1. tjedan kroz godinu
PRIKAZANJE GOSPODINOVO, SVIJEĆNICA (MARINO)
Blagdan
NAPOMENA:
■ Dan života. Po odredbi Hrvatske biskupske konferencije prva nedjelja u veljači se slavi kao “Dan života”.
Prvo čitanje: Mal 3,1-4 ili Heb 2,14-18
Doći će u Hram svoj Gospodin koga vi tražite.
Čitanje Knjige proroka Malahije
Ovo govori Gospodin Bog: Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite i Anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Gospodin nad Vojskama.
Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj Ijevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti. Tad će biti draga Gospodinu žrtva Judina i jeruzalemska kao u drevne dane i kao prvih godina.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 24,7-10
Pripjev: Tko je taj Kralj slave? To je sam Gospodin.
»Podignite, vrata, nadvratnike svoje,
dižite se, dveri vječne,
da uniđe Kralj slave!«
»Tko je taj Kralj slave?«
»Gospodin silan i junačan,
Gospodin silan u boju!«
»Podignite, vrata, nadvratnike svoje,
dižite se, dveri vječne,
da uniđe Kralj slave!«
»Tko je taj Kralj slave?«
»Gospodin nad Vojskama
– on je Kralj slave!«
Drugo čitanje: Heb 2, 14-18
Trebalo je da u svemu postane braći sličan.
Čitanje Poslanice Hebrejima
Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam Isus tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu. Ta ne zauzima se dašto za anđele, nego se zauzima za potomstvo Abrahamovo. Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći.
Riječ Gospodnja.
Slika 2 Starac Šimun i sv. obitelj
Evanđelje: Lk 2,22-40
Vidješe oči moje spasenje tvoje.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:
»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem sviju naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Riječ Gospodnja.
ZAKONSKI POSJET HRAMU
(PROSINAC G. 747, 7. pr. Kr., ILI SIJEČANJ G. 748., 8. pr. Kr. )
Lk 2,22—38
Ova je Lukina vijest, zbog svoje sažetosti, vrlo nejasna. Već na početku (r. 22) ona govori o nekom »čišćenju« Isusa i Marije, što se nikako ne može odnositi na obje osobe u istom smislu. Iz onoga što se govori kasnije postaje jasno, da se ta riječ u pravom smislu odnosi samo na Mariju, i da u Isusovom slučaju odgovara njegovom »prikazanju« Gospodinu, što se opet sastoji u zakonskom otkupu prvorođenstva.
Što se tiče Djevice, treba znati da je žena po porođaju postajala »nečista«, i da bi sredila svoj položaj, morala se podvrći posebnom obredu »čišćenja« u hramu, četrdeset dana poslije rođenoga muškog djeteta. Bilo je propisano dati za žrtvu janje od jedne godine, ili, ako siromaštvo ne bi dozvolilo tolikog troška, par grlica ili dva golubića (usp. Lev 12,1—8). Gospa je dala ovo zadnje (r. 24), kad je u tu svrhu posjetila jeruzalemski hram, četrdeset dana poslije Isusova rođenja; žrtveni dar siromaha.
Što se tiče Isusa, situacija je drukčija. O njemu se kaže da su ga odnijeli u hram da ga »prikažu« Gospodinu; i to začuđuje, budući da nema nikakvog zakonskog propisa koji bi naređivao takvo »prikazanje«. Unatoč tome, ono je stavljeno u uzročni odnos s jednim zakonskim propisom (r. 23), i ta dužnost, ispunjenje zakonske obaveze, ponovno je ustvrđena riječima r. 27: »da izvrše ono što za njega nalaže zakon«. A spomenuti zakon je da svako muško prvorođenče treba biti posvećeno Gospodinu (r. 23; usp. Izl 13,13; 34 ,20); što znači da se »prikazanje« Djeteta sastojalo u ispunjenju te odredbe.
Ipak, evanđelje spominje samo zakonsku premisu, a ne i njezinu posljedicu, a upravo je ona predmet ovog putovanja. Treba znati da prvorođenci po pravu pripadaju Bogu, tj. Božjem kultu; ali budući da se kultno osoblje uzimalo iz Levijevog plemena, morao se platiti »otkup« božanskog prava prvorođenstva (Izl 13,30; 34,20). Isusova obitelj došla je u jeruzalemski hram da plati taj »otkup«.
Obaveza je spadala na roditelje; nije se zahtijevalo da i dijete bude prisutno, ali Gospa nije htjela izgubiti ovu priliku da prikaže svoga sina Gospodinu i da zamoli za njega Božji blagoslov.
Nije bilo nužno ići u jeruzalemski hram da se plati otkup, jer je bilo moguće platiti ga kojem bilo svećeniku, obično najbližem, ali budući da udaljenost između Betlehema i Jeruzalema nije velika (9 km), to putovanje nije predstavljalo nikakvu nezgodu.
Normalno bi se otkup morao platiti u mjesecu u kojem je dijete rođeno (Br. 18,16), ali razlika od deset dana nije previše važna, pa Djevica iskorištava priliku da ispuni obje obaveze u isto vrijeme.
Evanđelje zatim bilježi reakciju dviju starijih osoba koje su se toga časa nalazile u hramu: obje vrlo pobožne, nadahnute, željno su očekivale mesijansko spasenje.
Jedna je od tih osoba Šimun, koji je po vrhunaravnoj objavi znao da neće umrijeti dok ne vidi Mesiju. Odmah ga je prepoznao u Djetetu Isusu i izrekao hvalospjev (»Nunc dimittis«), koji naviješta otvaranje nove epohe spasenja.
Ali ta radosna nota odmah je zamračena navještenjem dvostruke drame: drame Isusove, koji će biti znak kojem će se protiviti, kamen smutnje za jedne i temelj uskrsnuća za druge; i drame Marijine, žalosne majke, kojoj će život biti stalna mora zbog odbacivanja i patnja njezina sina.
Druga je osoba proročica Ana, koja isto tako u Isusu prepoznaje Otkupitelja Izraela, dovoljan razlog da se ona osjeti pozvanom govoriti o njemu svima onima, koji, kao i ona, podržavaju živu mesijansku nadu.
(Tekst tumačenja Evanđelja je preuzet iz knjige fra Augustina Augustinovića, Povijest Isusova, I, str. 40-41)
Priredio: fra Petar Matanović