ČITANJA:
Iz 53,10-11; Ps 33,4-5.18-20.22; Heb 4,14-16; Mk 10,35-45
BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena
IMENDANI:
Kornelije, Andrija, Adelina, Irena
NAPOMENA:
▪ Misijska nedjelja. Predzadnja nedjelja u mjesecu listopadu slavi se kao "misijska". Preporuča se u homiliji istaknuti misijsku zadaću i odgovornost svih vjernika, a u Molitvi vjernika moliti na nakane i potrebe misija. Milostinja današnje nedjelje namijenjena je za misije.
Prvo čitanje: Iz 53, 10-11
Žrtvuje li život svoj kao naknadnicu, vidjet će potomstvo.
Čitanje Knjige proroka Izaije
Svidjelo se Gospodinu pritisnuti ga bolima.
Žrtvuje li život svoj kao naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane
i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.
Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.
Sluga moj pravedni opravdat će mnoge
i krivicu njihovu na sebe uzeti.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 33, 4-5.18-20.22
Pripjev:
Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!
Prava je riječ Gospodnja
i vjernost su sva djela njegova.
On ljubi pravdu i pravo:
puna je zemlja dobrote Gospodnje.
Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,
nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:
da im od smrti život spasi,
da ih hrani u danima gladi.
Naša se duša Gospodinu nada,
on je pomoć i zaštita naša.
Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama
kao što se u tebe uzdamo!
Drugo čitanje: Heb 4, 14-16
Pristupajmo smjelo prijestolju milosti.
Čitanje Poslanice Hebrejima
Braćo: Imajući dakle velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere.
Ta nemamo takva velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom.
Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Mk 10, 35-45
Sin Čovječji došao je da život svoj dade kao otkupninu za mnoge.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu:
»Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?« Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.« A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?« Oni mu rekoše: »Možemo.« A Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno.«
Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: »Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«
Riječ Gospodnja.
FRA AUGUSTIN AUGUSTINOVIĆ O DANAŠNJEM EVANĐELJU
ČASTOLJUBIVA MAJKA I SINOVI[1]
(ČETVRTAK 30. OŽUJKA G. 30)
MT 20,20—23; MK 10,35—40
Isus govori o svojoj bliskoj smrti, a apostoli ne mogu dopustiti te mogućnosti. Oni misle o slavnom Mesijinom objavljenju i o svim prednostima koje ono za njih znači. Jedino što oni točno shvaćaju u Isusovim riječima jest da su ti događaji neminovni. Ne može se gubiti vrijeme; tako oni ambiciozniji istrčavaju prije drugih. Sve se ovo događa onog istog prijepodneva u četvrtak 30. ožujka, na putu od Efrajima prema Jerihonu.
Prema Mk, nastupaju izravno dva brata, Jakov i Ivan. Prema Mt, to radi njihova majka. Nema nikakvog proturječja među njima. Bez sumnje, dva su brata duhovni začetnici molbe; to je tako jasno da je i kod Mt Isusov odgovor upravljen njima a ne majci; ali se oni služe majkom kao korisnom »polugom«.
Činjenica da se Saloma nalazi ovdje pokazuje da je skupina žena koja je pripadala Isusovoj zajednici, njega stalno pratila i u Judeji, da je bila s njim u Efrajimu i da ga sada prati i na zadnjem putu u Jeruzalema.
Da je Saloma pripadala skupini očito je iz toga što se dvaput spominje u času tragedije: poslije Isusove smrti, kad gleda »izdaleka« (Mt 27,56; Mk 15,40), i u subotu navečer, kad kupuje mirise (Mk 16,1). Iz paralelizma između Mk 15,40 i Mt 27,56, očito je da je Saloma koja se spominje u Mk 15,40, Zebedejeva žena i majka Ivana i Jakova Starijeg.
Saloma je mogla pomagati Isusovu zajednicu ne samo svojim radom nego i svojim dobrima. Prizor poziva prve četvorice učenika (Mt 4,18—22; Mk 1,16—20; Lk 5, 1—11) daje nam dosta obavijesti o ekonomskom stanju njezine obitelji. Zebedej, Salomin muž, bio je ribar, ali sigurno ne jedan od sirotih ribara, koji se svakog jutra otiskuju na more s čamcem i udicom, da priskrbi jadnu dnevnu prehranu. Zebedej je lovio ribu s mrežama. Ribolov naveliko. Govor je o samo jednoj lađici (Mt 4,21), o onoj koja ima ulogu u evanđeoskom događaju, ali možemo zamisliti da je bilo i drugih. Ako ih i nije bilo mnogo, ipak se može govoriti za ona vremena o pravom ribolovnom poduzeću. Jer osim sinova, Zebedej je imao i najamnika (Mk 1,20). Čitavo osoblje potrebno za ribolov i za pripremanje riba za tržište. Tako se razumije kako su sinovi mogli ostaviti posao, a da stari otac ipak ne ostane bez ikoga; bilo je to organizirano poduzeće.
U stvari u ovoj jednoj molbi sinova i majke sadržane su dvije; bolje rečeno, stvar ima dva vida, i svaki od njih treba napose promatrati; stoga je i Isusov odgovor dvostruk.
— Prvi vid, biti s Isusom »u njegovom kraljevstvu« (Mt), shvaćenom ne mjesno, nego vremenski: kad on počne kraljevati, a oni se nadaju da će to biti naskoro. Mjesto »kraljevstvo«, Mk ima »slava«: slava mesijanskog kraljevstva.
Ova dva izraza bez sumnje znače isto. Kad bi se radilo o eshatološkim stvarnostima, Salomina želja bila bi vrlo sveta. Ali, nije moguće razumjeti je na taj način. Narod je očekivao drukčije kraljevstvo. U pučkom očekivanju nije se isključivala konačna faza mesijanskog kraljevstva, ali prije nje moralo se ostvariti slavno nacionalno kraljevstvo, u kojem bi nestalo svih društvenih nepravda i političkog ropstva. U Isusovo doba, mesijanska je nada imala nacionalistički, socijalni i politički značaj. Takvu mesijansku nadu dijelila je i Saloma, kao i apostoli, možda tvrdoglavije nego itko drugi, čak do samog uznesenja (usp. Dj, 1,6).
Navedeni tekst Djela sugerira, da se dolazak mesijanskog kraljevstva smatrao neminovnim; prama tome, Saloma nije mogla gubiti vremena, ako je htjela osigurati povlaštena mjesta za svoje sinove.
Na to Isus odgovara da oni stvarno ne znaju što traže, jer nisu razumjeli narav njegovog mesijanizma. Da se dođe do Masijine slave, treba prije proći kroz patnju i smrt. Onaj koji traži jednu stvar, u stvari traži i drugu; a sigurno je da oni nikad nisu mislili na to. Ali, već je vrijeme da jasno gledaju na tu stvar. Bi li oni mogli piti kalež najvećeg bola (usp. Iz 51,17.22; Jer 25,15; Mt 26,39; Iv 18,11, itd.) koji će on piti? Bi li oni mogli primiti isto »krštenje« koje će on primiti (Mk), potpuno »uronjenje« u bol i smrt?
Oni mu bez oklijevanja odgovaraju da bi. Ova su dva brata ne samo častohlepni nego također i hrabri.
Isus im onda proriče da će stvarno piti njegov kalež i biti kršteni njegovim krštenjem. S tim im također obećaje da će imati udjela u njegovom mesijanskom kraljevstvu ...
Jakovu je dao odsjeći glavu Herod Agripa godine 44. (Dj 12,2). Ivan je umro naravnom smrću, ali je doživio progone, tamnice i sužanjstvo (usp. Dj 4,3; 5,40; Otk 1,9); štoviše, prema jedinoj staroj legendi, koju je poznavao već Tertulijan, čudesno se spasio od mučeništva, jer je neozlijeđen izašao iz posude uzavrelog ulja, u koju su ga bili bacili.
— Drugi predmet molbe jest »sjesti jedan na desnoj a drugi na lijevoj strani« Isusovoj u njegovom mesijanskom kraljevstvu.
Sjediti na desnoj i na lijevoj strani, znači biti uz samog poglavicu. Poslije njega, najvažnije osobe.
Prvi ministri. Sa svim što to sa sobom donosi: čast, slavu, moć, lagodan život. Lako je zamisliti kako je silovito radila Salomina mašta i njezini aristokratski snovi o slastima života na kraljevskim dvorima, kako ga je dočaravalo pučko mišljenje. Kuza, muž njezine drugarice Ivane, tek je ministar Heroda, neznatnog provincijskog kraljića, a njezini bi sinovi dospjeli uživati u potpunosti sav sjaj mesijanskog kraljevstva ...
Na tu težnju odgovara Isus da ovoga časa njemu ne pripada dijeliti počasna mjesta u svom Kraljevstvu. To je isključiva nadležnost njegovog Oca, koji svakome »pripravlja« prikladno mjesto; znači da ta stvar ne zavisi od naših zasluga nego isključivo od Božjeg kriterija.
Ovaj prizor ostavlja nam dosta obavijesti o Salominom značaju.
Dalekovidna i lukava žena, ona izlazi prije svih da sebi osigura poglavarevo obećanje. Te su brige zaokupljale apostole već otprije (usp. Mk 9,33—34). Svi su oni sanjali o istoj stvari. Prosvjed protiv dvojice braće (Mit 20,24; Mk 10,41) najbolji je znak da su i sami potajno čeznuli za onim što njima prigovaraju... Saloma poznaje vrlo dobro zrak koji se diše i ne gubi vremena da osigura svoje povlastice.
Ambiciozna žena. Ne teži za malim. To bi bila potpuna promjena u društvenoj ljestvici. Bili bi kraljeve osobe. I imali bi vlast nad ostalima, čak i nad vlastitim drugovima.
Sebična žena. Nije joj stalo do viših ciljeva kraljevstva. Ne brine se za interese i reakcije ostalih. Ide isključivo za svojim stvarima. Istina je da ne traži ništa za sebe osobno, ali to nije nikakav dokaz poniznosti. Ionako je sve isto. Imala bi sve i da ne traži. Povlastice sina odrazuju se i na majci. Nije mala stvar biti majka mesijanskog ministra!
Zainteresirana žena. Sasvim je moguće da je tokom vremena došla na misao, da bi joj se tako moglo platiti njezino služenje zajednici…
Ali, ipak i kod nje treba pretpostaviti, da je glavni razlog zbog kojeg se priključila skupini bila zahvalnost za dobročinstva koja je dobila od Isusa. Osim toga, u zajednici su bila i njezina dva sina, tako da su se njezinim radom i oni koristili. Za majku kao što je ona to je vrlo jak razlog. S obzirom na posebni položaj apostola, sasvim je razumljivo da su se kasnije uvukli i drugi manje sveti razlozi.
Ali poduka, koju je poslije njezinog nastupa Isus dao svima, o ličnoj žrtvi kao jedinom putu da se dođe do velikih zasluga, i da oni koji imaju vlast moraju biti »poslužnici« (Mt 20,22—28; Mk 10,38—45), duboko je ušla u njezinu dušu i pročistila sve njezine namjere. Nalazimo je tijesno osjećajno povezanu sa svojim učiteljem upravo u najtragičnijim i najmračnijim časovima, kad se bučno srozavaju sve ljudske nade.
VLAST JE SLUŽENJE[2]
(ČETVRTAK 30. OŽUJKA G. 30)
MT 20,24—28; MK 10,41—45; (LK 22,24—30)
Ovaj ulomak imaju sva tri sinoptika, ali u različitim kontekstima i isto tako s tekstualnim razlikama. Strogo su paralelni Mt i Mk, s obzirom na kontekst i tekst. Lk se udaljuje od njih u oba pogleda. Ali razlike nisu takve, da bi bilo nužno pretpostaviti dva različita prizora; obično se smatra da se radi o istoj skupini izreka, ali donesenoj prema dvjema različitim predajama.
Koji je kontekst bolji, Matejev i Markov ili Lukin? Bez sumnje, prvi. Isusove riječi smještaju se ovdje sasvim prirodno. Dolaze poslije ambiciozne molbe Salome i njezinih sinova. Kad čuše te zahtjeve, ostali apostoli ustadoše protiv dvojice braće, pokazavši tako da su i oni imali iste težnje. Isus onda iskorištava priliku, da izrazi svoje mišljenje o političkoj vlasti i o istinskom značenju vlasti, prema novom, svome shvaćanju te stvari. Kod Lk, naprotiv, Isusove riječi dolaze na temelju prepirke među apostolima o tome tko je on njih najveći, i to upravo na Posljednjoj Večeri, poslije ustanovljenja Euharistije; sasvim neprikladan čas za tu stvar; psihološki neprihvatljiv kontekst.[3]
Ostajemo, dakle, pri tome, da Isus izgovara ove riječi na istom putu od Efrajima do Jerihona, onoga četvrtka prije podne, 30. ožujka g. 30.
Ovu cjelinu možemo razdijeliti na tri dijela:
- izrazi o političkoj vlasti i zloupotrebama te vlasti (kod sve trojice);
- misao o istinskom značenju vlasti (kod sve trojice);
- obećanje nagrade apostolima (samo kod Lk).
- a) Stilski, značajni za ovu izreku o svjetovnoj vlasti jesu paralelizmi. Kod Mt i Mk, vladari se nazivaju »poglavarima« i »velikašima«, a njihova vladavina označava se kao »despotsko postupanje« prema podložnicima i kao »zloupotreba vlasti« nad njima. Kod Lk, vladari se nazivaju »kraljevima« i onima »koji vrše vlast«; oni zapovijedaju podložnicima kao njihovi gospodari, i još traže da im se pruža kult kao »dobročiniteljima« naroda ...
Ove riječi oštra su kritika despotizma i zloupotrebe vlasti.
Isus nije anarhist. On ne osuđuje vlast u sebi; naprotiv, smatra je potrebnom za ispravan zajednički život među ljudima. On vrlo dobro poznaje grešnu ljudsku narav, pa zna da se velike ljudske vrijednosti (pravo, mir, sloboda, sve što sačinjava dostojanstvo čovjeka) ne mogu ostvariti bez vlasti koja ih zajamčuje. Zbog svega toga on priznaje da je poslušnost vlasti obvezatna (Mt 22,21).
Ali Isus također zna da je najčešći oblik koji politička vlast zna uzeti, despotizam, iako nekada vrlo vješto prikriven. Mnogo puta vlast radi ono »što joj se svidi« (usp. Mk 9,13 i 6,17—29). Namjesto moralne vlasti, dolazi prosta fizička sila, koja spontano nastoji da se nametne. Vlast koja uzima sebi sva prava, mjesto da brani prava drugih. Vlast koja, mjesto da se osniva na pravednosti i da bude temeljem pravednosti, u stvari je niječe i tako iznevjeruje sami razlog svog opstanka. Isus zasigurno ne govori o nekoj teoretskoj vladavini, nego o konkretnoj i življenoj stvarnosti, koju su svi iskusili (»znate da … «). Ali po svom obliku, frazu je moguće tumačiti također kao nešto što se redovito događa. Neevanđeoski čovjek ima svoj posebni pojam o vlasti i veličini. Izgleda da čovjek ne osjeća svoje vlastite veličine sve dok ne učini da je drugi na sebi iskuse… A onda se preokrenu sve vrijednosti: branitelj postaje tiranin, onaj koji dijeli pravdu postaje nasilnik, osloboditelj postaje tlačitelj, vlast postaje zloupotreba vlasti...
Isus prokazuje zloupotrebe. Ove se pojave kad čovjek postane žrtva vlasti. Kao što bez vlasti nije moguće uzdržati velike ljudske vrijednosti, tako ni vlast ne može postojati osim na osnovi ljudskih vrijednosti koje su Božje vrijednosti. Tako se daje do znanja da se u nekom poretku gdje se izdaje čovjek, izdaje također Bog. I obratno.
- b) Drugi logioin, koji radi o pravom značenju vlasti, također se odlikuje upotrebom sinonimnih paralelizama. Kod Mt i Mk: Tko želi biti »velik«, mora biti »poslužitelj«, i tko želi biti »prvi«, mora biti »rob«. Kod Lk: »najveći« mora se ponašati kao »najmlađi« i onaj koji zapovijeda« kao »onaj koji služi«.
Jednom riječju, vlast je služenje. Prethodni loginom pokazuje da je u ovoj stvari Isusova misao posve oprečna pojmu koji svijet ima o vlasti. To je uistinu revolucionarna misao, samo što se ova vrsta revolucije nikome ne sviđa. Po biblijskom poimanju, nemoguće je da bude drukčije. U Bibliji, čovjek i sve ljudsko uvijek se promatra preko Boga: u stvari, mora biti odraz i učestvovanje u božanskoj stvarnosti. A Bog, stvoritelj, najveći, neusporedivi, uvijek izlazi kao čovjekov poslužitelj, iako je u isto vrijeme njegov gospodar. Ljudska povijest, prema biblijskom, poimanju, jest neprekidni niz Božjih služenja. Njegova pravda, ljubav, milosrđe, providnost, konkretni su oblici »služenja« čovjeku. Isus smatra da tako mora biti i kod »velikih« među ljudima.
Po »služenju«, jaki postaje slab, vladar postaje podanik svojih podanika. Izvrću se uloge, iako pod istim vanjskim izgledom društvenih oblika.
Živi uzor takvog vladanja jest Isusov primjer, jer on, iako je »Sin čovječji« (Mesija), nije »došao« (nije to bilo njegovo poslanje) da mu služe, nego da on služi. Kod Mt, to je primjer koji objašnjava (»kao što«), ali kod Mk je (puno više) primjer koji obavezuje (»jer«): Isusov je primjer etički imperativ za čovjeka, jer cijela njegova osoba ima snagu primjera (»Ja sam put«: Iv 14,6).
Mt i Mk također navode u čemu se prvenstveno sastoji to Isusovo služenje: »da dadne svoj život kao otkup namjesto mnogih (svih)«. Ovaj tekst ima vrlo veliko teološko značenje, jer izražava zadnji cilj Isusovog poslanja i smisao njegove smrti. Isus je došao da otkupi ljudski rod. Njegova je smrt otkup, spasenje, ispaštanje i zadovoljština namjesto drugih; on plaća za ljude, namjesto ljudi grešnika. Njegova smrt (smrt Jahvinog Sluge, Iz 53,10—12) dobročinstvo je spasenja za cijeli ljudski rod.[4]
Ova teza o vlasti kao služenju drukčije se utemeljuje kod Lk (r. 27), premda se i kod njega oslanja na Isusov primjer. Pri gozbi, važnija je osoba koja sjedi za stolom nego ona koja služi. Prema tim procjenama, Isus bi u vezi s učenicima morao biti kao onaj koji sjedi za stolom a oni kao poslužitelji. Međutim, on je među njima kao poslužitelj. Primjer i poduka sastoje se u tome da treba obrnuti uloge: oni koji su po društvenoj ljestvici viši moraju biti poslužitelji svojih podanika...
Mnogi shvaćaju ove Isusove riječi (»ja sam među vama kao poslužitelj«) kao da ciljaju na pranje nogu na Posljednjoj Večeri (Iv 13,2—17), što je sasvim neprihvatljivo: vidjeli smo da ove riječi ne spadaju u taj kontekst, a osim toga takva aluzija bila bi posve nerazumljiva u Lukinom evanđelju, gdje se ne spominje ono pranje nogu... Ovi Isusovi izrazi moraju se smatrati paralelnim s Mt i Mk: cijelo njegovo poslanje, koje dostiže svoj vrhunac u njegovoj spasiteljskoj smrti, pripada u kategoriju služenja.
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 190-195)
[1] Usp. A. Augustinovich, Salome u dnevniku ha Religion (Caracas), 5. 2. 1978.
[2] Usp. također Jesus y la politica, 174—178.
[3] Teško bi bilo naći razloge koji su naveli evanđelista da izabere ovaj kontekst. Vjerojatno je našao taj raspored u svom izvoru, i razlog bi mogao biti u riječi »stol«, koji je mogao navesti misao na stol posljednje večere.
[4] Upotrjebljena riječ je »mnogi«, ali ona »često ima u semitskom jezicima uključujuće značenje 'velika množina', 'svi'): značenje u vezi s činjenicom da semitski jezici nemaju riječi koga bi, kao naše 'svi', označivala cjelokupnost i u isto vrijeme množinu«: J. Jeremias, Theologie, I 158; usp. također 337.