22 Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – 23 kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – 24 i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.25
Šimunovo proroštvo
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. 26 Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. 27 Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, 28 primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:
29 »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
30 Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
31 koje si pripravio
pred licem svih naroda:
32 svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.«
33 Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. 34 Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – 35 a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!«36
Anino proroštvo
A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, 37 a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. 38 Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.39
Isusov skroviti život
Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. 40 A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Riječ Gospodnja
ZAKONSKI POSJET U HRAMU
(PROSINAC G. 747, 7. pr. Kr., ILI SIJEČANJ G. 748., 8. pr. Kr.)
Lk 2,22—38
Ova je Lukina vijest, zbog svoje sažetosti, vrlo nejasna. Već na početku (r. 22) ona govori o nekom »čišćenju« Isusa i Marije, što se nikako ne može odnositi na obje osobe u istom smislu. Iz onoga što se govori kasnije postaje jasno, da se ta riječ u pravom smislu odnosi samo na Mariju, i da u Isusovom slučaju odgovara njegovom »prikazanju« Gospodinu, što se opet sastoji u zakonskom otkupu prvorođenstva.
Što se tiče Djevice, treba znati da je žena po porođaju postajala »nečista«, i da bi sredila svoj položaj, morala se podvrći posebnom obredu »čišćenja« u hramu,[1] četrdeset dana poslije rođenoga muškog djeteta. Bilo je propisano dati za žrtvu janje od jedne godine, ili, ako siromaštvo ne bi dozvolilo tolikog troška, par grlica ili dva golubića (usp. Lev 12,1—8). Gospa je dala ovo zadnje (or. 24), kad je u tu svrhu posjetila jeruzalemski hram, četrdeset dana poslije Isusova rođenja; žrtveni dar siromaha.
Što se tiče Isusa, situacija je drukčija. O njemu se kaže da su ga odnijeli u hram da ga »prikažu« Gospodinu; i to začuđuje, budući da nema nikakvog zakonskog propisa koji bi naređivao takvo »prikazanje«. Unatoč tome, ono je stavljeno u uzročni odnos s jednim zakonskim propisom (r. 23), i ta dužnost, ispunjenje zakonske obaveze, ponovno je ustvrđena riječima r. 27: »da izvrše ono što za njega nalaže zakon«. A spomenuti zakon je da svako muško prvorođenče treba biti posvećeno Gospodinu (r. 23; usp. Izl 13,13; 34,20); što znači da se »prikazanje« Djeteta sastojalo u ispunjenju te odredbe.
Ipak, evanđelje spominje samo zakonsku premisu, a ne i njezinu posljedicu, a upravo je ona predmet ovog putovanja. Treba znati da prvorođenci po pravu pripadaju Bogu, tj. Božjem kultu; ali budući da se kultno osoblje uzimalo iz Levijevog plemena, morao se platiti »otkup« božanskog prava prvorođenstva (Izl 13,30; 34,20). Isusova obitelj došla je u jeruzalemski hram da plati taj »otkup«.
Obaveza je spadala na roditelje; nije se zahtijevalo da i dijete bude prisutno, ali Gospa nije htjela izgubiti ovu priliku da prikaže svoga sina Gospodinu i da zamoli za njega Božji blagoslov.
Nije bilo nužno ići u jeruzalemski hrani da se plati otkup, jer je bilo moguće platiti ga kojem bilo svećeniku, obično najbližem, ali budući da udaljenost između Betlehema i Jeruzalema nije velika (9 km), to putovanje nije predstavljalo nikakvu nezgodu.
Normalno bi se otkup morao platiti u mjesecu u kojem je dijete rođeno (Br. 18,16), ali razlika od deset dana nije previše važna, pa Djevica iskorištava priliku da ispuni obje obaveze u isto vrijeme.
Evanđelje zatim bilježi reakciju dviju starijih osoba koje su se toga časa nalazile u hramu: obje vrlo pobožne, nadahnute, željno su očekivale mesijansko spasenje.
Jedna je od tih osoba Šimun, koji je po vrhunaravnoj objavi znao da neće umrijeti dok ne vidi Mesiju. Odmah ga je prepoznao u Djetetu Isusu i izrekao hvalospjev (»Nunc dimittis - Sad otpuštaš «), koji naviješta otvaranje nove epohe spasenja. Ali ta radosna nota odmah je zamračena navještenjem dvostruke drame: drame Isusove, koji će biti znak kojem će se protiviti, kamen smutnje za jedne i temelj uskrsnuća za druge; i drame Marijine, žalosne majke, kojoj će život biti stalna mora zbog odbacivanja i patnja njezina sina.[2] [3]
Druga je osoba proročica Ana, koja isto tako u Isusu prepoznaje Otkupitelja Izraela, dovoljan razlog da se ona osjeti pozvanom govoriti o njemu svima onima, koji, kao i ona, podržavaju živu mesijansku nadu.
Prema kronologiji koju slijedimo, ako se Isus rodio u studenom ili prosincu g. 747. (7. pr. Kr.), njegovo prikazanje u hramu palo bi ili u prosinac te godine ili u siječanj g. 748. (6. pr. Kr.).
NASTANJENI U NAZARETU
(KONCEM G. 750, 4. Kr.)
Mt 2,23; Lk 2,39
Oba evanđelista imaju vijest o tame kako se sveta obitelj nastanila zastalno u Nazaretu, ali u različitim povijesnim kontekstima.
Kod Luke, to se događa poslije prikazanja Djeteta u hramu. On je naprijed bio zabilježio da su u Nazaretu stanovali Josip i Marija prije porođenja Djeteta (1,27; 2,4). Vidjeli smo kako su se zatim preselili u Betlehem, kako se tu rodilo Dijete, i kako su ga poslije četrdeset dana odnijeli u jeruzalemski hram. Ispunivši tu zakonsku obavezu, sad se sasvim prirodno vraćaju u »svoj grad«.
Luka ne zna za cijeli onaj niz događaja, koji su se odigrali u međuvremenu i o kojima govori Matej. Očito je, dakle, da slijed događaja kojeg nam podaje Luka ne odgovara stvarnom kronološkom redu.
Prema Mateju, sveta obitelj se nastanjuje u Nazaretu poslije povratka iz Egipta. On ne zna ništa o nekom prijašnjem boravljenju tamo; ovdje ga prvi put spominje. Kao povijesni razlog navodi Josipov strah od Arhelajeve okrutnosti (2,22), ali u stvari radi se o providnosti: to je nalog Božji (r. 22). Ovaj se tekst ne nalazi u ovom obliku nigdje u Bibliji, i teško je reći na što zapravo evanđelist misli.
U svakom slučaju, jasno je da je ispravna njegova kronologija događaja.
Uzaludan je posao nastojati uskladiti dvojicu evanđelista. Upozorili smo u svoje vrijeme, da je evanđelje djetinjstva izbor najvažnijih događaja, a ne biografija. Svaki evanđelist donosi ono što je našao u svojim izvorima. Vidi se da se međusobno ne poznaju. Oni se popunjaju.
Prema našoj kronologiji, kad obitelj definitivno dolazi u Nazaret, Dijete Isus navršava tri godine.
Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova, I svezak, Sarajevo 1984., str.40; 46.
Priredio: fra Petar Matanović
________________________________________________________________________________
[1] Kroz tisuću godina,jeruzalemski hram bio je centar religioznog života u Izraelu. Nekim njegovim aspektima (povijest, arheologija, predaja itd.)posvećen je cijeli 13.broj revije Le Mondede la Bible(1980), s obiljem fotografija, planova i crteža.
[2] Usp. P. Benoit, Un glaive te transpercera l'ame, u The Catholic Biblical Quarterly, 25 (1963), 251—261.
[3] O toj ličnosti vidi A. Augustinovich Ana la profetisa, u La Religion od 18,20, 22. i 23. veljače g. 1977.