1Preobraženje
(Mk 9, 2–13; Lk 9, 28–36)
Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, 2 i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. 3 I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. 4 A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«
5 Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!« 6 Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. 7 Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« 8 Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.
9 Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«
RIJEČ GOSPODNJA!
PREOBRAŽENJE
(POČETKOM KOLOVOZA G. 29)
Mt 17,1—8; Mk 9,2—8; Lk 9,28—36
Isusovo preobraženje je još jedan od vrhunskih događaja njegova života. A ono je i diobna crta koja dijeli Isusov javni život na dva dijela: uspon i pad. Prvi je dio bio prirodna priprava za Petrovu ispovijest, potvrđenu slavom preobraženja; drugi je dio put koji vodi k poniženju i smrti. »Preobraženje stoji između napasti u pustinji i agonije u vrtu kao vrhunac u Isusovoj zemaljskoj službi« (Trench).
Kao književna kompozicija, obično se misli, da preobraženje pripada apokaliptičkom književnom rodu (usp. napose Dan 10), ali s dodatkom nekih elemenata sinajske teofanije.
Male razlike u nekim pojedinostima kod trojice evanđelista pokazuju što svaki od njih želi naglasiti na posebni način. Kod Mt, Isus je novi Mesija, jedini učitelj, koga treba slušati. Kod Mk, u prvom redu stoji objavljenje vrhunaravne Isusove slave. lik naglašava njegovo mističko iskustvo u molitvi ...
Slika: Brdo Preobraženja Gospodinova
Preobraženje donose sva tri sinoptika i sva tri u istom povijesnom kontekstu. Ivan ga ne spominje, kao i toliko drugih stvari koje on smatra dovoljno poznatim iz drugih evanđelista. Živi karakter pripovijesti daje naslutiti, sugerira očevica. Razne Petrove reakcije, vrlo oštroumno pribilježene, daju slutiti da je on taj očevidac. On je saopćitelj događaja. Od njega, izravno ili neizravno, (proizlazi pripovijest sinoptika. Događaj se kratko spominje i u 2 Pt 1,16—17, koje svjedočanstvo, ako se i ne pripiše izravno Petru, sigurno je iz apostolskog doba. Na taj način, povijesni karakter pripovijesti dobro je učvršćen; niječe ga jedino radikalna kritika, koja ne dopušta mogućnost vrhunaravnog u povijesti.
Što se tiče kronologije, ovaj događaj stavljamo početkom kolovoza, iskazujući priznanje datumu liturgijske svečanosti (6. kolovoza), koja u istočnoj Crkvi potječe iz V. st. U stvari, do toga nas je doveo kronološki redoslijed koji mi slijedimo. Osim toga, vidjet ćemo da se preobraženje vjerojatno događa noću. Isus moli. Apostoli spavaju. Svi prenoćuju na brdu, pod vedrim nebom. Sve to napominje ljetno vrijeme, što se dobro poklapa s našom kronologijom.
Lk kaže da se događaj odigrava oko osam dana (Mt i Mk točnije ustanovljuju da je bilo šest dana) poslije »ovih riječi«, što se izravno odnosi na Isusovo učenje o uvjetima da netko bude učenik, a ovo je povezano s prvim navještenjem muke a ono s Petrovom ispoviješću, tako da se Lk izraz odnosi vjerojatno na sve to. Vidjeli smo da se kod zadnjeg ulomka Isus već nalazi u Galileji. (Mk 8,34).
Kao mjesto preobraženja, Lk jednostavno spominje neko »brdo«, što je kod Mt i Mk neko »visoko brdo«. Vrlo stara kršćanska predaja, koja potječe iz III. st., poistovjećuje ovo brdo s Taborom (današnji Džebel etTor), posve usamljeni čunj na ezdrelonskoj ravnici, koji se izdiže skoro 500 m nad njezinom razinom; geološka rijetkost i uzbudljiva prirodna ljepota, odakle se uživa jedinstven pogled na dobar dio Palestine i susjednih krajeva.
Međutim, svi se ne slažu s tim mjestom. Mnogi misle, da se preobraženje odigralo na nekom od vrhova Velikog Hermona. Kao glavni razlog navodi se što se prethodni prizor (Petrova ispovijest i sve drugo s njom u vezi) odigrava na zemljištu Cezareje Filipove, blizu Hermona, i da je prva geografska promjena zabilježena tek u Mk 9,30. Ali, ako se ovaj tekst bolje analizira, odmah će se zapaziti da se u njemu već pretpostavlja ta promjena, da se Isus već otprije nalazio u Galileji. Stvarno, vidjeli smo da se on nalazi u Galileji već od Mk 8,34. [1] [2]
Slika: FRANJEVAČKA CRKVA NA BRDU TABORU
Drugi razlog bio bi što Isus uzlazi »privatno« s apostolima, odijeljen od drugih, nasamo; što nije moglo biti tako, jer je u Kristovo vrijeme vrh brda bio nastanjen. S obzirom na taj povijesni podatak, treba reći da je vrh brda morao biti nastanjen i utvrđen u vrijeme Antioha III. Velikog, koji ga je osvojio oko g. 218. pr. Kr. Isto je tako bilo u vrijeme Josipa Flavija, koji ga je utvrdio, i Vespazijana, koji ga je osvojio (66. posl. Kr.). Josip Flavije pravi jasnu razliku između vojničke tvrđave i drugih stanovnika. Ne možemo reći da je isto tako bilo u vrijeme Kristovo, ali to ne možemo ni nijekati. Bilo kako bilo s tom stvari, ništa se s tim ne može dokazati, jer izraz »privatno« (odijeljeno, nasamo) jedino pokazuje na odijeljenje od ostalih ljudi u istom događaju; nešto što se ne radi javno; a to ne ide protiv poistovjetovanja s Taborom, iako se pretpostavi da je onda vrh brda bio nastanjen. Zaravan na vrhu Tabora tako je velika (1200 x 400 m.), da se tu uvijek moglo naći neko osamljeno mjesto, pogotovo noću.
Ukratko, ne postoji nikakav ozbiljan razlog protiv Tabora, dok u prilog njemu govori jednodušna predaja, čija su prva svjedočanstva vrlo blizu apostolskog doba. Istočni kršćani još uvijek zovu blagdan Preobraženja »to Thaborion« (Taborij).[3]
Jedina tri apostola, koja prate Isusa u ovom svečanom času, oni su isti koji su bili s njim pri uskrišenju Jairove kćerke (Mk 5,37) i koji će ga pratiti i u Getsemanskom vrtu (Mk 14,33).
Jedini Lk bilježi bliski i neposredni razlog zbog kojeg Isus traži samoću na brdu: želi moliti. Preobraženje se odigrava upravo »dok se molio«. To znači da su vanjske pojave namijenjene trojici apostola, ali da je ono što Isus proživljava u svojoj unutrašnjosti, mističko iskustvo posebne Božje blizine, gdje se Isusu potvrđuje njegova sudbina smrti u Jeruzalemu, ali da radi toga nije manje Sin i izabranik.
Činjenica da Isus moli, čini vjerojatnijim mišljenje da se preobraženje odigrava noću, jer je Isus znao i cijelu noć provesti u molitvi (Lik 6,12). Naravno, nije to apodiktičan dokaz, jer Isus nije molio samo noću. Ali postoje i drugi znakovi. Tako su apostoli svladani snom, pa su tek kad su se probudili vidjeli Isusovu slavu (Lk, r. 32). Isto tako tek sutradan (iza preobraženja) silaze s brda (Lk, r. 37), što po svoj prilici pokazuje da su prethodnu noć proveli na brdu.[4]
Ono što se zatim dogodilo pred očima apostola, latinski je prijevod (Vulgata) izrazio glagolom »transfigurare«, preobraziti, i otada imamo taj pojam koji doslovno znači promjenu u figuri (u »obrazu«) ili vanjskom izgledu, površnu mijenu. Ali, grčki glagol (»metamorfoo«) je snažniji: po sebi on bi trebalo da znači unutrašnju promjenu, bitnu promjenu, promjenu u samoj »formi« bića. Taj isti glagol upotrebljava se još u Rim 12,2, gdje znači duboku i potpunu promjenu našega uma, i u 2 Kor 3,18, gdje označuje potpuno preoblikovanje u Kristov lik. S tim u skladu, i ovdje bi trebalo govorili o »transformaciji« mjesto o »transfiguraciji«, ali kako u Kristu ne može biti bitnih promjena, ostali smo pri riječi »transfiguracija«, preobraženje, da se izbjegne svaka moguća dvoznačnost. Luka, koji piše poganima, ispušta potpuno ovaj glagol, da se on ne bi potekao s metamorfozom božanstva u poganskim mitologijama. Mt i Mk upotrebljavaju taj glagol da označe, da je ova vanjska promjena, promjena u Isusovom vanjskom izgledu, bila duboka, korjenita i potpuna; nešto što se nije vidjelo nikada prije.
Prema Lk, tri apostola nisu vidjela početak preobraženja, jer su bili svladani snom i tek iza kako su se probudili, vidjeli su Isusovu slavu i dvojicu ljudi s njime. Prema ostaloj dvojici evanđelista, apostoli su vidjeli sve od početka. Ova pojedinost ne mijenja ništa na samom događaju.
Preobraženje se moglo vidjeti na licu (Mt i Lk; kod Mk nema te pojedinosti) i na odijelu Isusovom. O licu kaže Lk da je »zadobilo drugi oblik«, što kod Mt znači da se »zasvijetlilo kao sunce«. Sigurno je od njegovog sjaja blistalo i njegovo odijelo: njegove haljine postadoše tako sjajne i bijele (Mk i Lk) kao svjetlo (Mt), čiji sjaj nije moguće postići nikakvim ljudskim umijećem (Mk). To je sjaj božanske slave; vidi se da evanđelisti ne nalaze dovoljne isporedbe da ga izraze.
Onda im se pojavljuju Mojsije i Ilija:apostoli ih vide unutrašnjim ali stvarnim viđenjem; ne radi se o običnoj prevarljivoj sugestiji. Sigurno ih prepoznaju kao takve po pučkoj slici, kako su tradicionalno bili predstavljeni (Loisy).
Raspravlja se o tome kakav smisao može imati prisutnost ovih dviju ličnosti u ovom događaju. Bilo u apokrifima, bilo u rabinskoj književnosti, Ilija ima vezu s Mesijom, kao njegov suradnik i preteča, ali Mojsije se nikad ne pojavljuje u toj ulozi, barem ne u najstarijoj židovskoj književnosti,[5] [6] [7] tako da se njegova prisutnost u ovom prizoru ne može uzeti kao izraz neke židovske misli onog vremena o vezi između njih i Mesije. Obično se misli da Mojsije ovdje predstavlja zakon a Ilija proroštvo: uzete skupa, cijeli stari zavjet. Cijela starozavjetna ekonomija, koja je bila priprava za Krista, daje svjedočanstvo Kristu: »Dvije najviše ličnosti S. Z. klanjaju se pred Sinom čovječijim, Zakon i Proroci iskazuju počast Evanđelju« (Loisy).
Mt i Mk jednostavno bilježe da su ove dvije ličnosti S. Z. govorile s Isusom, ali Lk nam otkriva također sadržaj toga razgovora: njegov »izlazak« ili smrt, koja se mora dogoditi u Jeruzalemu; sigurno tema prikladna tome času. Poslije Petrove ispovijesti, Isus je jasno najavio da će biti odbačen, da će trpjeti i umrijeti, a kako znamo, apostoli su se sablaznili zbog toga. Bilo je prikladno govoriti sada o toj stvari. Isus mora umrijeti, ali se apostoli ne smiju sablazniti: preobraženje im treba pokazati Isusovu božansku narav, kao neko unaprijed ostvareno uskrsnuće (koje je također navijestio skupa sa smrću): kada se uvjere o slavi, morali bi razumjeti križ ...
Lk je isto tako jedini koji bilježi da su se također Mojsije i Ilija vidjeli »u slavi«: sigurno po odrazu sjaja Isusovog lika.
Već znamo, prema Lk, da apostoli nisu vidjeli početak preobraženja. Dok se Isus molio, oni su spavali. Probudivši se, vidješe sav taj izljev nebeske slave. Položaj je tako psihološki uvjerljiviji: pri buđenju, kontrasti se jače zapažaju. Tako se bolje razumije luda Petrova reakcija, uzevši još u obzir da su se Mojsije i Ilija već opraštali od Isusa.
Kao i uvijek, Petar posreduje prije svih drugih (kod Mt se čak nudi da on sam napravi tri sjenice): »dobro je da budemo ovdje«, kaže on Isusu, pa ako hoćeš, napravit ćemo tri »šatora« ..., to jest tri kolibe od kolaca i granja, koje se brzo načine (kao što i danas čine preko ljeta Arapi u svojim poljima).
»Dobro je da budemo ovdje« redovito se tumači kao uzvik zadovoljstva i užitka: kako je dobro, ugodno, divno ovo! Dobro za trojicu apostola: Petar nije mogao govoriti u ime Isusovo i njegove dvojice gosta. Prema tome, prijedlog da se sagrade tri kolibe ima za svrhu zadržati Isusa i njegove goste u ovom stanju, da i nadalje mogu uživati u tolikoj ljepoti... Jedino što pretpostaviti tu stvar previše je čak i u Petrovim ustima, koji nije znao šta govori. Zato razni dobri tumači, po našem mišljenju više u pravu, razumiju ove riječi u smislu »prikladno i korisno«. Petar se budi, vidi posve neuobičajen prizor, ništa ne razumije, i prva ideja koja mu dolazi u glavu jest gostoprimstvo: mogu se načiniti barem tri kolibe za tri znamenite ličnosti, da ne budu tako na vedrom nebu; vrlo je dobro da smo ovdje nas trojica; ako hoćeš, učitelju, već ćemo početi posao... Još jednom, Petrova dobro poznata spontanost i preuzetnost. On nimalo me razumije uzvišena značaj ovog događaja, nego samo misli na materijalnu uslugu koju bi mogao učiniti.
U pravom smislu, nije znao što je govorio. On vidi kako Isus razgovara s Mojsijem i Ilijom, pa želi da se i on uplete u razgovor, ali mu ništa drugo ne pada na pamet nego vulgarni prijedlog o kolibama: stvarno, u ovom uzvišenom kontekstu, ove riječi nemaju nikakva smisla.
A posljednji razlog ove bezrazložnosti jest da su apostoli bili uplašeni (Mk), bojali su se: radi se o prirodnom religioznom strahu pred neobičnim i nadnaravnim činima (usp. Mk 4,41; 5,15.33; 6,50; 16,8). Taj strah im neutralizira moć da procijene okolnosti i da vedro umuju: stoga nije znao što je govorio ...
Dok Petar još govori (Mt i Lk), ulaze na pozornicu neki novi elementi, koji skoro ponavljaju teofaniju krštenja.
Najprije, oblak. Mt bilježi da je i on bio sjajan, možda radi zračenja sjaja Isusove osobe. Zbog tog izvanrednog osvjetljenja cijele sredine, razumljivo je da je oblak mogao i noću baciti svoju sjenu.
Prema stalnoj upotrebi u Bibliji, oblak očituje prisutnost Božju. Tako je i ovdje: iz oblaka će se čuti glas o Kristu kao Sinu.
Ovaj ih je oblak »pokrio«, to jest bacio svoju sjenu na njih, pokrivši ih tom sjenom. Koga? Tekstovi nisu posve izričiti u tom pogledu, ali izgleda skoro sigurno, da se radi samo o Mojsiju, Iliji i Isusu; ne o trojici apostola; oni čuju nebeski glas kako dolazi iz oblaka, čim se pokazuje da se nalaze izvan njega. [8]
Ali i ovdje treba razlikovati dva vremena. U prvom času, oblak pokriva Isusa i njegova dva gosta; o tome govore sva tri evanđelista. Zatim jedini Luka bilježi (r. 34), da ove tri ličnosti koje ulaze u oblak potpuno nestaju u njemu; Mojsije i Ilija neće se više ni pojaviti. Toga časa, apostoli se ponovno plaše (Lk); prvi puta bili su se jako prestrašili kad su vidjeli Isusovu slavu (Mk).
Iz oblaka se čuo glas, koji je govorio: »Ovo je Sin moj ljubljeni, njega slušajte«. Glas Očev, jer Isus je proglašen Sinom; očito se ne radi o uobičajenom jednostavnom mesijanskom naslovu. Isti taj glas čuo se i pri Isusovom krštenju. I okolnosti su slične: u oba slučaja radi se o svečanom prikazivanju Isusa kao Sina Božjeg. Jedino su kod krštenja ove riječi upravljene svima prisutnima, dok je ovdje slušateljstvo svedeno na tri apostola: u prvom slučaju radilo se o svečanom predstavljanju Isusa na ulazu u njegovo javno djelovanje, dok je ovdje cilj utvrditi u vjeri apostole, koji trpe sablazan križa.
»Njega slušajte« znači »budite mu poslušni«: nema mjesta za sablazan, iako Isus govori o svojoj muci i smrti; treba ga slušati i biti mu poslušan, jer je Sin Božji, iako je određen da bude ponižen.
Toga časa kad su čuli nebeski glas, tri apostola se ponovo silno preplašiše: padoše na zemlju i ne usuđivahu se dignuti od straha. Sam Isus morao im se približiti, dotaknuti ih i zapovjediti im da se dignu (Mt). On je opet bio poprimio svoj normalni ljudski oblik. Dok su apostoli bili prostrti na zemlji, nestalo je oblaka i u njemu Mojsija i Ilije, tako da ih apostoli, kao što ih nisu vidjeli pri dolasku, nisu vidjeli ni pri odlasku...
Sve se povratilo u svoj obični tok. Vrhunac brda poprimio je opet svoj uobičajeni izgled, kao i kad su došli ovamo. Skoro ne mogući vjerovati samima sebi, apostoli najprije gledaju oko sebe (Mk), ali uzalud; onda podignu oči (Mt), s nadom da bi još uvijek mogli vidjeti božanski oblak i dva znamenita gosta u njemu, ali... ne vidješe nikoga više osim samog Isusa.
Lk još bilježi, da su tri apostola šutjela o toj stvari, me rekavši nikome ništa o onome što su bili vidjeli. On tako unaprijed iznosi Isusovu izričitu zapovijed, kako ćemo vidjeti u slijedećem ulomku.
Preobraženje je časoviti sjaj božanstva Riječi u Isusovoj ljudskoj naravi. Isusovo je tijelo, slavno po hipostatskom jedinstvu, uvijek uživalo neizrecivi sjaj, ali ga Krist nikad nije pokazao osim sada u preobražanju. U svom običnom životu Isus je izgledao kao i svaki čovjek svoga vremena. Ne pokazati izvana svoju vlastitu slavu, njemu posve prirodnu radi hipostatskog sjedinjenja, bilo je sigurno veće čudo nego samo preobraženje, ali bio je to jedan od uvjeta Isusovog poniženja i čovjekova spasenja. Samo jedanput, i samo za jedan čas, Isus se pokazao u svojoj prirođenoj slavi, pokazavši jasno svoje božanstvo; k tomu je dodata izričita izjava s Božje strane.
A sve to s posebnom nakanom.
Taj cilj preobraženja može se izvesti iz okolnosti i konteksta događaja. Preobraženje se događa poslije Petrove ispovijesti, gdje je Isus bio priznat kao Mesija, i iza kako je on jasno najavio svoju smrt, koja je trebala zapečatiti njegovo mesijansko djelo, a kojoj je kao priprava trebalo da služi cijeli drugi dio njegove javne službe. Ali apostoli nisu bili u stanju prihvatiti misao [9] mesije odbačenog od svih i osuđenog na sramotnu smrt. Odatle sablazan križa i velika prikladnost preobraženja. Očiti sjaj božanstva i izričita Očeva izjava treba da potvrde Petrovu ispovijest i uklone svaku sumnju. Treba slušati Krista, treba slijediti Krista, iako poniženog. Njegova je smrt potrebna Božjim naumima, ali ona nimalo ne smanjuje njegovu slavu, koja se pokazala u preobraženju. Krist ovdje proslavljen, jamac je Krista koji će umrijeti, on jest i uvijek će biti ispunjenje Zakona i Proroka.
Ovdje, u jednom povlaštenom i trenutnom času, dogodilo se unaprijed ono što će se u nedjelju uskrsnuća pokazati na stalan način: neizreciva slava Kyriosa.[10] [11]
Drugo je pitanje da li su apostoli u onaj čas razumjeli pravo značenje ovog događaja. Više izgleda da nisu. Njihovo ponašanje za vrijeme Muke pokazuje da su ostali otvrdnuli u razumijevanju i poslije preobraženja.
Petar je vjerojatno tek poslije uskrsnuća razumio Isusovu veličinu objavljenu u preobraženju, iako mu se veličina i sjaj onoga časa nikada nisu izbrisali iz pameti (usp. 2 Pt 1,16-17).
Fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova I, Sarajevo 1984, str 345-351.
Priredio: fra Petar Matanović
______________________________________________________________________________________________
[1] Tekstova predaje u Baldi, Enchiridion, br. 490—529; kratka povijest svetišta u Guida, 361—365.
[2] Tako još uvijek Boismard, usp. Synopse, II, 253.
[3] Taboru je posvećen cijeli broj 22 (veljača-ožujak 1982) u Le Monde de la Bibl”; zemljopisni okoliš, povijest, arheologija, predaja, sadašnjost..., sve to popraćeno krasnim fotografijama, planovima, crtežima; prava zaokružena mala monografija s najnužnijim podacima.
[4] Ovo je najopćenitije mišljenje među tumačima. Ali ima ih koji misle da se je događaj zbio po danu. Kažu da su apostoli mogli biti pospani i po danu dok je Isus molio. Kad se kaže da su istog časa kad su se probudili, vidjeli slavu Kristovu, želi se reći da nisu vidjeli sve ispočetka i ponovno uvesti na neki način govor o prikazanju. Ako su bili pospani po noći, to je stvar koja se sama po sebi razumije, tako da nije trebalo o tome govoriti; dok je bilo umjesno to zabilježiti, ako se dogodilo po danu, jer je nešto neobično. Osim toga, oblak koji pokriva svojom sjenom, razumljiviji je po danu nego po noći... (tako P. Lagrange, u svom kom. Lk).
[5] Tako s većinom tumača prevodimo glagol »diagregorein«. Ovaj glagol nalazi se samo na ovom mjestu. U prijevodu LXX ne dolazi nijednom. U profanoj književnosti samo jedanput, ali tu znači bdjeti, biti budan, Neki autori tako prevode ovaj glagol i na našem mjestu, tako da bi, po tom tumačenju, apostoli bili budni cijelo vrijeme i vidjeli sav prizor od početka, premda vrlo pospani. — Mi više volimo ono drugo tumačenje jer govor je o snu apostola (Lk r. b2), tako da je prirodnije misliti da su se probudili, nego da su bili budni.
[6]Tako Mt i Lk, stavivši jasno Mojsija na prvom mjestu. Mk kaže »Ilija s Mojsijem«, ali i kod njega je Ilija pratilac Majsijev, koji je glavna ličnost. Nije to čudno, jer se radi o najvećem liku izraelske povijesti.
[7] Može se vidjeti u Stracik-Billerbeck, I, 756—758; IV 779—798.
[8] Tako se pojavljuje oblak u teofanijama (Izl 16,10; 19,9.16; 33,9; Lev 16,2; Br 11,25), u zavjetnom šatoru (Izl 40,35 gr. 29), pri posvećenju hrama (1 Kr 8,10); očekuju ga u mesijanska vremena (2 Mak 2,8); u N. Z., osim na ovom mjestu, nalazimo ga pri uzašašću (Dj 1,9) a bit će prisutan na parusiji (Mk 13,26; 14,62; Otk 1,7).
[9] Mjesto »ljubljeni«, Lk ima »izabrani«; Mt dodaje »koji mi je po volji«, — Vidi i povijesnu uspomenu na taj događaj u 2 Pt 1,17.
[10] »Evanđelisti, slijedeći svaki pravac interesa svoje knjige, vidjeli su u ovom prizoru očitovanje istinskog Kristovog bića, onoga bića koje sakriva sama njegova narav sluge. Ovo očitovanje Kristovog bića ostvaruje se time što unaprijed pokazuje slavu koju će uživati u uskrsnuću ili uživanju. Marko napose naglašava Kristov identitet spajajući naslove sluge i sina čovječjeg, naslove koji su u židovskoj predaji bili oprečni jedan drugome. Zajednička je značajka svim evanđelistima da se objavljenje Kristove slave ostvaruje njegovim poniženjem. Da pokaže smisao toga poniženja, Isus pokazuje unaprijed slavu do koje ono dovodi«: Ch. Duquoc, Christologie, I, 124.
[11] Radikalni kritičari ne priznaju preobraženje kao povijesnu činjenicu, jer ne mogu zamisliti da se nešto nadnaravna može dogoditi u povijesti. Stoga, mnogi od njih nastoje istumačiti ovu pojavu prirodnim načinom, ali se može reći da je tu skoro toliko mišljenja koliko autora. I neka od tih mišljenja stvarno su tako smiješna, da se čovjek čudi kako su ozbiljne osobe mogle tako nešto napisati. Sam broj i šarolikost tih mišljenja najbolji je dokaz kako neznanstvena stanovišta ne pružaju nikakve sigurnosti; o tim čudnovatim tumačenjima usp. Voste, De baptismo, tentatione et transfigumtione Jesu, 141—156.