Božićno vrijeme

Nedjelja, 5. 1. 2025.

DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU

ČITANJA:
Sir 24,1-2.8-12; Ps 147,12-15.19-20; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18

Prvo čitanje: Sir 24,1-2.8-12

Mudrost se Božja nastani posred izabranog naroda.

Čitanje Knjige Sirahove

Mudrost se sama slavi i u Bogu se časti i sred puka svog se hvali. Usta svoja otvara u zboru Svevišnjeg i pred njegovom se moći proslavlja. Posred naroda se svog uzvisuje i u punom svetom zboru pobuđuje divljenje i u mnoštvu izabranika ima hvalu i među blagoslovljenima ona se sama ovako blagoslivlja: »Zapovjedi mi Stvoritelj sviju stvari i koji me stvori, odredi mjesto za šator moj i reče: ‘Nastani se u Jakovu i uđi u baštinu Izraelu.’ Prije vjekova, odiskona, on me stvorio i neću prestati dovijeka. Pred njim sam služila u svetom šatoru i potom se nastanila na Sionu. Dao mi je tako spokoj u milome gradu i vlast mi je u Jeruzalemu. Tako se ukorijenih u slavnom narodu, na dijelu Gospodnjem, u baštini njegovoj, i u punom zboru svetih moj je boravak.«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 147,12-15.19-20

Pripjev:

Riječ tijelom postade i nastani se među nama.

Slavi Gospodina, Jeruzaleme,
hvali Boga svoga, Sione!
On učvrsti zasune vrata tvojih,
blagoslovi u tebi tvoje sinove.

On dade mir granicama tvojim,
pšenicom te hrani najboljom.
Besjedu svoju šalje na zemlju,
brzo trči riječ njegova.

Riječ svoju on objavi Jakovu,
odluke svoje i zakone Izraelu.
e učini tako nijednom narodu:
nijednom naredbe svoje ne objavi!

Drugo čitanje: Ef 1,3-6.15-18

Po Isusu nas predodredi za posinstvo.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima

Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome.

Zato i ja, otkad sam čuo za vašu vjeru u Gospodinu Isusu i za ljubav prema svima svetima, ne prestajem zahvaljivati za vas i sjećati vas se u svojim molitvama: Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima.

Riječ Gospodnja.

 Slika 2Ivo Dulčić (1916.-1975.), freska Krista Kralja u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu

Evanđelje: Iv 1,1-18

Riječ tijelom postane i nastani se među nama.

Početak svetog Evanđelja po Ivanu

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.

A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.

Ivan svjedoči za njega. Viče: »To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

Riječ Gospodnja

1 . UVODNI DIO

TEOLOŠKI PROLOG

Iv 1,1—18^[1]

           Dva naša evanđelja otvaraju se prologom: Ivanovo i Lukino. Ova dva prologa potpuno su različite naravi.

           Ivanov prolog je teološki. Nastup mu je svečan, svi pojmovi uzvišeni; pravi orlov let. To je divna teološka sinteza Kristove osobe:

           — u njezinom vječnom pred opstojanju u krilu Božjem;

           — u njezinoj stvaralačkoj ulozi;

           — u njezinim raznim očitovanjima svijetu;

           — u njezinom utjelovljenju (to — napose);

           — u njezinom djelovanju u srcima ljudi;

           — u raznim reakcijama, koje ljudi zauzimaju prema njemu.

Ivanov prolog, a tako donekle i cijelo njegovo evanđelje, plod je evanđelistova razmišljanja (usko povezanog s njegovom vjerom i s vjerom cijele kršćanske zajednice) o toj jedinstvenoj pojavi koja se zove Isus. U isto vrijeme povijesna i transcendentna osoba; uvijek prisutna u svijetu u svrhu ostvarenja spasenja.

           S jednim jedinim pogledom obuhvaća se cijela povijest spasenja.

           Središte je njezino Riječ Božja.

 Riječ je postojala »u početku«, već prije stvaranja, oduvijek; u apsolutnoj vječnosti; nije bilo vremena u kojem Riječ ne bi postojala (r. 1a).

           Ova Riječ Božja bila je »kod Boga«: uvijek s Njime, različita od Njega, ali u intimnim odnosima svoje biti s Njime (rr. lb.2).

           Ovaj intimni odnos s Bogom nije vanjski, nego unutarnji, jer Riječ je (oduvijek, od sve vječnosti) Bog (r. 1c). Biti Bog, bitno je svojstvo Riječi: ona je božanska, iste biti kao i Bog.

Ova prva dva retka prologa stoje kao protuteža rodoslovljima kod Mateja i Luke: tamo evanđelisti, preko Isusovih predaka, hoće da ustvrde da je on povijesno ukorijenjen u ljudskom rodu, u jednom narodu i jednoj lozi; ovdje se govori o njegovom božanskom porijeklu i njegovom vječnom postojanju.

Zatim pisac prelazi na stvaralačku ulogu Riječi: »Sve je po njoj postalo. i ništa što postoji nije bez nje postalo« (r. 3). Ista stvar je izrečena na pozitivan i negativan način: naprosto sve što je stvoreno, bez ikakve iznimke, sve je djelo stvaralačke moći Riječi, kojom se Otac služi kao svojim oruđem. Riječ ne stvara izravno, nego je ona sredstvo preko kojega stvara Bog. Lapidarnom rečenicom sažima se prvo poglavlje Postanka, gdje se prije svakog stvaralačkog čina kaže: »I reče Bog«, što znači, da se Bog poslužio svojom Riječju pri stvaranju i da su po snazi te Riječi stvari počele postojati ...                                  

Poslije stvaranja općenito uzetog, dolazimo do svijeta ljudi. Sve što je bilo stvoreno, imalo je svoj život u Riječi (r. 4a). Vidjeli smo da sve stvorene stvari duguju svoj opstanak njoj, ali to na poseban način vrijedi za čovjeka, koji uživa »život«. Bog je živo biće na najuzvišeniji način. Riječ sudjeluje u potpunosti u tom božanskom životu (jest Bog: r. lc). Prema tome, čovjeku je također život sudjelovanje u životu Riječi, stvaralačkog oruđa Božjeg. Svaki ljudski život ima svoj početak u Riječi, kao u svom izvoru.                                                                                                                                 

Ali ovaj život Riječi posjeduje nužno odgojnu ulogu: on je »svjetlo ljudima« (r. 4b). On je jedino istinsko svjetlo, sposobno da osvijetli put ljudima. To je razumljivo ako držimo u vidu, da je život Riječi puno sudjelovanje u životu Božjem i da kao takav pretpostavlja savršeno poznavanje Boga i svega onoga što On traži i očekuje od ljudi. Kad Riječ čini da čovjek sudjeluje u tom njezinom životu, ona mu podjeljuje također to poznavanje Boga i njegove volje. U savjesti svakog čovjeka nalazi se zapaljeno to božansko svjetlo, tako da je, još prije bilo koje pozitivne objave, svaki čovjek u stanju spoznati Boga, njegova bitna svojstva i nužni put koji vodi do njega (usp. Rim 1.1920)  Ali unatoč tome, u svijetu se od početka ljudskog roda odvija tragična drama. Čovjek se grijehom, pobunio protiv božanskog života u sebi, protiv života koji je »svjetlo« i tako stvorio slanje protivno njemu, stanje »tame«. Od toga časa, svjetlo i tama postoje naporedo. Božansko je svjetlo stalno zapaljeno u čovjeku, ali usred njegove tame (r. 5a).

Da naglasi tu stvar, evanđelist ističe kao bitne već izrečene pojmove: da je Riječ jedino istinito svjetlo, u stanju da rasvijetli svakog čovjeka.

Ali, pojavljuje se također nov elemenat: već se izričito govori o dolasku Riječi na ovaj svijet (r. 9). S tim se nagoviješta niz »dolazaka« ili očitovanja Riječi, o kojima će se opširnije govoriti u slijedećim recima.

U prvom redu, radi se o stalnoj prisutnosti Riječi u svijetu (misli se, u svijetu ljudi) po svojoj moći i po stvaralačkom činu (r. 10ab). Ta prisutnost odgovara onomu što mi nazivamo »naravnim zakonom«. To je naravna objava ili očitovanje Riječi. Po njoj je svaki čovjek oduvijek bio sposoban spoznati Boga i doći do Njega. Očekivalo bi se da će čovjek iskoristiti taj stalni poziv Božji što ga je Riječ upisala u njegovo srce. A dogodilo se sasvim protivno: »Svijet ga ne upozna« (r. 10). Nije ga prihvatio ni svojim razumom ni svojim životom. Nastavio je svojim vlastitim putem grijeha (usp. Rim 1, 21—32).

Poslije neuspjeha u poganskom svijetu, Bog je izabrao jedan narod kao svoje vlasništvo i Riječ dođe k »svojima« (r. 11). Ona to radi postepeno i na razne načine; najprije preko proroka (Hebr 1,1), tj. preko cijele objave starog zavjeta, koju su najizvornije i najčišće izrazili proroci. I u najnovije vrijeme, u ovom posljednjem razdoblju, Bog se objavio po svom Sinu, utjelovljenjem Riječi (Hebr 1,2). Bilo bi logično očekivati, da će barem ovaj narod, obasut božanskom pažnjom, na dostojan način odgovoriti na Božju poruku. Ali, drama se nastavlja: ni njegovi ga ne primiše (r. 11b). S obzirom na stari zavjet, to se vidi iz cijele povijesti Izraela: povijesti izdaja, nevjernosti i ubijanja proroka (usp. Dj. ap. 7,51—53). A što se tiče Isusovog pokoljenja, znamo to i previše dobro: sve se svršilo na križu ...

Ali, pored svega toga, odbacivanje Riječi nije bilo potpuno. Uvijek je bilo pojedinaca i skupina vjernih Bogu. Od starog zavjeta dovoljno je sjetiti se »ostatka« Izraelova, »Jahvinih siromaha«, itd. Među Isusovim suvremenicima, jedna mala skupina njegovih najbližih bila je jezgra buduće Crkve.

Dakle, svima koji po vjeri primiše Riječ, budući da je ona Sin Božji u najuzvišenijem smislu riječi i u svoj punini, ona dade vlast da i oni zauzvrat budu sinovi Božji (r. 12). Postoji novo sinovstvo, novo rođenje. Ono se daje kad čovjek vjeruje u Riječ, u njezino »ime«, tj. kad se čovjek životno uklopi u njezinu osobu. Riječ je kao sjemenka koja se sije. Ako se ona prihvati dobro raspoloženim srcem, kao u plodnoj zemlji (Mt 13, 3—9. 18—23), nastaje bitna usuglašenost između nje i čovjeka, tako da se čovjek uistinu »ponovno rodi« za novu dimenziju svog bića, pa njegov život dobiva sve oznake života Riječi.

To novo rođenje nije, dakle, nikakav fizički nego potpuno duhovni proces, jer se sastoji u darivanju (i prihvaćanju) Duha Božjega. Riječ nam može dati to novo sinovstvo, jer ni ona nije naravni proizvod čovjeka nego dolazi izravno od Boga (r. 13).                                                                                                                                                               

Dosad još nije bilo izričitog govora o Utjelovljenju, premda se ono pretpostavljalo. Sad dolazi najviša točka prologa, vrhunski događaj povijesti spasenja, posljednje i konačno očitovanje Riječi Božje: i Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama (r. 14a).

»Tijelo« znači čovjek, ovaj konkretni čovjek kojeg poznajemo, ljudska narav kakva danas postoji; naprosto sve ono što mi danas podrazumijevamo kad izgovorimo riječ »čovjek«: biće koje ima tijelo i dušu, slabo, potrebno, konačno, smrtno ... ^[2]Ali, uza sve to, on nikad ne prestaje biti vječna Riječ Očeva. Bog i čovjek u isto vrijeme. Velika tajna. Prema tome, u osobi Isusovoj možemo prihvatiti sva ljudska iskustva, osim grijeha (Heb 4, 15), koji bi se protivio njegovom božanstvu. S druge strane, naša se ljudska narav obogatila neočekivanim božanskim dostojanstvom.                                                                                                                                                                               

U ljudskoj Riječi živi vječni Bog. Ivanov prolog to simbolički izražava kad kaže da se Riječ »ušatorila« među nama. Time on izražava njezino povijesno prebivanje među ljudima: kao što je Bog nekoć boravio u šatoru Saveza, tako sada stanuje u ljudskoj naravi Riječi...

R 14 je antiteza r. 1. Upravo u toj antitezi sastoji se tajna utjelovljene Riječi:

Bog-čovjek, vječnost-povijest, trajanje-postanak:

           — »bijaše« Riječ (r. 1a) — »postade« tijelom (r. 14);

           — »kod Boga« (r. 1b) — »među nama« (r. 14);                 

           — bijaše »Bog« (r. 1c) — postade »tijelom« (r. 14).

Božanska slava Riječi, koju je ona posjedovala od sve vječnosti kod Boga (usp. Iv 17, 5), bila je kao prekrivena i sakrivena svojim ljudskim omotom. Općenito govoreći, nije se mogla zapažati ljudskim očima: Isus je pred svojim suvremenicima izgledao kao svaki drugi čovjek svog vremena i svojih posebnih prilika. Ipak, tu slavu bilo je moguće prepoznati u njegovim čudesima (usp. Iv. 2, 11; 11, 4. 40) i također u ponekom izvanrednom događaju njegovog povijesnog života, kao npr. preobraženju (usp. Lk 9, 32). Naravno, Boga mogu prepoznati samo oni koji posjeduju unutarnju spremnost da ga prepoznaju. I farizeji su prisustvovali Isusovim čudesima, ali su ih pripisivali drugim, nimalo pobudnim uzrocima ... Tako se dogodilo da su neki očevici koji su s njim živjeli i koji su vjerovali u njegovo božansko porijeklo (usp. Iv 17, 8), mogli »vidjeti« njegovu slavu; slavu koja mu je svojstvena kao jedinorođenom Sinu Očevu (r.14b).

Na isti način mogli su ustanoviti da je bio »pun milosti i istine« (r. 14c). Proživio je svoj život čineći dobro (Dj 10, 38): pomagao potrebne, sitio gladne, ozdravljao bolesne, uskrsavao mrtve, opraštao grešnicima ..., i konačno dao svoj život kao zadovoljštinu za ljudske grijehe. Jedna od značajnih karakteristika njegove osobe bilo je upravo to: milost i istina, to jest (prema terminologiji SZ) milosrđe i vjernost, unatoč tome što su njegovi suvremenici primili samo u maloj mjeri njegovu poruku. Budući da je ona Bog (r. 1c), Riječ je i u tom pogledu vjerni odraz svog Oca, koji je (u starom savezu) uvijek bio milosrdan i vjeran svom narodu, dobar i ustrajan u dobroti, unatoč svim neposlušnostima i prijestupima (usp. Izl 34, 6—7).

Ova bitno božanska svojstva nalaze se u utjelovljenoj Riječi u svoj punini (ona je Bog: r. 1c), i od te punine svi smo mi primili, obilno i uvijek više, milost za milošću (r. 16).

Na taj je način jedan savez naslijedio drugi. Poslije prvog saveza, utemeljenog na Zakonu, koji je Bog dao preko Mojsija (usp. Izl 34, 14—27), dolazi sada novi savez, što ga je ustanovio Isus u »milosti i istini« (r. 17), tj. u novom zakonu ljubavi. Ove oznake božanske ljubavi prenose se na nas, s ciljem da ih ostvarujemo u našem životu prema Bogu i prema našoj braći.

Boga ne možemo »vidjeti« ovdje na zemlji; nije ga moguće spoznati pomoću naših fizičkih osjetila. Jedino ga je njegov jedinorođeni Sin, zato što je također Bog i oduvijek sudjeluje u njegovom životu, mogao »vidjeti« (spoznati) u svoj savršenosti (usp. Iv 6, 46; 8, 38). S druge strane, ovaj Sin postao je čovjek kao i mi, i u toj ljudskoj osobi bile su nam objavljene intimne tajne Božje, koje je samo ona poznavala (r. 18).                 

Od toga časa, čovjek nije primoran pristupiti Bogu jedino preko ideja i predstava, pomoću apstrakcija, nego ga može promatrati izravno, u konkretnoj ljudskoj osobi, čije su povijesne oznake vrlo dobro zacrtane. Mi smo danas povlašteni u usporedbi sa svim prošlim generacijama prije Utjelovljenja. Ali, također, imamo i više odgovornosti: čovjek danas ne može više reći, da ne zna kako izgleda Bog i što on traži od njega. I ne može imati prave isprika za takvo neznanje ...

U današnjem prologu ima nekoliko stavaka o Ivanu Krstitelju (rr. 6—8. 15), koji očito nisu izvorno njemu pripadali. Ne samo da kidaju jedinstvo ideja prologa, nego se i stilski razlikuju od ostaloga teksta. Vrlo je vjerojatno da njihovo izvorno mjesto treba tražiti prije r. 19, gdje bi se mogli vrlo dobro shvatiti kao uvod u niz Krstiteljevih svjedočanstava.

Općenito se priznaje da ovi reci imaju polemički karakter. Jako se naglašava da Ivan nije bio »svjetlo«, nego samo svjedok svjetla (r. 8) i da je niži od Mesije (r. 15). Ta crta se više-manje podržava u cijelom evanđelju usp. 1, 26—27; 3, 29—30; 5, 31—36; 10, 41). Vjerojatno se time pobijaju neosnovane tvrdnje Ivanovih učenika, koji su svojatali mesijansko dostojanstvo za svoga učitelja. Oni su se mnogo godina uzdržali kao posebna vjerska skupina (usp. Dj 18, 25; 19, 3—4).

Ali, u današnjoj redakciji prologa, ove bilješke o Krstitelju imaju svoju ulogu: one su »svjedočanski« doprinos ljudskom očitovanju Riječi.

(Iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova I, str. 11 - 14)

P.S.

Fra Augustin Augustinović (20. 3. 1917. – 24. 7. 1998.)

Fra Augustin Augustinović (krsno ime Anto), rodio se 20. 3. 1917. od oca Franje i majke Janje, r. Matijević, u Gornjoj Skakavi u župi Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama (Brčko). Nakon završena četiri razreda osnovne škole, pošao je kao dječak od 12 godina u Franjevačko sjemenište u Visokom. Gimnaziju je završio u Visokom (1928-1934,1235-1937), a novicijat u samostanu na Gorici kod Livna (1934-1935). Filozofsko-teološki studij započeo je u Zagrebu (1937-1938), zatim na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1938-1942). Za svećenika je zaređen početkom Drugog svjetskog rata (9. 11. 1941). Nakon završenoga teološkoga studija Starješinstvo ga šalje na studij biblike u Rim (1942-1947), koji nastavlja u Jeruzalemu (1947). Postigao je doktorat iz teologije (1945) i magisterij iz biblike (1946). 

Dolazak i boravak u Jeruzalemu fra Augustin je pretvorio u svoje dugo hodočašće u Svetoj zemlji. Strast znanstvenoga istraživanja biblijskih mjesta pretvorio je u strastveno upoznavanje Isusa, kojega je iskreno ljubio. Jeruzalem mu je bio snažan rast u toj ljubavi. Jeruzalemske godine veoma su značajne za njegov duhovni uspon. U Jeruzalemu je, kao profesor biblike na Franjevačkom biblijskom institutu, proveo četiri godine (1947-1952). 

(…) Uz proslavu 7. obljetnice fra Augustinove smrti (24. 7. 2005), dozvolom mjesnog biskupa, mons. Freddyja Fuenmayora, u prostorijama župne kuće i crkve u Carrizalu (Venezuela), službeno je otvoren mali muzej sa osobnim fra Augustinovim stvarima, na njegov spomen. Tom prigodom crkva je bila prepuna vjernika.

 - Tiskana je, za privatnu uporabu, molitva za utjecanje Bogu po zagovoru fra Augustina Augustinovića. Ona glasi ovako:

            Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu, daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju, te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, fra Augustina Augustinovića, koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu, svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

(spomeni što tražiš od Boga)

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije, daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja. Amen.

(Izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)

 (Fra Slavko Topić, Bosna Srebrena br. 1/2017)

Neka naše svagdanje molitve Gospodinu usmjeri želja da SLUGA BOŽJI FRA AUGUSTIN BUDE PREPOZNAT KAO UZOR-BLAŽENIK I SVETAC!

Čitajmo, razmatrajmo i molimo!

Priredio: fra petar Matanović

[1] Osim komentara, usp. posebno M. - E. Boismard. Le prologue de Saint Jean, Paris 1966. Da se vidi sažetak raznih mišljenja, uvijek je korisno pogledati I. - M. Voste, Studia Ioannea, Roma 1930, 30—100.

[2] Rabi se grčka riječ »sarx«, koja u NZ naglašava slabost, mlitavost, malenkost, nemoć, nedostatak, ograničenost..., sve to svojstveno ljudskoj naravi.