Nedjelja, 17. 11. 2024

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA: Dn 12,1-3; Ps 16,5.8-11; Heb 10,11-14.18; Mk 13,24-32
BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela

IMENDANI: Elizabeta Ugarska, Alfej i Zakej, Lazar

NAPOMENA:
▪ Svjetski dan siromaha. Prigodom zaključenja Godine milosrđa na svetkovinu Krista Kralja, 20. studenoga 2016. papa Franjo je u apostolskom pismu "Misericordia et misera" odredio da se na 33. nedjelju kroz godinu obilježava ovaj dan kada Crkva promišlja o tome da se siromaštvo nalazi u srcu Evanđelja i da je nemoguća društvena pravednost i mir sve dok nam Lazar kuca na vrata vlastite kuće.

Prvo čitanje: Dn 12, 1-3
U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti.

Čitanje Knjige proroka Daniela

U ono će vrijeme ustati Mihael, knez veliki, koji štiti sinove tvog naroda. Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti – svi koji se nađu zapisani u Knjizi. Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu: jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 16, 5.8-11

Pripjev: Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.

Gospodin mi je baština i čaša:
ti u ruci držiš moju sudbinu.
Gospodin mi je svagda pred očima
jer mi je zdesna da ne posrnem.

Stog mi se raduje srce i kliče duša,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Pokazat ćeš mi stazu života,
puninu radosti lica svoga,
sebi zdesna blaženstvo vječno.

Drugo čitanje: Heb 10, 11-14.18
Jednim prinosom zauvijek usavrši posvećene.

Čitanje Poslanice Hebrejima

Svaki je svećenik dan za danom u bogoslužju te učestalo prinosi iste žrtve, koje nikako ne mogu odnijeti grijehâ. A Krist, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje nogama njegovim. Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene.
A gdje su grijesi oprošteni, nema više prinosa za njih.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Mk 13, 24-32
Sabrat će svoje izabranike s četiri vjetra.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.
Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.
A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«
Riječ Gospodnja.

36) SLAVNI DOLAZAK SINA ČOVJEČJEG
(APOKALIPSA, 7)
Mt 24,29—31; Mk 13,24—27; Lk 21,25—28

U ovom se dijelu opisuje, kao glavni predmet, druga značajka parusije, naime njezin slavni izgled. Parusija (grčka riječ– dolazak) je jedinstven događaj, ali ako se promatra prema slikama pod kojima se predstavlja, ona dolazi u tri vremena, koja su u stvari tri elementa jedne te iste stvarnosti: kozmički poremećaji, vizija Sina čovječjeg i skupljanje izabranika.

— Kozmički poremećaji (Mt 24,29; Mk 13,24—25; Lk 21,25—26) brojniji su kod Mt i Mk nego kod Lk, koji sa svoje strane astralnim poremećajima dodaje još huku mora i valova. Poznato je da sve te slike spadaju na apokaliptički govor proroka (usp. Iz 13,10; 34,4; Jer 4,28; Ez 32,7—8; Am 8,9; Jl 2,10; 3,4; 4,15, itd.), kojim se izražava snažni i pravedni zahvat Božji na »Jahvin dan«. Isus želi reći da će najviši zahvat Božji u svijetu biti ova slavna objava božanskog Mesije, s kojom će se započeti novi svijet... Lk govori o nespokojstvu ljudi, o strahu i tjeskobi do ludila; naravno, misli se na one ljude koji imaju razloga da se boje suda Božjega...

Poteškoća je ovdje »kronološko« pitanje. Lk nema nikakve naznake. Mk kaže »u ono vrijeme«, što je kao i uvijek neodređeno. Ali Mt tvrdi, da će to biti »odmah, poslije nevolje onih dana«. Oni koji tumače cijeli govor o propasti Jeruzalema, drže da se ova »nevolja« odnosi na onu o kojoj je govor u r. 21 (ulomak o opsadi Jeruzalema); ali oni zaboravljaju da se paralelni tekst Mk (r. 24) izravno povezuje s ulomkom rr. 21—23; što znači, da se i r. 29 Mt povezuje s ulomkom rr. 23—25 Mt. Drugim riječima, »nevolja« na ovom mjestu jest pojava lažnih mesija i njihovo zavođenje svijeta, što ne znači da se isključuju druge nevolje, koje su prije bile najavljene: Mt 24,5—8 i paral., i Mt 24,9—14 i paral. Kad se svrši taj (neodređeni) period kušanja, dogodit će se parusija.

Samu parusiju (Mt 24,30; Mk 13,26; Lk 21,27) drukčije opisuje Mt a drukčije Mk—Lk. Kod Mt najprije se govori o »znaku« Sina čovječjeg, a zatim o dolasku samog Sina čovječjeg (r. 30). Kod Mk—Lk govori se jedino o dolasku, tako da Matejev »znak« ne može biti ništa drugo nego sami Sin čovječji (pobožno tumačenje o znaku križa nema nikakve osnove u samom tekstu). Sin čovječji doći će na oblacima (elemanat prisutan u svim teofanijama), okružen velikom snagom i slavom, prema poznatoj viziji Dan 7,13—14 (to su već ustaljene apokaliptičke slike, iz kojih se stoga ne može zaključiti da će svaki od nas doživjeti doslovno ovako glavnog Krista; kako će to biti, znat ćemo kad ga doživimo). Mt nadodaje, da će se »udariti u prsa sva plemena na zemlji« (usp. Zah 12,10—12); na sve strane čut će se prestrašeno jadikovanje onih koji sa strahom očekuju sud Božji (usp. Lk 21,26).

— Konačno će Sin čovječji skupiti svoje izabranike s četiri strane svijeta (Mt i Mk). To znači da će postojati zajednica spašenih (iz čega ne slijedi da neće biti i zajednice osuđenih, ali o njima se ne govori na ovom mjestu). »Izabranici« su oni isti kao u Mt 24,22.24 i paral.: svi koji vjeruju u Isusa. Bit će skupljeni pomoću anđela: tako se izražava vrhovna vlast Mesijina, koji ima svoje službenike kao što ih ima Bog. Anđeli će svirati u trube: još jedan elemenat bibličkog apokaliptičkog govora (usp. Iz 27,13; Jl 2,1; 1 Kor 15,52; 1 Sol 4,16).

Lk dodaje (r. 28) poziv pun radosne nade. Isusovi učenici, kad vide da se događaju »ove stvari« (kozmički znakovi r. 25), neka se ohrabre i ispune pouzdanjem, svjesni da je već došlo njihovo »spasenje« od svih muka i progona: već započinje novi, slavni eon.
Ovaj poziv na nadu u suprotnosti je sa tjeskobom i strahom drugih (rr. 25—26).

37) PARABOLA O SMOKVI
(APOKALIPSA, 8)
Mt 24,32—33; Mk 13,28—29; Lk 21,29—31

Smatra se da ova parabola nije sada na svom izvornom mjestu. Stvarno, ne slaže se dobro ni s prethodnim kontekstom (iako izgleda da se slaže) niti sa slijedećim. Vidjeli smo da prethodni ulomak govori o parusiji; prema tome, ovdje gdje sada stoji parabola, parusija bi izlazila kao znak parusije. . Stoga je parabola izvorno morala stajati negdje gdje se govori o prethodnim znakovima, gdje bi poslužila kao zaključak da, kad se pojave ti znakovi, dolazi odmah svršetak... Ali, onda se ne slaže dobro ni sa slijedećom tvrdnjom »u r. 30 (Mk) 'sve ovo' ne može se odnositi samo na prethodne događaje, pretkazanja svršetka, kao u r. 29 Mk, nego na pretkazanja skupa sa samim svršetkom«.

Parabola, dakle, obasjava vezu koja postoji između znakova svršetka i samog svršetka. Isporedba (»parabole«, hebr. »mašal«) koju učenici moraju naučiti, jest oživljavanje smokve. Ona za vrijeme palestinske zime (kišni period) izgubi sve lišće i izgleda mrtva, ali već u ožujku počnu joj se smekšavati grane i izlaziti lišće. To je najbolji zemljoradnički kalendar: tako svi znaju, da je ljeto (sušno doba godine) već na vratima (u Palestini stvarno nema proljeća)...

Lk nadodaje »i sva stabla«, imajući možda na umu one od svojih čitatelja koji ne znaju ovo što se događa sa smokvom, ali znaju što je proljeće i kako reagiraju sva stabla u ovo godišnje doba.

Onda, tako nešto dogodit će se u eshatologiji: kad vide »sve ove stovari«, znat će da je blizu, tu, na vratima... »Sve ove stvari«, prema tome, ne odnose se na daleke znakove (usp. Mt 24,6 i paral.), nego na bliske, kao na primjer na propovijedanje Evanđelja na cijelom svijetu (usp. Mt 24,14 i paral.) ili (prema govoru slike) na kozmičke poremećaje (Mt 24,29 i paral.).

Kod Mt i Mk ne kaže se tko je subjekt onoga »već je blizu, na vratima«, nego se mora podrazumjeti: Sin čovječji ili dolazak Sina čovječjeg. Lk kaže »Kraljevstvo Božje«, što je ista stvar, ako uzmemo Kraljevstvo u času njegova slavnog ispunjenja.

38) VRIJEME SVRŠETKA

(APOKALIPSA, 9)
Mt 24,34—36; Mk 13,30—32; Lk 21,32—33

Ovo je najproblematičniji ulomak u cijelom eshatološkom govoru i možda u svim našim evanđeljima. Ako se prvi redak shvati o svršetku svijeta, izašlo bi da ga je Isus smatrao vrlo bliskim i da se prema tome otvoreno prevario u svojim pretkazanjima: to je poznata teza krajnjeg racionalizma još od prošlog proljeća. Ne samo to, nego bi tako došao i u otvoreno protivurječje sa samim sobom, i to ne u nekom udaljenom kontekstu, nego u slijedećoj rečenici; protivurječje koje se ne može razumno dopustiti ni kod djeteta iz osnovne škole.

Spomenuti redak (Mt 24,34) ne mora se nužno odnositi na parusiju. Tako ga tumače oni koji misle da cijeli eshatološki govor radi jedino o svršetku svijeta, a da je ovaj redak povijesni nastavak prethodnog ulomka. U stvari, (nije sigurna ni jedna ni druga stvar. S jedne strane, kako smo upozorili od početka i kako smo preobilno mogli potvrditi, govor ne radi jedino o svršetku svijeta; neki njegovi dijelovi rade izričito o propasti Jeruzalema. S druge strane, i oni koji shvaćaju ove riječi (»zaista vam kažem, ovaj naraštaj neće proći prije nego što se sve ovo zbude«) o svršetku svijeta, moraju dopustiti,
da se one sada ne nalaze na svom izvornom mjestu; da prema tame nisu povijesni nastavak prethodnog ulomka; da se prema tome ne moraju nužno odnositi na parusiju, nego da se, s te strane, mogu vrlo dobro shvatiti o propasti hrama i Jeruzalema.

Mi vjerujemo da se sa stanovišta egzegeze, ove riječi moraju shvatiti o ovom povijesnom događaju. Obično se ne svraća pažnja na činjenicu, da je ovo jedina u pravom smislu kronološka bilješka u cijelom govoru. S druge strane, od dva upita koja stavljaju učenici i koji su u osnovi ovog govora, samo jedan ima kronološki značaj (»kada?«) i odnosi se upravo na rušenje hrama (Mt 24,3 i paral.). Prirodno je misliti da je naš tekst izravan odgovor na ovaj upit; ako se ne shvati na taj način, govor bi počeo sa dva upita, a odgovorio bi samo na jedan, što nije normalno...
Isus, dakle, tvrdi da naraštaj njegovih suvremenika neće nestati prije nego što bude porušen hram (Jeruzalem). S tragedijom godine 70, proročanstvo se potpuno ispunja.

Da još bolje naglasi svoju tvrdnju i njezinu sigurnost, sva tri evanđelista ponavljaju ovdje poznati Isusov izraz, da će prije proći nebo i zemlja nego jedna jedina njegova riječ (Mt 24,35 i paral.); ne možemo biti sigurni da li je ovdje u svom povijesnom kontekstu, jer se nalazi također (u nešto različnoj formulaciji) u još dva različita konteksta (Mt 5,18; Lk 16,17).

Da Isus nije pomišljao na neki bliski svršetak svijeta, jasno je gledajući stvar s raznih stanovišta:

a) U toj pretpostavci, trebalo bi se odreći polovice naših evanđelja, svih onih crta Isusove poruke, koje pretpostavljaju rad, napor, izgrađivanje Kraljevstva, čekanje...

b) Osim općeg evanđeoskog konteksta, toj se hipotezi suprotstavlja također opći način gledanja eshatološkog govora, gdje barem neki elementi izgledaju sigurni:

— me treba se prenagliti, jer svršetak nije blizu;
— svršetak neće doći odjedanput, nego postepeno (formula: »najprije . . zatim«);
— postoji cijeli niz prethodnih znakova, neki dalji a drugi bliži, ali svi neodređenog trajanja;
— Evanđelje se mora propovijedati u cijelom svijetu;
— treba bdjeti...

c) Nadasve, Isus, iza kako se izrazio posve sigurnim s obzirom na propast hrama (Jeruzalema), izražava neposredno odmah svoju potpunu nesigurnost s obzirom na vrijeme parusije: »O onom danu i času nitko ne zna, ni anđeli na nebu, ni Sin, već jedino Otac« (Mk 13,32). Kod Mt (24,36) fali »ni Sin«, a kod Lk cijeli redak, vjerojatno radi teološke sablazni koju naoko pretpostavlja; ali upravo ta moguća sablazan najbolje je jamstvo autentičnosti. Ove dvije izreke očito si proturječe, ako se odnose na isti predmet. Kako prije rekosmo, toliko proturječje, u jednom te istom kontekstu, ne može se nikome pripisati.
Isus, dakle, uči, da je vrijeme svršetka božanska tajna; da je tu jedino Bog mjerodavan; da to strogo spada na neobjavljeni plan Božji.

Problem je u tome da to ne zna »ni sam Sin«. Što je onda s Isusovim »znanjem«? Zar njegovo znanje nije božansko i prema tome beskrajno?
O tom pitanju beskonačno se raspravljalo od starine do danas. Ovdje možemo podsjetiti samo na neke elemente, koji će nam pomoći da razumijemo.
— Nekoliko smo puta naglašavali da je Isusova osoba, osoba-tajna, neizreciva božansko-ljudska složenica, i da tekstovi jednostavno donose jednu uz drugu ove dvije dimenzije, ne brinući se da ih dovedu u sklad, premda nekada izgledaju protuslovne jedna drugoj. Nama ne preostaje drugo nego prihvatiti i jednu i drugu stvarnost, i sintezu ostaviti spekulativnoj teologiji.
— Teolog-skripturist nužno mora uzeti obje stvarnosti. Kao što je Duquoc nekoliko puta upozorio, teolozi često prave zbrku između slavnog Krista i zemaljskog Krista. A apsolutno je potrebno razlikovati ih. Inače bismo se morali odreći nekih bitnih evanđeoskih podataka o njegovoj osobi: njegovog rasta u dobi i mudrosti, njegove naravi sluge, njegovih napasti, njegove ago¬nije, same njegove smrti; kratko rečeno, morali bismo se odreći svih njegovih ljudskih ograničenosti, same njegove ljudske naravi.
— Predaja koja nam je sačuvala Markov tekst nije se bojala staviti skupa dvije naoko oprečne stvarnosti: Sin, tim što »ne zna« neke stvari, ne prestaje biti »Sinom«, jedinim, jednakim Ocu.
— Držati da »ovo neznanje nije u Isusu lišenje znanja ili nepoznavanje, nego samo volja i poslanje ne saopćiti ono što mora ostati tajno«, znači izbjeći poteškoću, nastojeći spasiti Kristovo dostojanstvo, koje nije ugroženo, bez ikakvog oslona u samom tekstu.
Što se tiče odluka crkvenog učiteljstva, ono »ne poziva da prihvatimo bez prethodnog ispitivanja klasičnu nauku o Kristovim znanjima (stečeno, uljeveno i blaženo viđenje). Ta se teologija... osniva na nesigurnom načelu, na načelu savršenstva. To načelo nije puno u skladu s onim što nam Pismo govori o Kristovom zemaljskom stanju. Isto se tako ne slaže s gledanjem Kalcedonskog sabora: Krist je iste naravi kao i mi, izuzev u grijehu. Prema tome, za vrijeme svog zemaljskog života, Krist je imao narav potpuno isporedivu s našom, izuzev jednu stvar: grijeh. Primijeniti načelo savršenosti neograničeno na Kristovo 'znanje', značilo bi nametnuti njegovom zemaljskom životu slavu koju je stekao uskrsnućem... Krist je primio kao dar Božji, to jest, prema govoru tradicionalne teologije, kao uljeveno znanje, proročku spoznaju, koja mu je bila potrebna da izvrši svoje poslanje objavitelja u stanju sluge, a ne u stanju uskrsloga«.
— Zaključak: »Krist je kao čovjek primio od Oca spoznaju svega što je potrebno za njegovo poslanje, ali je mogao ne poznavati neke točke božanskog plana, kao što se to ovdje formalno tvrdi«.
Drukčije rečeno: u svom zemaljskom stanju i poslanju, Isus nije uživao sve Božje povlastice. Isus će još jednom ustvrditi, u času kad se oprašta od zemaljske pozornice, da znanje vremena svršetka pripada Ocu (Dj 1,7). Drugom zgodom, naznačio je još jedan takav predmet isključive Očeve nadležnosti (usp. Mk 10,40). I u S. Z., samo je Jahve poznavao »dan Jahvin« (usp. Zah 14,

(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova II, str. 265-269)

P.S.
Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)
Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946).

Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952).
(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.

- Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:

Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu, daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju, te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, fra Augustina Augustinovića, koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,
svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro
(spomeni što tražiš od Boga)
i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije, daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja. Amen.
(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)

(Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)

Neka naše svagdanje molitve Gospodinu usmjeri želja da SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT KAO UZOR-BLAŽENIK I SVETAC!
Čitajmo, razmatrajmo i molimo!

Priredio: fra Petar Matanović