17 »Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti.18 Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude.19Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.«20
Nova pravednost veća od stare
»Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.«21
Srdžba
(Lk 12, 57–59)
»Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu.22A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu.«
23»Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe,24ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.«
25 »Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. 26 Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.«27
Preljub
(Mt 18, 8–9; Lk 9, 43–48)
»Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! 28 A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. 29 Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. 30 Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.«31
Rastava
(Mt 19, 9; Mk 10, 11–12; Lk 16, 18)
»Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. 32 A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub.«33
Zakletva
»Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. 34 A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. 35 Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! 36 Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. 37 Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.«
RIJEČ GOSPODNJA
Slika 2 ISUSOV GOVOR
UBOJSTVO (GOVOR: I, 1, a)
Mt 5,21—24
Ovo je prva od šest antiteza sa starim zakonom. Predmet je namjeravano i nasilno ubojstvo, zabranjeno zapovijeđu dekaloga (Izl 20,13; Pnz 5,17). Radi se isključivo o vanjskom i izvršenom ubojstvu, jedinom koje je bilo pravno kažnjivo. Uistinu, za ubojicu su bile predviđene odgovarajuće kazne, koje su određivali sudovi (usp. Pnz 17,8—11; Izl 21,12.14; Lev 24,17; Br 35, 16—21).[i]
Tako je bilo prije. A sada »Ja vam kažem...« Isus govori kao onaj koji ima istu vlast kao i onaj koji je dao zapovijedi dekaloga.[ii] Treba uočiti, da je bezlični izraz »rečeno je starima« isto što i »Bog je rekao starima« (jedan od načina da se izbjegne spomenuti Božje ime), tako da Isus u stvari kaže: »Bog je rekao ..., a ja vam kažem«. A to bi, teološki prevedemo, značilo: »Ja koji sam Bog, kažem vam sada ono što vam prije nisam bio rekao«, ili »isti vječni Bog, koji je sada u meni, kaže vam mojim ustima ...« Dohvat ove antiteze bio je dobro razumljiv za njegove slušatelje, ali su morali ostati preneraženi kad su je čuli izraženu na tako sirov način. Zasigurno bilo je teško zamisliti, da bi neki normalni Židov mogao pokušati reći takve stvari...
»Punina« ili usavršenje zakona u ovom slučaju sastoji se u tome, da i ljutnja protiv bližnjega pripada u kategoriju ubojstva. To je stoga što je onaj koji se naljuti na bližnjega, već ga nekako ubio u svom srcu, ukoliko bi ga i stvarno ubio, kad ga ne bi spriječila neka lična ili društvena kočnica. Stari su mudraci naglašavali da srdžba dovodi do krvi: »Nagla svađa raspaljuje vatru (srdžbe), nagla prepirka vodi u krvoproliće« (Sir 28,11). I Ahikarova Mudrost je tvrdila: »Ljutita riječ budi i podiže bijes, a od tog bijesa dolazi nesloga, a poslije nesloge dolazi ubojstvo«.[iii] [iv] [v]
To što Isus hoće da rekne jest da grijeh, nastaje već u srcu, u nutrini duše; vanjski čin je tek kulminacija razvoja koji je počeo u unutrašnjosti.
Poslije ovoga dolazi drugo proširenje, što je novo usavršenje zakona: i usmene uvrede spadaju na kategoriju ubojstva (r. 22b). Ove uvrede nisu sve jednako teške, ali su uvijek grešne, tako da ne samo zaslužuju zakonske kazne, nego se nekada kažnjavaju i paklenskom vatrom.
Ova tvrdnja u vezi je s prethodnom, ukoliko uvrede proizlaze iz ljutnje, kao izraz pogoršanog duhovnog stanja. A s druge strane, one mogu razbuditi ljutnju kod "bližnjega, koji zbog toga može postati tvoj neprijatelj i početi pomišljati na ubojstvo. Treba paziti na jezik, držeći se opomene starog mudraca: »Ako pušeš u iskru, ona će se rasplamsati; ako pljuneš na nju, ona će se ugasiti; takva je moć tvojih usta« (Sir 28,12). Ali ako si ti izazvao neprijateljske reakcije protiv sebe u duši bližnjega, neophodno je potrebno da se pomiriš s njim; i to ne iz straha od njegove ljutnje, nego da se ponovno uspostavi moralna ravnoteža među vama, nužni uvjet da se uspostavi ravnoteža s Bogom. Mnogi se zavaravaju misleći da se s bogoslužjem rješavaju sve stvari. Ali nije tako, jer bogoslužje, ako želi biti prava počast Bogu, mora proizlaziti iz želje za sjedinjenjem s Bogom, a ono je nemoguće bez iskrenog sjedinjenja s ljudima. Prijateljski odnosi s bližnjim uživaju apsolutni prioritet; Bog ne može primiti bogoslužje od nepomirenog srca.
1.) PRELJUB (GOVOR: I, 1, b)
Mt 5,27—30
Jedan od zakona dekaloga zabranjuje preljub (Izl 20,14; Pnz 5,18). Kao preljub smatra se jedino vanjski, izvršeni čin; to je više pravna nego moralna činjenica. Preljub čini čovjek s udatom ili službeno zaručenom ženom, to jest sa ženom koja je već nečije »vlasništvo«. Taj je čin, dakle, više nego moralni prekršaj, zločin protiv prava vlasništva; u tom istom smislu treba razumjeti i onaj drugi zakon dekaloga, koji zabranjuje poželjeti ženu svoga bližnjega (Izl 20,17).
Isus usavršuje ovaj zakon proširujući pojam preljuba i na požudni pogled kojim se gleda tuđa žena. Uvijek taj isti princip ponutarnjivanja morala. Ne osuđuje se bilo koji pogled, nego pogled sa željom da se posjeduje tuđa žena. Upravo ova želja daje pogledu moralni značaj preljuba. Želja, po svojoj naravi, izaziva čin. Čovjek koji strastveno poželi tuđu ženu, došao bi do toga da je posjeduje, kad mu se na putu ne bi ispriječila neka smetnja; što znači da ju je već posjedovao u svojoj unutarnjosti.
Isus s ovim naučava nekoliko stvari:
—da je čovjek nešto nedjeljivo, i da, prema tome, pod etičke postulate potpadaju ne samo njegovi vanjski čini, nego i njegove nakane;
—da naši čini nemaju samo pravno značenje, nego da su isto tako predmet Božjeg suda kao moralni čini (usp. slijedeći kontekst);
—da je najvažnije od svega nadzirati srce, jer to nam je uvijek još moguće, prije nego što dođe do čina; kad je čin jedanput učinjen, nitko ga više ne može nadzirati. [vi]
Treba priznati da u ovom pitanju Isus nije originalan. Već je stari mudrac savjetovao odvratiti pogled od lijepe a tuđe žene (Sir 9,8; 41,23); sigurno stoga što oko može biti instrumenat želje, a želja vodi do djela. Rabini su još izričitije tvrdili da se preljub može počiniti i očima i srcem, i da je gledati požudno tuđu ženu isto što i imati odnose s njom...
Originalno je kod Isusa nastojanje da dadne svojoj tvrdnji pečat definitivnoga i pečat božanskog auktoriteta (»Ja vam kažem«). Originalno je također njegovo uporno isticanje moralnog značaja preljuba (nečisti grijeh). To je očito iz nadodatka o sablazni. Među mnogim čimbenicima koji mogu »sablazniti« (učiniti da čovjek posrne ili padne) nalaze se i tjelesni udovi, kao oči ili ruke, ukoliko mogu postati organi zlih želja i nakana koje dovode do preljuba. Kad bi se nešto takvo dogodilo, bilo bi bolje »odsjeći« ih i ostati osakaćen, nego s cijelim tijelom dospjeti u pakao... Ovdje se sigurno ne preporučuje nikakvo fizičko sakaćenje, koje uostalom ne bi samo po sebi spriječilo ni zle želje ni zla djela. Ovo je metaforički govor. Desno oko i desna ruka su najkorisniji udovi za čovjeka. Isus želi reći, da je bolje žrtvovati i najdraže stvari ovoga svijeta, nego pasti pod Božju osudu zbog grijeha.[vii]
Slika 3 ISUSOV GOVOR
2.) RASTAVA (GOVOR: I, 1, c)
Mt 5,31—32
Stari je zavjet poznavao, ne upravo bračnu rastavu u današnjem smislu riječi, nego otpust žene sa strane muža, iz razloga »nečega ružnoga« (Pnz 24,1). Isus sada zabranjuje takav otpust na apsolutan način. U kontekstu krajnjih antiteza, nikakav drugi smisao ovdje nije moguć osim potpune zabrane: prije se dozvoljavao iz teških razloga, sada se zabranjuje apsolutno...
Isus to kaže neizravno. Čovjek koji otpusti svoju ženu, izlaže je teškoj pogibelji da se ona združi s drugim čovjekom, što bi je učinilo preljubnicom, ukoliko je prijašnji brak valjan. Iz istog razloga, čovjek koji bi se oženio s otpuštenom ženom, učinio bi preljub.
Danas se općenito priznaje da ovaj radikalni, apodiktički stav predstavlja istinsku Isusovu misao, tim autentičniju ukoliko se protivi izričitoj zakonskoj dozvoli; ni druga svjedočanstva ne dopuštaju nikakve sumnje u tom pogledu (Mk 10,9; Lk 16,18; 1 Kor 7,10—11).
Sumnja dolazi od poznate klauzule (ovdje i u 19,9): »Osim zbog slučaja bludništva«. Prema ovom umetku, rastava bi bila dozvoljena u slučaju »bludništva« (gr. »porneia«). Taj »Matejev izuzetak« dvostruk je problem: dogmatski (za katolike), ukoliko bi bio izuzetak od nerazrješivosti braka; i kritički, ukoliko ne može imati mjesta u Isusovom mišljenju. Prema nekim autorima, radilo bi se o kasnijem razvoju unutar kršćanske zajednice, koja se, radi konkretnih potreba pastorala, našla primoranom pravno regulirati ovu Isusovu zabranu: taj razvoj pokazuje kako je prvotna Crkva bila naveliko zaokupljena spomenutom zabranom. Stupnjevi toga razvoja bili bi, prema J. Jeremiasu, slijedeći: »Apodiktična zabrana otpusta bila je pravno uređena uredbom od dva člana koja je bila kazuistički sročena; stupnjeve njezina razvoja možemo pratiti još prilično detaljno: od Mt 5,32 bez klauzule (zabrana otpusta žene i zabrana da žena sklopi novi brak) prešlo se na 1 Kor 7,10—11 (dodaje se rastava sa strane žene, imajući u vidu pravni položaj helenizma) i rr. 12—16 (odredba o izuzetku za mješovite brakove), a odatle se došlo na Mt 5,32 i 19,9 (izuzetak — porneia)«. Hvale je vrijedno ovo nastojanje da se obrani čistoća Isusove misli, ali se tako ne rješava pitanje katoličkog tumačenja nerazrješivosti, ukoliko je umetak o »bludništvu« u svakom slučaju kanonski tekst. Što onda možemo misliti o tome? Ono što je za nekog čitatelja Biblije koji je bez predrasuda izvan svake sumnje, jest to da je klauzula o izuzetku, kako smo vidjeli, u oporbi sa svojim vlastitim kontekstom (također u 19,9); i da je prema tome potpuno protivna radikalnom Isusovom mišljenju o nerazrješivosti braka. Ostalo bi, dakle, da se vidi kakav bi smisao mogle imati one riječi. To je već čisto egzegetsko pitanje. Dosada je dato mnogo tumačenja. Ali, radi se samo o hipotezama, koje, uz nešto vjerojatnosti, zaslužuju i mnoge prigovore. Nijedna od njih ne rješava ovog pitanja. Još uvijek preostaje nepoznanica. Biblijski znanstvenik mora priznati da su se dosada metode samo biblijske znanosti pokazale neefikasnima. Sve dok se eventualno ne otkrije kakav novi elemenat, koji bi mogao unijeti malo svjetla u tu stvar, jedino sredstvo koje nam stvarno preostaje jest crkvena predaja; prema njoj čini se da je položaj Katoličke crkve jak.[viii] [ix] [x] Osim što uvodi novu temu, ovaj odsjek također proširuje prijašnju temu preljuba.
3.) ZAKLETVA (GOVOR: I, 1, d)
Mt 5,33—37
Stari zavjet je zabranjivao krivo se zaklinjati i zahtijevao da se izvrši ono što se pod zakletvom obećalo. Isusov navod nije doslovni, nego slobodni sažetak nekoliko zakonskih tekstova (Izl 20,7; Lev 19,12: ne kleti se (krivo; Br 30,3: izvršiti obećano pod zakletvom).
Isus usavršava ovaj zakon isključujući potpuno zakletvu.
Židovi su zloupotrebljavali zakletvu; to je bila još jedna tema koja je otvarala široko polje tananoj rabinskoj kazuistici. Sve je to znak društva koje se osniva na laži, gdje nitko nikome ne vjeruje. Isus cilja na novo društvo koje bi se osnivalo na istinoljubivosti.
Zakletva uvijek ima neki odnos s Bogom. Zakleti se znači zazvati Boga kao svjedoka i jamca da je istinito ono što se kaže, jer se njemu ništa ne može sakriti; ali znači također zazvati kaznu Božju za slučaj da se slaže; odatle njezina uspješnost (religiozni strah). Židovi su se, da ne spomenu izričito imena Božjeg, zaklinjali mnogim drugim stvarima. Bila je to neka pobožna izlika. Isus spominje nekoliko tih stvari: nebo, zemlju, Jeruzalem, vlastitu glavu. Ali upozorava da je značaj zakletve isti, jer su sve te stvari nerazrješivo povezane s Bogom; isto je kao kad bi se zazvalo ime Božje.
Prema Isusu, naš govor (»riječ«), sve naše tvrdnje trebalo bi da se mogu svesti na čisto »da« ili čisto »ne«; i sve što je više od toga (konkretno, zakletva), dolazi od »zla« (ili od »Zloga«), to jest osniva se na zlom raspoloženju čovjeka da laže i da vara.
Naše »da« i naše »ne« moraju biti izraz dvostruke istine: objektivne i subjektivne. Objektivna istina: da ono što tvrdimo, odgovara stvarnosti. Subjektivna istina: da ono što kažemo odgovara onome što u sebi mislimo.
Postanak zakletve treba tražiti u čovjekovoj lažljivosti i nepovjerenju koje iz toga proizlazi. Isus sanja o društvu gdje bi zakletva bila suvišna; društvu osnovanom na istinoljubivosti, što je plod moralne čestitosti, iskrenosti i poštenja osobe; društva kojemu bi značajka bila povjerenje.
Stavljati ovdje pitanje o dozvoljenosti ili nedozvoljenosti zakletve nije na svom mjestu. Isus nije kazuist. Ovdje, kao i u cijelom Govoru na gori, on se ne kreće na terenu prava, zakona, pa niti morala, nego na terenu ideala, utopije, onoga što bi moralo biti, nečeg što nadvisuje svaki moralni zahtjev paloga čovjeka; drukčije rečeno, nečega što čovjek nikad neće moći potpuno ostvariti u ovom životu; nečega što je moguće samo u okviru vjere u Boga, koji »sve može«.
Nešto nedohvatljivo, a ipak izneseno kao obvezatni čovjekov cilj (usp. Mt 5,48): nije li to proturječje? Isus je svjestan da se bez odlučnog poziva na utopiju cijeli čovjekov duhovni napredak u korijenu paralizira.
(Fra Augustin Augustinović, POVIJEST ISUSOA SV. I, Sarajevo, 1984. str.183-189)
Priredio: fra Petar Matanović
___________________________________________________________________________________________
[i] Očito je da se riječi »tko ubije...« itd. ne navode kao dio zakona, nego da se njima izražava ono što je zakon predviđao za ubojicu.
[ii] O ovoj antitetičkoj formuli i njezinom teološkom značenju usp. J. Jeremias, o. c, 292—296.
[iii] Navod u u Boismard, Synopse, II, 139.
[iv] Tumačenja ovih Isusovih riječi nisu sigurna; sigurno je. da postoji stupnjevanje u težini.
[v] Izraz, ovdje upotrijebljen, je famozna »ognjena gehena«. Riječ »gehena« (gr. »geenna«) jest grčki prijepis aramejske riječi »gehinnam«, što dolazi od hebrejskog »gehinnom«, a to je skraćenica od »ge-ben-hinnom«, i znači »Dolina Hinnomovih sinova«. Nalazila se u neposrednoj blizini Jeruzalema (jugoistočno), danas Wadi er-Rababah. Ovo je mjesto postalo po zlu znamenito, jer su u stara vremena neki Židovi, čak i neki kraljevi (usp. 2 Kr 16,3; 21,6; Jer 7,31; 19,5), tu žrtvovali svoju vlastitu djecu u čast boga Moloha. Zbog te užasne stvari, mjesto je postalo simbol eshatološke Božje kazne za grešnike. O žrtvovanju djece bogu Molahu usp A. Augustinovich, El ocultismo en la Biblia, Caracas 1977, 89—90.
[vi] »Možemo čak reći, da je dispozicija srca u sebi važnija nego djelo ruke, premda ono izgleda efikasnije. Od časa kad neka misao postane djelo, pretvori se u dijelak svemira, i više ne pripada samoj sebi. U unutrašnjosti, misao još uvijek zavisi od slobode i jasnije se zapaža njezina dobrota ili njezina zloća. Ono što ja ovdje odlučno jest prihvatiti je ili je odstraniti, ovaj da ili ne što se upućuje početnoj strasti. Ovdje moramo zahvatiti«. (R. Guardini, Der Herr, 147).
[vii] O sablazni se govori opširnije i u Mt 18,8—9; Mk 9,43—47. Obično se misli, da je evanđelist prenio tu temu ovamo, u redakciji udešenoj za ovaj slučaj, da potkrijepi svoj dokaz. To je moguće. U svakom slučaju, mora se priznati, da ima dobar smisao i u ovom konteksta.
[viii] O. c, 263.
[ix] O najnovijim sažecima svega što se o tome mislilo ili se može misliti usp. A. Hortelamo, El amor y la familia en las nuevas perspectivas cristianas, Salamanca 1974, 157—184.
[x] Budući da je tema rastave obrađena i u Mt 19,9; Mk 10,11—12; Lk 16,18, mnogi misle, da ju je evanđelist odanle prenio ovamo, preuredivši je u obliku antiteze, s namjerom da pojača dokaz o preljubu. Međutim, njezino mjesto ovdje je opravdano; nije ništa čudno da se Isus ponovno vratio na ovu temu na »profesionalniji« način.