13 Sol zemlje i svjetlost svijeta
»Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.«
14 »Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. 15 Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. 16 Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«
RIJEČ GOSPODNJA.
SOL
(KOLOVOZ-RUJAN G. 29)
(Mt 5,13); Mk 9,50; (Lk 14,34—35)
Izreku o soli donose sva trti sinoptika, ali svaki od njih u drukčijem kontekstu; dokaz da nijedan od njih nije više poznavao izvornu okolnost u kojoj je bila izgovorena.
Mi je zadržavamo na ovom povijesnom mjestu zbog redoslijeda kod Marka, jer nas ništa ne primorava da ga promijenimo. Evanđelist ju je sigurno stavio ovamo zbog povezivanja misli s vatrom koja zasoljuje, o kojoj je govor u r. 49, ali je uvjerljiv i ovaj opći kontekst Isusovih poduka o članovima zajednice (paralelan s Mt 18), gdje sol mora simbolizirati neke od bitnih značajki Isusovog učenika.
Gledan s ovog gledišta, dobar je također i Matejev kontekst u Govoru na gori. Moguće je da upravo ovdje najbolja odskače opće simboličko značenje soli. Osnovna tema Govora na gori jest kršćanska »nova pravednost«, oprečna prijašnjoj starozavjetnoj i židovskoj duhovnosti.
Dosljedno tome, sol je ovaj novi evanđeoski duh, sadržan u Isusovom teoretskom i praktičnom nauku. Nema sumnje da joj je evanđelist, uključivši je ovdje, htio dati ovo značenje. Međutim, mi smo je isključili iz Matejevog Govora na gori, jer je nema u Lukinom Govoru.
Sadašnji je Lukin kontekst najneuvjerljiviji od svih.
Kod Mateja, usporedba se odnosi izrazito na učenike; kod druge dvojice to se izvodi neizravno.
Učenici moraju biti sol »zemlje« (Mt), to jest za sve ljude; isto kao što moraju biti svjetlo »svijeta« (5,14).
Kako rekosmo, sol je novi kršćanski duh, sadržan u Isusovom Evanđelju. Učenici su pozvani da budu živo utjelovljenje tog duha (Mt). To je nešto dobro (Mk i Lk); to je jedini dobri duh, po kojem se ljudi mogu spasiti; radi toga je došao Isus.
Ali, kod nijednog evanđelista nije jasno na što točno cilja ova usporedba, to jest pod kakvim posebnim vidom mora djelovati ovaj evanđeoski duh. Zbog te neodređenosti, morali bismo pomišljati na ono što čovjek obično misli kad je govor o soli, naime na začin jela (»kuhinjski« vidik, kako bi tekao Boismard). Sva tri evanđelista naglašavaju ukus soli i gubljenje toga ukusa.
Drugo svojstvo soli koje puk dobro poznaje, jest da štiti od gnjiljenja, ali nema nikakvog znaka da se na to misli na ovom mjestu.
Isus nas, dakle, uči da njegov učenik, s ovim novim duhom stvorenim na temelju njegove poruke, mora biti sličan onome što sol znači za jelo: da mora dati ugodan ukus čovjekovom životu u njegovim odnosima s Bogom (Isusa ne zanima čisto praktični vidik života); ljudi bi morali shvatiti, na osnovi naše riječi i našeg primjera, da je evanđeoska poruka najviša čovjekova sreća; i da je to jedino što može učiniti čovjeka ugodnim u Božjim očima ...
Kršćanin bi u svijetu morao biti nešto privlačno a ne odbojno.
Ali i sol može izgubiti svoj posebni ukus, može postati neukusna, ako joj se primiješa previše stranih elemenata, pa joj u tom slučaj ništa ne može povratiti njezin ukus ili posebnost da začini jelo. Isto tako i kršćanin može izgubiti svoj evanđeoski duh, ako ga više ne pokreće Evanđelje, nego drugi interesi strani Evanđelju. Ako se to dogodi, ništa drugo, osim Evanđelja, ne može mu povratiti onaj prijatni značaj kršćanskog bića.
Pokvarena sol ničemu ne koristi — »ni za zemlju ni za gnoj« (Lk). U Egiptu i Palestini običavali su dodati soli gnoju, kojim se gnojilo tlo, da bude plodnije.[1] Dakle, pokvarena sol čak ni za to ne koristi.
To se isto događa s kršćaninom koji je izgubio svoj evanđeoski duh: nije više koristan ni za što, nije više prikladan za ono za što je bio namijenjen, nije više sposoban oploditi ljudska srca, čineći ih ugodna Bogu ...
S pokvarenom solju ne može se učiniti ništa drugo nego baciti je na ulicu. Tako ona doživljuje istu sudbinu kao i svako smeće: ljudi je pogaze.
Ista ta sudbina čeka i kršćanina koji je izgubio svoj duh: bit će »bačen van«, što nas podsjeća na »vanjsku tamu« eshatološke kazne... »Tko ima uši, neka čuje«, ponavlja Isus kod Lk ovaj uobičajeni izraz, kojim želi svratiti pozornost na neki vrlo važni predmet.
Prirodno je, dakle, što nas Isus pobuđuje da imadnemo u sebi tu sol (Mk), da budemo posve prožeti duhom Evanđelja. Taj će duh zatim dati obilježje našim odnosima prema drugim ljudima, čija će temeljna značajka biti mir (Mk): naša će Crkva biti zajednica ujedinjena mirom, slobodna od sukoba u bitnim stvarima, i još k tomu obogaćena svim božanskim blagoslovima, što znači mir u bibličkom govoru.[2]
SVJETILJKA I MJERA: KAKO TREBA ISKORISTITI ISUSOV NAUK
(Mt 5,14b—15); Mk 4,21—23; Lk 8,16—18; (11,33) (SVJETILJKA)
(Mt 13,12); Mk 4,24—25 (MJERA)
Imamo ovdje četiri Isusove izreke (logia), sada ujedinjene, pa sačinjavaju dvije slike ili dva parabolična primjera, ali su izvorno sigurno bile nezavisne. Marko je učinio od njih dva para, spojivši ih zbog sadržaja.
Svaka od ovih izreka ima opću vrijednost, koja bi se mogla primijeniti u najrazličitijim vezama; stvarno ih nalazimo i u drugim kontekstima osim ovoga. To što ih je Mk (ili dokument od kojeg on zavisi, ili predaja) stavio ovdje, znači da ih je shvatio kao značajne za parabolično naučavanje, premda su čitatelji lako hvatali i njihov dalji odjek.
Dvostruki uvod (»i reče im«: Mk 4,21 i 24) povezuje ove dvije slike s Mk 4,10, gdje su slušatelji »oni koji su bili oko njega, skupa s Dvanaestoricom«, kojima Isus tumači cilj parabola, tako da ih možemo smatrati nastavkom te teme, pa u potpunosti potvrđuju ono što smo o njoj rekli: to je razlog da smo ih prenijeli ovamo.
1) Slika svjetiljke (prvi par izreka) kaže slijedeće: ako se upali svjetiljka, to je zato da osvijetli sredinu i radi toga se stavlja na svijećnjak; bilo bi besmisleno zapaliti je, a onda je pokriti varićakom ili krevetom; tako je ono što je bilo u tami i sakriveno, određeno da se pokaže u svjetlu.
Ako se primijeni na naučavanje parabolama, slika kaže slijedeće: ako ja govorim parabolama, to je zato da ljudi razumiju i duhovno se podignu; bilo bi besmisleno da se ja toliko trudim propovijedajući, pa da ipak sve ostane [3] u tami; istina je da u paraboli uvijek ima neki zagonetni elemenat (upravo se na njemu osniva sav njezin pedagoški interes), ali se on mora rasvijetliti ili vlastitim naporom slušatelja ili zatraženim tumačenjem učitelja.
Dalji odjek za učenike: ono što vi naučite od mene, ne smije ostati skriveno u vama, nego mara biti predano drugima ...
2) Slika o mjeri počinje se pozivom da se skrene pozornost na ono što se čuje (Mk) i kako se čuje (Lk). Primijenjeno na parabole, cilja se na njihov zagonetni značaj i na potrebu dobre volje, ako se želi imati od njih neku duhovnu korist. Čovjeka će mjeriti onom mjerom kojom on bude mjerio: parabole će biti korisne razmjerno zanimanju koje se u njih stavi. Tim više će imati čovjek koristi od Isusove nauke, čim više pokaže marljivosti i želje da se uključi u Kraljevstvo.
Ovdje važi dijalektika bogatstva i siromaštva: i jedno i drugo teže da rastu svojim vlastitim neumoljivim unutarnjim kretanjem; bogati su sve bogatiji, a siromasi sve siromašniji (sve više gube od ono malo što imaju).[4] Isto to važi i za religiozni život: osobe dabre volje postignut će s parabolama nova duhovna bogatstva; indiferentni, naprotiv, izgubit će i ono što imaju, jer je ekonomija S. Z. (jedino što su imali) već ustupila mjesto ekonomiji Kraljevstva ...
Kao daljnju misao, učenici su lako mogli razumjeti, da Isus od njih traži sve velikodušnije predanje budućnosti Kraljevstva, da svoje sudjelovanje u njemu mognu podijeliti drugima ...
Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova I sv. str. 265;259
Priredio: fra Petar Matanović
________________________________________________________________________
[1] Usp. Boismard, Synopse, II, 131.
[2] Mnogi tumači misle da se spomen mira kod Mk odnosi na raspravu među apostolima, o kojoj je evanđelist prije govorio (9,33—34); ali u tom slučaju moralo bi se pretpostaviti, da se radi o evanđelistovom komentaru a ne o Isusovim riječima; a nemamo nikakvog razloga misliti, da ovo nisu Isusove riječi.
[3] »Tako da« (posljedično), mjesto »da« (namjerno). Svi općenito dopuštaju, da prijedlog »hina« u novozavjetnom grčkom jeziku može imati to posljedično značenje. Izravno, to je »svetopisamsko hina«, kao da bi se reklo: »tako da se ispunja ono što je bilo napisano« (poznati izraz: »da se ispuni pismo«). — Oblik teksta kod Mateja potvrđuje ovo posljedično značenje: onim »izvana« Isus govori u parabolama, »jer« gledajući ne vide, itd., i tako se u njemu ispunja Izaijino proroštvo... Govorim im u parabolama upravo radi toga jer nemaju vjere, da pobudim u njima želju za Kraljevstvom; ali ako taj nauk ostane bez učinka, to je najbolji dokaz da se radi o osobama neosjetljivim za istinu...
[4] Mt donosi ovu izreku u 13,12, u okviru teme o cilju parabola, gdje također ima zadovoljavajući smisao, premda bolje pristaje u sadašnjem kanitetestu Mk i Lk. 261 Usp. J. Jereimias, Die Gleichnisse, 14.