što ona sa sobom donosi. Ne može se prihvatiti Evanđelje, ako ne vjerujemo u Evanđelje.
Ali, u stvari, razlika između obraćenja i vjere samo je logična. Radi se o jednom te istom stavu pred Bogom (Isusom), jedino što ga vidimo pod različitim uglovima. Zato ovdje oboje stoji na istom planu. Vjerovati u Isusa isto je što i obratiti se njemu — »okrenuti lice« prema njemu (Dj 9,35)-To su dva vida jedne te iste stvarnosti, koji se međusobno uvjetuju: obraćenje je nužni uvjet za vjeru, ali bez vjere čovjek se ne bi nikad odlučio na obraćenje...
Jednom riječju, Isus izjavljuje, da je Kraljevstvo Božje novo vrijeme spasenja, već prisutno i na djelu, ali da je potrebno, da bismo ga priznali kao najvišu vrijednost i kao jedini životni zakon, postignuti novi mentalitet, prekinuvši sa svim onim što se prije moglo misliti i željeti.
DEFINITIVNI POZIV ČETVORICE (LIPANJ G. 28)
(Mt 4,18—22); (Mk 1,16—20); (Lk 5,1—11)
Slika 5 ISUS POZIVA UČENIKE
Ovdje bi se nužno moralo raspravljati o tome, da li Lukino kazivanje predstavlja isti događaj kao i ostale dvojice sinoptika. Još uvijek trošiti vrijeme na tu stvar, čini mi se pravo basposličarenje. Paralelizam je očit. Točnije govoreći, paralelizam postoji između Lk 5,10b—11 i Mt—Mk. Ali Lk 5,1—10a (čudesni ribolov) čini s ovim recima (Lk 5,10b—11) savršenu idejnu, psihološku i književnu cjelinu; prema tome, isto tako savršeno dobro ide skupa s kazivanjem Mt—Mk, kao uvod i psihološko obrazloženje; s druge strane, u svjetlu ove dvojice, puno se prirodnija razumije Lukin r. 11.
Sigurno, ima razlika između ova dva kazivanja. Kod Luke, Isus propovijeda na obali jezera i toliko se svijeta tiska oko njega, da je primoran udaljiti se od obale u lađici; kod Mt i Mk, Isus jednostavno prolazi kraj obale, i nema mnoštva. Isto tako, kod Mt i Mk, Petar i Andrija nalaze se usred ribolova (bacajući mrežu u more), dok kod Luke peru mreže i uvjereni su da nema nikakvog izgleda za ribarenje... Ali razlike u pojedinostima kao što su ove, obična su stvar u našim evanđeljima. Zavise od različitih predaja o jednom te istom događaju. U usmenim predajama ove su razlike neizbježive, i ta stvar nije zadavala previše brige kršćanskoj katehezi.
S našeg gledišta, dakle, čudesni se ribolov događa prilikom poziva, kao njegov pristup njemu ili simbolički njegov uvod. Premda bi se, strogo govoreći, ovdje moglo dopustiti i drugo mišljenje, da se radi o dva različita događaja, odvojena možda nekoliko dana jedan od drugoga: kod Luke bi se radilo o pretkazivanju buduće Petrove službe, a kod Mt-Mk o definitivnom pozivu učenika; samo što nema nikakvog odlučnog razloga za to razlikovanje.
Što se tiče kronologije, mi slijedimo Lukinu. On stavlja poziv četvorice poslije ozdravljenja u Kafarnaumu i za vrijeme misionarskog izleta po Galileji. Matej se slaže s njime samo djelomično, jer taj poziv stavlja iza kako se Isus nastanio u Kafarnaumu ali prije misionarskog izleta. U potpunom nesuglasju je Marko, koji ga stavlja kao prvu Isusovu djelatnost u Galileji. To nam se čini najdalje od stvarnosti. Kako smo izložili na drugom mjestu, Isus je, došavši u Galileju, ostavio učenike na slobodi, da mogu mirno i zrelo donijeti svoj definitivni odgovor a sigurno i da mogu urediti sve svoje obiteljske poslove za slučaj da se odluče poći s njime. Osim toga, Lukina se kronologija preporuča i prisutnošću velikog mnoštva naroda na obali jezera, po čemu se vidi, da se Isus već od nekog vremena nalazi u punoj misionarskoj djelatnosti. Isto tako, to da učenici smjesta prihvaćaju Isusov poziv, bolje se psihološki razumije, ako se pretpostavi da su oni kroz neko vrijeme bili svjedoci njegove moći i ovdje, u svom galilejskom zavičaju.
Znamo da je Isus bio izišao iz Kafarnauma da misionari po selima Galileje. Sada se nalazi na obali jezera, ne znamo točno na kojem mjestu, ali ni u kojem slučaju to nije moglo biti daleko od Kafarnauma; to znači da je već bio na povratku iz unutrašnjosti pokrajine. Možda se nalazimo oko sredine lipnja g. 28.
Pozornica je Genezaretako jezero. Isus stoji na obali i propovijeda. Ima puno svijeta koji se gura ako Isusa: svi bi htjeli biti bliže da bolje čuju. Položaj je nezgodan. Na obali su stajale dvije prazne lađice: jedna je bila Šimunova i Andrijina, druga Ivanova i Jakovljeva. Ribari su bili izišli iz njih i toga časa prali su mreže. Isus uđe u Šimunovu lađicu i zamoli ga da je otisne malko od obale. Sjedeći u lađici, on nastavlja propovijedanjem. Svršivši propovijed, rekne Šimunu da otplovi na pučinu i da bace mreže: govori u množini, jer je u lađici skupa s Petrom sigurno i njegov brat Andrija. Petar ga upozorava da ovo nije dobro vrijeme za ribolov, da su se cijelu noć trudili bez uspjeha, ali da će ipak još jednom pokušati, da zadovolji učitelja i pouzdavajući se u njegovu riječ. I ribolov je bio tako obilan, da se mreža skoro razdirala. Bila je preteška za samo ovu dvojicu braće, zato oni znakovima zatražiše pomoć od svojih drugova, dvojice Zebedejevih sinova, koji su se nalazili nedaleko odatle u drugoj lađici. Obje se lađice tako napuniše ribom, da su skoro tonule. Ribolov protiv svakog očekivanja i tako obilan, očito je i veliko čudo. Petar je i prije bio prisustvovao nekim Isusovim čudesima (nedavno prije, ozdravljenju svoje punice), možda i ugodnijim nego što je ovo, ali nijedno nije bilo tako. pristupačno njegovom profesionalnom znanju kao ovo, i zbog toga u stanju da ga toliko začudi i uplaši. On jasno zapaža da je tu na djelu božanska moć; da se pred njim nalazi sami beskrajno sveti Gospodin, pred kojim čovjek ne može imati drugog stava nego preneraženje i strah, klanjanje, i osjećati se nedostojan i grešnik. Isti osjećaji obuzimali su njegove drugove, Jakova i Ivana (Andrija se ne spominje, ali se stalno pretpostavlja da je prisutan; usp. rr. 4, 6, 7, 9).
Ovdje počinje paralelizam s Mt-Mk. Prema Lk, Isus raspršava Šimunov strah, navješćujući mu da će biti ribar ljudi. Navještaj je ravan pozivu, kako se razabire iz r. 11. Samo se Šimunu govori izravno, ali r. 11 dokazuje da su u poziv uključena i ostala trojica. Budući Mt-Mk nemaju čudesnog ribolova, kod njih se ne govori o utišavanju religioznog straha, nego Isus jednostavno poziva da ga slijede prvo dvojicu braće (Šimuna i Andriju), obećavši im da će ih učiniti ribarima ljudi, a zatim radi to isto s drugom dvojicom (Jakovom i Ivanom).
Poslije toga, sva tri evanđelista bilježe uspjeh tog Isusova poziva: ova četiri čovjeka ostavljaju sve i definitivno se priključuju Isusu.
Trojica od ove četvorice bit će kasnije, u okviru Dvanaestorice, mala skupina u koju će Isus imati posebno povjerenje.
oOo
U vezi s ovom epizodom treba napomenuti slijedeće:
- a) Kad bismo čitali jedino sinoptike, iznenadna odluka četvorice ribara izašla bi psihološki neobrazložena, nešto prenagla i nepromišljena, potpuno protivno onoj ozbiljnosti s kojom je Isus shvaćao pitanje svojih učenika (usp. Lk 14,28—33). Stvar je različita, ako čitamo sinoptike u svjetlu onoga što znamo od Iv. Postoji jedan poziv učenicima još od dana na Jordanu. Prvim kršćanima nije bilo teško čitati sinoptike, jer je predaja znala za ovaj rani poziv »počevši od krštenja Ivanova« (Dj 1,22). Postojao je »novicijat«. Bilo je dovoljno vremena da dobro promjere što su morali ostaviti i što su imali dobiti. I nije bilo malo ono što su ostavljali, i nije ga bilo lako ostaviti (usp. Mk 10,28), tako da je definitivna odluka mogla biti samo plod ozbiljnog razmišljanja.
I samo kazivanje (naročito kod Luke) pokazuje da se sve osobe u njoj osobno poznaju: Isus se obraća njima na domaću, kao osobama s kojima je prije blisko općio.
U ovoj zgodi učenici se nalaze na svom zanatskom poslu, a nekoliko dana prije bili su skupa s Isusom (usp. Mk 1,29.36), što znači da od dolaska u Galileju do definitivnog poziva nisu imali stalnog rasporeda života, premda nikad nisu gubili Isusa iz vida.
- b) Što se tiče društvenog položaja ove četvorice, izgleda da su oni bili »udruženi članovi« ribarskog poduzeća (grčki, »metohoi«, Lk 5,7, učesnici, mi bismo danas rekli akcionari, dioničari), industrijskog društva, gdje su se dijelili troškovi i dobici. U poduzeću su radili ne samo oni, nego i nadničari ili plaćeni radnici, barem što se tiče starog Zebedeja (Mk 1,20). Ova je pojedinost zanimljiva, jer znači da je društvo uživalo prilično dobar ekonomski položaj; njegov ekonomski doprinos budućoj Isusovoj zajednici morao je biti od velike vrijednosti.
- c) Od ovog časa, ova četvorica ostavljaju sve, korjenito prekidaju s prošlošću i »slijede« Isusa. To je nova mnogostruka stvarnost.
— Najprije, nije učenik onaj koji izabire učitelja (kao što je bio slučaj s rabinima), nego učitelj izabire sebi učenike. Prema tome, već na prvom koraku, u prihvaćanju poziva sa strane učenika postoji stav odricanja vlastitog suda i potpunog oslanjanja na osobu učitelja. Drukčija je teološka perspektiva: Bog izlazi naprijed, ima inicijativu, ali zato i jamči za zvanje koje se prihvaća svjesno sa svim rizicima.
— Slijediti Isusa znači ne samo prihvatiti njegovu poruku, nego također prianjati uz njegovu osobu: biti uvijek s njim, sačinjavati zajednicu života
s njim (Mk 3,14), dijeliti dobro i zlo. S obzirom na prijašnji život, to je posve novo iskustvo. Učeništvo je korjenita novost.
— Prema tome, slijediti Isusa znači usvojiti isti način života kao i on. A to opet nužno uključuje cijeli niz odricanja. Isus je imao svoj zanat i ostavio ga, imao je svoju obitelj pa je i nju ostavio. Zato i učenicima nepreostaje drugo nego ostaviti ne samo svoje lađe, nego i svoju obitelj. Odricanje mora biti potpuno; Luka je onaj koji najviše naglašuje tu posvemašnjost (r. 11) (usp. također Lk 14,33; Mk 10,21, itd.).
I kako je najviši stepen Isusovog odricanja njegov križ, ni učeniku ne preostaje drugi put nego put križa (Mt 10,38; 16,24, itd.).
— Ali odricanje nije samo sebi cilj, nego nužno sredstvo u vidu Kraljevstva Božjeg. Isus se svojevoljno odriče svega, što bi na bilo koji način moglo spriječiti ili umanjivati njegovu raspoloživost za Kraljevstvo. Njegovo odricanje je u vezi s njegovim poslanjem. Prema tome, slijediti Isusa znači asimilirati smisao njegovog poslanja. Biti učenik znači prihvatiti biti suradnik u širenju Kraljevstva. Izraz »lovci ljudi« (ribari-ribolovci) izražava to pomoću simbola koje ljudi nužno dobro razumiju. Hvatati ljude za Kraljevstvo. Loviti druge, kao što je Isus ulovio njih ... 55
Toga su se dana ova četvorica ukrcala u onu novu lovačku avanturu, koja se još nije svršila.
MISIONARSKI IZLET PO GALILEJI (LIPANJ G. 28)
Mt 4,23—25; Mk 1,39; Lk 4,44
Isus je bio jasno izrazio svoju namjeru (kao smisao svoga poslanja) da proširi svoje propovijedanje na cijelu Galileju. Ovdje imamo vijest koja sažima tu posebnu misiju. Mk i Lk su vrlo kratki; Mt je malo opširniji, jer nadodaje i neke njezine rezultate.
Znamo da je na ovaj misionarski izlet Isus pozvao i neke učenike (Mk 1,38), ali kako se svi još nisu bili definitivno njemu priključili, sigurno je da ga nisu pratili cijelo vrijeme, jer neke od njih vidimo zauzete svojim staleškim poslom u ovom periodu (Mt 4,18; Mk 1,16).
Ne znamo koliko je vremena trajala ova posebna galilejska misija izvan Kafarnauma. Sudeći po velikom prostoru, može se pretpostaviti, da je zauzela dobar dio mjeseca lipnja.
Evanđelisti su nam sačuvali samo dva posebna događaja iz ovog perioda: definitivni poziv četvorice učenika i ozdravljenje gubavca, što ćemo odmah vidjeti.
Sažetak ove misije sadrži slijedeće točke:
— Išao je po cijeloj Galileji; to se ne mora razumjeti apsolutno.
— Propovijedao je u mjesnim sinagogama; što se isto tako ne smije uzeti u isključivom smislu.
— Predmet propovijedanja bila je tema o Kraljevstvu Božjem.
— Liječio je sve vrste bolesti i muka. Posebno se spominju: opsjednuti, mjesečari (epileptičari) i uzeti (Mt).
Uvijek propovijed skupa s čudesima. Riječi i djela; oboje su poslanje.
Matej nadodaje neobični učinak što ga je ovaj misionarski izlet pobuđivao u cijeloj zemlji. Kaže da se Isusov glas raširio po cijeloj »Siriji«, što očito ne označuje rimsku provinciju Siriju u strogom smislu, nego krajeve spomenute u r. 25, odakle su ga, kako se kaže, slijedila »velika mnoštva«; konkretno, od cisjordanske Palestine, osim Galileje, također iz Judeje (razumljivo je da se ne spominje krivovjerna Samarija); s one (istočne) strane Jordana, iz Pereje i Dekapolisa.
Iako se uzme u obzir stil poopćavanja i istočnjačkog pretjerivanja, očito je da je Isusov pokret od samog početka pobuđivao snažan utisak u narodu.
Iz knjige: Fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova, I, Sarajevo 1984. str.109;124; 132;119; 142; 141
Priredio: fra Petar Matanović