32. tjedan kroz godinu
Nedjelja, 10. 11. 2024.
TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: 1Kr 17,10-16; Ps 146,6c-10; Heb 9,24-28; Mk 12,38-44
BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena
IMENDANI:
Leon, Lavoslav, Lav, Demetrije
Prvo čitanje:1Kr 17, 10-16
Umijesi udovica od šačice brašna kolačić i donije Iliji.
Čitanje Prve knjige o Kraljevima
U one dane: Ustade Ilija prorok i krenu u Sarfatu. Kad je stigao do gradskih vrata, neka je udovica onuda skupljala drva; on je zazove i reče: »Donesi mi malo vode u vrču da pijem!« Kad je pošla da donese, on viknu za njom i reče joj: »Donesi mi i malo kruha u ruci!« Ona odgovori: »Živoga mi Gospodina, Boga tvoga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebi i svome sinu da pojedemo i umremo.« Ali joj Ilija reče: »Ništa se ne boj. Idi i uradi kako si rekla; samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina. Jer ovako govori Gospodin, Bog Izraelov: ’U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju.’«
Ode ona i učini kako je rekao Ilija; i za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin. Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja, po riječi koju je Gospodin rekao preko svoga sluge Ilije.
Riječ Gospodnja."
Otpjevni psalam: Ps 146, 6c-10
Pripjev: Hvali, dušo moja, Gospodina!
On ostaje vjeran dovijeka,
potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruha daje.
Gospodin oslobađa sužnje,
Gospodin slijepcima oči otvara.
Gospodin uspravlja prignute,
Gospodin ljubi pravedne.
Gospodin štiti pridošlice,
sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
Gospodin će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.
Drugo čitanje:
Heb 9, 24-28
Krist se jednom prinese da grijehe mnogih ponese.
Čitanje Poslanice Hebrejima
Krist doista ne uđe u rukotvorenu svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo: da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. Ne da mnogo puta prinosi samoga sebe kao što veliki svećenik svake godine ulazi u svetinju s tuđom krvlju; inače bi bilo trebalo da trpi mnogo puta od postanka svijeta. No sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom.
I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud, tako i Krist: jednom se prinese da grijehe mnogih ponese, a drugi će se put - bez obzira na grijeh - ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Mk 12, 38-44
Ova je sirota udovica ubacila više od svih.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj:
»Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«
Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«
Riječ Gospodnja.
NAPADAJI NA PISMOZNANCE I FARIZEJE
(ZADNJI UTORAK, 4. TRAVNJA G. 30)
Mt 23,1—36; (Mk 12,38—45);
(Lk 11,24—26.29—32.37—38.40—41.45.52—54; 20,45—47)
(…) Mi ipak vjerujemo, da većina ovih napadaja savršeno pristaje ovom povijesnom času, kad je oporba između Isusa i njegovih neprijatelja došla do vrhunca. Stoga, i da se bolje zahvati jedna posebna crta Isusove ličnosti (njegova žestina protiv neiskrenosti), htjeli smo mimoići povijesni kontekst 11. poglavlja Lk, i skupiti sav ovaj materijal na ovo mjesto. Čak nam se činilo prikladnim, iz istih razloga, prenijeti ovamo, kao uvod, i Isusove izreke o »pokvarenom i preljubničkom naraštaju«, koje sigurno pripadaju drugom iako nepoznatom, povijesnom kontekstu.
Cijeli materijal podijelili smo ovako:
1) pokvareni i preljubnički naraštaj (Mt 12,38—45; Lk 11,29—32.24—26);
2) licemjerje i oholost, značajke pismoznanaca i farizeja (Mt 23, 1—7; Mk 12,38—40; Lk 20,45—47);
3) poduke učenicima (Mt 23,8—12);
4) sedam Jao! protiv pismoznanaca i farizeja (Mt 23,13—32; Lk 11,37—48. 52);
5) kazna za pismoznance i farizeje (Mt 23,33—36; Lk 11,49—51.53—54).
ZNAČAJKE PISMOZNANACA I FARIZEJA
(NAPADAJI, 2)
Mt 2.5,1—7; Mk 12,38—40; Lk 20,45—47
(…) Isus na početku priznaje službeni značaj rabinskog učenja. Pismoznanci su zasjeli na »Mojsijevu stolicu«, to jest oni su Mojsijevi nasljednici u učenju zakona, ne po nekom ustavnom pravu (oni su zastupali da njihova ustanova potječe od samog Mojsija, dok je istina da su nastali tek u doba poslije sužanjstva), nego po stvarnom stanju stvari: oni su stvarno priznati i prihvaćeni kao ovlašteni učitelji Izraela. I Isus priznaje tu činjenicu.
U nastavku, on nuka svoje slušaoce da čine i opslužuju sve što ovi učitelji naučavaju (ali neka se ne povode za njihovim životom), što bi značilo da je njihov nauk siguran, i to izvanredno iznenađuje, jer izgleda da Isus naveliko sebi proturječi. Već u slijedećem retku (Mt, r. 4) tvrdi, da je njihova nauka teško i nepodnosivo breme; kasnije će ustvrditi (r. 13) da zatvaraju ljudima Kraljevstvo nebesko; drugom zgodom nazvat će ih slijepcima koji vode druge slijepce (15,14), učeći opasnu nauku od koje je potrebno čuvati se (16,12)... Međutim, Isus sebi ne proturječi. Istina je da se odnosi vrlo kritički prema mnogim rabinskim tumačenjima, ali s ovim tekstom isto tako priznaje da naučavaju i mnoge dobre stvari. Ova je nauka obvezatna za narod u svim slučajevima gdje uistinu predstavlja »Mojsijevu stolicu«, to jest kad je u skladu s istinskom biblijskom predajom. Uistinu, uz mnogo jeftinog materijala, rabinska literatura posjeduje obilje istinskog biserja duhovnosti.
Ono što Isus snažno naglašava jest život pismoznanaca i farizeja, kojeg ne treba oponašati: »Ne ravnajte se po njihovim djelima« (Mt, r. 3). Glavni razlog toga je licemjerje, ona duboka lažnost ukorijenjena u osobi, koja je (postala temeljnim stavom farizeja, njegovom osnovnom značajkom, od koje izlaze sve druge, i koje će izlaziti na svjetlo tokom cijelog ovog »govora«.
Licemjerje ima mnogo lica i mnogo izraza.
— »Oni govore, ali ne vrše« (r. 3). Licemjerje je neslaganje između riječi i života. Reći ovako a činiti drukčije. Nauk bez svjedočanstva. Oni su toliko umnožili svoje vlastite zapovijedi i izradili tako suptilnu kazuistiku, da su skoro ugušili Božji zakon. U svakom slučaju, tako je teško breme njihovih predaja, da nema normalnog čovjeka koji bi to mogao podnositi. Ali to njih ne brine, jer su oni čitavo to breme napravili za druge, dok se oni sami smatraju slobodnim od tih obaveza (r. 4); njima je dovoljno da ih poznaju i naučavaju. Njihov je život odvojen od njihova nauka.
Isus očito uopćuje stvar; to je proročki stil, koji ne upotrebljava nijanse, ali koji ih ne isključuje.
Lk donosi ovu značajku na drugom povijesnom mjestu i među »jao« (11,46).
— »Čine sva svoja djela da ih ljudi vide« (r. 5). Licemjerje je neslaganje između materijalnog čina i namjere. Raditi ovo, a misliti drugo. Pokazati drugima nešto što stvarno ne postoji. Eksteriorizam (traženje vanjštine) samo je drugo ime licemjerja.
— »Izjedaju udovičke kuće, dok tobože mole duge molitve«. Ovu značajku donose Mk (r. 40) i Lk (ar. 47). Svojim znanjem i zakonskim smicalicama lako prevare neuki svijet; savjest ih ne grize ni kad se radi o tome da iscijede i najslabije članove društva; ali se onda pričinjaju da puno mole, da ih tako svijet smatra svetima i da u sjeni te svetosti mogu i dalje nastaviti sa svojim zločinima. Postoje ovdje dvije vrste licemjerja. Prva, manjak autentičnosti, vanjština, pretvaranje: pričinjati se da se moli kad je nemoguća prava molitva. Druga, prekriti lažnom pobožnošću manjak prave pobožnosti, onoga što je najvažnije u religioznom životu: ljubav prema bližnjemu, saučešće, milosrđe.
A sve to dokazuje, da je temelj licemjerja u taštini: pripisivati sebi nepostojeća dobra svojstva, nezaslužene zasluge. Pismoznanci i farizeji pokazuju je na razne načine.
— »Proširuju filakterije i produžuju rese« (r. 5b). Filakterije ( = pohranište, zaštita) (neki su ih nosili i kao amajlije) su kutijice, u koje su stavljali male svitke pergamenta s onim biblijskim tekstovima koji su izražavali temelj saveza, među njima poznatu ispovijest vjere u Jahvu kao jedinog Boga i da se jedino Jahve treba ljubiti cijelim bićem (Pnz 6,4—5). Te kutijice vezali su na lijevu ruku i na čelo za vrijeme jutarnje molitve (»Čuj, Izraele!«), i tako se na materijalan način ispunjalo ono što je Pismo tražilo u duhovnom smislu, naime da riječ Božju imaju uvijek pred očima i ispisanu u vlastitom sircu (usp. Izl 13,9.16; Pnz 6,8; 11,18). Značajka je pismoznanaca i farizeja u ovoj stvari pretjerivanje, s ciljem da ih »ljudi vide«: nosili su filakterije ne samo za vrijeme molitve, nego uvijek, i »proširivali« su ih, to jest pravili su za sebe veće kutijice nego što je običavao nositi obični svijet. Iz istog razloga, da budu upadniji, nosili su duže rese koje su stavljane na četiri ugla plašta (i Isus ih je nosio, usp. Mt 9,20).
— Drago im je šetati se bogato obučeni (Mk i Lk), uvijek s istom namjerom, da ih ljudi zapaze i da im se dive.
— Žele prva mjesta na objedima i u sinagogama (r. 6). Mjesto koje neka osoba zauzima trebalo bi označavati njezinu važnost, njezinu društvenu razinu. To je pitanje »precedencije«, za koje još uvijek postoji dosta osjetljivosti u svjetovnim krugovima (dovoljno je vidjeti diplomatske protokole) a također i u crkvenim. I drugom zgodom Isus je to predbacio pismoznancima i farizejima (usp. Lk 14,7—11).
Ovu značajku donose također Mk (r. 39) i Lk (r. 46). Osim ovdje, Lk je donosi još i u drugom kontekstu, među »Jao!« (11,43).
— Sviđaju im se pozdravi na trgovima (r. 7). Naravno, ne radi se o običnim pozdravima, nego o onim dugim i ceremonioznim pozdravima, tako značajnim za istočnjake kad se radi o važnim osobama.
I ovu značajku imaju skupa Mk (r. 38) i Lk (r. 46). Osim ovdje, Lk je donosi također među »Jao!« (11,43).
— Drago im je da ih ljudi nazivaju »Rabbi« (r. 7), počasni i povlašteni naslov za učitelja.
Mk i Lk bilježe ovdje da će imati »stroži sud«. Razumljivo je: učitelji, oni koji više imaju, morali bi više dati..., a oni daju manje.
Strogost kazne bila im je već naviještena u ulomcima o »pokvarenom i preljubničkom naraštaju« a još snažnijim izrazima bit će im potvrđena u ovom »govoru« (rr. 33—36).
DAR SIROMAŠNE UDOVICE
(ZADNJI UTORAK, 4. TRAVNJA G. 30)
Mk 12,41—44; Lk 21,1—4
Ovaj simpatični prizor ne donosi Mt, jer vjerojatno ne želi prekinuti logični redoslijed svoje građe: nagovor protiv Jeruzalema svršava se eshatološkom perspektivom (23,39), koju će kasnije opširno razraditi u poglavljima 24—25, tako da bi prizor o udovici, stavljen između njih prekinuo taj misaoni sklad.
Dva oblika, Markov i Lukin, skoro su istovjetni. I oba evanđelista stavljaju ovaj događaj u isti povijesni kontekst (posljednji utorak), što je dovoljan vanjski razlog da poštujemo taj red, iako se po sebi ovaj događaj mogao odigrati u bilo kojem času Isusova javnog života kad je govorio o milostinji ili ljubavi.
Suprotstavljaju se dvije krajnosti: bogataši i siromašna udovica, simbol bijede.
Isus sjedi pred »gazofilacijem« ili hramskom blagajnom, koja se sastojala od nekoliko dvorana, gdje su se čuvale razne dragocjenosti svetišta. Te su prostorije gledale na žensko dvorište. U njima je bilo nekoliko kasica s otvorom prema vani (prema dvorištu): u te otvore svijet je ubacivao svoje doprinose a kasice su se otvarale iznutra.
Isus tako sjedeći promatra vrlo uobičajen prizor za vrijeme velikih svetkovina: mnogo svijeta koji prolazi ispred otvora kasica, da ubaci svoj prilog za hram u bakrenom novcu. Bogataši su ubacivali dosta novca (farizeji bi pri tome svratili pozornost na sebe), a siromasi su davali koliko su mogli. Isusovu pozornost svratila je na se neka udovica, za koju je Isus znao da je vrlo siromašna: ubacila je dvije »lepte« (dvije osminke). To je bio najmanji novac tada u prometu. Dvije lepte (dvije osminke) davale su jedan kvadrant ili jednu četvrtinku (Mk to tumači svojim rimskim čitateljima); četiri kvadranta činili su jedan as, a 16 asa jedan dinar (obična dnevnica radnika), tako da je jedna »lepta« bila 128-i dio dinara: posve mala stvar. Udovica je dala vrlo malo. A ipak, dala je više nego itko.
Učenici su se šetali tu u blizini. Isus ih poziva da im kaže velik nauk ljubavi, kojoj je ovog časa prisustvovao. Ova siromašna udovica dala je više nego svi ostali. Ostali su davali od svog suviška, a ona je dala sve što je imala (»sve svoje uzdržavanje«), svoje posljednje sitne novčiće, potpuno uvjerena da joj neće uzmanjkati Božja providnost.
Ljubav nije isto što i naravno čovjekoljublje. Nema ljubavi gdje nema žrtve. Ljubav košta.
Kao moralna vrijednost, ljubav se ne mjeri po količini, nego po srcu.
(Iz knjige fra Augustina Augustinovića: Povijest Isusova II. str. 240 – 241; 243-244; 253)
Slika 3 SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN AUGUSTINOVIĆ
(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.
- Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:
Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,
daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,
te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,
koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe
i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,
svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro
(spomeni što tražiš od Boga)
i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,
daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.
Amen.
(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)
(Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)
Neka naše svagdanje molitve Gospodinu usmjeri želja da SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT KAO UZOR-BLAŽENIK I SVETAC!
Čitajmo, razmatrajmo i molimo!
Priredio: fra Petar Matanović