TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Pnz 6,2-6; Ps 18,2-4.47.51ab; Heb 7,23-28; Mk 12,28b-34
BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena
IMENDANI:
Martin, Martina, Silvija, Berard, Ida
Prvo čitanje: Pnz 6, 2-6
Čuj, Izraele: Ljubi Gospodina svim srcem svojim!
Čitanje knjige Ponovljenog zakona
U one dane: Mojsije reče narodu:
»Svega vijeka svoga boj se Gospodina, Boga svoga - ti, i sin tvoj i sin tvoga sina - vršeći sve zakone njegove i sve zapovijedi njegove što ti ih danas propisujem, pa da imaš dug život. Slušaj, Izraele, drži ih i vrši da ti dobro bude i da se veoma razmnožiš u zemlji jer ti je Gospodin, Bog otaca tvojih, obećao zemlju kojom teče med i mlijeko.
Čuj, Izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 18, 2-4.47.51ab
Pripjev: Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj.
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja!
Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna,
i od dušmana bit ću izbavljen.
Živio Gospodin! Blagoslovljena hridina moja!
Neka se uzvisi Bog, spasenje moje!
Umnožio si pobjede kralju svojemu,
pomazaniku svome milost iskazao.
Drugo čitanje: Heb 7, 23-28
Krist, jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo.
Čitanje Poslanice Hebrejima
Braćo:
Mnogo je bilo svećenika jer ih je smrt priječila trajno ostati. A on, jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo. Zato i može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu - uvijek živ da se za njih zauzima. Takav nam veliki svećenik i bijaše potreban - svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika i uzvišeniji od nebesa - koji ne treba da kao oni veliki svećenici danomice prinosi žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za grijehe naroda. To on učini jednom prinijevši samoga sebe. Zakon doista postavi za velike svećenike ljude podložne slabosti, a riječ zakletve – nakon Zakona – Sina zauvijek usavršena.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Mk 12, 28b-34
Ovo je prva zapovijed. Druga je pak ovoj slična.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme:
Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju? «
Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! »Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih. «
Nato će mu pismoznanac: »Dobro učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga - više je nego sve paljenice i žrtve. « Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega! « I nitko se više nije usuđivao pitati ga.
Riječ Gospodnja.
25) GLAVNA ZAPOVIJED
(LISTOPAD—PROSINAC G. 29)
(Mt 22,34—40); (Mk 12,28—34); Lk 10,25—28)
Ovaj ulomak postavlja nekoliko kritičkih problema.
a) U prvom redu, jesu li tri evanđelista uistinu paralelni? Kako ćemo vidjeti, razlike među njima trojicom nisu neznatne. Međutim, sve se te razlike odnose na sporedne stvari, dok je središnji predmet očito isti, što je dovoljno da ove tekstove smatramo uistinu paralelnim. Razlike se tumače različitim predajama koje su postojale u vrijeme kad su pisana evanđelja; bolje rečeno, tumače se opće poznatom činjenicom, da se u dugotrajne predaje nužno uvuku promjene u sporednim stvarima. b. Povijesni kontekst? Mt i Mk stavljaju ovaj ulomak u posljednje dane Isusova života; Lk ga stavlja u ove prve sedmice blagdana Sjenica. Zbog tih nesuglasja, nijedan od ova dva konteksta nije siguran. Treba vidjeti koji od njih je vjerojatniji. Nama se čini vjerojatnijim Lukin, iz slijedećih razloga:
— Kod Mt i Mk, redoslijed je vjerojatno umjetan i logičan, jer ovaj ulomak pripada maloj zbirci »zamki«, koje Isusu postavljaju neprijatelji: on je treća zamka, poslije pitanja o porezu i uskrsnuću.
— Lukino mjesto bolje se uklapa u povijesni sklop događaja. S jedne strane, slijedeći prizor dovest će nas u Betaniju, selo Marte i Marije; s druge strane, doseg glavne zapovijedi osvjetljuje se parabolom dobrog Samarijanca, čija se pozornica doživljuje posve prirodno bilo kad se uzlazi od Jerihona prema Betaniji, bilo kad se iz Betanije gleda prema Jerihonu ... c. Onaj koji pita Isusa jest »zakonoznanac« prema Mt i Lk, grčki »nomikos«, čovjek koji proučava zakone i stručnjak u zakonima, pravnik; prema Mt, pripada skupini farizeja; kod Mk je »pismoznanac«; nema sumnje da se radi o istoj vrsti religioznih učenjaka; pismoznanci su redovito pripadali farizejskom bratstvu.
Zanimljivo je da prema Mt i Lk ova osoba dolazi k Isusu sa zlom namjerom, da mu stavi zamku, dok kod Mk ide s dobrom namjerom, da raspravlja kao učitelj s učiteljem. Koja je od ove dvije predaje izvorna? Bez sumnje, ona Markova, iz slijedećih razloga:
— Sasvim je obična stvar da pismoznanac ili farizej stavi zamku Isusu; teže je zamisliti, da bi neki od njih otišao da se prijateljski porazgovori s Isusom; budući da je to teža situacija, ima više vjerojatnosti da bude izvorna; svi se slažu u tome, da je za predaju bilo lakše od prijateljskog stava preći na neprijateljski, nego obratno.
— Intervencija pismoznanca dolazi kao reakcija na činjenicu da je Isus ušutkao saduceje svojim odgovorom o uskrsnuću (tako Mt i Mk), kao što su farizeji, prisutni pri raspravi, bili zapazili. Oni nisu intervenirali da bi osvetili saduceje (nikad nisu bili dobri prijatelji). Stoga se kod Mt njihova reakcija dobro ne razumije: možda želja da se istaknu, da pokažu da su jači od saduceja... U svakom slučaju, Mk položaj je prirodniji: čuti mišljenje učitelja koji se u raspravi sa saducejima pokazao vrlo sposobnim...
— U zbirci od više od šest stotina zapovijedi (pozitivnih i negativnih), od kojih su neke bile »lake« a druge »teške«, rasprave među rabinima o »najtežoj« zapovijedi bile su nešto obično. Prema tame, pitanje pismoznanca u našem slučaju posve je naravno: to je ozbiljna akademska rasprava (Mk), koja se tek kasnije pretvorila u zamku (Mt i Lk).
d) Lk donosi prekrasnu parabolu o dobrom Samarijancu, kojom Isus osvjetljuje pojam »bližnjeg«. Začuđuje da je Mt i Mk nisu našli u svojim izvorima. Ali, ne postoji li kod njih barem neki daleki odjek ove predaje? Moguće da postoji kod Mk. Ovdje pismoznanac, kad ponavlja dvije zapovijedi, dodaje nešto što ne stoji u njihovom izričaju: da su »vrednije nego sve paljenice i žrtve« (rr. 33). U paraboli učestvuju dva predstavnika bogoštovlja: oni prinose paljenice i žrtve, ali ne vrše, u paraboli, ljubav prema bližnjemu. Nasuprot njima stoji Samarijanac, koji čini izvanredno djelo ljubavi. Ovaj Samarijanac dokazuje životom ono što je učio prorok Hošea, da milosrđe vrijedi više nego paljenice i žrtve (6,6); to jest isto što kaže i pismoznanac kod Mk. Ne postoji li tako u Markovoj predaji skoro iščezlo sjećanje na ovu parabolu?
Poslije ovih opaski, možemo kratko pogledati sam prizor.
Kod Mt, pismoznanac pita koja je zapovijed »velika«, to jest najveća. Kod Mk, pita koja je »prva« od svih. To su dva različna načina da se kaže isto: raspravlja se o najvažnijoj među tolikim zapovijedima. Kod Lk, naprotiv, pita se što se mora činiti, da se postigne vječni život, to jest eshatološko spasenje. Iz onoga što slijedi jasno je da se pitanjem želi postići ista stvar, samo što se ono izražava misleći na praktični cilj: što je najvažnije u zakonu, da se postigne spasenje?
Kod Lk, Isus ne odgovara na pitanje, nego potiče pismoznanca, da on sam, tako navikao na proučavanje zakona, otkrije što zakon kaže u tom pogledu. To navodi na misao da je izvorna situacija bila razrađena onako kako se postavlja kod Mt i Mk: to je rasprava među učiteljima, Isusa pitaju za mišljenje a on odgovara na pitanje.
Kao prvu zapovijed Isus stavlja ljubav prema Bogu: bezuvjetnu i potpunu ljubav, ljubav koja obuhvaća cijelo biće (»srce, duša, pamet, snaga«), tako da čovjek sebi ne ostavlja apsolutno ništa (Pnz 6,5). Isus izričito kaže da je to »najveća i prva zapovijed« (Mt, r. 38). Ali, odmah dodaje da postoji druga zapovijed, koja je »jednaka« onoj prvoj: ljubiti bližnjega kao samoga sebe (Lev 19,18). Očito, kad se kaže da je »jednaka« (Mt, r. 39), ne želi se reći da imaju isti sadržaj, jer je formalni predmet ljubavi ovdje različit, nego da su obje zapovijedi jednako važne. Ovdje treba imati u vidu ove dvije stvari:
— Isus sasvim izričito razlikuje ovdje dvije zapovijedi: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Nije ih moguće poistovjetovati, ako želimo ostati vjerni Isusovim riječima (i duhu). Ne može se reći, da ljubeći Boga, time ljubimo i bližnjega, niti da ljubeći bližnjega, već time ljubimo i Boga. To su dvije različne ljubavi, iako usko zavisne jedna od druge. Vrlo je važno imati to u vidu, zbog ovog modernog nastojanja, čije namjere su prozirne, da se ove dvije zapovijedi svedu samo na jednu, i to na ljubav prema bližnjemu. Vrlo je značajno upravo to, da svođenje ide u pravcu druge zapovijedi, ne prve: izbacuje se Bog, da se ostane pri samom humanizmu; izbacuje se teologija, da se ostane kod same antropologije. Za Isusa, jedna se ne može zamisliti bez druge.
— Dva izvora ovih dviju zapovijedi (Pnz i Lev) pokazuju da ih Biblija nije spajala. Isus ih naprotiv usko udružuje. Kod Lk, gdje se navod pripisuje ne Isusu nego pismoznancu one se udružuju, što bi bio dokaz da se i kod rabina bio udomaćio ovaj postupak. Premda kod Lk i ovo predstavlja preradu izvornog podatka (Isusovog navoda), sudeći po uvodu u parabolu o Samarijancu, zna se da su i rabini uistinu nekada spajali ove dvije zapovijedi, iako možda ne ovako izričito. Isus naime neizravno potcrtava to spajanje, jer je pitanje bilo o jednoj zapovijedi, a on izričito nadilazi pitanje, dodajući još jednu.
Kad Isus ovako usko povezuje ove dvije zapovijedi, izgleda da želi napomenuti da one također zavise jedna od druge: da čovjek ne može ljubiti Boga ako ne ljubi bližnjega (usp. 1 Iv 4,20), i da ne može ljubiti bližnjega ako ne ljubi Boga (usp. 1 Iv 5,2).
Nema ljubavi prema Bogu bez ljubavi prema bližnjemu. Ljubav prema bližnjemu nije jedini način da ljubimo Boga (njega ljubimo vršeći njegovu volju u svim vidovima ljudskog života), ali je nuždan. Ako ljubim bližnjega, ljubim i Boga, iako ne nužno u cijelom opsegu, ali ako ne ljubim bližnjega, naprosto ne ljubim Boga. Nema ljubavi prema bližnjemu bez ljubavi prema Bogu. Ljubav prema bližnjemu o kojoj Isus govori, nije obična naravna ljubav, nije obična filantropija. Naravna je ljubav vrlo slaba i lako se loše shvati. Ljubav prema čovjeku ne može se odvojiti od ljubavi prema Bogu. Čovjeka treba ljubiti »u Bogu«. Samo na ujedinjenju dviju zapovijedi može se temeljiti istinski humanizam. Ljubav prema bližnjemu, u smislu kako je Isus shvaća, ne gleda čovjeka jedino u njegovoj naravnoj dimenziji, nego ga uzima također u njegovom odnosu prema Bogu kao pravilu njegova života i njegovu posljednjem cilju. Sav tehnički i društveni napredak, koji želi doprinijeti čovjekovu probitku, imat će oznaku kršćanske ljubavi prema bližnjemu ako, osim materijalnih čimbenika, ima u vidu i istinski uspon do sve većeg produhovljenja, to jest do sve čvršćeg utjelovljenja u Kraljevstvo Božje. Dva »kraljevstva« ne idu nužno skupa; svako od njih ima svoju vlastitu dinamiku, ali one se vrlo dobro mogu uskladiti.
Kao zaključak svog odgovora Isus opominje ;(Mt, r. 40), da o ovim dvjema zapovijedima »visi« cijeli Stari zavjet (»zakon i proroci«), kao što neki zavjetni dar visi na zidu svetišta. To znači da ove dvije zapovijedi uzete skupa sačinjavaju moralni sažetak S. Z., da daru smisao svim ostalim zakonskim propisima; i da postaju temeljno pravilo kršćanske etike.
Što se tiče pojma »bližnjega« i, dosljedno tame, općenitog dosega ljubavi, znamo da je Isus temeljito nadvisio sve što je biblička starina mislila o toj stvari.
Kod Mt, cijela rasprava svršava se ovdje; nema nikakvog protuodgovora.
Kod Lk, pismoznanac, budući da on sam navodi dvije zapovijedi, izaziva Isusovu opasku da je dobro odgovorio i da mu samo treba opsluživati sve to pa da se spasi ...
Kod Mk, razgovor se nastavlja; u tome, kao i u svemu drugom, on je najnaravniji i najizvoirniji. Pismoznanac odgovara Isusu da je dobro odgovorio na njegovo pitanje, da se slaže s njim, da Isus ima pravo ..., i ponavlja ono što je Isus bio rekao (navod o dvjema zapovijedima).
Isus hvali pismoznanca zbog toga nastupa. Mnogi vide u tome neku nesigurnost: kako ga može hvaliti, kad je samo ponovio ono što je Isus bio rekao? Ali, pismoznanac zaslužuje pohvalu upravo stoga što se njegovo mišljenje slaže s Isusovim. I zaslužuje pohvalu, jer doprinosi novi vidik ovom pitanju: da je ljubav prema Bogu i bližnjemu nad činima bogoštovlja (»više nego paljenice i žrtve«); bolje rečeno, da ona mora biti duša bogoštovlja; on pripisuje Isusu ovo stanovište, (tumačeći ispravno ono što on nije bio rekao, ali što je učio cijelog života, slijedeći u tome tragove starih proroka.
Stoga mu Isus izjavljuje da nije daleko od Kraljevstva Božjeg (Mk, r. 34). Kraljevstvo je već ovdje, prisutno u Isusovom Evanđelju; budući da se slaže s njim u ovoj temeljnoj točki, ovaj se pismoznanac nalazi već na vratima Kraljevstva ...
Opaska »nitko ga se više ne usudi pitati« (Mk) služi evanđelistu, da završi s jednom tamom i da započne drugu.
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 77-80)
Priredio: fra Petar Matanović