Nedjelja, 19. 1. 2025.
DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA:
Prvo čitanje: Iz 62,1-5
Radovat će se ženik nevjesti.
Čitanje Knjige proroka Izaije
Sionu za ljubav neću šutjeti,
Jeruzalema radi neću mirovati
dok pravda njegova ne zasine ko svjetlost
i spasenje njegovo ne plane ko zublja.
I puci će tvoju vidjeti pravednost
i tvoju slavu svi kraljevi;
prozvat će te novim imenom
što će ga odrediti usta Gospodnja.
U Gospodnjoj ćeš ruci biti kruna divna
i kraljevski vijenac na dlanu Boga svog.
Neće te više zvati Ostavljenom
ni zemlju tvoju Opustošenom,
nego će te zvati Moja milina,
a zemlju tvoju Udata
jer ti si milje Gospodnje
i zemlja će tvoja biti udata.
Jer kao što se mladić ženi djevicom,
tvoj će se graditelj tobom oženiti;
i kao što se ženik raduje nevjesti,
tvoj će se Bog tebi radovati.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 96,1-3.7.8a.9-10a.c
Pripjev: Navješćujte svim narodima čudesa Gospodnja!
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!
Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!
Pjevajte Gospodinu,
hvalite ime njegovo!
Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo,
kazujte poganima njegovu slavu,
svim narodima čudesa njegova!
Dajte Gospodinu, narodna plemena,
dajte Gospodinu slavu i silu!
Dajte Gospodinu slavu imena njegova!
Poklonite se Gospodinu u sjaju svetosti njegove!
Strepi pred njim, sva zemljo!
Nek se govori među poganima: »Gospodin kraljuje!« –
Narodima pravedno upravlja.
Drugo čitanje: 1Kor 12,4-11
Jedan te isti Duh dijeli svakome napose kako hoće.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Različiti su dari, a isti Duh;
i različite službe, a isti Gospodin;
i različita djelovanja, a isti Bog
koji čini sve u svima.
A svakomu se daje očitovanje Duha na korist.
Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti,
drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu;
drugomu vjera u tom istom Duhu,
drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu;
drugomu čudotvorstva,
drugomu prorokovanje,
drugomu razlučivanje duhova,
drugomu različiti jezici,
drugomu tumačenje jezika.
A sve to djeluje jedan te isti Duh
dijeleći svakomu napose kako hoće.
Riječ Gospodnja.
Slika 2 CRKVA U KANI GALILEJSKOJ – Izrael
Evanđelje: Iv 2,1-12
Isus učini prvo znamenje u Kani Galilejskoj.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!«
A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.«
Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.
Riječ Gospodnja.
8) SVADBA U KANI
(POLOVICOM OŽUJKA G. 28)
Iv 2,1—11
Ova je pripovijest izvanredno važna, jer stavlja na kušnju kristologiju i mariologiju. U isto vrijeme, jedna je od egzegetski najtežih u četvrtom evanđelju, djelomično možda upravo zbog toga svog značaja. Može se reći, da je skoro svaka riječ u prvih pet redaka predmet rasprava. Komentatori uživaju u ovom tekstu, pokazujući oštrinu svog opažanja, svoju obrazovanost i mašta. Stvarno se teško odlučiti među tolikim mišljenjima i tolikim mogućnostima mišljenja. Najzanimljivije je da se ima što prigovoriti svim tim mišljenjima; nijedno od njih nije neranjivo; nijedno od njih ne može računati sa sigurnošću. Ako se ja odlučujem za neko tumačenje, činim to jer mi izgleda da je izravnije izraženo u samom tekstu. A računam također i sa šutnjama teksta. Bilo bi nerazborito pretpostaviti da je dijalog između majke i sina u ovom prizoru reproduciran u potpunosti. Isto tako, treba računati s ljudskim i religioznim psihološkim stanjem glavnih osoba točno u ovom povijesnom času.
Događaj se odigrava »treći dan« poslije zadnjeg ispripovijedanog slučaja, tj. Natanaelovog poziva. Vidi se da je Isus ostao dva dana kao gost u Natanaelovoj kući. Naša kronologija vodi nas do polovice ožujka.
U nekoj kući u Kani slavila se svadba. U imućnijim obiteljima, (po svemu izgleda da je to i naš slučaj), te bi svečanosti znale trajati i po sedmicu dana. Uzvanici bi dolazili prema prilikama; svi nisu mogli doći istog dana.
Mjesto se zove Kana galilejska. Identifikacija ovog mjesta je nesigurna. Mišljenja su podijeljena između Kefr Kenna, sela sjeveroistočno od Nazareta, na sadašnjem putu između Nazareta i Tiberijade, i ruševina zvanih Khirbet Qana, 14 km sjeverno od Nazareta. Vjerojatnije je prvo mjesto (Kefr Kenna), sudeći prema staroj predaji. Sadašnja franjevačka crkva u selu sagrađena je na mjestu nekog starog svetišta, čiji tragovi se mogu pratiti sve do VI st.[1]
Na svadbi je i Isusova majka.[2] Pretpostavlja se da je tamo došla prije Isusa. Sudeći po tome da ona pazi na sve pojedinosti i da posreduje u času nevolje, reklo bi se da joj je bila povjerena dužnost da bdije nad dobrim tokom svečanosti; a to bi opet moglo značiti da je bila u nekom užem odnosu s mladencima. To je razlog da je i Isus bio pozvan na svadbu. Ali, njegova bi se prisutnost i bez toga mogla razumjeti zbog posebnog prijateljstva s Natanaelom, koji je iz ovog sela. U svakom slučaju, kako je Isus već imao oko sebe skupinu učenika, poziv je bio za sve njih. Oni dolaze jednog od zadnjih dana svečanosti, kad namirnica već počinje ponestajati...
Marija, koja sve vidi, zapaža da nema vina.
— Nemaju vina, kaže Isusu. Strašno težak položaj. Vino je glavna stvar na svadbi.
Ovdje počinje govoriti »šutnja« teksta.
Gospa saopćava tu nemilu vijest upravo Isusu, koji je obični uzvanik kao i drugi, i koji kao takav nije pozvan da rješava obiteljske probleme te vrste. Prirodno bi bilo da je ona otišla govoriti s domaćinom, jer je očito da je Marija zabrinuta zbog te poteškoće i da bi je htjela nekako riješiti. Ako se ona, usprkos tome, obraća Isusu, znači da mu želi reći, da ga moli, da mu predlaže, da se nada da bi on mogao nekako riješiti tu poteškoću. Nije to obična obavijest, nego zainteresirano posredništvo ...[3]
Neki kažu da Marija nije mogla moliti za čudo, Zbog toga Što Isus dotada nije bio učinio nijednog čuda, i što se ni po čemu ne vidi da bi ona mogla nešto znati o čudotvornoj moći svog Sina. Ali, oni koji tako misle, ostavljaju na brzu ruku po strani cjeloviti kontekst evanđelja, po kojem bi se inače moglo bolje razumjeti Gospino psihološko stanje ovog časa.
U prvom redu, tu su izvanredni događaji pri rođenju i djetinjstvu. Oni su neizbrisivi. Za nju su bili objava vrhunaravnog značaja i sudbine njezina Sina. Ona je povjerovala bezuvjetno, oslanjajući se jedino na Božju riječ. Ali ta je vjera također i obaveza: »čuvati brižno sve te stvari u svom srcu« (Lk 2,51): razmatrati, opažati, uspoređivati... Sigurno, iza toga slijedi dvadesetak godina mirnog života u Nazaretu. Godine ljudske monotonije. Ništa izvanrednog. Njezin Sin živi i radi kao i svi drugi ljudi. Ali ona zna, da nije kao drugi ljudi. Zna to po vjeri, koju je imala još prije nego se on rodio. Ona se hrani tom vjerom, sa željom da sve bolje razumije te stvari. S tom svojom tajnom u srcu i s majčinskim okom koje na sve pazi, ona je u stanju otkriti, pod običnom vanjštinom, neke božanske bljeske, koje vjerojatno nijedan drugi ljudski pogled ne bi bio u stanju zapaziti. To je drugi period vjere i intimnih otkrića... Njezin Sin nije kao drugi ljudi... I sada, (događaji ovih posljednjih sedmica. Prije tri mjeseca, Isus je sa skupinom Galilejaca otišao na Jordan, da se priključi Krstiteljevom pokretu. Ubrzo je doznala da se radi o konačnom odlasku. Vijesti se šire brzo kao požar. Ona zna sve što se tamo dogodilo, što je rekao Krstitelj..., o Duhu Božjem, koji je već zavladao životom njezinog Sina... I sad ga vidi ovdje, već okruženog učenicima, koji čvrsto vjeruju da je on Mesija. Njezina vjera, koja se dosad nije osnivala ni na čemu konkretnom, dobiva sada osjetnu podršku. Ona osjeća da joj njezin Sin više ne pripada, jer vidi da se definitivno predao »stvarima svoga Oca« (Lk 2,50). Ona sad razumije da se kod njega počela pokazivati ona druga dimenzija njegova bića, kako joj je to bilo objavljeno prije više od trideset godina ...
S ovim Duhom Božjim, koji ga sada nosi posvuda, ne bi li možda mogao riješiti i ovaj obiteljski problem?
Isus, u prvi čas, to neće. Zatim mijenja svoj plan. Sve to može izgledati čudno, ali samo na prvi pogled.
— Što ti hoćeš od mene, ženo? Još nije došao moj čas...
»Ženo« nije izraz prezira ili manjka ljubavi. Najbolji dokaz za to je da upotrebljava taj izraz i u vrhunskom času križa (19,25). I upotrebljava ga isto (tako obraćajući se jednoj ženi, koju je uvijek volio (20,15). Ali je sigurno da ne znači nikakvu familijarnu bliskost; zvučilo bi to nekako kao kad bismo se mi obratili svojoj majci zovući je »gospođom« mjesto »mamom«...
Nema sumnje da Isus želi naglasiti razmak. Fizičko materinstvo za njega ne stoji više na prvom mjestu; on već djeluje kao Mesija; »stvari njegova Oca« zauzimaju prvo mjesto.
»Što ti hoćeš od mene? Doslovno: »Što meni i tebi?«. Ovaj izraz susreće se često u Bibliji (i također u grčkoj književnosti), i prema raznim kontekstima dobiva i različite nijanse u značenju, ali. uvijek s osnovnim biljegom opozicije među dvojicom učesnika. Postoji uvijek razlika u planovima, u mišljenjima, u interesima, u postavljanju pitanja ... Ovdje bi mogao otprilike značiti: Zašto se miješaš u moje planove? Ti misliš na to kako da se riješi časovita potreba, dok ja moram misliti na svoj »čas«.
Tvrdi izrazi, bez sumnje. Mogli bi se sablazniti oni koji ih uzimaju ovako nasamu, ne držeći u vidu duhovni kontekst osoba. Zato se u komentarima srećemo s tolikim stilističkim akrobacijama, s nakanom da se ublaži njihov smisao...
Ali to zaslađivanje nije potrebno. Opet se treba prenijeti u psihološko stanje osoba u tom povijesnom času.
Isus je već započeo svoju mesijansku djelatnost. On je oduvijek bio svjestan da pripada svom Ocu (Lk 2,50). Od vremena svog krštenja, on tu svijest proživljava kao zreo čovjek i već pretvorenu u konkretne nacrte svog poslanja. Odsada, njegovo će poslanje orijentirati cijeli njegov život. Poslanje prije svega: »stvari njegova Oca« prije svake druge stvari. Odsada, sve je podvrgnuto najvišem interesu Kraljevstva Božjeg.
Takva odluka nužno donosi bolne raskide: otraga ostaju prijašnja kuća, prijašnja obitelj, prijašnje zanimanje ... Korjenite odluke ne poznaju srednjih nijansa: sve je da ili ne, sa mnom ili protiv mene. Korjenita odluka za Boga stavlja u drugi red sve ljudske procjene.
Jesu li stvarno bolni ti raskidi? Sve zavisi od toga kako čovjek proživljuje tu odluku. Ima bolova i bolova. Ima i radosnih bolova. Ne znam zašto nas začuđuje Isusov slučaj, kad isto to možemo iskusiti i u svom vlastitom životu. Kad se mladić ili mlada djevojka odluče za redovnički život, to nekim osobama, tuđim obitelji, može izgledati kao neosjetljivost prema roditeljima, ali kad bi upitali same roditelje, vidjeli bi, da su oni sretni što njihova djeca mogu ostvariti svoj san, premda ih nužno mora boliti rastanak s njima...
To je slučaj Isusa i Marije. Njih su dvoje bili prožeti jedno drugim. Majka je proživljavala sudbinu svoga sina. Oni su mogli govoriti posve jasno jedno drugome. I savršeno su se razumijevali, jer su bili na istom »valu«.
Slučaj koji najviše sliči ovome jest epizoda u hramu (Lk 2,50). Zašto ste me tražili? Zar niste znali da se ja moram zauzimati za stvari mog Oca? ... Zašto se miješaš u moje stvari? Zar nisi znala da ja imam svoj »čas«?
Ovom zgodom, Djevica se sigurno sjetila onih riječi u hramu od prije više od dvadeset godina... Sad ih čuje po drugi put, ali ih razumije bolje u ovom kontekstu novog života, koji je njezin Sin već započeo. Mjesto bola, intimno se raduje, jer vidi da se ispunjaju obećanja...
»Još nije došao moj čas« ... Isus neće djelovati, jer još nije došao njegov »čas«.
Taj »čas« je u vezi s eventualnim djelovanjem, što ga iziskuje sadašnja situacija; usprkos Ivanovoj terminologiji na drugim mjestima, ovdje kontekst ne dopušta drukčijeg tumačenja[4]. Drukčije rečeno: u misionarskim Isusovim planovima, nastupiti s čudom nije bilo predviđeno za ovaj čas.
Poteškoća je u tome, da Isus ipak proturječi sam sebi i čini čudo. Ali to ipak nije nikakvo proturječje, niti ima razloga za sablazan.[5] Ovo nije jedini slučaj da Isus mijenja svoje planove. Ženi Kananejki najprije kaže da joj neće ozdraviti kćer, a zatim je ozdravlja (Mt 15,24.28). Svojoj rodbini (najprije kaže da neće ići na svetkovinu, a zatim ode (Iv 7,8.10). U bilo kakvom planiranju bilo kojeg razumnog čovjeka, ovo mijenjanje je moguće i treba ga predvidjeti. Pastoralno planiranje ne može biti ukočeno: mora računati s novim okolnostima, koje mogu nastati i kojima se treba prilagođavati. Isus ne radi ništa drago. Ne može se reći da time mijenja Božje planove. U Božjim planovima već su bile predviđene i te promjene...
I sada, još jedanput, govori »šutnja« teksta. Prvi odgovor Isusov bio je negativan, ali se Gospa ponaša kao da je on pristao. To znači da su njih dvoje još razgovarali, i da je Isus konačno dao svoj pristanak.
—Učinite što vam god rekne..., kaže Marija poslužiteljima.
S tim počinje ostvarivanje čuda. Cijeli niz pojedinosti naglašuje njegovu veličinu i autentičnost.
Isus naređuje služiteljima da napune vodom šest posuda koje su redovito služile za obredna pranja. Bile su to ogromne posude, svaka od njih od dvije ili tri »metrete«, tj. između 80 i 120 litara; u cijelosti oko šest stotina litara vode a kasnije vina. Količina sadržaja naglašava veličinu čuda.
Posude su bile napunjene »do vrha«, da ne bude nikakve sumnje u autentičnost promjene.
Isus sada naredi da odnesu sadržaj ravnatelju stola. Oni zahvatiše jednu količinu, ali odmah zapaziše, da se voda koju su oni sami bili donijeli najednom pretvorila u vino. Zadivljeni u prvi čas ne mogu izgovoriti ni jedne jedine riječi... Govorit će kasnije... Uvelike se zadivio i ravnatelj stola, ali iz drugog razloga. On nije ništa znao o čudu, ali okušavši vino, ustanovi da je odlično, čudna stvar, da se tako dobro vino ostavi za konac svečanosti. On tako prigovori mladoženji: obično se dobra vina iznose na početku, a kad se svi dovoljno ponapiju, pa više dobro ne razlikuju, može im se dati i bućkuriš... A ovdje su uradili sasvim protivno ... Još jedna pojedinost, koja potvrđuje autentičnost čuda.
Evanđelist bilježi da je to bio prvi Isusov »znak«; tj. prvo čudo koje je učinio za vrijeme svog javnog djelovanja. Dva učinka postiže to čudo:
— S njim je Isus pokazao svoju »slavu«. Zbog toga što je isto s Ocem Sin uživa njegovu slavu (usp. 1,14). Čudo je djelo moći Božje, i to sačinjava njegovu slavu; što znači, da su Isusova čudesa izvanjska i povijesna očitovanja te vječne slave, koja je njemu prirođena (usp. također 11,4). Čudo je »znak« njegove slave.
— Zbog ovog čuda, njegovi učenici »povjerovaše« u njega. Već prije, oni su početno vjerovali da je on Mesija, ali se sada ta vjera potvrđuje i raste s ovim očitim dokazom vrhunaravne moći, koja djeluje u Isusu.[6]
Čudo u Kani pruža nam priliku, da reknemo nekoliko riječi o Isusovim ČUDESIMA uopće. To nas opet primorava, da se sjetimo nekih općih crta teologije čuda.[7] Budući su Isusova čudesa jedan od bitnih dijelova evanđelja, ovi reci poslužit će nam kao orijentacija za bolje razumijevanje pojedinih slučajeva.
Odmah na početku treba napomenuti da je čudo siloviti upad vrhunaravnog u život svijeta i čovjeka, i da je, prema tome, jedini mogući stav prema njemu stav vjere ili nevjerovanja. Nastojati učiniti čudo »prirodnim« lud je i beskoristan pothvat. Jednostavno rečeno, treba imati odvažnosti (reći: vjerujem, ili: ne vjerujem.
Naravno, naša vjera treba biti razumna. Sv. Augustin je rekao da nitko ne bi vjerovao, kad ne bi vidio da treba vjerovati (»nemo crederet, nisi videret asse credendum«). Vjerniku čudo nije nešto nelogična ili proturječna u samom sebi.
Definicije čuda iz prošlih vremena obično su nepotpune (djelomične), zato što su uzimale u obzir samo neke vidove čuda, zapostavljajući ili ne obazirući se na druge.
U Rječnicima se kaže da je čudo »osjetni čin koji nadvisuje naravni red, proizveden od Boga«. U stvari, to je definicija sv. Tome, kako ćemo kasnije vidjeti. Ovdje se bit čuda očito stavlja u odnos s naravnim redom (nadvisuje ga, nešto je vrhunaravno) i s njegovim uzrokom (proizvedeno je od Boga, jedinog koji nadvisuje naravni red). Jednom riječju, bit čuda bila bi njegova transcendencija. Treba odmah napomenuti, da za Bibliju (glavni izvor teologije čuda) ovaj vid ne samo nije bitan, nego nije ni najvažniji.
Uostalom, i sam odnos čuda prema naravnom redu teško da bismo danas izrazili na isti način.
Definicija, koja je kroz vjekove vladala u teologiji, potječe od sv. Tome: »Aliquid dicitur esse miraculum quod fit praeter ordinem totius naturae creatae« — »Zove se čudom nešto što se dogodi izvan reda bilo koje stvorene naravi«.
»Kad kažemo ‘narav’, razumijemo cjelovitu stvarnost koja nas okružuje i koja je pristupačna našem opažanju, koja čini sama po sebi zatvorenu i savršenu cjelinu te koja se kreće zahvaljujući svojoj vlastitoj vitalnosti i ponaša se prema karakterističnim zakonima i normama. Što odatle ne proizlazi, zove se vrhunaravno ili »mimonaravno«.[8]
Čudo ne računa s ovom naravi ni sa zakonima koji je sačinjavaju. Ove zakone čudo obustavlja, ukida, povređuje..., ili kako vam se to svidi nazvati. Jedino Bog, koji je stvorio taj red, može ga i ukinuti. Čudesa su, dakle, »događaji proizvedeni od Boga izvan kozmičkih procesa« (Lapointe).
Razvitak znanosti i racionalizma odlučno je zanijekao tu tvrdnju, pa se čudo smatra nemogućim apsurdom. Mislilo se da svijetom vlada apsolutni! determinizam, ustaljeni, kruti, nepromjenljivi i univerzalni zakoni, koji ne dopuštaju da se dogodi nešto izvan njihova dosega, tako da čudo ne bi bilo ništa drugo nego neznanje koje ne zna da je neznanje (Spinoza). Znanost može dopustiti neistumačeno, ali ne može dopustiti neistumačivo; tj. ima stvari koje znanost danas nije u stanju istumačiti, ali koje se mogu istumačiti prirodnim putem i koje će sigurno biti istumačene u budućnosti. Pripustiti čudo, znači tumačiti pomoću transcendmcije ono što se danas ne može istumačiti znanstvenim putem ...
Danas znanost nije baš tako uvjerena u determinizam prirode. Na primjer, dopušta se mogućnost slučaja, da se i ne govori o slobodi i nepredvidljivom u ljudskom životu, tako da nije nelogično pomisliti isto tako da je moguća neka nadnaravna intervencija izvan prirodnih zakona.[9]
Ali, ipak, danas se ljudima ne sviđa puno ideja Boga koji bi ukidao, obustavljao ili povređivao svoje vlastite zakone. Djelovanje Božje u stvorenom svijetu događa se nužno unutar »prirode«; tj. također unutar njezinih zakona. U stvari mi niti smo otkrili te zakone niti ih možemo zamisliti. To su skrivene i na neko vrijeme nedjelotvorne moći stvorenog svijeta. Te moći je sam Bog stavio u stvoreni svijet i one su, prema tome, svakog časa podložne njemu. Kad Bog učini neko čudo, izvodi na svjetlo i stavlja u pokret te skrivene mogućnosti, koje bi inače bez njegova zahvata ostale tog časa nedjelotvorne: »Čudo je ostvarenje snaga, koje postoje u svijetu, prema njegovim vlastitim zakonima, ali tako da se same po sebi ne bi mogle povezati na onaj način kako se one pojavljuju u određenom času. Premda čudo znači izuzetak unutar onoga što zapažamo u svijetu kao stalno, ipak je sigurno da, dopuštajući čudo, dopuštamo isto tako da Bog djeluje u svijetu po zakonima koji su svojstveni tom svijetu. Čudo, kao inicijativa Božja, savršeno se i bez ikakvog otpora uključuje u razvoj svijeta«.[10]
Stvarno, svijet se razvija prema nekom blistavom završetku kozmičkih razmjera. Jedanput će se i materijalni svijet, sada podvrgnut propadanju i vremenitosti, pridružiti konačnoj slavi sinova Božjih (Rim 8,18—22). Čudom, Bog unaprijed ostvaruje iako samo djelomično, lik toga otkupljenog svijeta. Svako je čudo novo stvaranje Božje, koje nam daje nazrijeti ono što će jednom postati naš svijet i mi u njemu: novo nebo i nova zemlja.. ,,[11]
Čudo, dakle, pripada viziji ovog novog budućeg svijeta — »ne pokraj, nazad, povrh ili ispod, nego pred njim. Jedan ‘drukčiji svijet’ i koji ide pred ovim, ne da ga uništi ili da mu oduzme stvarnost, nego da pokaže njegovu relativnost. Ne poništuje ga, jer se ocrtava jedino u perspektivi koju otvara svijet našeg sadašnjeg iskustva. Ali ono pokazuje njegovu relativnost, jer se predstavlja s obzirom na njega kao dugoročnije rješenje. Kakve razloge imamo da zamišljamo neki svijet viši od sadašnjeg? Jednostavno to što nam ovaj svijet našeg sadašnjeg iskustva ne izgleda dovoljan. Sposobni smo — utopijski ili ne — zamisliti mogućnost drukčijeg i boljeg svemira nego što je ovaj. Dapače i fatalisti čine vizije svijeta uključuju neki ciklični preporođaj, kao da predmnijevaju da se stvari ne mogu isključivo svesti na sadašnje stanje. I još više. Postoji čovjekova želja i mašta. Čovjekova želja redovito ide dalje od onoga što se funkcioniranjem ovoga svijeta može dobiti. A što se tiče mašte, u općoj ekonomiji ljudskog života ,ona ima ulogu odbiti ono što je već bilo učinjeno, s pogledom uprtim u ono što bi moglo biti«.[12]
Perspektiva različnog i višeg svijeta, kamo nas čudo unaprijed uvodi, jest ne samo predmet čovjekove nade, nego i zahtjev ljudskog duha. Kako rekosmo, vjera koja dopušta čudo jest razumna, ali samo vjera ga može dopustiti.
Ova razmatranja o odnosu Boga i naravnog reda u čudu bila su potrebna da se zadovolji naša znanstvena nespokojnost, ali su daleko od onog što zaokuplja Bibliju s obzirom na čudo. Bibliju su napisali ljudi posebnog načina mišljenja, koje ne razaznaje skup »uzroka «koji se kreću u svijetu, nego sve izravno svodi na Boga, jedini uzrok svih stvari. Za Bibliju, čudo je jednostavno čin Božji i ništa više.
Ali za nas danas nije svejedno znati na koji je način Bog (ili Isus) auktor nekog »čudesnog« čina. Zbog toga, na koji bilo način se razumio odnos Boga i prirodnih zakona, uvijek treba imati pred očima razliku između takozvanog »apsolutnog« i »relativnog« čuda. Apsolutno čudo uvijek je događaj, koji se, pri sadašnjem razvitku svijeta, ne može dogoditi bez izravne intervencije Božje, bilo da se radi o ukidanju prirodnih zakona, ili da se radi o anticipaciji budućeg svijeta unutar dinamike današnjeg svijeta. Naprotiv, relativno čudo jest čudo samo s obzirom na nas i na stupanj našeg razumijevanja prirodnih zakona. Doseg »čudesnog« zavisit će od mjere znanstvenih spoznaja. Mnoge osobe smatrat će »čudesnim« neke događaje, koji će za druge biti posve »prirodni«.
Treba imati u vidu da su u mnogim slučajevima koji su smatrani čudesnim, bili po srijedi fizički, premda nepoznati ili nedovoljno poznati uzroci kao što isto tako mogu biti po srijedi psihički uzroci, koji su danas strastveni predmet psihologije i parapsihologije: ozdravljenja, objave, prikazanja, vizije, čuvenja, telepatija, pronicljivost, predznanja, poruke s drugog svijeta..., itd. Zbog svega toga, čudo treba dokazati, a nikada pretpostaviti. Premda može izgledati pretjerano, u praksi se treba držati slijedećeg pravila: »Koliko god bi čudna i izvanredna mogla izgledati neka znanstvena hipoteza, ne treba je omalovažavati, jer bi sto puta čudnovatija i izvanrednija bila nadnaravna intervencija«.[13] Razumije se da se ni u ovim »naravnim« slučajevima ne može isključiti čudo već unaprijed i aprioristički. Ne može se isključiti mogućnost, da bi neka metafizička transcendentalna snaga iskoristila skup čimbenika, kojima znanost tumači neki fenomen.[14]
Sve to treba primijeniti i na Isusova čudesa u našim evanđeljima. Neka su od njih očito »apsolutna«, kao uskrsnuća mrtvih ili zahvati u fizičkom svijetu; i najveće od svih čudesa, njegovo vlastito uskrsnuće. Ali neke druge događaje njegovi su suvremenici mogli smatrati čudesima, dok su u stvari oni mogli biti prirodni, premda njima nepoznati procesi. Ipak ni u ovim slučajevima ne može se unaprijed isključiti čudotvorni zahvat Isusov; potrebno je razaznati stvarnost u svakom pojedinom slučaju.
Za bibličko razumijevanje čuda treba imati u vidu slijedeće dvije stvari: —Najprije, da transcendentno i čudesno nije isto: »Budući da je transcendentno, upravo zato što nadilazi naravne snage čovjeka i prirode, na svoj način neobično i čudesno, dolazi lako do krivog zaključka da je riječ o posvemašnjoj identičnosti, tj. da rečenica: ‘Sve što je transcendentno jest i čudesno’ vrijedi i obrnuto: ‘Sve što je čudno i čudesno jest i transcendentno’. Pri tom se, međutim, ne uvažuje činjenica da je čovjek vrlo ograničen i da sve što je po njegovu shvaćanju ili po njegovu iskustvu čudesno, ne mora biti doista znak Božjeg djela. Inače bi svi luđaci bili sveci .. .«.[15]
Nisu sva »čuda« znakovi Božji. Ima izvanrednih stvari, koje izgledaju čudesa, ali koje s Bogom nemaju ništa zajedničkog. Tako možemo razumjeti stroge Isusove opomene, da se ne damo prevariti, budući da čudesne stvari mogu činiti i zle osobe (usp. Mt 7,22) i lažni kristi i lažni proroci (Mk 13,22). Sveti Pavao kaže da će ih dapače činiti i sam sotona preko Antikrista (2 Sol 2,9; usp. Otk 13,13).
Isto tako razumijemo zašto Isus nikad ne pristaje da učini neko čudesno djelo zbog samog čudesnog djela. Zamka koju mu je đavao htio postaviti za vrijeme kušnje, sastojala se upravo u tome, i znamo s kakvom snagom ga je Isus odbio (Mt 4,1—11). Isto je tako odbio pismoznance i farizeje, kad su zatražili od njega da im učini neko izvanredno čudo (Mt 12,38—39). Isto tako nije htio pomoću čudesa zadovoljiti takmičarske želje svojih zemljaka iz Nazareta (Lk 4,23), niti bolesnu znatiželju Herodovu (Lk 23,8—9).
—Treba zatim znati da čudo nije odvojen čin, koji samo ima svoj posebni smisao kao taj čin, nego da je dio spasonosnog plana Božjeg, i da prema tome ima puno širi smisao: »Kršćanski Bog posjeduje, obzirom na čovjeka, svoj spasiteljski plan i to prije no što ga je itko zamolio za neko po sebno uslišanje. Tako i čudo, koje igra stanovitu ulogu u tom spasiteljskom planu, nije samo neki proizvoljni ili hiroviti proboj sa strane transcendencije u redoviti tok prirode, u svojoj posebnosti posve osamljen, nego se čudo posve uklapa u spasiteljski božanski plan te služi objavi i ostvarenju toga plana. Čudo je tu, dakle, podređeno nekom objektivnom redu koji stoji prije i ne zavisno od svakog ljudskog htijenja ili izražene potrebe«.[16]
Tako smo došli do srži biblijskog pojma čuda, do njegovog religioznog značenja. Čudo je objava (i djelomično ostvarenje) spasiteljskog plana Božjeg. Prema tome, ono se ne može odijeliti od Božje riječi; ono je i samo objavljujuća riječ Božja, samo što je izražena činom. Zato ga ne možemo odvojiti ni od osobe i poslanja Božjeg Mesije, u koje se ono uklapa sasvim prirodno kao njegov nauk i drugi njegovi egzemplarni gesti.
Jasno je, dakle, da transcendentni vid čuda ne samo nije bitan za Bibliju, nego da je drugorazredan. On je pretpostavka (Bog je autor čuda). Stoji se na tome da on ima objavnu dimenziju znaka i ostvarenja Božjeg plana po svom Kristu. Sama transcendencija nije dovoljna, jer se ona uvijek može loše tumačiti pa se takvim tumačenjima može doći čak do neoprostivog grijeha protiv Duhu Svetom (usp. 12,22—32).
Ovdje možemo spomenuti samo neke najvažnije točke koje se odnose na religiozno značenje čuda:
1) U prvom redu, čudesa su nerazrješivo povezana s osobom Isusa kao Mesije, spasitelja i poslanika Božjeg; tako su usko sjedinjena s njegovim poslanjem da bi zanijekati njih značilo zanijekati cijelo Evanđelje.
— Moraju voditi do vjere u Isusa kao Krista, Sina Božjeg (Iv 20,31).
— Moraju biti dokaz, da ga je Otac poslao (Iv 10,36).
— Ona su Očevo svjedočanstvo o njegovom mesijanskom poslanju (I5,36).
— Lazarevo uskrsnuće treba služiti kao dokaz, da ga je Otac poslao (Iv 11,42).
— Ozdravljenje uzetog čovjeka dokazuje da ima vlast opraštati grijehe (Mt 9,6).
— Ići po vodi dokazuje da je »Sin Božji« (Mesija) (Mt 14,33).
— Natanael prepoznaje u njemu »Sina Božjeg« (Mesiju) (Iv 1,49).
— Po čudesima zna Nikodem da on dolazi od Boga (Iv 3,2).
— Na pitanje nije li on Krist, odgovara pozivajući se na svoja čudesa, koja treba da svjedoče za njega (Iv 10,24—25).
— Tako Isus može odgovoriti Krstiteljevim izaslanicima, da su njegova čudesa dokaz da je on Mesija i da on s njima započinje novo mesijansko doba l(Mt 11,2—5), kao što su navijestili proroci da će se dogoditi u eshatološkim vremenima (usp. Iz 35 ,5—6; 61,1).
2) Ali čudesa dokazuju ne samo da je Isus Mesija, nego i to da je božanski Mesija, u posjedu božanske moći, zato što je bitno ujedinjen sa svojim Ocem.
— Opraštati grijehe može jedino Bog a Isus pomoću čuda dokazuje da posjeduje tu vlast (Mt 9,3).
— Čudesa dokazuju da je Otac u njemu i on u Ocu (Iv 10,37; 14,11).
— Zbog toga, Lazarova bolest, s obzirom na čudo koje misli učiniti, služi za to da se pokaže slava Božja i slava Sina Božjeg, po snazi Božjoj, koja sada djeluje u Sinu (Iv 11,4). — Na taj način, čudo u Kani pokazalo je njegovu »slavu« (moć), jer ga je učinio snagom Božjom, koja je u njemu (Iv 2,11).
3) Budući da su čudesa nerazdvojiva od Isusovog mesijanskog poslanja, isto su tako nerazdvojiva od njegove evangelizacije ili poruke. Njegovo naviještanje i njegova čudesa sačinjavaju jednu jedinu poruku; njegova su čudesa riječi u akciji. —Na njegovim misionarskim putovanjima, propovijedanje evanđelja o Kraljevstvu ide skupa s njegovom čudotvornom djelatnošću (Mt 1,39; Mk 9,35). — Izabirao je Dvanaestoricu, da budu s njim i da im podijeli poslanje da propovijedaju i čine čudesa (Mk 3,14—15).
— Kad šalje učenike na misionarski posao, daje im istu zadaću da naviještaju evanđelje i čine čudesa (Mt 10,7—8).
—Stvarno, oni rade i jedno i drugo na svom apostolskom poslanju (Mk 6,12—13).
4) Ali ipak, nikada čudo ne može zauzeti mjesto koje ima riječ, i u usporedbi s riječju ono je drugorazredno. Čudo ne vodi nužno do vjere, dok bi riječ trebala biti dovoljna za tu svrhu (Lk 14,31). Puno više važi to za Isusovu riječ, jer prema javnom priznanju on je naučavao s takvim auktoritetom kakav se nikad prije nije vidio (Mt 7,29). Stvarno, mnogi su povjerovali u njega samo zbog njegove riječi, kao Samarijanci (Iv 4,41) ili dvorski činovnik (Iv 4,50). Isus hvali vjeru koja svoju sigurnost ne osniva na fizičkim dokazima (Iv 20,29).
5)Ali sa sivim tim, čudo znači doprinos riječi; dodaje joj novu vjerodostojnost, pokazujući moć i božansku vlast onoga koji izgovara riječ (Iv 10,36 — 37; 14,11). Čudesa su božanska potvrda poruke.
6) Budući da čudesa dokazuju prisutnost i moć Mesijinu, i budući da je glavini predmet Mesijinog poslanja Kraljevstvo Božje, čudesa dokazuju u isto vrijeme, da se to Kraljevstvo već započelo njegovom prisutnošću (Mt 12,28). A to opet znači da je svršilo kraljevstvo sotone. Odatle veliko značenje čuda kao pobjede nad sotonom.
Sotona se dočepaje vlasti nad svijetom izravno posjednućem;92 ali iskorištava i svaku slabost današnjeg svijeta (posljedica prvog grijeha, usp. Post 3,16—19) da »posije ljulj« (Mt 13,25) i tako proširi svoju vlast.
Bila je, dakle, neizbježiva borba između Mesije i sotone. Ovaj dvoboj počinje kušanjem u pustinji (Mt 4,1—11), gdje Mesija pobjeđuje: simbolički (preludij onoga što će se stalno događati u čudesima.
Izravna borba (i pobjeda) nad sotonom odigrava se u izgonjenju zlih duhova; zbog toga su tako česti ti slučajevi (kod sinoptika; u Iv nema nijednoga). Isus to čini snagom Duha Božjega (božanskom moću), kojim je bio obdaren pri svom krštenju; i budući da je Duh Božji protivan duhu zla, dokaz je to da je već došlo Kraljevstvo Božje (Mt 12,28).
Ali svako Isusovo čudo znači poraz sotone a ne samo kad izgoni zle duhove. Uistinu, svako je čudo popravak nekog zla u prirodi, neke prirodne nesreće ili nedostatka (bolesti, neprijateljskih prirodnih elemenata, smrti), što je sve oružje u vražjim rukama. Na taj način, svako čudo tjera sotonu iz jednog dijela njegovog carstva.
Tako su čudesa stvarni prednastup eshatološkog Kraljevstva, tog novog svijeta, u kojem više neće biti nikakvih nesreća ni zala.
Tu istu vlast Isus predaje i svojim apostolima: ali duhovi se i njima pokoravaju, premda uvijek »u ime« Isusovo (Lk 10,17).
Razumije se da pobjeda nad sotonom nije definitivna. Zanimljivo je primijetiti da se on, poražen u pustinji, povlači, ali do »(pogodnog časa« (Lk 4,13). Ta prilika odlučnog napada pruža mu se uoči Isusove smrti, kad se on služi Judom (Lk 22,3) i onima koji ga osuđuju na smrt (Lk 22,57). U toj zgodi izgledalo je kao da je sotona pobijedio ali je kasnije postalo očito, da je tu doživio najveći poraz. Ipak, on se nikad ne umara i nastavit će sa svojim napadajima sve do konca svijeta. Ali, on je već pao s neba kao munja (Lk 10,18): nema više nikakve nade u pobjedu. A definitivni poraz zaključit će se definitivnom borbom na posljednjem sudu (Otk 20,10).
7) Poslije izloženog, bolje se razumije značenje čuda kao »znaka«. Ono je simbol, vanjsko očitovanje više stvarnosti. Ono je simbol Mesijine prisutnosti, autentičnosti njegovog poslanja, vrijednosti njegove poruke, njegove pobjede nad sotonom...
To simboličko značenje izražava se već samom riječju, kojom naša evanđelja označuju čudo: »znak« (grčki, semeion«, plural »semeia«).
Nalazimo ovu riječ već u sinopticima (Mt 12,38—39; 16,1.4; 24,30; Mk 16,17; Lk 23,8, itd.), premda uz druge izraze,[17] dok je ona u četvirtom evanđelju postala stručni izraz, isključivi način da se označi čudo, kad o njemu govori evanđelist ili druge osobe osim Isusa. [18] Zanimljivo je da u ovom evanđelju Isus, kad govori o [19]svojim čudesima, ne upotrebljava ovaj izraz, nego riječ »djelo« (grčki »ergon«, plural »erga«).[20] Samom uporabom ovih dviju riječi kao da bi se htjelo reći, da su čudesa objektivno, za cijeli svijet, znakovi ili simboli, ali da nisu to isto za Isusa: za njega su »djelo«, svojstveno Božje djelovanje u njemu.
Što se tiče čudesa koja donosi četvrto evanđelje, posebna simbolika nekih od njih jasno je naznačena Isusovim govorima ili izjavama, izričito povezanim s čudom: takav je slučaj umnažanja kruhova (pagl. 6), slijepca od rođenja (pogl. 9), Lazarovog uskrsnuća (pogl. 11) i čudesnog ribolova (pogl. 21). To ne znači, da druga čudesa nisu znakovi, nego da njihovu simboliku treba odrediti prema cjelovitom kontekstu evanđelja.
Da se povratimo sada na opću liniju znaka. Osim već spomenutih značenja mogu se naglasiti još i ovi:
Čudo je znak moći, znak vrhovne moći, kojoj se sve podlaže (usp. Mk 4,41). Odatle riječ »moć« (grčki »dynamis«) da se označi čudo.[21] Naravno, radi se o Božjoj moći. Isus je liječio »moću Gospodnjom« (Uk 5,17).
Čudo je znak Božjeg djelovanja u svijetu po Isusovoj osobi. Uistinu, sve što Isus radi, to Bog radi u njemu (Iv 5,19—21). I budući da Bog nikad ne može prestati djelovati u svijetu, tako isto i Isus mora uvijek biti aktivan (Iv 5,17). Tako se može Istumačiti zašto Isus rabi riječ »djelo«: on je uvjeren, da je čudo djelo Božje u njegovoj osobi, i da ga drugi mogu zapaziti kao znak tog djela. On je u svemu bitno sjedinjen s Ocem; njegovo poslanstvo sastoji se u tome da dovrši djelo Očevo (Iv 4,34; 17,4). Kako smo vidjeli, čudo je simbol »slave« Božje (Iv 2,11; 11,4.40), upravo jer je simbol božanske snage, koja se sada očituje u Isusu.
— Konačno, čudo je znak Isusove dobrote, njegovog razumijevanja ljudskih potreba (Mk 8,1; lik 7,13)
8) Ali čudo nije mrtav znak, nego uspješan. Ostvaruje ono što znači. Kako rekosmo, stvarno anticipira, u jednom dijelu današnjeg svijeta, definitivno kraljevstvo, gdje više neće biti oporbi, ni bolesti, ni smrti.
9) Čudo je usko povezano s vjerom, samo što ta povezanost, na prvi pogled, može izgledati dvoznačna. S jedne strane, kaže se, da čudo može i treba voditi do vjere, a s druge strane zahtijeva se vjera kao prethodni uvjet za čudo ... Treba imati u vidu razna značenja vjere u ovom odnosu i razne časove toka događaja.
— Prvi čas: potrebne su neke prethodne dispozicije da se prihvati čudo, biti prethodno otvoren prema vrhunaravnom. Vjera je tu isto što i povjerenje. Povjerenje u njegovu osobu, i još konkretnije, povjerenje u njegovu vrhunaravnu moć (usp. Mk 2,5; 5,28-34; 10,51—52; Lk 17,13,19). Isus ga zahtijeva od onih koji od njega traže čudo; taj zahtjev se pretpostavlja u njegovim izjavama slijepcu iz Jerihona (Mk 10,52) i izliječenom gubavcu (Lk 17,19), kad im kaže, da ih je njihova vjera spasila. Ali ga zahtijeva (i hvali) i kod onih koji traže čudo u korist drugih osoba: od onih što su doveli uzetoga ( Mk 2,5), od Jaira (Mk 5,36), od padavičarevog oca (Mk 9,23), od stotnika (Lk 7,9).
Tako je neophodna ova prethodna vjera, da zbog nevjere Nazarećana Isus nije učinio ondje mnogo čudesa (Mt 13,58); što više »nije mogao« da ih učini (Mk 6,5). Očito, ne radi se o metafizičkoj, nego o moralnoj nemogućnosti. Bez prethodnih dispozicija, čudo ne znači nikakvu duhovnu dobrobit ni za koga; naprotiv, moglo bi se pretvoriti u dječje igranje ili glumačko isticanje, a to Isus nikako nije htio dopustiti.
Slučaj Nazareta samo je konkretni slučaj nedostatka potrebnih dispozicija. U četvrtom evanđelju, taj stav zauzimaju osobito politički, socijalni i religiozni šefovi naroda. Taj se stav osniva na raznim moralnim uzrocima, koji su oprečni otvorenosti prema vrhunaravnom: fanatički legalizam (5,16; 9,16), nacionalističke mesijanske težnje (5,43), traženje osobne slave (5,44), oholost koju daje poznavanje zakona (7,48—49), strah da se ne izgube postignuti položaji (1.1,47—48), zavist (12,11), itd. Sve to dovodi do onog strahovitog sljepila, koje čini nemogućim pristup k istini (9,34; 12,40) .[22]
—Drugi čas: kad već postoje potrebne prethodne dispozicije, čudo može dovesti do autentične vjere, do savršene vjere (usap. Mt 11,20—24; Mk 8,17—21). Pod tim se razumije vjera u Isusovu osobu; u transcendentni značaj njegove osobe; vjera da je on Krist-Mesija (Iv 7,31; usp. 9,35—38; 20,31), poslan od Boga i jedno te isto s Bogom (Iv 3,2; 9,16; 10,36). Vidjeti ono što smo rekli pod br. 1. ^
Čudo može dovesti do vjere, ali nije nužno da tako bude; vjera je uvijek slobodna; čudo ne pravi sile našem pristanku (usp. Lk 16,31); zbog toga neki mogu i dalje biti nevjerni, iako su prisustvovali čudesima (Iv 15,24; 7,4—5; 12,37). Ali njihova nevjera ne može imati isprike (Iv 15,24; 9,41), zato što se svojevoljno zatvaraju pred mogućnošću vjerovanja, koju im Bog pruža.
Čudo, dakle, omogućuje vjeru, a ova, sa svoje strane, vodi do autentičnog razumijevanja čuda. Samo vjera u Isusa kao Mesiju i Sina Božjega može dosegnuti pravi smisao čuda. Ono što je ovdje važno, nije sam povijesni čin, nego ono što se iza njega skriva i što se samo po vjeri može vidjeti. Čovjek koji ne vjeruje može prisustvovati nekom čudu a da ne prihvati njegovo religiozno značenje (Iv 4,48); može priznati njegov čudesni značaj i njegov transcendentni uzrok, ali neispravno tumačeći tu transcendenciju (Mk 3,22). I sami učenici mogu ne razumjeti neko čudo (Mk 8,17—21). Tako se može istumačiti Isusovo ponašanje u nekim slučajevima: to, na primjer, kako smo već vidjeli, da ne pristaje učiniti čudo, kad mu se to traži iz želje za čudesnim ili iz bilo kojeg drugog lažnog motiva; ili da ne pridaje važnosti prianjanju uz njegovu osobu, koje se oslanja isključivo na vanjski čudesni čin (Iv (2,23—24; 4,48) ili na neki interes koji se od toga ima (Iv 6,26). Tako se tumači također njegova stalna praksa, kojom je zabranjivao da se njegova čudesa razglašuju (Mk 1,44; 3,12; 5,43; 7,36; 8,26, itd.): govoriti o nekom čudesnom činu, ne znači izraziti cijelu njegovu stvarnost; ispripovijedati neki čudesni čin u njegovoj povijesnoj golotinji nekom nevjerniku, ne samo da mu neće donijeti nikakve duhovne koristi, nego može još imati sasvim protivne učinke.
—Treći čas: kad čovjek već vjeruje u Isusa-Mesiju, čudo može još povećati, produbiti i pojačati njegovu vjeru (Iv 2,11).
10) S obzirom na autentičnost Isusovih čudesa, njegovo zahtijevanje prethodnog povjerenja moglo bi navesti nekog na misao da se radi o sugestiji ili autosugestiji. Ali ta sumnja nije opravdana. Kako smo vidjeli, Isus nekada ne traži vjeru od onih koji su izravno zainteresirani, nego od onih koji ih predstavljaju. U drugim zgodama, uopće ne zahtijeva prethodnu vjeru (barem evanđelisti o tom ne govore): to je slučaj s čudom usahle ruke (Mk 3,1—6), sa sinom naimske udovice (Lk 7,11—15), sa zgrčenom ženom (Lk 13,10—13), s bolesnikom od vodene bolesti (Lk 14,1—6). A u drugim zgodama on djeluje iz udaljenosti, isključujući tako svaku mogućnost sugestije: to je slučaj stotnika (Lk 7 ,1—10) i Kananejkine kćeri (Mk 7,24—30).
Na isti način, ne može se govoriti o magičnim smicalicama. To je posve očito kod čudesa iz daljine. Ali je očito također u slučajevima gdje se čudo događa jednostavnim doticajem (Mk 1,41), ili uzeti ruku i pozvati (Mk 5,41), ili jednostavno zapovijedajući: da bolesnik ustane (Mk 2,11), da ispruži ruku (Mk 3,5), da umukne more (Mk 4,39).
Iznad svega postoji Isusova savršena moralna čestitost, koju priznaju čak i njegovi najgori neprijatelji (Mt 22,16).
Ovdje bi se moglo postaviti pitanje, nije li Isus, osim vrhunaravne božanske moći, posjedovao i neku naravnu parapsihološku snagu. Razlog za to pitanje mogli bi nam dati tekstovi kao Lk 6,19 (»sve je mnoštvo tražilo da ga se dotakne, jer je iz njega izlazila sila — dynamis — koja je liječila sve«) ili Lk 8,46 (Mk 5,30) (»Isus, osjetivši odmah silu — dvnamis — koja je iz njega izišla ...«).
Mislim da se kod Isusa može dopustiti takva posebna prirodna energija, koja bi djelovala čak i automatski, mimo njegove volje, premda bi kasnije toga bio svjestan (slučaj žene bolesne od krvarenja). Ove dvije moči nisu protivne jedna drugoj. Bog može upotrijebiti za svoje ciljeve i ove izvanredne prirodne sposobnosti.
Ali. ipak, sam evanđelist Luka istumačio nam je u čemu se sastojala ta Isusova »sila« (dynamis) kojom je liječio: da je to bila snaga Božja (Lk 5,17). Pomoću nje je on činio i druga čudesa (Lk 4,36); nju je on predao i svojim apostolima (Lk 9,1; 10,19). I u slučaju žene bolesne od krvarenja čudo se izričito pripisuje njezinoj vjeri (Lk 8,48), da se predusretne svako naravno tumačenje.
11) Što se tiče povijesnog značaja Isusovih čudesa, treba se sjetiti onoga što smo rekli o povijesnom značaju evanđelja i Isusove osobe uopće. Čudesa su tako nerazdruživo ujedinjena s tom osobom, s njezinim poslanjem i porukom, da bi zanijekati njih značilo oduzeti svaku vrijednost toj poruci.
Čudo apriorno niječu oni koji ne dopuštaju mogućnost vrhunaravnog reda; oni koji ne mogu zamisliti da bi se Bog mogao miješati u stvari ovog svijeta.
Poznato je da su apriorne tvrdnje sumnjive i slabe. Uostalom, što se bez obrazloženja tvrdi, bez obrazloženja se i niječe...
9) KRATKI BORAVAK U KAFARNAUMU
(TREĆA SEDMICA OŽUJKA G 28)
IV 2,12
Kaže se da je Isus sišao u Kafarnaum »poslije toga«, što u kronološkom redoslijedu znači poslije svadbe u Kani.
U evanđeoskim tekstovima često se spominje Kafarnaum, grad smješten na sjevernoj obali Tiberijadskog jezera. U ono vrijeme bio je to napredan i važan grad. Kao pogranično mjesto (između Filipovog teritorija i teritorija Heroda Antipe), imao je carinarnicu, vojničku postaju i, naravno, sinagogu. Kako ćemo vidjeti u svoje vrijeme, Isus je za vrijeme svog galilejskog djelovanja razvio veliku misionarsku djelatnost u ovom gradu; ne samo to, nego ga je izabrao i za stalno boravište u tom periodu; bolje rečeno, za neku vrstu misijskog središta, odakle je putovao po cijeloj Galileji. Ipak, sva ta ljubav i sav taj napor posvećeni ovom gradu, nisu ostavili nikakvog neposrednog rezultata; to nije jedini Isusov neuspjeh.[23]
Skupa s Isusom, sišli su u Kafarnaum. njegova majka, braća i učenici. Majka je već bila na svadbi u Kani.
»Braća« Isusova jesu njegovi više-manje bliži rođaci; imat ćemo prilike govoriti o njima. Evanđelist ne spominje da bi bili prisutni na svadbi u Kani; vidi se da su se kasnije pridružili ovoj skupini; ili je možda Isus učinio kratki izlet iz Kane u Nazaret i onda se povratio s njima.
Činjenica da cijela obitelj ide u Kafarnaum ne znači da mijenja boravište, seleći se iz Nazareta da se nasrtani u Kafarnaumu. Radije treba misliti sasvim protivno. Isus je definitivno ostavio svoju obitelj, svjestan svih posljedica tog čina, da bude potpuno slobodan za Kraljevstvo Božje. Sigurno je, da nema nikakve namjere povratiti se na prijašnji život. Kasnije, nastanit će se privremeno u Kafarnaumu, ali će njegova obitelj ostati i dalje u Nazaretu.
Prisutnost je učenika (neki i rukopisi ne spominju) razumljiva: kako smo vidjeli, oni prate Isusa u svim ovim prvim misionarskim iskustvima.
Skupina nije ostala puno vremena u Kafarnaumu; najviše sedmicu dana. Vjerojatno u slijedećem retku možemo naći razlog toga. Bila je blizu Pasha te godine. Isus ima namjeru hodočastiti u Jeruzalem. Prate ga već spomenute osobe i, sigurno, mnoge druge skupine Galilejaca. Kafarnaum je samo prolazno mjesto.
Da se ode iz Galileje u Jeruzalem, redovno se upotrebljavao kraći put preko Samarije. Ali, Samarija nije bila uvijek siguran teritorij (zbog neprijateljstva njezinih stanovnika), osobito kad se radilo o većim skupinama Židova. Zbog toga (znamo to od Josipa Flavija), nekada bi radije izabrali duži ali sigurniji put po jordanskoj dolini. Iz Kafarnauma bi putnici obilazili jezero (po zapadnoj ili po istočnoj strani), i onda bi išli dolinom Jordana, odakle bi se uspinjali u Jeruzalem starim putem, koji je preko brda izlazio na Maslinsku goru.
(Tekst preuzet iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova, svezak I, str. 80-93)
Priredio: fra Petar Matanović
[1] Tekstove predaje o Kani vidi u Baldi, Enchiridion, far. 238-264. Autor zapaža da »redoslijed puta i:udaljenost koju hodočasnici pretpostavljaju između Nazareta i Kane, više govore u prilog Kefr Kanne« (o. c, 257, bilj. 1). Drugi se ne slažu s tim mišljenjem.
[2] Kako je odsutan Josip, neki misle da je u to vrijeme već bio mrtav.
[3] Drugi misle, da bi to značilo praviti nasilje nad tekstom. Majka bi jednostavno obavijestila sina o delikatnoj i za domaćine malo nedostojnoj situaciji: »Katastrofa! Nemaju vina! Šta će uraditi?« (usp. Boismard i Lamouille, o. c, 105— 106; ali nisu oni jedini koji tako misle). — Sigurno, tekst ne traži više od toga, ali kontekst, da. Iz konteksta je posve jasno, da je Gospa zabrinuta zbog te poteškoće i da je nastoji riješiti. Zašto se onda obraća Isusu, kojeg se ta stvar ne tiče? Prisutnost Djevice nije bila patrebna obliku ovog čuda; zbog toga, ako ona posreduje, sigurno to ne radi u ulozi običnog komentatora.
[4] Mnogi tumače »čas« kao proslavljanje po smrti i uskrsnuću, na temelju Iv terminologije, koji uvijek rabi ovaj izraz u ovom smislu (usp. 7,30; 8,20; 12, 23. 27; 13,1; 17,1). Čudo koje ovdje čini, bila bi prefiguracija i anticipacija tog proslavljenja (usp. r. II). Ali ideja »časa« kao konačnog proslavljenja čini nam se prerana u ovom povijesnom momentu.
[5] U zadnje vrijeme, sve više se prihvaća upitni oblik fraze (tako i naš hrvatski prijevod u izdanju Stvarnosti, Zagreb 1998). Zar moj čas nije već došao? Što znači da je već došao. Tekst bi rekao sasvim protivno od onoga što prividno kaže.
I tako bi nestala svaka poteškoća. Tražiš od mene da interveniram? Pa nema poteškoće, već je došao moj čas... — Filološki, moguće je tako čitati tekst, ali takvo čitanje, osim što je nasilno, jest i sumnjivo kao želja da se izbjegne poteškoća teksta.
[6] U komentarima se mogu vidjeti razne simbolike ovog kazivanja. Simbolika je stalna oznaka četvrtog evanđelja. Neki je toliko pretjeruju, da skoro upadaju u alegorizaciju (od tog pretjerivanja boluje i inače odlični komentar Boismarda i Lamouillea). Zna se da simboličko tumačenje ne ide na uštrb povijesne istinitosti događaja.
[7] Bibliografija, o ovoj tami je beskonačna, i lako se može naći u svakoj biblijskoj enciklopediji ili u specijaliziranim studijama. Ja ovdje navodim samo neke radove kojima sam se više služio: članak Miracle u Vooabulaire de Theologis Biblique (Xaviar Lean-Điufaur); Ch. nuquioc, Christologie, I, 114—1:20; Vittoirio Marcozzi, IIMiracolo, Milano 1(957; Adriantus de Gtroot, De Bijbel over het Won-der, Roermiorud; Franz Kamphatuis, Die Wunderberichte der Evangelien, u Bibel und Leben, 6 (1965), 122—135; Heniry Wan»sbrough, Jesus the Wonderworker, u The Clergy Revievo, 55 (19<70), 859—867; Roger Lapointe, Qu’en est-il des miracles?, u Eglise et TKeologie, 6 (1975), 77—96; Dr. Vjelkoslav Bajsić, Osjećaj za čudo i čudesno kao sastavni dio štovanja svetaca, u Bogoslovskoj smotri, 44 (1974), 53—58; A. Augustinovich, Notas sobre el pentecostalismo catolico, Caracas 1974, 74—82; Norbart Bunđscherer, Moderne Naturivissensćhaft und christlicher Glaube, Miinohen 196-8 (u špamjolsikom prijevodu, Billbao itd. 1969, str. 283— 301).
[8] De Groot, o. c, u španjolskom prijevodu (Estella 1970), str. 13.
[9] »Isključujući ono što se označilo kao inflacija čuda, koja je u prošlosti pogodovala nepoznavanju znanstvenih determinizama, koje je znanost otkrila, ostaje čvrsta mogućnost, da razum ne mora odbaciti čuda, jer bi mogao doći u protivurječnost sa znanstvenim determiniranom. Uistinu, determinizam naravnih zakona nije toliko krut, da ne bi dozvolio neko povezivanje, neko krivudanje, neki pluralizam mogućih izbora u razvoju pojava. Sam život, naročito u svojim višim oblicima, a posebno u čovjeku, daje nam za sve to dokaz, što ga, kako izgleda, biološka filozofija nije shvatila u svoj njegovoj širini i značenju«: Francois Russo, La science et l’incroyance, u Nouvelle Revue Theologique, 106 (1974), 246—265; navod prema kondenzaciji na španjolskom u Selecciones de Teologla, 15 (1976), 34.
[10] De Groot, o. a, 14—15.
[11] »Ništa nas ne primorava, da vidimo čudo kao neki samovoljni i strani zahvat Božji, kao da bi Bog spriječio tok svog vlastitog stvorenja. Naprotiv, čudo ne ide protiv sila stvorenog svijeta, nego na divan, dobar i sretan način čini da ona zablistaju u pravcu ‘uzdisaja i porođajnih muka’ stvorenja (Rim 8,22). ‘Moj Otac neprestano radi, zato i ja radim’ (Iv 5,17). Zbog svega toga, ne smijemo govoriti o ‘povredi naravnih zakona’. Najbolje bi bilo reći, da čudo čini čovjeka svjesnim da ne zna što se može dogoditi u njemu samom i u svijetu. Čovjek se začudi kad mu svijet dopusti spoznati štogod od njemu svojistvenih ciljeva. Vjernik po čudu ide tragom početne akcije novog stvorenja, u koje je već ušao uskrsli Gospodin«: De nieuwe katechismus, famozni Novi holandski katekizam iz g. 1966; navod prema španjolskom prijevodu, Barcelona 1969, 108—9.
[12] R Lapointe, nav. čl.; navod prema kondenzaciji na španjolskom, u Selecciones de Teologia, 15 (1976), 250—251.
[13] Usp. A. Augustinovich , Notas sobre elpentecostalismo catolico, 72 i 80.
[14] Usp. Wihelm Boll, Religionspsychologie, München 1965; navedena misao prema španjolskom prijevodu, Barcelona 1869, 452.
[15] V. Bajsić, na nav. mj., 55.
[16] V. Bajsić, nav. č., 53—54.
[17] »Thaumasiia« (divni čini, koji pobuđuju pozornost i udivljenje); »dynameis« (moći, čini koji pokazuju moć); »terata« (čuda, čudesni čini)
[18] Sam Isus nikada ne rabi te riječi osim u složenom izrazu »znakovi i čuda« (»semeia kal terata), kao u Iv 4,48 i barem u nekim kodeksima Iv 6,36 (radi toga, složeni izraz na ovom mjestu je vjerojatniji, iako manje zastupan). Kako je rabe evanđelist i druge osobe usp. Iv 2,11.18,23; 3,2; 4,54; 6,2.14.30;
[19] ,31; 9,16; 10,41; 1.1,47; 12,18.37; 20,30.
[20] Iv 5,20.36; 7,21; 9,3.4; 10. 25.32.37.38; 14,10.1,1.12; 15,24; 17,4. — Jedanput i »braća« Isusova govore o njegovim »(djelima« (Iv 7,3). Iz konteksta je jasno da se odnose na čudesa, ali kao na dio njegovog djelovanja, a da im ne pridaju neko transcendentno značenje.
[21] Mt 7,22; 11,10.21.23; 13,54.58; 14,2; Mk 9,39; Lk 19,37, ito.
[22] O misteriju židovske nevjere u četvrtom evanđelju usp. A. Augustinovich, Critica »determinismi«joannei, 151—190.
[23] Već godine 66. poslije Krista (podatak je uzet iz Josipa Flavija) Kafarnaum je bio sveden na kategoriju sela. Sudeći po nekim rabinskim izvorima, u I. st. većina njegovih stanovnika pripadala je kršćanskoj zajednici. U II—III. st mjesto je doživjelo veliki, procvat židovstva. U IV. st., obraćeni Židov, knez Josip od Tibarijade, sagradio je ondje crkvu na mjestu gdje se mislilo da je bila kuća sv. Petra. Mjesto je balo potpuno porušeno g. 665. — Nekoliko mjesta u blizini jezera svojatalo je