BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena
IMENDANI:
Emerita, Mauricije, Silvan, Silvana, Oton
Prvo čitanje: Mudr 2, 12.17-20
Osudimo ga na smrt sramotnu!
Čitanje Knjige Mudrosti
Rekoše bezbožnici:
»Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta
i protivi se našem ponašanju,
predbacuje nam prijestupe protiv zakona
i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj.
Pogledajmo jesu li istinite riječi njegove,
istražimo kakav će biti njegov svršetak.
Jer ako je pravednik Božji sin, On će se za nj zauzeti
i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih.
Zato ga iskušajmo porugom i mukom
da upoznamo blagost njegovu
i da prosudimo strpljivost njegovu.
Osudimo ga na smrt sramotnu,
jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 54, 3-6.8
Pripjev:
Bog krijepi život moj!
Spasi me, Bože, svojim imenom
i jakošću svojom izbori mi pravdu!
Poslušaj, Bože, moju molitvu
i usliši riječi usta mojih!
Oholice ustadoše na me
i moj život traže silnici:
na Boga se ne osvrću.
Evo, Bog mi pomaže,
Gospodin krijepi život moj.
Od srca rado ću ti žrtvovati,
slavit ću ti ime, Gospodine, jer je dobrostivo.
Drugo čitanje: Jak 3, 16 – 4,3
Plod se pravednosti u miru sije onima koji tvore mir.
Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostola
Predragi: Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo. A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena. Plod se pak pravednosti u miru sije onima koji tvore mir.
Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Mk 9,30-37
Tko želi biti prvi, neka bude svima poslužitelj.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.
I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«
Riječ Gospodnja.
POVIJESNO I TEOLOŠKO RAZMIŠLJANJE O TEMI DANAŠNJEG EVANĐELJA
POSLJEDNJI IZLET PO GALILEJI
(KOLOVOZ — RUJAN G. 29)
Mt 17,22a; Mk 9,30
Od brda preobraženja Isus je poduzeo, sam s učenicima, svoj posljednji izlet po Galileji. Mk bilježi da on to radi nezapaženo, izbjegavajući koliko je moguće dodir sa svijetom, jer želi upotrijebiti sve raspoloživo vrijeme za poduku učenicima.
U izvjesnom smislu, ovaj je izlet također dugi oproštaj od svoga kraja. Bit će i žalosnih crta.
Posljednji izlet, ali dug; skoro dva mjeseca. Za blagdan Sjenica godine 29, Isus će otići u Jeruzalem, ostavivši konačno Galileju. Ovaj se blagdan slavio koncem rujna ili početkom listopada. Zbog toga, sinoptičko gradivo, koje nam, po našem redoslijedu, još preostaje do Sjenica, stavit ćemo okruglo u mjesec kolovoz-rujan.
17) DRUGI NAVJEŠTAJ MUKE
(KOLOVOZ-RUJAN G. 29)
Mt 17,22b—23; Mk 9,31—32; Lk 9,43b—45
Znamo da u našim evanđeljima postoje tri formalna navještenja muke i nekoliko kraćih (malo prije govorili smo ovdje o Mt 17,13).
Neki noviji tumači misle da sva ova navještenja nisu ništa drugo nego varijante jednog jedinog Isusovog proricanja svoje muke i smrti. To mišljenje nikako nam se ne čini vjerojatnim. Isusovim je učenicima smrt Mesije bila strašno mučno pitanje, uzevši u obzir njihov pojam politički pobjedonosnog mesijanizma, tako da je prirodno misliti, da se Isus više puta i uporno vraćao na tu temu.
Ovaj drugi formalni navještaj pada vrlo dobro u ovaj mirni period, kad Isus hoda po Galileji, privatno i sam s učenicima, odajući se isključivo njihovoj pripravi.
Kod Luke, ovaj navještaj dolazi kao kontrast: kad se sav svijet divi stvarima koje Isus radi, on zvoni na smrt...
Ovaj put se ,kaže da će Mesija (Sin čovječji) biti »predan u ruke ljudi«; to jest u ruke njegovih neprijatelja, koji samo misle kako će ga ukloniti. Neki tumače glagol »predati« o Judinoj izdaji (usp. Mk 14,41), ali to je strano ovom kontekstu gdje je govor o smrti: Mt i Mk upravo nadodaju da će ga ovi ljudi ubiti. Mesija će, dakle, biti predan na smrt, a tim se hoće reći (da se ne spomene ime Božje), da će ga Bog predati na smrt: da će ispuniti vječnu odredbu Božju da umre za ljude.
Ovaj put Lk ne spominje uskrsnuće, ali ga spominju ostala dvojica; to malo mijenja smisao reakcije kod učenika, koju bilježe sva tri evanđelista; bolje rečeno, njih trojica se popunjuju, da izraze onaj složeni doživljaj kojega učenici imaju pri ovom navještaju.
Mt kaže da su učenici ostali »duboko ražalošćeni«. To je značajno. Oni nisu primijetili nagovještaj uskrsnuća, koji je trebalo da im pobudi pouzdanje i nadu. Glavni utisak kojega u njima ostavljaju Isusove riječi, jest skora Učiteljeva smrt, a to je izvor žalosti.
Mk i Lk bilježe da učenici nisu razumjeli toga govora i da nisu bili sposobni razumjeti ga. Pod vidom Lk (koji ne spominje uskrsnuća) ovo se nerazumijevanje odnosi na smrt; zar se može zamisliti Mesija koji umire da spasi? Kod Mk, misli se ne samo na smrt nego i na uskrsnuće (koje on spominje). Već prije evanđelist je bio zabilježio nerazumijevanje učenika u pitanju uskrsnuća (usp. 9,10): istina je da je vjera u židovstvu prihvaćala uskrsnuće mrtvih, ali se vidi da ta vjera nije bila dovoljno rasprostranjena u puku.
Mk i Lk još bilježe da se učenici, premda nisu razumjeli, ipak nisu usudili ništa pitati. Vjerojatno su se još uvijek živo sjećali teškog Isusovog ukora Petru poslije prvog navještaja ...
VLAST JE SLUŽENJE
(KONAC RUJNA G. 29) Mk 9,33—35
Ovaj Markov ulomak ne smatramo strogo paralelnim ni s jedinim drugim evanđelistom.[1] Isus se i u drugim zgodama doticao ovog predmeta, ali ovdje to čini pod posebnim vidom i u posve određenim prilikama.
Stavljamo ovaj prizor u ovaj povijesni čas radi vijesti: »dođoše u Kafarnaum«, što smatramo završetkom zadnjeg velikog Isusovog izleta po Galileji u društvu svojih apostola, koji se započeo u r. 30. Kako znamo, taj je izlet trajao skoro dva mjeseca, koje je on upotrijebio isključivo za podučavanje Dvanaestorice. Budući da je bio blizu blagdan Sjenica (Iv 7,2), na koji je i Isus hitio hodočastiti, on prekida ovu povučenost i vraća se u Kafarnaum. To je posljednji ulazak u onaj grad koji je za galilejskog djelovanja bio »njegov«. Uskoro će izaći iz njega zauvijek.
Neposredna blizina Sjenica dovela nas je do konca rujna.
Već otprije, apostole je uznemirivalo pitanje tko će od njih biti prvi u budućem Isusovom Kraljevstvu (usp. Mt 18,1; Lk 9,46). Ali, izgleda da se ova tema sada, na putu u Kafarnaum, pretvorila u vruću raspravu. Apostoli su raspravljali tako glasno da ih je mogao čuti i Isus, koji je išao malo odijeljen od njih.
Već drugom zgodom Isus im je bio izložio svoje mišljenje o toj stvari (usp. Mt 18,4; Lk 9,48c). Sad ima prilike da se povrati na taj predmet, iako s drukčijim naglaskom. Ali želi to učiniti polako i mirno, kad se jedanput smjestio u kući, gdje je redovito stanovao kad se nalazio u gradu (usp. Mk 2,1; 3,20), možda Petrovoj i Andrijinoj (usp. Mk 1,29).
Kad su već bili sami u kući, Isus se obrati apostolima i upita ih o čemu su raspravljali. On je znao o čemu su raspravljali, i dat će im svoje rješenje ne čekajući njihov odgovor; pita ih samo zato da im najavi predmet svoje poduke a i da se oni osjete pokorenim i da se postide što im nisu bile ni od kakve koristi sve ove Isusove poduke za vrijeme zadnjeg povučenog putovanja po Galileji (Mt 18).
I stvarno, oni su šutjeli. Bilo ih je stid!
Isus im onda izloži svoju misao o prvenstvu u zajednici, promatranom pod ova dva slijedeća vidika:
— Onaj koji želi biti prvi neka bude zadnji od svih... Isusovo mesijansko kraljevstvo ne smije biti pobrkano ni s kakvom ljudskom vladavinom. Ovdje se izvrću uloge i vrijednosti. U političkim vladavinama, vlast se smatra poglavarstvom, moću nad drugim ljudima, koja nekad postane pravi despotizam; onaj koji je na vrhu osjeća potrebu dokazati i sebi i drugima da je »prvi«. Ovdje, kod Isusa, bit će sasvim protivno. Ako neki od vas sanja da bude »prvi«, neka se spremi da bude »zadnji«. Vidi se da pred Bogom važe samo »zadnji«.
Crkvena vlast (o njoj je ovdje izričito govor) ne smije pobrkati svoje mjesto s ljudskim pojmom moći i gospodstva. Mora zaboraviti na sve ono što svijet može smatrati velikim u njezinom položaju. Uzorak je sam Krist, koji je sašao s postolja božanstva i postao smrtni čovjek (Fil 2,6—7). Ako je »nijekala samoga sebe« (Mt 16,24) obvezatan put za sve kršćane, mnogo je to više za one koji upravljaju kršćanskom zajednicom, zbog stalne napasti veličine, kojoj su izloženi u društvu kojemu je gospodariti drugima postalo smislom života.
— Onaj koji želi biti prvi, neka bude. sluga svima ... U političkim vladavinama, vlast je ona koja »zapovijeda«, raspolaže, određuje; drugi moraju služiti, slušati njezine naredbe, nekada izvrgnuti pravim zloupotrebama sile (usp. Mt 20,25). Ovdje kod Isusa bit će sasvim protivno. Onaj od vas koji teži zapovijedati svima neka bude spreman služiti svima. Prvenstvo, veličina, vlast u Crkvi (i pred Bogom) sastoji se u služenju. »Starješina« je onaj koji »više služi«; drukčije bi spali na politički pojam vlasti.
»Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi« (Mt 20,28).
»Dakle, ako ja, Učitelj i Gospodin, oprah vama noge, i vi morate prati noge jedan dragome« (Iv 13,14).
LJUBAV PREMA BIJEDNIKU: BRIGA ZAJEDNICE
(KOLOVOZ-RUJAN G. 29)
Mt 18,5 K +10,40—41); Mk 9,36—37; Lk 9,48ab[2]
Kod Mk, ovaj je ulomak ujedinjen s raspravom među apostolima tko je najveći među njima (rr. 33—35). Mi smo ga izvadili iz tog konteksta, jer stvarno nema ništa zajedničkog s njim. »Dijete« ovdje nije uzorak ničega, nije uzorak života i djelovanja, nego predmet »primanja« od strane zajednice.
Sva tri evanđelista donose ovu izreku u istom povijesnom kontekstu: za posljednjeg Isusovog izleta po Galileji. Ona posve prirodno nalazi svoje mjesto u ovom vremenu, kad se govori o odnosima među članovima zajednice i kad je ideja ljubavi stalno prisutna.
- 5 Mt strogo je paralelan s r. 37a Mk i 48a Lk, dok rr. 37b Mk i 48b Lk sadrže dodatak, koji je paralelan s Mt 10,40, u posve drukčijem kontekstu i s proširenim vidikom.
Isus razgovara s apostolima. Čovjek bi rekao da se nalaze u nekoj kući. Unutra se nalazi i neko dijete. Isus ga uzme na ruke, držeći ga pred učenicima (Mk). Nježan i ljubazan gest, kakvoga nisu običavali činiti u javnosti »ozbiljni« ljudi. Isus razbija kalupe. Apostoli, odgojeni u ozračju rabinskog preziranja djeteta kao poluosobe i bezvrijednog bića, vjerojatno su gledali taj prizor sa široko otvorenim očima ...
Pokazujući učenicima ovo dijete koje nježno grli, kaže im: »Tko u moje ime primi jedno dijete kao što je ovo, mene prima«.
Smisao ove izreke mora se odrediti polazeći od riječi »primiti«, što znači dati utočište, zaštitu, pomoć ...
»Dijete« je ovdje, dakle, simbol nevoljnog čovjeka, sinonim »siromaha«. Ali, ne radi se o duhovnom, nego o fizičkom siromaštvu. Radi se o siromahu u najširem značenju riječi: o čovjeku koji nema najnužnijih stvari, da bi mogao živjeti istinskim ljudskim životom, koji nije u stanju da sam pribavi te stvari, nego je potrebno da mu ih netko dadne.
»Dijete« je nemoćan čovjek u svakom pogledu.
Takvo »dijete« treba »primiti«, priskočiti mu u pomoć, dati mu što mu je potrebno ... A očito se ne radi o prolaznom djelu ljubavi (premda se i to podrazumijeva), nego o stalnom »primanju«.
Radi se o pastirskoj službi ljubavi.
Ovo je poduka za zajednicu. Pravilo kojega se moraju držati Isusovi učenici s obzirom na najpotrebnije među sobom. Posebna primjena velike zapovijedi o ljubavi bližnjega.
»Dijete« ovdje, dakle, nije simbol svih učenika (nije značajka učenika kao takvog), nego je simbol siromašnih, najnevoljnijih. Oni koji se nalaze u boljem položaju, cijela zajednica, mora ih uzeti pod svoju zaštitu. Zato što su najnevoljniji i najnapaćeniji — i stoga također najizložaniji svim moralnim i materijalnim poteškoćama —, zajednica ih mora imati u vidu kao prvenstveni predmet svoje brige. Prema veličini te brige moći će se osjetiti bilo duhovnog života zajednice, njezinog konkretnog razumijevanja zapovijedi ljubavi.
Ljubav traži siromahe na prvom mjestu.
Premda se u »djeci« na ovom mjestu mogu vidjeti u prvom redu siromasi zajednice, izraz je po sebi općeg značenja, i uključuje sve siromahe bez razlike. Kršćanska zajednica mora biti otvorena svim nevoljnicima i patnicima svijeta.
U našem tekstu, Isus se poistovjećuje sa siromasima: što se učini »djetetu«, čini se njemu. Istinska ljudska ljubav prema čovjeku uvijek ima religiozni značaj, zato što se ne može rastaviti od ljubavi prema Bogu: ona je jedan od načina kojim se ljubi Bog.
Zbog ovog poistovjetovanja Isusa sa siromahom, ova je izreka uvelike paralelna s Mt 25,35— 46, samo što je u ovom zadnjem tekstu mjesto o »djeci« govor o »najmanjima«. Očito je da su ovi izrazi sinonimni. U ovom drugom ulomku nadodata je i jedna nova, vrlo važna dimenzija: pretpostavlja se da ljubav prema bližnjemu može biti i »nesvjesno kršćanska«: iako čovjek ne pomišlja izričito na Krista (»u moje ime«), u stvari dolazi do Krista po siromahu ... Vjerojatno ima mnogo »službenih« kršćana, koji to u stvari nisu po istini ljubavi; ali ima i mnogo drugih, koji to jesu a da toga i ne znaju. Utješna je ta konstatacija.
Poslije toga, Mk dodaje: »A tko mene primi, ne prima mene, nego onoga koji je mene poslao« (r. 37b). Lk to izražava jednostavnije (r. 48b). Isus se, s jedne strane, poistovjećuje s djetetom, a s druge se strane poistovjećuje s Bogom; u ovom kontekstu, to znači, tko primi siromaha, prima samoga Boga...
Te iste riječi nalaze se još i u Mt 10,41, u drugom povijesnom času: na zaključku »apostolskog govora« u vezi s poslanjem apostola. U tom kontekstu, Isus se obraća posebno njima i poistovjećuje se s njima. Tako gledišta postaju drukčija. Poistovjećuje se navjestitelj s onim koji ga šalje; ne poistovjećuju se osobe, nego poslanje ili uloga s porukom; ideja poznata i u židovstvu. Ali, tako postaje drukčiji i domet »primanja«. Ne radi se više o tome da se primi siromah; nije više govor o pastirskoj službi ljubavi; radi se o tome da se prime Isusovi navjestitelji, radi Isusove poruke koju nose; bolje rečeno, radi se o tome da se primi ta poruka, prihvaćajući je osobno i podvrgavajući joj se po vjeri...
S druge strane, Isus se poistovjećuje s onim koji ga je poslao. Temelj ove istovjetnosti nije bitno jedinstvo između Sina i Oca, nego činjenica da je Bog poslao Isusa. Konkretno, želi se reći, tko primi Isusove apostole, prima samoga Boga: »s Isusovim navjestiteljima sam Bog ulazi u domove« (J. Jeremias).
Ovdje (10,41) Mt dodaje još i nagradu koja čeka one koji prime Isusove navjestitelje: ista nagrada koju će dobiti sami navjestitelji. Isus ih označuje kao »proroke« i kao »pravednike« (svete), što je isto kao kad bi rekao »pravedne proroke« (usp. još 13,17 i 23,29). Dakle, tko primi te svete misionare, dobit će istu nagradu kao i ti sveti misionari, upravo stoga što ne primaju jedino njihove osobe, nego i njihove riječi. Još jednom rečeno, ne radi se izravno o vršenju ljubavi (to se podrazumijeva), nego o prihvaćanju Isusove poruke po vjeri...
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, Sarajevo 1984. str 329-330;336-337;348-349)
P.S.
Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)
Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946).
Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952).
(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.
- Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:
Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu, daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju, te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića, koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu, svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro
(spomeni što tražiš od Boga)
i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije, daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.
Amen.
(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)
(Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)
Neka naše svagdanje molitve Gospodinu, budu vođene i željom da što prije SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT I PRIZNAT KAO UZOR ZA CIJELU CRKVU! Čitajmo, razmišljajmo i Molimo!
Priredio: fra Petar Matanović
[1] Protivno onomu što rekosmo u El nino en la Biblia, 151—159.
[2] Usp. o. c, 167—169.