Blaženstva
1Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. 2 On progovori i stane ih naučavati:
3 »Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!
4 Blago ožalošćenima:
oni će se utješiti!
5 Blago krotkima:
oni će baštiniti zemlju!
6 Blago gladnima i žednima pravednosti:
oni će se nasititi!
7 Blago milosrdnima:
oni će zadobiti milosrđe!
8 Blago čistima srcem:
oni će Boga gledati!
9 Blago mirotvorcima:
oni će se sinovima Božjim zvati!
10 Blago progonjenima zbog pravednosti:
njihovo je kraljevstvo nebesko!«
11 »Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!
12 Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«
RIJEČ GOSPODNJA!
OKOLNOSTI GOVORA NA GORI
Mt 5,1—2; Lk 6,17a.20a
Što se tiče vremena, stavljamo Govor u srpanj g. 28. Do ovog datuma doveo nas je niz događaja. I to je prikladan datum. S jedne strane, ne nalazimo se na samom početku javnog djelovanja: pretpostavlja se da je Isus već dovoljno predstavljen i da posjeduje dovoljno autoriteta da izrazi neke ideje, koje su u mnogom smislu jasni prekid s prošlošću. S druge strane, ne nalazimo se daleko od početka djelovanja, pa su tako dobro smješteni neki stavovi, koji su u nekom smislu programski.
Slika 2 GOVOR NA GORI
Što se tiče mjesta, izgleda da si proturječe Mt i Lk. Prvi kaže da je Isus »uzašao« na brdo; drugi, da je »sišao«. U samoj stvari, nema nikakve proturječnosti.
Prethodni kontekst Mt jest »sažetak« Isusovog djelovanja za vrijeme jednog misionarskog izleta po Galileji. Po njemu samom ne bi se znalo gdje je Isus bio prije Govora. Jedino što se sigurno može izvesti iz Mt jest to da je Govor bio izrečen na nekom brdu; a na brdo se »uzlazi«. Točna oznaka nalazi se kod Lk, i, prema njemu, brdo Govora je ono isto gdje je Isus ustanovio Dvanaestoricu, samo što je poslije izbora »sišao« s tog uzvišenijeg mjesta na jednu »visoravan« istog brda, gdje je izrekao Govor. Brdo se nalazi blizu Kafarnauma (usp. Lk 7,1; Mt 8,1.5). Razna mjesta blizu jezera mogla bi poslužiti za tu priliku. Mjesto gdje kršćanska predaja stavlja ovaj događaj nalazi se na sjevernoj obali jezera, nedaleko od njega, ali dovoljno izdignuto nad njim, na južnom rubu male visoravni, iza koje se (više na sjever) izdižu viša brda.[1]
S obzirom na slušaoce, to sigurno nisu mase, nego učenici. Oba evanđelista izričiti su u tom pogledu. I sami izraz »uzađe na brdo« daje nam naslutiti da se Isus želi osamiti od gomile (usp. Mk 3,13; 6,46; 9,2). Isus to radi upravo »videći mnoštvo« (Mt). Kod Lk, Isus počinje blaženstva podižući pogled prema svojim »učenicima«. Matej je još detaljniji.
Najprije, Isus »sjede«: sjedeći je nemoguće propovijedati velikim masama. Kad je sjeo, približuju mu se »učenici«, ne drugi svijet. Konačno, počinje »njih« podučavati...
Oni koji drže da Govor sluša mnoštvo, oslanjaju se na Lk 6,17b—19, ali smo vidjeli da taj skup naroda spada na prethodni kontekst. Drugi se pozivaju na zaključak kojeg je Mt dodao Govoru, ali i taj tekst pripada prilično ranijem kontekstu. A treći navode riječi »pred narodom« Lk 7,1. Ali »narod« je ovdje vario relativan izraz, i može vrlo dobro predstavljati »veliko mnoštvo njegovih učenika« (Lk 6,17a), što sačinjavaju Isusovo slušateljstvo ovom prilikom; »učenici« na ovom mjestu nisu jedino Dvanaestorica, nego i šira skupina Isusovih sljedbenika. Naravno, to ne oduzima Govoru njegovu univerzalnu vrijednost.
BLAŽENSTVA
(GOVOR : UVOD)
Mt 5,3—12; Lk 6,20b—26
Blaženstvo, ovdje, znači sreću, i u isto vrijeme čestitanje na sreći. Sreća nije isto što i užitak. Užitak se sastoji u zadovoljenju neke pojedinačne i časovite želje, dok sreća znači najviše zadovoljenje cijeloga bića, nakon čega više nije moguće željeti ništa bolje. U blaženstvima Isus pokazuje gdje se nalazi ta najveća sreća i čestita onima koji se nalaze u tom stanju.
To su najapsurdniji izrazi koje je ikad čulo ljudsko uho. Sve se nalazi ondje gdje ne bi trebalo biti. Sve je ono što nije. Potpuna revolucija vrijednosti. Sve postavljeno naglavce. Blaženstva su neprihvatljiva za čovjeka koji gleda samo na zemlju. Mi se kršćani ne trebamo čuditi što ih ljudi odbacuju kao neostvarive utopije romantičara, kao opsjenarske iluzije zanesenjaka, kao projekcije duševnog stanja rezignacije i straha slabog čovjeka koji se boji života. Ovdje nema ničega što bi mogao probaviti obični želudac.
Slika 3 GOVOR NA GORI
Blaženstva su najveća Isusova »ludost«, i njih mogu prihvatiti samo oni koji su se duboko usuglasili s njime. A za nas koji vjerujemo, ona znače najviši domet ljudskog duha. I uprkos ovom prividnom besmislu, ovo je najstvarnija vizija rješenja ljudskih problema.
Ima mnogo kritičkih pitanja u vezi s tekstom blaženstava. Mi ćemo samo kratko natuknuti neka od njih; ono najnužnije što iziskuje narav našeg rada.
Radi li se o istoj temi kod Mt i kod Lk? Treba reći da, usprkos velikim razlikama među njima dvojicom; razlike koje ne mogu zasjeniti osnovni sklad u najvažnijim stvarima.
Ove razlike postavljaju pitanje izvornosti: koja od ovih dviju recenzija predstavlja bolje izvornik što ga je Isus izrekao. Kao uvijek u takvim slučajevima, mišljenja su podijeljena, i sva se oslanjaju na dobre dokaze. Nama izgledaju puno uvjerljiviji razlozi u korist Luke.
Kod Lk govor je izravan, u drugoj osobi, što Govoru daje značaj nagovora, što je u stvari i bio, sudeći po uvodnim okolnostima. Kod Mt, naprotiv, govor je bezličan, u trećoj osobi, što pomalo sliči na izricanje kakve teorije, i daje naslutiti da se radi o razradi izvornika. Značajno je da i Mt rabi izravni govor u rr. 11—12. [2] [3]
Kod Lk postoje samo četiri Blaženstva, dok ih kod Mt ima barem dvaput toliko. Mislimo da je broj četiri izvoran. Luka nije imao nikakvog razloga da izbaci druga četiri blaženstva, ako su izvorno postojala. Vidjet ćemo, da je Mt imao razloga da nadoda još nekoliko onim četirima, koja su mu zajednička s Lk.
Broj četiri potvrđuju četiri »Jao« ili »Nesreće« kod Lk. Ne radi se o prokletstvu, nego o sažaljenju; oprečno čestici. Neki ih smatraju stranim tijelom u ovom kontekstu i, prema tome, evanđelistovim dodatkom, s namjerom da se kontrastom pojača snaga blaženstva. Nama se naprotiv čini, da vrlo dobro stoje tu gdje jesu. Ovaj stil (navještaj nesreća pokraj sretnih obećanja) je prilično čest u Bibliji. A ovdje ona ne samo da pojačavaju misao blaženstava, nego im još daju i posebnu nijansu, koja je po našem mišljenju vrlo važna (kako ćemo kasnije vidjeti).
Kod Lk, stvarnosti o kojima se radi spominju se bez daljnjega, što je znak izvornosti, dok Mt rabi kvalifikativne dodatke (siromah »duhom«, glad i žeđ »pravednosti«, čisti »u srcu«), što već znači neko tumačenje.
Zbog te činjenice, blaženstva kod Lk polaze od konkretnih nesretnih događaja u sadašnjosti, naviještajući sretnu promjenu u budućnosti, dok su kod Mt ove konkretne situacije pretvorene u stalne unutarnje stavove ili kreposti, koje moraju posjedovati svi oni koji žele pripadati Kraljevstvu Božjem, u skladu s cijelim kasnijim sadržajem Govora. Mateju su blaženstva cijeli sustav moralnih imperativa, na kojima se osniva nova epoha spasenja. Razumije se, da pod takvim vidnim kutom Matej nije mogao prihvatiti Lukine Jao. I razumljivo je da je na četiri Blaženstva, koja su mu zajednička s Lk, nadodao još neke druge: da upotpuni sliku. Ali ova druga Blaženstva nisu njegova izmišljotina; njegova je jedino redakcija, ali sačinjena na temelju Isusovih izričaja izgovorenih u drugim kontekstima; radi se o temama, koje je Isus dotakao više puta i na razne načine.
S obzirom na Matejeva blaženstva, svi se ne slažu ni u njihovom redoslijedu ni u broju. Neki tekstovi imaju blaženstvo »krotkih« u r. 4. (bilo bi drugo po redu), dok ga većina njih ima u r. 5. (treće po redu). Usprkos toj većini, neki autori radije ga stavljaju u r. 4, jer bi tako dolazilo neposredno iza blaženstva siromašnih; u stvari, bilo bi to isto blaženstvo, samo razdvojeno ili jednostavno ponovljeno drugim riječima, po poznatom postupku biblijskog paralelizma. Na taj način bilo bi isključeno to blaženstvo (već sama nesigurnost u smještanju išla bi protiv njegove autentičnosti). Ako se još spoje u jedno reci 10. i 11, dobio bi se broj od sedam Blaženstava, koji bi bio autentični Matejev broj, u skladu s karakteristikama ovog evanđelista.
Nama se čini bolje ostaviti ovo blaženstvo ondje gdje ga ima većina tekstova (r. 5) i smatrati ga kao posebno blaženstvo: u stvari, nije istina da jednostavno ponavlja blaženstvo siromašnih, nego mu dodaje novu nijansu. S druge strane, očito je, da r. 11. nije nikakvo posebno blaženstvo, nego konkretna primjena blaženstva sadržanog u r. 10. Na taj način, nema devet blaženstava; ostajemo kod klasičnog broja osam.
U našem pregledu slijedit ćemo redoslijed Lk u blaženstvima koja su mu zajednička s Mt, zatim ćemo nadodati ona koja su vlastita Mt. Ali je važno odmah napomenuti, da ova razna blaženstva ne pretpostavljaju različite vrste osoba, nego da se uvijek radi o jednoj te istoj kategoriji, to jest o siromasima, samo što ih se promatra pod raznim vidovima i u raznim situacijama njihova života. Prema tome, glavno je blaženstvo ono prvo (ostala su samo njegove potanje oznake), i njemu ćemo zato posvetiti veću pažnju.
1. Blago siromasima (Lk 6,20b; Mt 5,3). — Lk kaže jednostavno: »Blaženi (vi), siromasi, jer je vaše Kraljevstvo Božje!«. Riječ »siromah« upotrijebljena je naprosto, bez ikakve oznake, što znači da se radi o zbilja siromašnima, o pravoj sirotinji. I to ne u onom prvotnom smislu: osobe koja »malo« posjeduje, nego u smislu čovjeka koji »gladuje« (r. 21): siromašni bijednici, oni koji nemaju ni najelementarnijih stvari da bi mogli živjeti ljudskim životom, oni kojima je potrebna tuđa pomoć da mogu preživjeti. Za takve osobe Isus izjavljuje da su blaženi i čestita im na tome. Kolika sablazan!
Bilo bi uistinu sablažnjivo i nepodnosivo protuslovlje, kad bi se Isusove riječi shvatile u smislu proglašavanja blaženim siromaštva i bijede, uzimajući u obzir samo prvi dio izreke (blago siromasima). Kao da bi Isus proglasio blaženim siromahe zato što su siromasi; kao da bi im čestitao na tome što im manjka sve potrebno za pravi ljudski život.
Ovdje se ne proglašava blaženim siromaštvo, nego odnos koji može postojati između njega i Kraljevstva Božjeg; drugi dio izreke određuje smisao cjeline.
Siromaštvo je izjalovljenje namjera Božjih s obzirom na čovjeka, zlo protiv kojega se valja boriti: to je stalna teza cijele Biblije. Kad se Isus proglašava Mesijom siromaha, neizravno označuje siromaštvo kao zlo, protiv kojega je došao da se bori; smisao njegovog mesijanskog poslanja, uz ostalo, jest i borba u korist siromaha (o odnosu između Isusa i siromaha već smo govorili na drugom mjestu). Siromaštvo ponižava, sramoti i obeščovječuje Čovjeka. Mesijansko je doba rehabilitacije siromaha, doba ponovnog uspostavljanja njihovih izvornih i neotuđivih prava: ono stavlja sebi u dužnost da oslobodi siromaha od njegova siromaštva i da mu povrati njegovo ljudsko dostojanstvo.
U prvom blaženstvu Isus kaže upravo to: da je došlo ovo vrijeme rehabilitacije. Blago vama, siromasi, jer vam se konačno otvara stvarna perspektiva oslobođenja!
Glagolsko je vrijeme prezent (sadašnje): jer »je« vaše Kraljevstvo Božje. Ne radi se o obećanju za budućnost, nego o sadašnjoj stvarnosti. Ne radi se o jeftinom tješenju, obećavajući vječnu sreću na nebu kao nagradu za bijedu pretrpljenu u ovom životu; kad bi se Isusove riječi tako razumjele, stvarno bi bile vjerska demagogija i opijum naroda. Dakle, nije tako, nego je sreća već sadašnja, jer je sadašnje i posjedovanje Kraljevstva. U tom istom smislu treba shvatiti i future (buduća vremena) slijedećih blaženstava; radi se o prezentskim futurima; kod govorničkog stila, ne može se zahtijevati akademska strogost u upotrebi vremena.
Blaženstva nisu otuđujuće bježanje od stvarnosti.
Siromasi, dakle, nisu blaženi zbog svog siromaštva, nego zbog onoga što za njih znači Kraljevstvo Božje. Odsada, otkako se otvorilo mesijansko doba, blago siromasima, utoliko što su oni povlašteni u Kraljevstvu (Lk 4,18; Iz 61,1), jer im Kraljevstvo pripada i brinut će se za njih. Svi oni koji vjeruju u Kraljevstvo, borit će se da ih oslobode od njihovog siromaštva. Svi oni koji prihvaćaju Božju vladavinu u svijetu, borit će se protiv nepravde, koja je korijen siromaštva. Blago siromasima, jer odsada neće više biti prepušteni svojoj zloj sudbini. Blaženi, jer su se bitno izmijenili izgledi njihova stanja.
Samo što ovdje treba napomenuti, da Kraljevstvo, objektivno, pripada svim siromasima, ali svi siromasi ne pripadaju Kraljevstvu. Ima puno siromaha za koje Kraljevstvo ne znači ništa; ne krivnjom Kraljevstva, nego zbog njihovog stava prema njemu. Nisu blaženi svi siromasi. Ima puno siromaha za koje ne postoje više stvarnosti nego što je kruh; koji su isto tako pohlepni, otimači, egoisti i nasilnici kao i bogataši; koji se ne uzidaju ni u koga drugog osim u same sebe. Postoje milijuni siromaha koji ne priznaju, da bi se mogli osloboditi od svog siromaštva metodama Kraljevstva, nego koji isključivo vjeruju u svoju revoluciju sile. Isus je to znao; on nije bio nikakav sanjar, koji hoda po oblacima. Onaj koji mu je dao zaušnicu na (sudu, nije bio neki bogataš, nego siromašan proleter, jadan proleter (Iv 18,22). Ovakvog siromaha Isus nije mogao nazvati blaženim.
A Isus govori o siromasima koji su blaženi; tj. o onima koji pripadaju Kraljevstvu, koji vjeruju, nadaju se i pouzdavaju se u njega. Neizravno, Isus želi reći upravo to da je najveća sreća pripadati Kraljevstvu Božjem; odatle će izaći sve drugo, uključivši tu i oslobođenje od siromaštva.
Tako ovo Lukino blaženstvo govori izričito o materijalnom siromaštvu, ali prešutno ima u vidu i duhovni smisao siromaštva. Nije moglo biti drukčije, jer Isus ovdje ne govori kao moderni sociolog, nego kao biblijski čovjek. A Biblija, kad govori o siromasima, misli naravno na siromahe u društvenom smislu, ali misli isto tako na »Jahvine siromahe«, koji se spontano rađaju iz društvenog siromaštva: to su oni koji su na temelju svoje vlastite neimaštine iskusili, da materijalno imanje nije sve i da mora postojati nešto drugo i više, što je u stanju zadovoljiti našu žudnju za srećom; da su ljudska sredstva vrlo ograničena, i da se stoga naše pouzdanje ne može definitivno usredotočiti na čovjeka; to su oni, koji se radi svog društvenog stanja osjećaju malenim i poniznim, otvarajući tako u svom srcu mjesto za Boga, pouzdavajući se i ufajući se u njega.
Da se u tekstu Lk podrazumijeva ovaj duhovni smisao, jasno je i iz odgovarajućeg »jao!« (kontrastom) u r. 24. Tu se izražava žaljenje nad bogatašima, ali ne nad bogatašima uopće, nego nad onim bogatašima koji su u ovom životu dobili svoju utjehu; to jest nad onim koji ne znaju ni za što drugo nego za svoja vlastita sredstva, koji se ne pouzdavaju ni u koga više nego u svoja vlastita sredstva, koji se osjećaju puni samih sebe. To su bogataši »duhom«; oni koji imaju bogatašku dušu; na taj su način bogati i mnogi sociološki siromasi. Kao što smo prije napomenuli, ovi »jao« dodaju Blaženstvima važnu nijansu.
A to što se kod Lk podrazumijeva, Mt stavlja naprijed: siromašni »duhom« (u duhu, po duhu); oni koji posjeduju duh ili dušu siromaha. S ovim se ne čini izdaja Isusovoj misli kako je izražena kod Lk; radi se jednostavno o drugom licu medalje. Mt misli izravno na »Jahvine siromahe«, na ponizne čedne, na neumišljene, na one koji prihvaćaju da Bog vlada u njihovom životu, na one koji se pouzdaju i ufaju u Boga...
Evanđeliste treba uvijek čitati u biblijskom kontekstu. Na taj način, i kad bi Mateja čitali samog, bez obzira na Luku, ne bismo imali pravo smatrati da on otuđuje. Za biblijskog čovjeka, duhovno siromaštvo ne isključuje materijalnoga, nego ga pretpostavlja; materijalno je siromaštvo sok u kojem se kuha ono duhovno; vrlo važan podatak za kršćansku ascetiku. S druge strane, duhovno siromaštvo vodi do materijalnog: osposobljava čovjeka da vidi društvenu ulogu privatnog vlasništva, da se odrekne svojih vlastitih stvari u korist drugih, da bude efektivno velikodušan odricanjem ...
Već smo napomenuli da Mt mijenja vidni kut pod kojim se promatra siromaštvo. Ono više nije situacija u životu, kao bod Lk, nego (shvaćeno u duhovnom smislu) krepost, neophodno potrebna da se može pripadati Kraljevstvu Božjem: potrebno je imati dušu siromaha, da se može ući u Kraljevstvo Božje...
Slika 4 GOVOR NA GORI
Ovo je blaženstvo možda najneprobavljivija riječ cijelog Evanđelja. Misliti da se može biti sretan trpeći siromaštvo jest nešto što ne ide s naravnim zdravim razumom. Čovjek sanja o tome kako će biti bogat da bude sretan. Isus kaže sasvim protivno tome. To će moći razumjeti jedino onaj koji se već obratio Isusu; inače će to odbaciti kao utopiju, kao nesmisao ili kao otuđujuće licemjerje.
Siromaštvo je, u sebi, zlo, nešto neljudsko i odbojno. Ali je neizbježivo u sadašnjem sastavu našeg svijeta (Iv 12,8), kao bolest, ili potres, ili smrt. Ne radi se tu ni o kakvom fatalizmu, nego o realističkom gledanju na svijet koji se razvija, koji je na putu usavršavanja u pravcu Kraljevstva. Ali, siromaštvo nije apsolutno zlo, kaže Isus, nego se čak može pretvoriti u sreću, koju daje posjedovanje Kraljevstva ...
Budući da je siromaštvo zlo, protiv njega treba se boriti na svim razinama, po primjeru Isusovom, koji se borio protiv zla vlastite smrti. Ali nekada se može iscrpiti sve što poduzmemo da se oslobodimo siromaštva, a da to ne postignemo. U tom času možemo misliti da ta činjenica mora imati neki smisao u općem planu Božjem (nama nerazumljivom i često odbojnom), i da je možemo prihvatiti kao izraz njegove volje u ovom času, po primjeru Isusovom, koji je prihvatio zlo vlastite smrti pokoravajući se Božjoj odredbi (usp. Mt 26,39). Naravno, ovo prihvaćanje nije isto što i fatalisti čka rezignacija, ukoliko se ne odričemo boriti se u budućnosti; protiv zla treba se uvijek boriti; ni »Jahvini siromasi« u psalmima nikad se pasivno ne pomiruju sa svojim stanjem; uvijek se nadaju i teže za boljom budućnošću. Ali onaj koji na ovaj način prihvaća siromaštvo, pokazuje da ga je materijalno siromaštvo dovelo do duhovnoga, i da po njemu već pripada Kraljevstvu; a to je najveća sreća za kojom je moguće težiti.
Ovakav stav pred prisilnim siromaštvom znači da se konkretno preoblikujemo u Isusa, koji se pokorava Božjem planu. Dobrovoljno je siromaštvo, naprotiv, preoblikovanje u Isusa po njegovoj ljubavi, koji se, iako bogat, radi nas učinio siromašnim, da bismo se mi mogli obogatiti njegovim siromaštvom. (2 Kor 8,9).
Uvijek ona ista ludost: boriti se protiv siromaštva prihvaćajući ga... Svatko može reći što hoće, ali to je ipak jedini realistički izgled za rješenje problema bijede u svijetu. Sve dok čovjek ne dođe na ovaj duh darežljivosti, odricanja, podjele, pravde, (duh Kraljevstva), sve će revolucije ostati kratkih ruku.[4]
Proživljen primjer ovog blaženstva jest sam Isus; ali o tome kako je on proživljavao siromaštvo govorit ćemo u svoje vrijeme.
2. Blago gladnima (Lk 6,21a; Mt 5,6). — Kod Lk, proglašavaju se blaženim (i čestita im se kao takvim) oni koji sada gladuju, jer će se nasititi.
Ne uvodi se ovdje neka nova kategorija osoba. Oni koji gladuju, to su još uvijek oni isti siromasi iz prvog blaženstva, samo promatrani u njihovom glađu (neimaštini najpotrebnijih dobara za život). I taj glad je »sada«; konkretno sadašnje stanje, ali stanje koje se mora promijeniti.
Glad je zlo pa Isus nije mogao čestitati siromasima zato što gladuju. Gladni su proglašeni blaženim ne zbog svoga glada, nego radi sigurnog izgleda da će se nasititi. Taj je izgled već otvoren; kako rekosmo, futur je ovdje prezentski futur. Kao što u prvom blaženstvu Isus ne obećaje dati bogatstva siromasima, tako ni ovdje ne obećaje dati kruha gladnima, nego im naviješta, da se otvorila nova epoha spasenja, kad će se ljudi boriti da oni imaju kruha. To je promjena sudbine, zbog koje zaslužuju da im se čestita.
Odgovarajući »jao!« (r. 25a), kao u prethodnom slučaju, donosi neke nove nijanse duhovnog značaja. Izražava se sažaljenje nad onima koji su »sada« »siti«, koji u ovom životu nemaju nikakvih poteškoća, koji se daju na puno uživanje svog materijalnog blagostanja; ali ne zato što bi te stvari bile zle u sebi, nego zato što su od uživanja učinili jedini smisao svog života, ubijajući u sebi svaku višu težnju, isključujući se iz Kraljevstva, koje je jedino u stanju zadovoljiti istinsku glad ljudske duše. Ovdje se Lk prikučuje Mt.
Kod Mt, glad se pretvorio u glad i žeđ »pravednosti«. Ne misli se izravno na društvenu pravdu, nego na biblijski pojam pravde, koja je isto što i svetost, traženje Božje volje, uključenje u božanski plan .... što opet sve zahtijeva društvenu pravdu.
Potrebno je stalno imati na pameti Matejevo gledanje na blaženstva kao na skup kreposti, neophodno potrebnih za Kraljevstvo Božje. U prvom blaženstvu zahtijevala se potpuna duhovna sloboda pred materijalnim dobrima. Kad je jednom ispunjena ta prva pretpostavka, kad se čovjek; već oslobodio te prepreke, traži se sada od njega da stalno teži za svetošću ako želi pripadati Kraljevstvu. Čestita se onima koji imaju takvu dispoziciju, jer je, s druge strane, jedino Kraljevstvo u stanju zadovoljiti tu težnju za savršenošću.
3. Blago onima koji plaču (Lk 6,21b; Mt 5,4). - Kod Lk, proglašavaju se blaženim (i čestita im se kao takvim) oni koji sada plaču, jer će se smijati. Radi se uvijek o istim siromasima, samo što ih se sada promatra žalosne, potištene, u strepnji i očaju zbog materijalnog stanja koje podnose, ali koji se nalaze pred sretnom promjenom na bolje. Biti potišten i u tjeskobi, nije nikakva sreća pa Isus nije mogao čestitati siromasima na njihovom očaju. Oni koji »plaču« blaženi su ne zbog svoga plača, nego zbog sigurnog i već prisutnog izgleda na život, u kojem će biti mjesta za veselje i optimizam. Mesijansko razdoblje jest vrijeme utjehe za potištene (Iz 61,2).
Kao i u prethodnim slučajevima, odgovarajući »jao!« donosi produhovljenu crtu. Izražava se žaljenje nad onima koji se sada »smiju«, koji se osjećaju zadovoljni, siti i okruženi raskošem; ne zato što bi te stvari bile zle u sebi, nego zato što su od povlačenja u sebe, od samozadovoljenja, od egoističnog užitka napravili osnovno pravilo svog života, i tako se isključili iz Kraljevstva i prerezali jedini istinski izvor pravog ljudskog rasta.
Značenje »plača« kod Lk ne predstavlja nikakvu poteškoću. Teže ga je razumjeti kod Mt, u čijoj je općoj perspektivi on krepost koja je također potrebna za Kraljevstvo Božje. Mora da se radi o unutrašnjem stavu koji valja zauzeti pred ljudskim bolom.
Prihvatiti bol našega života kao nešto što mora imati neki smisao u općem Božjem planu, iako mi toga ne vidimo; imati dovoljno snage, da nas ne saviju proturječnosti života; predati se pouzdano u Božju dobrotu i moć. To je posebna nijansa »duhovnog siromaštva«, kad ga promatramo iz mukotrpne problematike života. Te su dispozicije nužne, da se čovjek može uključiti u Kraljevstvo Božje, koje će za uzvrat donijeti definitivnu utjehu u svim našim mukama.
4. Blago progonjenima (Lk 6,22—23; Mt 5,10—12). — Kod Lk, ovo se blaženstvo dvostruko razlikuje od triju prethodnih.
— U prvom redu, ona druga tri blaženstva polaze od nesretnih stanja (siromaštva, gladi, boli) koje život nosi sa sobom, koje nisu dobrovoljne; u ovom se blaženstvu također polazi od nesreće i muka, ali koje su posljedica dobrovoljnog izbora: prianjanja uz Sina čovječjeg (Krista, Mesiju).
— U drugim trima, bolna su stanja stvar sadašnjice pa se i promjena sudbine promatra kao sadašnja; u ovom blaženstvu, nesreće su najavljene u budućnosti a njihova se nagrada očekuje »u nebu«.
Ali usprkos tome postoji uski odnos među ovim blaženstvima. Oni koji se odluče za Kraljevstvo Božje (siromasi, oni koji gladuju, oni koji plaču), neizbježno će naći svoje neprijatelje u svim »bogatašima« i »sitima«. Zbog toga, njihova vjera u Krista, koji otvara i vodi naprijed Kraljevstvo, neizbježno će im donijeti progonstva: mržnju, izopćenje, pogrde, klevetanja...
Bit će blaženi zbog toga, ne zato što bi te stvari bile dobre u sebi, nego zato što ne znače ništa u usporedbi s nagradom koja ih čeka na nebu. Radi toga, kad se to dogodi,[5] mjesto da budu žalosni i potišteni, treba da se raduju i naveliko vesele. Osim toga, tim progonima svrstat će se u slavni niz izraelskih proroka, koje su isto tako mučili predšasnici ovih koji će njih mučiti (usp. Lk 11, 47—51; 13,33—34, itd).
Odgovarajući »jao!« (r. 26) druga je strana medalje: treba žaliti one koje ljudi hvale i kojima laskaju, jer se tako stavljaju u niz lažnih proroka, koji su govorili samo o onim stvarima koje su godile prvacima ili javnom mišljenju, s namjerom da, za uzvrat, uživaju sve one povlastice, koje donosi takav stav ljudi koji se prodaju drugima.
Kod Mt, isto je blaženstvo (r. 10) iskazano u stilu ostalih. Proglašuju se blaženim progonjeni, ali oni koji su progonjeni »radi pravednosti«. Ovdje je »pravda« malko različita od one u r. 6; iz slijedećeg je konteksta jasno, da je isto što i vjera u Isusa; bila bi, dakle, konkretna primjena one opće svetosti koju je označivala pravda u r. 6.
U općoj perspektivi Mt, i progonstvo se pretvara u krepost potrebnu za Kraljevstvo Božje; očito se radi o unutrašnjoj dispoziciji da se prihvate sve neugodne posljedice vjere u Isusa. Napredak u vjeri (kao i u svakoj drugoj stvari) ostvaruje se silom udaraca, i oni koji imaju dovoljno odvažnosti da ih prime, već pripadaju Kraljevstvu. Stara biblijska teza o nagradi (koju još uvijek tvrdoglavo zastupaju farizeji) smatrala bi te udarce kaznom za grijehe; Isusu oni su sreća, radi neusporedivo veće nagrade.
Obično se misli, da r. 11 nije posebno blaženstvo, nego primjena i konkretno tumačenje prethodnoga. Reci 11—12 strogo su paralelni s Lk (nr. 22—23).
Ostala četiri blaženstva ima samo Matej. Evanđelist ih je nadodao da popuni okvir unutrašnjih dispozicija (ili kreposti), koje moraju posjedovati oni koji teže za Kraljevstvom Božjim.
5. Blago krotkima (Mt 5,5). — Ovo je blaženstvo citat iz Ps 37 (36), 11. Već znamo, da neki sumnjaju u njegovu autentičnost. Prema drugima, ono ne bi bilo različito od prvoga. U stvari je različito, ukoliko naglašava posebnu značajku duhovnog siromaštva: krotkost ili blagost. Upravljeno je »onima koji se odlikuju blagošću, strpljivošću, poniznošću: nenasilnim osobama koje se zlu ne suprotstavljaju zlom«.[6] Sam Isus označava sebe kao krotka i ponizna srca (Mt 11,29); kao u ovom, tako on može biti uzorom i u svim drugim blaženstvima, samo nam se čini, da se ne misli na tu povezanost s njegovim primjerom.
Naravno, ovdje se ne radi o krotkosti koliko je izraz temperamenta, nego o kreposti koja se izgrađuje svjesno i iz uvjerenja da se silom ne može definitivno riješiti nijedan ljudski problem.
Krotkost je uvjet za »posjedovanje zemlje«, prema doslovnom citatu iz psalma; a to je isto što i ulazak u Kraljevstvo Božje.
6. Blago milosrdnima (Mt 5,7). — Pod milosrđem razumijeva se aktivna ljubav. To je saučešće nad bijedom bližnjega, ali pretvoreno u konkretno olakšanje te bijede. Isus smatra ova djela milosrđa definitivnim kriterijem spasenja na zadnjem sudu, upravo zbog toga jer smatra da su bila učinjena njemu osobno (Mt 25,40). Postignut će milosrđe. Dobit će natrag ono što su dali: »Ljubav o kojoj Isukrst govori jest kao živa rijeka, koja dolazi od Boga i vraća se k njemu iza kako je prošla kroz ljude; ona je kao živi i. sveti oblik, koji ide od Boga k čovjeku, od čovjeka njegovom bližnjem, od vjernika k Bogu. Onaj koji prekine na nekom mjestu njezinu povezanost, uništava sve. Onaj koji je savršeno ostvari u jednoj kariki lanca, oduševljava sve«.
7. Blago onima koji su čista srca (Mt 5,8). — Čisto srce znači ispravnu savjest, iskrenost, moralnu čestitost. Čovjek čistog srca jest čovjek načinjen od jednog komada, koji pred Bogom i pred ljudima uvijek pokazuje sukladnost između svoje unutrašnjosti (osjećaji, misli, nakane) i vanjskih čina. To je čovjek koji se pozitivno bori protiv subjektivizma u samom sebi i protiv drugih lažnih namjera, koje stalno vrebaju na naše ponašanje. Čistoća srca jest sve ono što je protivno farizejskom licemjerju.
Ovaj duhovni stav još je jedan uvjet da nešto može pripadati Kraljevstvu. »Vidjeti Boga« u ovom blaženstvu, prema mnogim katoličkim tumačima, značilo bi blaženo gledanje, »stvarno duhovno promatranje Boga 'licem u lice' (1 Kor 13,12), 'takvog kakav jest' (1 Iv 3,2), što stoga predstavlja najviše od svih obećanja sadržanih u cijelom evanđelju« (Josef Schmid, u komentaru Mt). Na ovom mjestu, to znači letjeti previsoko; iz konteksta je jasno, da ovaj izraz znači isto što i »ući u Kraljevstvo Božje«.
8. Blago mirotvorcima (Mt 5,9). — U ovom se blaženstvu ne radi o »mirotvorcima« pitome naravi, o mirnim i spokojnim ljudima, koji se ne miču, koji ne žele problema ni sebi ni drugima. Sasvim protivno. Ovu riječ treba uzeti u njezinom etimološkom smislu: oni koji čine mir, koji tvore mir, stvaratelji mira. Prema tome, Isusov »mirotvorac« u prvom redu je aktivan čovjek, koji se stalno kreće u potrazi za mirom i pomirenjem; a zatim, čovjek koji mora biti spreman ne imati mira, dobivati neprijatelje na sve strane, jer će se morati boriti protiv uzroka koji donose raskole među ljude a naročito protiv nepravde, od koje potječu svi društveni sukobi; posao koji neizbježno podiže oporbu zainteresiranih.
Po Isusovom mišljenju, pomirenje s bližnjim dolazi prije bilo kojeg čina bogoštovlja; što znači da je to najbolji čin bogoštovlja (Mt 5,23—24). To je ono što treba najprije učiniti. Biblija smatra jednom od posljedica grijeha razlike, sklonost na sukobe među ljudima. S grijehom se izgubio raj. Prema tome, borba protiv grijeha uključuje nužno stalni napor za pomirenjem među ljudima: činiti mir. Ponovno zadobiti raj. Poslanje Mesije sastoji se upravo u tome da stvori novi pomireni raj (Iz 11,1—9). Tako se razumije zašto Isus zahtijeva ovu spremnost na rad za mir među ljudima kao neophodni uvjet onima koji žele surađivati u njegovom mesijanskom poslanju, uključivši se u Kraljevstvo Božje. [7] [8]
Bog je Bog mira (Rim 15,33; 16,20); zbog toga, oni koji rade za mir slični su njemu i usko su sjedinjeni s njim, kao »sinovi«. Odatle se vidi, da i »biti nazvani Božjim sinovima« jest isto što i pripadati ili ući u Kraljevstvo Božje.
Kao i sva Matejeva blaženstva, ovo je uvjet da netko pripada Kraljevstvu, ali je i najveća sreća što je to tako.
0O0
Blaženstva je mogao izgovoriti samo čovjek prepun unutrašnje sreće; pesimist ne bi nikad došao do ovih izraza. Zbog toga su blaženstva, na svoj način, portret ISUSA KAO SRETNOG ČOVJEKA.
Ovdje nam se unaprijed pokazuje ono što će biti značajka cijelog njegovog života. Jedino se iz ove pozadine može razumjeti cjelina Isusovih stavova i reakcija. Stoga mislimo da se isplati dotaknuti se ovdje zaokruženo ovog posebnog vidika njegove ličnosti.[9]
Već smo napomenuli da nije ista stvar užitak i sreća ili životna radost. Sreća ne ispunja samo jedan čin ili jedan komadić bića, nego je cjelovita. To je ono osjećanje ugodnosti i punine, koje čovjek nosi gdje god se nalazio i koje ispunja sve časove života. To je zadovoljstvo prouzrokovano cijelim životom.
Govorimo ovdje o Isusovoj ljudskoj sreći, to jest, o sreći koja izvire iz njegovog ljudskog iskustva života, premda se ova sreća, u stvarnosti, ne može rastaviti od njegove vrhunaravne radosti, koja se hrani svim onim što ima neko sretno značenje u njegovom spasiteljskom poslanju.
Sreću svodimo na ova tri izvora: naći samog sebe pred životom, puno ostvarenje života i duhovna sloboda.
— Zadnji izvor radosti jest sam čovjek; sve što je izvanosobno (stvari i drugi ljudi), može donijeti užitak, ali ne može stvoriti sreću. Prema tome, prvi je izvor sreće naći samog sebe pred životom ili cjelovit smisao što ga čovjek osobno daje svom životu.
To je izvor i Isusove radosti. On uvijek zna, s apsolutnom sigurnošću, što hoće i kamo želi doći. Svjestan je posebnog poslanja koje mora izvršiti. Poslanje je elemenat koji organski ujedinjuje u cjelinu sve dijelove njegova života; najviši kriterij, kroz koji vidi, sudi i čini sve stvari. Ta svijest o poslanju daje Isusu apsolutnu ličnu sigurnost.
Stoga se on nikad ne koleba prije nego što započne neko djelo. Nema kod njega mjesta za i protiv; sve je odjedanput; odlučeno i od samog početka. On može promijeniti neki osobni plan djelatnosti, ali i ta je promjena predviđena, slaže se sa smislom poslanja, nije improvizacija nekoga koji ne zna što bi izabrao između dviju alternativa (Mt 15,24.28; Iv 7,8.10). Pokazuje istu sigurnost kad mu postave »zamke«: poznaje točno situaciju, otkriva tuđe namjere i spašava se od poteškoće na način kojeg nitko nije bio predvidio (Mt 22,15; 19,3; Iv 8,6). Čak i na sudu, najprije religioznom a zatim političkom, on zadržava u potpunosti svoju vedrinu i svoj nepromjenjivi pravac. Niti niječe niti ublažuje optužbu, koja će postati zakonski motiv da ga osude na smrt (Lk 22,70—71).
Prirodno je da se ova sigurnost prenese i na one koji imaju neki doticaj s njim. Nikog ne ostavlja u neodlučnosti. Svi znaju što treba da misle i da rade. Prvi učenici, kad ih je već definitivno pozvao, ne sumnjaju nijednog časa (Mt 4,20). Ali kasnije, razočarani i s pomišlju da ga ostave, znaju savršeno dobro jedini put kojim treba da krenu (Iv 6,67—68). Isto je tako s mladim bogatašem (Mt 19,22).
To je utisak koji je ostavljao svima onima koji su jednom došli u doticaj s njim i upoznali ga: čovjek savršeno u skladu sa samim sobom, bez unutrašnjih praznina, koji je uvijek dovoljan sam sebi. On je začetnik novog religioznog pokreta, ali nikada se ne utječe kakvoj sumnjivoj metodi pridobivanja sljedbenika. Događa se sasvim protivno (Mt 19,16—22). Ne boji se biti u oporbi s onima koji imaju vlast u svojim rukama i koji pokreću mase.
U svom načinu govora nikad se ne služi demagogijom. Isto tako u svom djelovanju: bježi i sakriva se u času koji bi neki ambiciozni vođa iskoristiti do kraja (Iv 6,15). Zahtijeva teške stvari; sama blaženstva su dokaz za to. Nikad ne čini neko čudo radi vlastite koristi ili iz drugih lažnih motiva (Mt 12,38—39). Ništa kod njega nije slabo, lažno ili nesuglasno: slika koju ostavlja pred drugima jest slika čovjeka koji uživa čvrstoću i »vlast«, kakva se nikad prije nije vidjela (Lk 4,32).
Isus je slika čovjeka koji je riješio svoj životni problem. Samo takav život jest sretan život.
—Da čovjek bude sretan nije dovoljan samo pojam o životu i sigurnost da smo na pravom putu; potrebno je i potpuno ostvarenje života. Sreća se postizava stvaralaštvom. To je donekle ono što želi reći Biblija, kad govori o zadovoljstvu Božjem pri stvaranju: »I vidje Bog da je dobro« (Post 1,10).
To je Isusov život: život pun, stalno stvaranje. Naoko je običan čovjek: spava, jede, odmara se, radi. Međutim, ako analiziramo izbližega pokretačke snage ove ličnosti, zapažamo da je ispunjenje poslanstva nad svim drugim, ne samo kao kriterij koji daje usklađen smisao svemu što čini, nego i kao najdublja opruga stalne djelatnosti. On nikad nije bez posla. Ispunja sve minute. Njegov je dnevni život stalni pokret. Nekada ostavlja gotovo utisak da mu se žuri; na primjer, kad radi subotom. Prema židovskom shvaćanju, sam Bog je uzeo za odmor jedan dan poslije stvaranja; opsluživanje subote trebalo je da simbolizira tu činjenicu. Isus naprotiv kao da bi stalno želio potvrditi, da se stvaranje ne može zaustaviti nijedan čas, da se Bog nikad ne odmara: »Otac moj neprestano do danas radi«. Odatle logičan zaključak: »Zato i ja radim« (Iv 5,17).
Prošao je život čineći dobro (Dj 10,38): retrospektivni sažetak cijelog jednog stvaralačkog života.Tvorenje dobra: najveća životna radost.
U molitvi na posljednjoj večeri, u onom izravnom razgovoru s Bogom uoči smrti, kad se sve stvari vide apsolutno jasno, kad se brišu sve mrlje (sitničavosti i ljudske oholosti, kad se duša nađe gola pred beskonačnošću, Isus uporno tvrdi nekoliko puta da je izvršio svoje djelo, sažimajući sve ovim riječima: »Ja sam te proslavio na zemlji, izvršio sam djelo koje si mi dao da učinim« (Iv 17,4). I u samom času posljednjeg izdisaja, gdje su drugi vidjeli potpuni neuspjeh toga života, Isus je bio potpuno svjestan da je dao zadnji potez njegovoj punini; upravo toga časa bio je svjesniji toga nego ikad (Iv 19,28—30).
Tako razumijemo kako se Isus, uoči svoje smrti, uprkos smrtnoj tjeskobi (Mk 14,34), mogao osjetiti presretnim (Iv 17,13). Smrt je sažetak života. Samo čovjek koji je imao pun i radostan život, može umrijeti na ovaj način, ovako jasno.
— Potpuno ostvariti život može jedino slobodan čovjek. Životna radost nastaje u slobodi, u potpunoj nezavisnosti. Sloboda se sastoji u tome da
čovjek ne pripada nikome i ničemu, da ne dopušta da ga itko i išta posjeduje. Sloboda je suvereno posjedovanje samoga sebe, divna sigurnost da se možemo predati bez zapreka.
Isus je savršena slika slobodnog čovjeka. To je očito u njegovom dodiru sa stvorenjima: sa stvarima i s ljudima. S jedne strane, Isus daje važnost stvarima, ima ukus za stvari, diskretno ali duboko uživa u stvarima. Isusu su prijatne stvorene stvari. Sva stvorenja njemu izgledaju kao da su tek izašla iz ruku Božjih. Njegovi izrazi posjeduju neku posebnu nježnost, koju može imati samo čovjek duboko prožet svijetom, koji osjeća intimnu radost zbog sjedinjenja sa svijetom. A s druge strane, Isus izgleda potpuno oslobođen od stvari. Ima svega, i mirne duše može reći da nema ništa. Služi se stvarima, i kao da ih se ne dotiče. Stvari ispune svoju ulogu, i poslije kao da i ne postoje.
Ovaj vidik Isusove ličnosti zasluživao bi posebni studij. Ali već i ovo što smo rekli, pomaže nam razumjeti opći utisak što ga ostavlja čitanje naših evanđelja: utisak čovjeka koji je definitivno našao svoju unutrašnju ravnotežu i koji pomoću nje stvara ravnotežu u stvorenom svijetu, tako da svaka stvar dobije svoju točnu dimenziju i zauzme svoje ispravno mjesto. Sretan čovjek, koji stoga, kuda god prođe, zrači tišinu, duhovno spokojstvo, sigurnost, mir: mir tako posebno njegov, da mu se nigdje ne može naći nešto slična (Iv 14,27).
(Iz knjige: Fra Augustina Augustivovića, Povijest Isusova I. svezak, str. 168; 173)
Priredio: fra Petar Matanović
____________________________________________________________________________________
[1] O tradicionalnom mjestu i svetištu Blaženstava usp. Baldi, Guida, 406—411. Jesus-Christ, Paris 1933, I, 268.
[3] To ne znači, da su siromasi i bogataši ovoga nagovora prisutni među slušateljima i da se Isus obraća izravno njima. Njegovi su slušatelji ovdje njegovi učenici, ali je doseg njegovih riječi očito sveopći.
[4] O toj temi usp. također A. Ajugustinovich, Las tentaciones del cristia.no de hoy, 169—181; Jesus y lapolitica, 143—148.
[5] »Onoga dana« je sinonim riječi »onda«; u gledanju Lk nemoguće ga je uzeti kao mesijanski izraz sudnjeg dana.
[6] Jacques Dupont, Introduction aux Beatitudes, u Nouvelle Kevue Theologique 98 (1976) 97—108.
[7] R. Guardini, Der Herr, 128.
[8] O biblijskom značenju i što sve povlači za sobom ovo pomirenje usp. A. Augustinovich, El hombre roto, 220—231.
[9] Usp. A. Augustinovich, Alegria humana de Jesus, u reviji Tripode (Caracas) 1975, 11—13.