TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU
NAPOMENA:
▪ Nedjelja Božje riječi. Motu proprijem “Aperuit illis”, od 30. rujna 2019., papa Franjo odredio je da se u Crkvi ova nedjelja posveti slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi. U istom dokumentu papa poziva da se ova nedjelja slavi kao svečani dan kako bi se okupljenom zboru vjernika konkretnim bogoslužnim činima zorno pokazala vrijednost Božje riječi.
ČITANJA:
Prvo čitanje: Neh 8,2-4a.5-6.8-10
Čitahu iz knjige Božjeg zakona i razlagahu da narod može razumjeti što se čita.
Čitanje Knjige Nehemijine
U one dane: Svećenik Ezra donese Zakon pred zbor ljudi, žena i sviju koji su bili sposobni razumjeti ga. I na trgu koji je pred Vodenim vratima čitao je knjigu od ranoga jutra do podneva, pred ljudima i ženama i svima koji su mogli razumjeti. Sav je narod pozorno slušao knjigu Zakona.
Književnik Ezra stajaše na drvenu besjedištu koje su podigli za tu zgodu. Otvori knjigu naočigled svemu narodu jer je bio poviše od svega naroda a kad ju je otvorio, sav narod ustade. Tada Ezra blagoslovi Gospodina, Boga velikoga, a sav narod podignutih ruku odgovori: »Amen! Amen!« Potom kleknu i poklone se pred Gospodinom, licem do zemlje.
I čitahu iz knjige Božjeg zakona po odlomcima i razlagahu smisao da narod može razumjeti što se čita.
Potom namjesnik Nehemija, svećenik-književnik Ezra i leviti koji poučavahu narod rekoše svemu narodu: »Ovo je dan posvećen Gospodinu, Bogu vašemu! Ne tugujte, ne plačite!« Jer sav narod plakaše slušajući riječi Zakona. I još im reče Nehemija: »Pođite i jedite masna jela, i pijte slatko, i pošaljite dio onima koji nemaju ništa pripremljeno, jer ovo je dan posvećen našem Gospodinu. Ne žalostite se! Jer radost Gospodnja vaša je jakost.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 19,8-10.15
Pripjev: Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život.
Savršen je Zakon Gospodnji – dušu krijepi;
pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje – neuka uči.
Prava je naredba Gospodnja – srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja – oči prosvjetljuje.
Neokaljan strah Gospodnji – ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji – svi jednako pravedni.
Riječi ti usta mojih omiljele
i razmišljanje srca moga pred licem tvojim.
Gospodine, hridi moja, otkupitelju moj!
Drugo čitanje: 1Kor 12,12-30
Vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi.
Rekne li noga: »Nisam ruka, nisam od tijela«, zar zbog toga nije od tijela? I rekne li uho: »Nisam oko, nisam od tijela«, zar zbog toga nije od tijela? Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? A ovako, Bog je rasporedio udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. Kad bi svi bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo? A ovako, mnogi udovi – jedno tijelo! Ne može oko reći ruci: »Ne trebam te«, ili pak glava nogama: »Ne trebam vas.« Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji. A udove koje smatramo nečasnijima okružujemo većom čašću. I s nepristojnima se pristojnije postupa, a pristojni toga ne trebaju. Nego, Bog je tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.
A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.
I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. Zar su svi apostoli? Zar svi proroci? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci? Zar svi imaju dare liječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače?
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 1,1-4; 4,14-21
Danas se ispunilo ovo Pismo.
Početak svetog Evanđelja po Luki
Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.
U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama.
I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:
»Duh Gospodnji na meni je
jer me pomaza!
On me posla blagovjesnikom biti siromasima,
proglasiti sužnjima oslobođenje,
vid slijepima,
na slobodu pustiti potlačene,
proglasiti godinu milosti Gospodnje.«
Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«
Riječ Gospodnja.
POVIJESNI PROLOG
Lk 1, 1-43
»Budući da su mnogi pokušali sastaviti pripovijedanje o događajima što su se odigrali među nama, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i služitelji riječi, učini se i meni dobro, pošto sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih napišem po redu, preuzvišeni Teofile, da se osvjedočiš o sigurnosti nauke koju si primio«.
Kako se vidi, Lukin prolog ima posve drukčiji naglasak. Na sažet način podaje nam nekoliko povijesnih podataka koji su od goleme važnosti za razumijevanje postanka naših evanđelja i glavne djelatnosti prve Crkve, koja se sastojala u vjerskom podučavanju ili katehezi.
Ta djelatnost poznaje nekoliko etapa.
»Od početka« postoji usmena »predaja«. Prije nego se pojavio ikakav spis, postojalo je samo to: usmena kateheza, propovijedano Evanđelje.
Ova »predaja« počinje od »očevidaca«, koji su također »služitelji riječi«, tj. prvi propovjednici. Misli se prvenstveno na apostole, ali se ne isključuju drugi misionari, koji su djelovali pod apostolskim autoritetom.
Ova činjenica podaje posebni pečat prvom kršćanskom naviještanju. S jedne strane, apostoli su očevici. Podaci koji od njih proizlaze iz prve su ruke, apsolutno vjerodostojni. S druge strane, oni su starješine crkava. Ove nisu nekakva gomila ili nekakve anarhične skupinice, nego prave zajednice, hijerarhijski organizirane. I apostoli se stalno ponašaju kao starješine, budno pazeći nad životom crkava. Djela apostolska sačuvala su nam brojna svjedočanstva autoritativnih odluka apostola u poteškoćama i sumnjama svake vrste (socijalnim, disciplinarnim, doktrinalnim, itd.), koje su se s vremenom pojavljivale.
Ova prisutnost apostola, ako imamo u vidu njihovu izvanrednu ljubav prema Učitelju i činjenicu da su neposredni svjedoci događaja i brižni starješine svojih zajednica, jest mnogostruko jamstvo za prvo kršćansko naviještanje:
- Jamstvo izvornosti. Pazilo se da se sva poruka temelji na onome što su primili od Isusa. Ne možemo zamisliti da bi propovjednici slobodno izmišljali ili uljepšavali događaje.
- Jamstvo pouzdanosti. Pazilo se da se vjerno predaju čini i riječi Isusove, izbjegavajući svako moguće iskrivljavanje njegove misli.
- Jamstvo povijesnosti. Događaji su se mogli pripovijedati tako kako su se stvarno dogodili. Sadržaj kršćanskog propovijedanja jest prava povijest (ne radi se o mitovima i legendama), premda sačinjena na način općenito primjenjivan u ono vrijeme, daleko od ovog našeg nastojanja oko matematičke točnosti, što je jadan od oznaka našeg modernog duševnog ustrojstva.4
Sadržaj propovijedanja sačinjavaju „događaji koji su se odigrali među nama“, tj. sve što se odnosi na Isusa ; prebogati materijal, koji su apostoli svježe primili , nakon što su žvjeli s Učiteljem kroz skoro tri godine u bliskoj vezi.
Ovaj je materijal trebalo također izložiti po ustaljenom redu, da se izbjegne nered i samovolja u katehezi. Sigurno je i taj red bio smišljen od samog početka.
Obje stvari, sadržaj i globalni red izlaganja, odrazuju se u prvim govorima Petrovim (Dj 2, 14—40; 3, 13—26; 10, 34—43), koji kronološki predstavljaju prvo kršćansko naviještanje svijetu. Budući da su prvi, prirodno je zaključiti da su također programatski. Djela Apostolska očito ne reproduciraju potpuni tekst govora, nego samo kratki sadržaj izloženih ideja. To je normativna skica, koju svako kršćansko naviještanje (onda i danas) mora slijediti. Nešto kao skelet, koji je trebalo da bude »ispunjen« u svim svojim dijelovima s onim materijalom koji su očevici vjerno predali.
Ovo što ovdje tvrdimo nije nikakva samovolja. Dovoljan je samo površni uvid u ove Petrove govore, da se uvjerimo, da oni predstavljaju globalnu skicu svih naših evanđelja, posebno Markovog, i s obzirom na sadržaj i na opću rasporedbu.
Sve to dovodi nas do zaključka da naša evanđelja nisu ništa drugo nego pisani kratki sadržaj usmene kateheze, čije su glavne crte bile zamišljene od samog početka. Ovaj postanak i ovaj opći plan dovoljno osvjetljuju globalnu suglasnost među njima. Ta suglasnost jamči nam također najbitniju kronologiju Isusovog života (priprava, apostolsko djelovanje u Galileji, djelovanje u Judeji, smrt i uskrsnuće).
Međutim, da se sačuva potpunost, čistoća i jednoličnost nauke prirodno je misliti da su također »popunjavanja« skice bila izrađena s više-manje istim materijalima i da su bila raspoređena sistematski. Tako se mogu istumačiti suglasja i u manjim jedinicama naših evanđelja.
Kako se vidi, već sami karakter prve kršćanske kateheze tumače nam jedan vidik (suglasja) poznatog »skeptičkog pitanja« (Ivanovo evanđelje, budući da je vremenski zadnje i polazi s drugih meridijana, predstavlja problematiku za sebe).
Ali, ovo nam tumači i nesuglasja. Istočnjačko je pamćenje poslovično, pojačano još raznim mnemotehničkim metodama, čije tragove susrećemo i u našim evanđeljima. Ali, unatoč svemu tome, u svim usmenim predajama neizbježiva su kolebanja. Kršćanska predaja nije mogla izbjeći te poteškoće. I to nije ništa negativno. Naprotiv, ove razlike u sporednim stvarima obogaćuju katehezu i učvršćuju u nemaloj mjeri njezinu autentičnost.
Razlike su bile neizbježive zbog različitih karaktera raznih kršćanskih zajednica, a također, kao što je naravno, i zbog posebnih ličnosti pojedinih propovjednika. Svaka zajednica ima svoje specifične potrebe, rezultat je ljudske sredine, posebnih interesa, časovitih nastojanja..., itd. Tako se već tada osjetila potreba da se ista poruka prilagodi ovim posebnim potrebama; »aggiornamento« je prvotna briga Crkve.5
Na taj način, prema različitim okolnostima, nastaju razlike a da se ne gubi sveukupna identičnost. Ovdje se uzme neki materijal, a tamo se izostavi. Ovdje se voli ovaj izražaj, a tamo drugi. Ovdje se prikupljaju u jednu logičnu cjelinu razne stvari, da se bolje predstavi ili pojača jedan predmet, dok se tamo ostave svaka u svom vlastitom kontekstu. Kronološke i topografske pojedinosti mogu imati neku važnost za jedne a nikakvu za druge..., itd. Sve će se to poslije odraziti u našim napisanim evanđeljima, kao drugi vid »sinoptičkog pitanja« (nesuglasja uz suglasja).
Drugu etapu kateheze predstavljaju prve zapisane bilješke. Već unaprijed se može pretpostaviti da je bilo takvih bilježaka. Pamćenje izdaje, dolazi neizbježno zaboravljanje. Osjeća se potreba da se uspomene fiksiraju. I stvarno, posjedujemo u našim evanđeljima raznih znakova, iz kojih se da zaključiti da je bilo takvih bilježaka, malih neslužbenih zbirki. Na primjer, zbirka Isusovih »logia«, onih kratkih i prodornih izreka poslovičnog i sapijencijalnog karaktera, koje je Isus upotrebljavao u velikoj mjeri, slijedeći u tome stari običaj svoga naroda (sapijencijalna književnost). Sad se jasno vidi da se, kad je zbirka bila gotova, već bio izgubio povijesni kontekst nekih od tih izreka (stvarno, danas često ne znamo gdje bismo ih stavili), ali radi njihovog doktrinalnog značenja htjeli su ih sačuvati pod svaku cijenu. Isto se to može reći o posebnim zbirkama parabola, čudesa, »govora«, itd.
U Lukinom prologu možda je moguće naći neizravnu aluziju na ove zabilješke i zbirke. Kad on kaže da namjerava pisati »po redu«, on možda želi reći da postoje i neki »neuredni« spisi, tj. djelomični i neslužbeni. S druge strane, to se ne može odnositi na »pripovijedanja«, koga je spomenuo na početku prologa, jer ih smatra sličnima svom vlastitom djelu.
Sigurno je da su evanđelisti rabili ove male zbirke. To se da zaključiti iz okupljanja u logične jedinice evanđeoskih materijala koji su izvorno pripadali raznim povijesnim kontekstima (kao Govor na gori, itd.) a također iz nekih Isusovih »logia« koji se danas sigurno nalaze izvan svog povijesnog konteksta.
Naravno, i ove zabilješke proizlaze iz usmene predaje (uvijek jedini izvor; ono što je bilo »predano« od očevidaca), ali sa svoje strane pomažu da sa ona sačuva i proširi; one su novo oruđe kateheze.
Daljna etapa u ovom procesu jesu spisi koje Luka izričito spominje u svom prologu. Kaže da su bili »mnogi«, što znači »razni«. On ih zove »pripovijedanja«, tj. uredna i potpuna književna djela. Kao i naša današnja evanđelja, ona su sadržavala »događaje koji gu se odigrali među nama«, tj. život i djela Isusova; »evanđelja« prije naših. Kad Luka kaže da se »i njemu« učinilo dobro napisati po redu te stvari, kao da hoće reći da su ti spisi slični njegovom.
I ti su spisi nastali iz usmene predaje i iz kateheze, a sa svoje strane bili su još važnije pomagalo toj istoj katehezi. Kako ih Crkva nije priznavala kao službeno »Pismo«, nije se čuditi da su s vremenom potpuno iščezli.
Konačno, kao zadnja etapa, dolaze naša sadašnja evanđelja, koja se pojavljuju relativno kasno. Luka govori o svom posebnom slučaju, ali sa svom sigurnošću izražava opće pravilo, kojega se Crkva držala u svim slučajevima ove vrste, tako da ono što on kaže o svom spisu možemo mirne duše primijeniti i na druga evanđelja.
Izvori su mnogobrojni. Temeljni je izvor usmena predaja, kateheza, koja je kroz nekoliko desetljeća dobila stalan i zajamčen oblik ali koja sadržava ono što je bilo »predano« od »očevidaca«, uspinjući se tako do samih početaka. Neke pojedine obavijesti mogu dolaziti od osoba koje su bile u dodiru s očevicima. Onda dolaze manje zbirke, i konačno ona »pripovijedanja« (izgubljena »evanđelja«) koja se spominju u prologu. Kad Luka kaže, da je »pomno ispitao sve te stvari od početka« (općenit i neodređen izraz), on želi naznačiti da je, kao dabar povjesničar, ne samo pomno provjerio povijesni karakter događaja o kojima piše u svojoj knjizi, nego da je također kritički ispitao autentičnost posebnih izvora koje je upotrijebio.
Među pisanim izvorima, u posebnom, Lukinom slučaju, općenito se uzima, da se mogao poslužiti također Markovim evanđeljem.
U svakom slučaju, upotreba pisanih izvora može jednako istumačiti, i zbog istih osnovnih razloga koje smo vidjeli govoreći o usmenoj predaji, suglasja među evanđeljima (nekad i u pojedinim riječima) i u isto vrijeme bezbrojne razlike među njima, koje su uvijek padale u oči.
Sadržaj evanđelja su »događaji koji su se odigrali među nama«. Njihovi pisci nemaju namjere pisati sistematski i potpuni Isusov životopis, nego samo prikupiti izbor najvažnijih stvari, samo ono što je Crkva smatrala bitnim da se naučava o njegovoj osobi.
Metoda se odlikuje ozbiljnošću i redom Prije pisanja, pomni ispit svih stvari. Ništa se ne poduzima olako. Sve je prorešetano kroz skrupulozno sito autorovo. Sve zaslužuje potpuno povjerenje. A ono što kaže da želi pisati »po redu«, ne znači da uvijek slijedi strogi kronološki red događaja (kako ćemo kasnije vidjeti), nego da je djelo sastavljeno po logičnom planu. Evanđelist nije neki mehanički prepisivač, nego pravi autor, koji dobro zna svoj posao i piše pravo književno djelo.
Svrha evanđelja je kršćanska pouka i utvrđenje u njoj. Evanđelje doprinosi vjerodostojnosti onoga što se primilo u katehezi. Utvrđuje u vjeri koja se na njoj osniva.
Prema tome, evanđelja su nadasve vjerske knjige. Ona su pisana kateheza. Njihova je svrha reći nam istinu o Isusu Kristu i pobuditi vjeru u njega.
Sve ostalo, sve što ne spada na tu spasonosnu poruku, jest sporedno. Zbog toga, bilo bi pogrešno tražiti u njima neko »znanstveno« postavljanje pitanja. I svemu tome treba još dodati posebni način pisanja povijesti u stara vremena, gdje se važnim drži samo središnji događaj, a okolnosti se mogu zaobići ili preinačiti (gdje, kako, kada...). Tako se tumači činjenica da u našim evanđeljima nekada potpuno manjkaju ili su sasvim neodređeni i nepotpuni kronološki, geografski i topografski podaci. Naši evanđelisti nisu ni izdaleka slutili da će to zadati veliku glavobolju današnjim ljudima kod kojih duhovno ustrojstvo ne podnosi takvih praznina.
I ova knjiga ima za cilj djelomično popuniti te okolnosti koje nedostaju.
___________________________________
3 Osim komentara, usp. C. D. D. Moule, The Phenomenon of the NeiuTestament, London 1968; J. R. Soheifler, Asi nocieron los evangelios, Bilbao 1967.
4 Tako se već ovdje susrećemo s općim problemom povijesnog značaja Isusove osobe. Postala je znamenitom razlika između povijesnog Isusa i Isusa vjere (kako ga je istumačila vjera kršćanske zajednice). U vezi s tim je i teorija o »čistim« (originalnim, nikakvim tumačenjima nezaraženim) povijesnim izvorima, na temelju kojih bi se jedino mogla praviti povijest. Naša evanđelja nisu takvi izvori, i ne mogu poslužiti da se sačini znanstvena Isusova povijest... Ali ima negativnih reakcija na tu tezu čak i s nekatoličke strane. Misli se, da i zainteresirani izvori mogu biti isto tako vjerodostojni kao i »čisti«. Ličnosti Starog Istoka ne mogu se proučavati zapadnjačkim idejama. »Te ličnosti su se pojavljivale ne izolirano, nego u središtu kruga vjernih učenika. Ovi su nastojali ne samo asimilirati njihovu nauku, nego također i primjere njihova života, koje bi zatim sačuvali i predavali s najvećom točnošću kasnijim pokoljenjima«; usp. Francis J. Me Cool, The Preacher and the Historical Witness oj the Gospels, u Theological Studies,. 21 (1960), 517—543 (navod iz kondenzacije u Selecciones de Teologia, Barcelona, 1 1962, 42).
Za nas su dvije stvari izvan svake sumnje: da postaji kerigma, kršćanska poruka (»postpashalno« tumačenje) o Isusovoj osobi i djelu: i da ta vizija vjere vjerno reproducira povijesnu (»predpashalnu«) sliku te ličnosti i njezina djela.
Koncilska konstitucija o božanskoj objavi (»Dei Verbum«) sažima to na ovaj način: »Sveta Majka Crkva vjerovala je i vjeruje čvrsto i stalno, da navedena četiri evanđelja, čiji povijesni značaj ustvrđuje bez oklijevanja, vjerno priopćuju ono što je Isus, Sin Božji, živeći među ljudima, stvarno učinio i naučavao za njihovo spasenje, sve do dana kad je bio uzet na nebo (usp. Dj 1, 1—2). Apostoli su zacijelo, poslije Gospodinovog uzašašća, propovijedali svojim slušateljima ono što je on bio rekao i učinio, s onim povećanim razumijevanjem koje su tada imali, poučeni slavnim Kristovim događajima i svjetlom Duha istine. Sveti su autori napisali četiri evanđelja izabravši neke stvari između mnogih, koje su se već prenosile usmeno ili pismeno, dok su druge saželi ili ih protumačili prema stanju crkava, zadržavši napokon oblik naviještanja, ali tako da su nam uvijek saopćavali istinu o Isusu. Napisali su ih, dakle, bilo na temelju vlastitog pamćenja ili uspomena, bilo po svjedočanstvu onih koji su »od početka bili očevici i služitelji riječi«, s namjerom da mi upoznamo »istinu« o onim stvarima u kojima smo bili podučeni (usp. Lk 1, 2—4)« (br. 19).
Prema tome, kerigmatizirani Isus i povijesni Isus nisu dvije različite stvari pa jedan proizlazi iz drugog. U ovoj općoj procjeni slažu se i mnogi protestantski autori, za koje su naša evanđelja ozbiljni izvori informacija. Navodim ovdje neke misli J. Jeremiasa: »Evanđelje i Kerigma pripadaju si intimno i nerazrješivo. Ne mogu postojati izolirano. Isusovo evanđelje, bez svjedočanstva Crkve, koja ga prenosi, ispovijeda i posvjedočuje, mrtva je povijest. Ali i kerigma bez Isusa i njegova propovijedanja samo je ideja, teorem... Kerigma, naviještanje prvotne Crkve o Kristu, stalno nadilazi samo sebe i upućuje nas na povijesnog Isusa. Jer Kerigma... se odnosi na jedan povijesni događaj, u kojem se objavio sam Bog. Ali, iznad svega, središnji sadržaj kerigme — 'umro prema Pismima za naše grijehe' — tumačenje je jednog povijesnog događaja: ova smrt je podnesena radi nas... Na isti način, i naviještanje uskrsnuća upućeno je dalje od samog sebe. Uskrsli i po apostolima naviješteni Krist posjeduje povijesne i bitne crte s kojima su učenici dobro upoznati, crte zemaljskog Gospodina... Osnova kerigme jest samo propovijedanje Isusovo. I dokaz da je prvotna Crkva bila svjesna toga jest činjenica da je uvijek popunjavala kerigmu (misionarsko propovijedanje) s didahe (poukom zajednice), kao što je nalazimo u kazivanjima o životu, smrti i uskrsnuću Isusovom. Samo utjelovljenje zahtijeva, da Isusova povijest mora biti otvorena povijesnom istraživanju. Ne možemo ostaviti po strani sablazan utjelovljenja«; usp. Die zentrale Bedeutung des historischen Jesus, u Theologie der Gegenwart, 4 (1961), 66—72 (navod prema kondenzaciji u Selecciones de Teologia, 9 1970, 14).
Današnja tendencija, čak i među Bultmannovim učenicima, ide za tim da se ustvrdi jedinstvo između povijesnog Isusa i kasnijeg propovijedanja. Navodim sada neke riječi Ernsta Kaesemanna: »Prvotno kršćansko propovijedanje i s njim povezana crkvena dogmatika jedini su način što ga posjedujemo, da doznamo nešto o povijesnom Isusu... Faktička povijest ne dobiva svoju povijesno-značajnu vrijednost od predaje kao takove (od samog izbrajanja čina), nego od tumačenja od razumijevanja čina. Faktička povijest ima povijesno-značajni smisao jedino ukoliko govori našoj sadašnjosti, pitajući i odgovarajući, to jest, ukoliko nađe tumača koji slušaju i iznose svoj upit i svoj odgovor našem pokoljenju. To primorava prvotno kršćanstvo da preda faktičku povijest jedino unutar kerigme... Evanđelja pokazuju stvaran interes za tu faktičku povijest, i tom interesu dugujemo njihov postanak i njihov oblik, tako različit od ostalih spisa N. Z... Prvotno kršćanstvo, premda, istovjetujući poniznog Isusa s proslavljenim Gospodinom, očituje da, izlažući povijest, ne može ispustiti iz vida svoju vjeru, isto tako (izražava, da ne želi zamijeniti povijest s mitosom. Za prvotno kršćanstvo, zemaljskog Isusa možemo razumjeti jedino polazeći od pashe, ali pashu ne možemo razumjeti ispuštajući iz vida zemaljskog Isusa... Evanđelje, ako ne želi zapasti u moralizam i misticizam, mara biti povezano s onim koji se, prije i poslije pashe, objavio kao Gospođin«; usp. Bas Problem des historischen Jesus, u Zeitschrift für Theologie und Kirche, 51 (1954), 125—153 (navodi iz kondenzacije u Selecciones de Teologia, 11 1972, 88—91). Kristologija i povijesni značaj Isusove osobe zauzimaju u zadnje vrijeme osobitu pozornost. O raznim metodama i kriterijima, po kojima se od propovijedanog Isusa (Isusa naših evanđelja) može doći do povijesnog, mogu se vidjeti navedeni članci Jeremiasa i Käsemanma; zatim Ignace de la Potiterie, Come imtpostare oggi il problema del Gesu storico, u Civiltd Cattoiica, 120 (1969) II, 447—463; Rene Latourelle, Criteres d' authenticite historique des Svangiles, u Gregorianum, 55 (1.974), 609—637; Jurgen Roloff, Auf der Suche nach einem rieuen Jesusbild. Ten-denzen und Aspekte der gegenwdrtigen Diskussion, u Theologische Literaturzei-tung, 98 (1973), 56,1—572; usp. također Chrisitian Duquoc, Christologie, II, Paris 1972 (u španjolskom prijevodu, iziđ. Sigueme, Salamanca 1972, II, 124—225). Uz ove napore, postoji tafeođer tendencija da se Isusova slrka polkaže ra'sitavljena od karigme, izvan kristaloSke doigime (za ikoju se smaitra da naigrđiuije njegovu praviu sliku) i izvan dogmaitičike i tradicionalne Orlkve: Isus bi bio sveti luđak (H. Oox), radikalni nezadovoljni'k (A. Holl), političar-revoluctonaraic (marksistiiSko .tumačenje), itd.; o toj tendenciji može se vidjeti navedeni članak J. Rolođfa i Waltera Kaapera, Jesus im Streit der Meinungen, u Theologie der Gegenwart, 16 (1973), 233—241; EinmaM.gk.eit und VnvoersaUtdt Jesu Christi, lb., 17 (1974), 1—11. Htjeđasmo od samog početka pružiti neki površni uvid u sadašnje stanje pitanja, jer nas ovaj problem prati na svakoj stranici i u svakoj riječi naših evanđelja. Katolička egzegaza konstatira sa zadovoljstvom, da se i u nekatoličkom polju najozbiljnije tendencije slažu u bitnom: da su zemaljski Isus i proslavljeni Krist jedna te ista osoba.
Utjelovljenje pretpostavlja povijest jednog čovjeka, i naša su evanđelja jedini izvor za tu povijest. I ovaj rad ide posebno za tim da osvijetli Isusov zemaljski lik pomoću evanđeoskih podataka; bez toga naša vjera ne bi imala oslona.
5 Ali prilagođavanje nije isto što i krivotvorenje ili izmišljotina: »Isusova je poruka magla biti aktualizirana; bila je namijenjena svim narodima svih vremena; sadržavala je već u sebi buduća pokoljenja.
Crkva je imala zadaću da je prilagođuje, ali vjerno je reproducirajući« (Me Cool, nav. čl.).
(Tekst Povijesni prolog je preuzet iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova, sv. I, str. 15-22)
Priredio: fra Petar Matanović