Nedjelja, 27. 10. 2024.
TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU
Svagdan
ČITANJA: Jr 31,7-9; Ps 126,1-6; Heb 5,1-6; Mk 10,46-52
BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena
IMENDANI:
Namat, Bartol, Bartolomej, Bare, Flor, Florijan, Gordana
Prvo čitanje: Jr 31, 7-9
Slijepe i hrome utješene vraćam.
Čitanje Knjige proroka Jeremije
Ovo govori Gospodin:
»Kličite od radosti Jakovu,
podvikujte prvaku narodâ!
Objavljujte, uznosite, navješćujte:
Gospodin spasi narod svoj,
ostatak Izraelov!
Evo, ja ih vodim iz zemlje sjeverne,
skupljam ih s krajeva zemlje:
s njima su slijepi i hromi,
trudnice i rodilje:
vraća se velika zajednica.
Evo, u suzama pođoše,
utješene sad ih vraćam!
Vodit ću ih kraj potočnih voda,
putem ravnim kojim neće posrnuti,
jer ja sam otac Izraelu,
Efrajim je moj prvenac.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 126, 1-6
Pripjev:
Velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni!
Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske,
bilo nam je ko da snivamo.
Usta nam bjehu puna smijeha,
a jezik klicanja.
Među poganima tad se govorilo:
Silna im djela Gospodin učini!«
Velika nam djela učini Gospodin:
opet smo radosni!
Vrati, Gospodine, sužnjeve naše
ko potoke negepske!
Oni koji siju u suzama,
žanju u pjesmi.
Išli su, išli plačući,
noseći sjeme sjetveno;
vraćat će se s pjesmom
noseći snoplje svoje.
Drugo čitanje:
Heb 5, 1-6
Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu.
Čitanje Poslanice Hebrejima
Svaki veliki svećenik, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe. On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću. Zato mora i za narod i za sebe prinositi okajnice. I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron. Tako i Krist ne proslavi sam sebe postavši svećenik, nego ga proslavi onaj koji mu reče: Ti si sin moj, danas te rodih, po onome što pak drugdje veli: Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Mk 10, 46-52
Učitelju moj, da progledam.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.
Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!«
Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.
Riječ Gospodnja.
18) JERIHONSKI SLIJEPAC
(PETAK 31. OŽUJKA G. 30)
Mt 20,29—34; Mk 10,46—52; <Lk 18,35—43)
Poslije prizora sa Zakejem, Lk ima parabolu o deset mna (19,11—27), koju smo mi ostavili za kasnije kao paralelu s Mt 25,14—30 (parabola o talentima), ne zato što bi Matejev kontekst bio bolji, nego jer imamo namjeru razmatrati u tom kontekstu svu građu koja se odnosi na takozvani »eshatološki govor«.
Čudo jerihonskog slijepca (ili dvojice slijepaca) donose sva tri sinoptika, ali način kako je predaja sačuvala to čudo jest jedno od najpoznatijih protuslovlja u našim evanđeljima:
- Prema Mk i Lk, bio je samo jedan slijepi prosjak (kod Mk se zove Bartimej), dok Mt kaže da su bila dva.
- Prema Mt i Mk, čudo se događa kad Isus izlazi iz Jerihona, dok se prema Lk događa na ulasku u grad.
Iznesena su mnoga rješenja tog pitanja, koja bi bilo besmisleno ponavljati na ovom mjestu. Sva ta rješenja nastoje uskladiti ova protuslovlja. Znamo da je nasilna harmonizacija paralelnih tekstova beskoristan posao. U prenošenju evanđeoskog materijala bile su neizbježive različite predaje. Treba ih prihvatiti takve kakve jesu. Naš se posao danas sastoji u tome da tražimo i po mogućnosti odredimo izvornu situaciju.
Uvijek će biti korisno imati u vidu pojam historiografije kod starih pisaca. Važan je glavni događaj; dopušteno je zanemariti okolnosti (kako, kada, gdje, koliko…) kao nešto sporedno; stari pisci nisu bolovali od naše manije za točnošću.
U svemu tome, najvjerojatnije nam se čini slijedeće:
—Bio je samo jadam jerihonski slijepac, i zvao se Bartimej. Markov podatak je tako povijesno određen (navodi vlastito ime, što nije obična stvar), da ga moramo imati u vidu. Kako onda Mt govori o dvojici? Neki se pozivaju na to da se ovom evanđelistu sviđa podvostručavati osobe (na primjer 8,28). Mislim da ovdje nije dovoljna samo piščeva naklonost u tom smislu. Treba pretpostaviti da je postojala predaja s tim podacima. Pa ako se prihvati da je čudo u Mt 9,27—31 samo duplikat ove jerihonske pripovijesti (kao glavnog izvora), trebalo bi zaključiti da se radi o dobro utvrđenoj predaji. Samo što predaja u kojoj se umnožavaju osobe ima manje vjerojatnosti
da bude izvorna, jer, daje slutiti da su izvorni podaci bili prerađeni: možda se mislilo da se Isusova moć bolje pokazuje sa dva ozdravljenja nego s jednim ...
U svakom slučaju, dva Matejeva slijepca stalno se vladaju kao jedan, tako da nema nikakve poteškoće govoriti o njima kao o jednom.
— U vezi s kronološko-topografskim pitanjem, Lk je najmanje prihvatljiv. Ovaj evanđelist stavlja čudo prije ulaska u Jerihon, da stvori tako uvodni okvir prizoru sa Zakejem, što je za njega važniji događaj. S druge strane, ništa nas ne sili da ostavimo Markov redoslijed, i opet pojačan predajom koju slijedi Mt.
Prema tome, slijepac Bartimej ozdravljan je na izlasku iz Jerihona, razumije se iz herodovskog grada. U skladu je s ovim mišljenjem i kršćanska predaja, koja od IV. st. jednodušno bilježi da je mjesto gdje se dogodilo ovo čudo ondje gdje rimski put izlazi iz judejskih brda na jerihonsku ravnicu, na mjestu koje se danas zove Beit Đaber et-Tahtani; to jest na samom izlasku iz herodovskog Jerihona s obzirom na nekoga koji ide prema Jeruzalemu.[1]
A Isus je ovaj put izlazio upravo iz Jerihona na putu u Jeruzalem. Bilo je to sutradan iza njegova dolaska u Jerihon, iza kako je vjerojatno prenoćio u Zakejevoj kući, u petak izjutra 31. ožujka.
Budući da Mk nema pripovijesti o Zakeju, on bilježi Isusov izlazak odmah iza njegovog ulaska u Jerihon. U stvari, između jedinog i drugog događaja proteklo je pola dana i jedna noć.
Tri evanđelista govore o velikom mnoštvu svijeta koji prati Isusa, osim učenika. To su hodočasnici koji idu u Jeruzalem za blagdan Pashe, koji je već vrlo blizu. Jerihon je mjesto gdje se sastaju i kuda nužno moraju proći svi oni koji dolaze iz jordanske doline i iz Pereje (Tiransjordanije), kao i za one Galilejce, koji više vole putovati jordanskom dolinom nego preko neprijateljske Samarije.
Uz put sjedi slijep prosjak i moli milostinju. Sasvim istočnjačka slika: kud mnogo svijeta prolazi, ispružena ruka, koja s beskrajnom strpljivošću čeka samilost prolaznika.
Slijepi prosjak zvao se Bartimej, što znači Timejev sin.[2] Obavijest je isključivo Markova. Vjerojatno je ovaj čovjek bio poznat u kršćanskoj zajednici, kojoj je bilo namijenjeno njegovo evanđelje (usp. također 15,2.1). U svakom slučaju, činjenica da se izričito spominje njegovo ime pokazuje povijesni značaj događaja.
Lk kaže da je slijepac čuo kako prolazi mnoštvo; nije to obični hodočasnički hod; osjećalo se ozračje slavlja, nešto neobično, izvanredna vika, tako da slijepac pita što bi moglo značiti sve to.[3] Kažu mu da prolazi Isus iz Nazareta. On već zna o kome se radi: o znamenitom galilejskom učitelju, koji
čini čudesa. On neće propustiti ovu priliku! Da nadvisi viku mnoštva, i on počne vikati iz svega grla: »Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!«
»Sin Davidov« je najpoznatiji mesijanski naslov, udomaćen osobito a Judeji (više nego u Galileji), i koji najbolje izražava nadu u ponovnu uspostavu nacije (Lagrange). Slijepac javno kliče Isusu kao Mesiji kojeg narod očekuje. On izražava općenito mišljenje svijeta u tom času, kako će se vidjeti pri ulasku u Jeruzalem, dva dana kasnije.
Ali, slijepac je vikao toliko da je smetao cijelom svijetu, a osobito — tako su oni mislili — velikom Učitelju; nikad ne bi stigao na svoj cilj, kad bi se morao zauzeti za svakog bijednika koji bi ga nazvao na putu... Radi toga, ljudi počeše ušutkivati slijepca, a to njega potače da viče još jače: nikad više neće imati ovakve prilike.
Isus daje do znanja da mu slijepčevo vikanje ne smeta. Zaustavlja se i nalaže da ga pozovu (Mk); bolje, zapovijeda da mu ga dovedu naprijed (Lk), jer čovjek ne može sam ići. Prisutni to odmah učiniše. Oni koji su ga čas prije korili, sad ga sokole (Mk). To izgleda neprirodno, ali tako se vladaju mase kad je nad njima snažna ličnost.
Toliki je bio slijepčev zanos, da je najednom stao na noge, skinuo plašt, da se mogne slobodnije kretati, i poskakujući stigao do Isusa, uz pomoć prisutnih.
Isus, naravno, zna što slijepac očekuje, a ipak ga pita što želi da mu učini (usp. Iv 5,6), s namjerom da poveća njegovu vjeru i učini je svjesnijom.[4]
Slijepac mu odgovori: Rabbuni,[5] da vidim«.[6] Tim što traži, on ispovijeda svoju vjeru u Isusovu moć, i to je ono što Isusa zanima.
Isus mu jednostavno saopćuje da je ozdravljan zbog svoje vjere. Povraća mu vid bez ikakvog posebnog gesta, samim činom svoje volje. I ozdravljen je u jedan čas (tako nije bilo u drugim slučajevima: usp. Mk 8,23—-25; Iv 9,6—7).
Posljedica: »slijedio ga je putem«. U neposrednom značenju riječi: pridružio se drugim hodočasnicima iz Isusove pratnje. Ali, obično se dopušta da bi ova riječ (»slijedio«) mogla imati i drugo, daljnje, značenje unutrašnjeg pristajanja: ozdravljeni slijepac postao bi Isusov učenik; stoga mu se sačuvalo ime, jer je bio poznat među kršćanima.
Lk još dodaje uhodanu opasku: da je cijeli narod dao hvalu Bogu.
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 180 -200)
P.S.
Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)
Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946).
Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952).
(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.
- Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:
Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,
daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,
te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,
koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe
i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,
svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro
(spomeni što tražiš od Boga)
i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,
daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.
Amen.
(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)
(Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)
Neka naše svagdanje molitve Gospodinu, budu vođene i željom da što prije SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT I PRIZNAT KAO UZOR ZA CIJELU CRKVU! Čitajmo, razmišljajmo i Molimo!
Priredio: fra Petar Matanović
[1] Usp. Gerico e dintorni, 57—60.
[2] Timej je poznato grčko ime (Timaios). Vjerojatno se često upotrebljavalo u semitskom obliku Timaj, odatle pogrčeno Bartimaios (Bantimej), koje odgovara arameijskam Bartimaj (aramejska riječ »bar«, što znaci »sin«, s vlastitim imenom oca). Treba zapaziti oblik kojim se ovdje služi Mk: »sin Timeja, Bertimej«; najprije tumačenje a zatim ime; što je protivno njegovom običaju (nsp. Mk 3,17;7,11.34; 14,36); stoga neki misle, da se radi o vrlo starinskoj opaski, koja se uvukla u tekst (Lagrange).
[3] Upit bi se naravnije razumio, kad bi se radilo o ulazu u selo, kao kod Lk (usp. Lagrange, Evangile selon S. Luc, 486); ali se dobro razumije i na izlazu, kada valovi hodočasnika izlaze jedan za drugim na putu u Jeruzalem.
[4] »I Bog vidi naše potrebe i poznaje naše nedostatke, našu duhovnu sljepoću, ali to nije razlog da ne molimo. Jer molitva, osim što bitno uključuje izraz naše ovisnosti, ima za nas prednost što nas pomaže da budemo jasno svjesni naše potrebe. Onaj koja moli, bolje se poznaje« (J. Buby).
[5] »Rabbuni« je počasni naslov kao »rabbi«. Dolazi od »rabbon«, što znači »učitelj« i »gospodin« (Lk i Mk prevode upravo s »gospodin«). S posvojnim dometkom (»rabbuni«, »rabonni«) značio bi »moj gospodine«, sa značenjem veće čuvstvene blizine. S vremenom, iščezla je vrijednost posvojnog dometka, tako da i u ovom obliku znači naprosto »učitelj« ili »gospodin« (usp. Iv 20,16: prosto »didaskale«, učitelju).
[6] Upotrijebljeni glagol (»anablepso«), u najstrožem smislu trebalo bi da znači »ponovno vidjeti«, što se primjenjuje onima koji su nekoć imala dabar vid, pa ga izgubili, i sad ga ponovno zadobili; strogo govoreći, ne bi se mogao uzeti da se označi zadobiveni vid slijepca od rođenja. Međutim se s vremenom značenje glagola proširilo (već u klasičnoj književnosti) da znači naprosto »vidjeti« poslije bilo koje sljepoće; tako označuje vid slijepca od rođenja (Iv 9,11.15.18). Iz toga se, dakle, ne može zaključiti, kao što neki čine (na primjer Losy, Les Evangiles Synoptiques, II 251), da jerihonski slijepac nije bio slijep od rođenja, nego da je samo bio bolestan na očima.