Nedjelja, 12. 1. 2025.
DAN GOSPODNJI: KRŠTENJE GOSPODINOVO
Prvo čitanje: Iz 40,1-5.9-11
Objavit će se slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti.
Čitanje knjige proroka Izaije
Tješite, tješite moj narod,
govori Bog vaš.
Govorite srcu Jeruzalema,
podvikujte mu
da mu se ropstvo dokonča,
da mu je krivnja okajana,
jer iz Gospodnje ruke primi
dvostruko za sve grijehe svoje.
Glas viče:
»Pripravite put Gospodnji u pustinji,
poravnite u stepi
stazu Bogu našemu.
Svaka dolina nek se povisi,
svaka gora i brežuljak neka se spusti;
što je krivudavo, neka se izravna,
što je hrapavo, neka se izgladi!
Objavit će se tada slava Gospodnja
i svako će je tijelo vidjeti,
jer Gospodnja su usta govorila.«
Na visoku se uspni goru,
blagovjesnice sionska!
Podigni snažno svoj glas,
blagovjesnice jeruzalemska!
Podigni ga, ne boj se,
reci judejskim gradovima:
»Evo Boga vašega!«
Gle, Gospodin Bog dolazi u moći,
mišicom svojom vlada!
Gle naplata njegova s njime
i nagrada njegova pred njim!
Kao pastir pase stado svoje,
rukama ga svojim sakuplja,
jaganjce nosi u naručju,
a dojilicama otpočinut daje.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 104,1b-4.24-25.27-30
Pripjev:
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina; on je silno velik!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!
Gospodine, Bože moj, silno si velik!
Odjeven veličanstvom i ljepotom,
svjetlošću ogrnut kao plaštem!
Nebo si razapeo kao šator,
na vodama sagradio dvorove svoje.
Od oblaka praviš kola svoja,
na krilima vjetrova putuješ.
Vjetrove uzimaš za glasnike,
a žarki oganj za slugu svojega.
Kako su brojna tvoja djela, Gospodine!
Sve si to mudro učinio:
puna je zemlja stvorenja tvojih.
Eno mora, velika i široka,
u njemu vrve gmazovi bez broja,
životinje male i velike.
I sva ova bića željno čekaju
da ih nahraniš na vrijeme.
Daješ li im, tada sabiru:
otvaraš li ruku, nasite se dobrima.
Sakriješ li lice svoje, od straha umiru;
ako dah im oduzmeš, ugibaju
i opet se u prah vraćaju.
Pošalješ li dah svoj, opet nastaju
i tako obnavljaš lice zemlje.
Drugo čitanje: Tit 2,11-14; 3,4-7
On nas spasi kupelju novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Titu
Ljubljeni: Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. On sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela.
Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 3,15-16.21-22
Pošto se Isus krstio, dok se molio, rastvori se nebo.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!
Riječ Gospodnja.
4) NAJAVA MESIJE
Mt 3,11—12; Mk 1,7—8; Lk 3,15—18
Lik i djelovanje Krstiteljevo stekli su neobičan odjek u pučkim masama i pojačali mesijanska iščekivanja u tolikoj mjeri, da se u narodu počela rađati misao da bi sam Ivan mogao biti Mesija (Lk).
Ivan je zbog toga osjetio potrebu da predusretne to mišljenje, stavljajući svaku stvar na svoje mjesto.
— Ne kaže to izričito, ali kaže neizravno: Mesija nije on. Mesija je onaj drugi koji će se ubrzo pojaviti: dolazi poslije njega. To je osoba puno jača i puno važnija od njega, tako da se on ne osjeća dostojnim ni skinuti mu sandale (izuti gospodara: posao roba).
— Onaj Mesija koji dolazi donijet će drugo krštenje, mnogo učinkovitije od njegova. Ivan krštava vodom, što je obična tvar i simbol očišćenja. Mesija će krstiti Duhom Svetim (Mk) i ognjem (Lk). »Oganj« je sredstvo i simbol radikalnog očišćenja. Mesija donosi Duha Svetoga koji očišćuje. Njegovo krštenje bit će potpuno očišćenje iznutra.
— Ali, Mesija je također vrhovni sudac. Ono što Ivan ne može učiniti, učinit će on: s nepogrešivim auktoritetom razlučit će pšenicu od pljeve i spalit će pljevu (Mt i Lk).
U Ivanu se odražavaju najteže prijetnje S. Z. Stari su proroci najavljivali »Jahvin. dan« (sud i kaznu), ali su isto tako najavljivali spasenje, pobjedu Božje pravde, koja je jača od čovjekova grijeha; kod njih je jača optimistička vizija.
Ivan voli viziju ognja koji pali (pa možda tako zamišlja i »oganj« Mesijinog krštenja); očito: njegov Mesija još nije kršćanski.
5) ISUSOVO KRŠTENJE
( PRVA SEDMICA SIJEČNJA G. 28)
Mt 3,13—17; Mk 1,9—11; Lk 3,21—22
- A) Isusovo krštenje bilo je tako providnosno raspoređeno, da se on stvarno pojavio onako kako je Ivan bio rekao: kao »onaj koji je jači«. U nekom smislu, to je vrhunski čin njegova života, ukoliko znači božansko posvećenje za njegovo mesijansko poslanje. U tom pogledu, njegov teološki doseg je ogroman: ono je kao pozadina na kojoj se odražava i čini razumljivim cijelo Isusovo mesijansko djelo, naročito njegov nauk i čudesa, ali isto tako i njegova definitivna proslava uskrsnućem.
Tri sinoptička evanđelja pripovijedaju nam taj događaj; četvrto evanđelje ga nema, ali ga očito pretpostavlja (usp. Iv 1,32).
Krstiteljev pokret dobiva svaki dan veći opseg. Glas o njemu širi se i na sjeverni dio zemlje. Tako se dogodilo da su se i skupine Galilejaca spustile sa svojih brda prema Jordanu, među njima i Isus, kao jedan od mnogih.
Ivan ga ne pozna (usp. Iv 1,31), ali kad mu se Isus približio da zatraži krštenje, ima neki jaki predosjećaj, nešto kao časoviti intuitivni bljesak, da bi se moglo raditi o očekivanom Kristu, koji treba doći poslije njega. I neće da ga krsti. Netko tko nije grešnik, ne treba tog pokorničkog simbola. Ne samo to, nego on, koji je beskrajno veći, trebao bi preuzeti ulogu krstitelja.
Isus ga konačno uvjeri, rekavši mu da je potrebno ispuniti »svu pravdu«, sve što je određeno u Božjim planovima. On se ovdje nalazi s drugim ljudima i želi raditi sve što i drugi rade, a sam će Bog, koji je sve to predvidio, pokazati da je on nad svima drugima.
Jedini Matej nam govori o ovom rvanju dvojice velikana, s istom apologetskom notom koju imaju i druga kazivanja o Krstitelju.
Ivan tada zaroni Isusa u vode rijeke. Izašavši iz Jordana, iz otvorenog neba spušta se na njega u obliku goluba Duh (Mk), Duh Sveti (Lk), jer je Duh Božji (Mt). U isto vrijeme, iz još uvijek otvorenog neba, čuje se glas Božji (samo Bog govori iz nebesa), koji proglašava Isusa svojim ljubljenim Sinom.
»Duh« Božji, na ovom mjestu, ima opći biblijski smisao snage ili moći Božje (ne radi se o posvećujućem Duhu, kojeg je Krist oduvijek posjedovao). Taj »Duh« se daje uvijek kad treba ispuniti neku zadaću koju je Bog odredio. Njegov silazak u ovom času znači da je Krist pun božanske moći da započne svoju mesijansku službu, čija će oznaka biti upravo ova snaga Božja.
Glas iz neba pokazuje Isusa u jedinstvenoj kategoriji pravoga Sina Božjega. Ali taj glas i Duh koji silazi podsjećaju odveć blisko na jedan Izaijin tekst, a da ne bismo vidjeli u njima i Jahvinog Slugu: Mesiju koji spašava čovjeka bolom i smrću, a ne oružanom revolucijom, kako su sanjali zeloti.
Ovdje se spominju dva posebna iskustva: viđenje (golub) i slušanje (glas iz neba). U tekstu, to se izričito pripisuje samo Isusu. Luka kaže, da je obje te stvari Isus iskusio »u molitvi«, što sugerira mistično iskustvo: unutarnje gledanje i slušanje, gdje Isus doživljava ljudski odraslu i zrelu svijest onoga čega je on oduvijek bio svjestan[i] Napomenuli smo u svoje vrijeme, da Isusa možemo psihološki tumačiti samo do određene točke. On je mogao »rasti« u svojoj ljudskosti (Lk 2,52).
Da li su i druge osobe koje su prisustvovale tom događaju vidjele i čule to isto? Tekstovi ne kažu ništa izričita u tom pogledu, ali daju naslutiti da je tako bilo. Barem za Ivana smo sigurni da je vidio goluba (usp. Iv 1,31—34). (Ali i ovdje treba pretpostaviti unutarnje iskustvo, gdje je uvijek moguća neka unutarnja sumnja; da se radilo o vanjskom viđenju i slušanju, bilo bi puno teže razumjeti kasnije sumnje Ivana (Mt 11,3) i njegovih učenika (Iv 3,26) s obzirom na Isusovu narav.
Prema općenitoj patrističkoj predaji, Isus je svojim krštenjem posvetio sve vode kojima ćemo se mi krštavati, tako da se može smatrati da je onog časa bilo ustanovljeno i kršćansko krštenje. A to znači da je Isusovo krštenje ne samo početak njegova javnog života, nego također početak nove epohe spasenja. » Do Ivana sežu Zakon i Proroci. Otada se navješćuje radosna vijest o Božjem kraljevstvu (Lk 16,16)
(Tumačenje današnjeg Evanđelja je preuzeto iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova I, str. 55-56)
Priredio: fra Petar Matanović